Ivan Kožarić ovoga će proljeća izlagati na superprestižnim mjestima: instalacije će izložiti u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza a na Dokumenti 11 u Kasselu cijeli svoj atelje u kojem trenutačno ima 1000 skulptura i 6000 ready made predmeta“Naručio sam da mi se u Parizu kupi što mi treba. Slikarsko platno raznih veličina. Prozirni stakleni hladnjak. Pariške kante za smeće. Onda građevinski materijal, rekao sam da može biti i rabljeni, zatim 500 metara folije. Kustos Hans Ulrich Obrist rekao mi je da mogu raditi što god hoću, slikati po zidovima. Na raspolaganju su mi tri prostorije sa 555 kvadrata. Odavde ću ponijeti samo jednu skulpturu, ‘Čovjeka koji sjedi’ i male skulpture ‘Ptičice’.”

Za parišku instalaciju već sam naručio prozirni frižider, meso, pariške kante za smeće i 500 metara folije kojima ću ispuniti Muzej moderne umjetnosti Tako svoju izložbu instalacija u prestižnom izložbenom prostoru Muzeja moderne umjetnosti grada Pariza što će se otvoriti 21. ožujka objašnjava kipar Ivan Kožarić, za mnoge kritičare najznačajniji suvremeni hrvatski kipar, autor nekih od najpoznatijih gradskih spomenika – Matošu na Gornjem gradu i Sunca u Bogovićevoj, s pedesetak samostalnih izložbi.

“Zašto hladnjak? Ja sam na trijenalu hrvatske skulpture prije dvije godine izlagao meso, svježe meso”, objašnjava 82-godišnji kipar, “koje smo svakih nekoliko dana mijenjali. Pozvao sam svoje kolege iz Akademije i predsjednika Akademije ‘na ručak’, kustosice su napravile ’španjolske ptičice’, zarolale meso, punile ga jajima. Ja sam trebao to sirovo meso izlagati na Venecijanskom bijenalu 1976., međutim, nije tad još bilo razumijevanja da se to napravi, sad ću razvijati tu ideju. Pariške kante za smeće su, pak, varijacija na moju poznatu temu, jer sam zagrebačke kante za smeće izlagao više puta”, kaže kipar.

Inače, u prostor u kojemu nije izlagao ni jedan hrvatski umjetnik Kožarić je dospio, kako sam kaže, svojim čestim odlascima na zanimljive ljubljanske izložbe. “Slovenija je više povezana sa svijetom nego mi. Tamo sam čuo da se Hans Ulrich Obrist, kritičar svjetskoga glasa, zanima za moj rad. Došao je na izložbu koju sam imao u Forumu u povodu 80. godišnjice života, zatim je došao u moj atelje, i bio, moram reći, oduševljen…”, kaže Kipar.

Senzacionalni poziv u Pariz nije, međutim, sve što se dogodilo Kožariću. Iako službeni poziv još očekuje, a dobit će ga, kao i drugi umjetnici, u svibnju, sve je spremno za njegov nastup u Kasselu, na Dokumenti 11, najprestižnijoj svjetskoj smotri suvremene umjetnosti. Onamo ga je pozvao Okwui Enwezor, trenutačno, kao direktor Dokumente, najmoćniji kustos na svijetu. Izložba će biti organizirana prema izložbi koju je 1993. postavio Antun Maračić u Galeriji “Zvonimir”, “Atelje Kožarić”.

“To znači da sve, baš sve što se ovog trenutka zateklo u ateljeu ide u Kassel”, kaže Kožarić, pokazujući atelje u kojemu se upravo popisuju i sortiraju njegove skulpture, ali i ostali artefakti, poput stroja za mljevenje mesa, starih cipela, praznih kutija za kekse, ambalaže za vino.

Što je, dakle, atelje Kožarić?

“Sve, od namještaja, naravno nepostojećeg, smeća, do
skulptura, drvenih, gipsanih, brončanih. Zatim predmeti koje sam izlagao kao ‘ready made’, recimo pasiralica za krumpir, stroj za mljevenje mesa i čvaraka, ‘rajngla’ za pečenje mesa, koje sam prošle godine izložio u Ženevi. Tu je i par starih cipela, kutija za kekse Petit beurre, prazna boca pepsi cole, krpe u koje umjetnik obriše ruke, koje svaka za sebe nisu umjetnički predmet, ali kao hrpa smeća jesu.”

Atelje Kožarić je i božićna pšenica koju umjetnik redovito zalijeva (“ali ona bu propala do Kassela”, kaže Kožarić), odbačeni lavabo pred ulazom u atelje. “U dućanu sam kupio vatrogasni šljem”, nastavlja Kožarić, “i to ne samo šljem, nego i glavu. Prolazio sam Savskom cestom pokraj dućana gdje prodaju opremu za vatrogasce. Ali imali su tu glavu, talijanske proizvodnje, da se vidi kako šljem stoji na glavi… Izložio sam je u Zagrebu i drugdje, uz moje portrete iz bronce, gipsa. Izložit ću je, kao i ‘Spomenik sportašu’ iz ‘60., koji je bio postavljen na sportske terene Mladosti, ali poslije poplave jednostavno su ga maknuli, nije im se sviđao. Izložit ću i portrete moje pokojne žene, kojih ima mnogo.”

Atelje Kožarić su i fotografije. Na jednoj, snimljenoj 20-ih, Ivan Kožarić je dječak sa svilenom mašnom pod vratom, s trojicom braće, sestrom i roditeljima.
“Majka mi je bila iz Siska, otac iz Komareva, okolice Siska, profesor latinskog, grčkog i hrvatskog jezika, mama je bila ‘domaćica koja slika’ i djeci izrađuje igračke od krpa.” Otac ga je najprije upisao u Trgovačku akademiju, jednu godinu je ponavljao, zatim je otac popustio. “Ali ja nisam htio učiti ni za pučku školu, ne znam uopće kako sam prolazio. To moje školsko doba bilo mi je najgore razdoblje života, a kad sam došao u Obrtnu školu, tada sam bio na svom terenu. Poslije sam išao na Akademiju…”

U to vrijeme nastaju njegove rane skulpture, na kupalištu na Savi, “mjestu koje je davno gorjelo i srušeno je. Kupao sam se, Sava nije bila uopće zagađena, postojale su splavi s kojih su ljudi skakali, a na Jarunu, gdje sam se još donedavno kupao čak i u studenome, voda je bila za piće, izvori su ključali iz zemlje. Tamo su 1954. nastale moje prve skulpture kao što je ‘Torzo’, ili ‘Kupač’”, kaže Kožarić.

“Kupač”, koji će također u Kassel, jedna je od četiri javno postavljene Kožarićeve skulpture. Tek prije koju godinu smjestila se ispred “Ine”. Likovnjaci kažu da je mjesto neprimjereno za tako vrstan rad, ali Kožarić nikad nije imao mnogo sreće s javnim postavljanjem svojih skulptura. “Kupač” je za jedan Zagrebački salon bio postavljen ispred HAZU. Nedovoljno učvršćen, stalno je padao, jedno je dijete bilo ozlijeđeno, policija je dolazila… “Ina” ju je dala odliti i stajala je u njenom skladištu 20 godina, dok nisu kritičar Ivica Župan i Antun Maračić uspjeli da bude postavljena ispred “Ine”. Jedan odljev “Kupača” će u Kassel, kao i popularni “Matoš”, dok “Sunce” iz Bogovićeve neće. “Nijednog odljeva nije bilo u ateljeu, pa neće ni na Dokumenti”, kaže lakonski Kožarić, kako i inače voli razgovarati s novinarima.

Tu je, a uskoro i u Kasselu, nekoliko predmeta iz njegove poznate “zlatne faze” iz 1971. – na zid ovješena vrata, zlatno obojene sitne skulpture relikvije su iz vremena kad je kipar u zanosu zlatnom bojom obojio sve predmete u svom ateljeu. “U momentu kad sam osjetio zlatnu boju kao boju za slikanje, ne u smislu carske pozlate, pompoznu, nego kao slikarsku, htio sam obojiti sve fasade… Za mene nije bilo kraja tomu, ali nisam imao ‘sugovornika’, što će reći novca, bio sam ‘čudak’”, kaže Kožarić.

Tu je, dakako, i “pinklec”, koji je bio važan dio “Hrpe” kojom je Kožarić predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Hrpa je također bila napravljena po načelu “sve iz ateljea”, zajedno sa skulpturama iz folije, privremenim skulpturama kako ih Kožarić naziva.

Dakako, u Kassel će i Tuđmanov portret, koji je “skinuo s televizije”, onaj o kojemu je on sam ispleo priču da nije uspio, jer mu “fale brkovi”, a i crna vreća za smeće, ambalaža od vina, zvečka za bebe… “To sam kupio za svoj prvi videofilm, i za sada zadnji, ‘Zvečka’ se zove. Hoću reći, televizija je kao zvečka za djecu, da budu dobra. Što ja u filmu radim? Zvečkam…”

Na posljetku, atelje Kožarić je i cijeli niz autoportreta, “onih s dugim i drugim nosovima”, koje je radio “po modelu”, kako kaže smijući se. “Običavam reći da je to moja škola, a ja sam bio svoj učenik, ja sam nedokučiv, nikad nisam napravio portret do kraja, nikad ga nisam završio, ali sam doznao nešto novo, predjele na portretima koji su mi otvarali horizonte, koji su me oslobađali od eventualnih kalkulacija, uvijek sam išao u dopunu, u istraživanje, da ne zahirim, da uđem u dubine”...

Ne može reći koliko je u životu skulptura napravio. “Ivica Župan i njegov sin radili su popis za Kassel, još nije sve gotovo, ali ovdje u ateljeu ima gotovo 1000 predmeta, što manjih što većih, a različitih je drugih oko 6000.”

“Nikad nisam zatvarao svoj rad, nikad nisam mislio – kad netko pohvali moj rad da ću tako raditi i dalje. Uvijek sam ponovno istraživao, i svi moji radovi su pokušaji da napravim najbolje što mogu. To mogu zahvaliti svom temperamentu, naizgled nisam takav, ali unutrašnji temperament postoji, intuicija koja me uvijek poticala, da čovjek uvijek mora biti živ i nov. Uvijek sam bježao od uspjeha, ali evo u osamdeset i nekoj godini… puštam ga da dođe, sad mogu, jer sam nakupio snage i slobode.”

O skupljanju snage i slobode svjedoče i fotografije, spremljene u veliku kutiju prije odlaska u Kassel: Kožarić, Ivo Dulčić, Ivan Raos, Josip Vaništa, mlađi hrvatski umjetnici…

Neke od fotografija snimljene su za Kožarićeva boravka u Parizu krajem 50-ih. Tamo je došao nakon što je poznati francuski kritičar Jacques Lasagne njegova “Čovjeka koji sjedi” proglasio sintezom moderniteta, sintezom raznih velikih autora, Giacomettija, Moorea, Degasa… Uveo ga je i u jednu galeriju koja je primala sve što je u hotelskoj sobi izrađivao iz gipsa.

“Sada ponovno s istom skulpturom idem u Pariz, ali ne osjećam to kao ‘zatvaranje kruga’. Po godinama bih možda mogao, ali za mene je umjetnost uvijek otvaranje. Jednom sam dakle bio u Parizu, kao, da bih i ostao. Ali nisam htio jer nisam se osjećao dovoljno zrelim. Tamo imam jednu galeriju u kojoj sam mogao ostati, ali nisam se htio vezati, imao sam i zaleđe najboljih kritičara iza sebe. Dok sam bio u Parizu, izlagao sam s drugim umjetnicima iz svijeta u Musee Rodin, dva ili tri puta, zatim kao član jugoslavenske ekipe u tom muzeju. Nisam znao jezik… ne, to mi nije smetalo, to mi je pomoglo da ostanem živ. Ali znam internacionalni jezik, likovni jezik. Sada mogu reći da je to tako.”

Prijateljstvo sa slikarom Ivom Dulčićem ovjekovječeno je na fotografijama, ali i u Kožarićevu kiparstvu. “Modelirao sam ga nekoliko puta, prvi put još 1945. na Akademiji, taj rad je sad vlasništvo Moderne galerije. Bili smo kolege, on je nekoliko godina stariji. Cijenio sam ga kao slikara i kolorista, on je mene smatrao zanimljivim mladim kiparom. Tako smo se dogovorili da otvorimo neke izložbe zajedno. Poslije smo krenuli svaki svojim putom, bez nekog posebnog razloga, nismo se razišli, ali nije bilo ni kontakta”, priča Kožarić.

“Često je s nama u društvu bio Ivan Raos. On nam je otvorio nekoliko izložbi, u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu… Nedavno sam na televiziji ponovno gledao njegove ‘Prosjake i sinove’. Družili smo se jer smo bili bliska generacija, a on je nešto razumijevao od likovnosti, što nije čest slučaj kod hrvatskih pisaca. Kad se Marka Jakovljević razvela od Ivana Raosa, ja sam se njome oženio. Bilo je to 1961. u Vukovarskoj ulici. Kumovi su nam bili poznati crtač Aleksandar Marks i njegova žena, sreli smo ih na ulici. Njegove sinove Predraga i Nenada uzeo sam kao desetogodišnjake”, priča Kožarić.

Tu su i fotografije iz razdoblja Gorgone, s kraja 50-ih i početka 60-ih. “Mi smo se družili, ali svi smo ostali isti, radili što i prije, svaki svoje. Vaništa nas je predvodio. Izdavali smo svoj antičasopis, bilo nam je važno da naša umjetnost ne bude komercijalna, nego likovno zanimljiva, istraživačka… Iako me danas Vaništa u svojim zapisima kao gorgonaša ne spominje, ne znam zašto. Ja sam se, doduše, Gorgoni priključio kao već gotov umjetnik, ali u antičasopisu sam imao jedan svoj rad, ‘Unutrašnje oči’...”

“S Kniferom sam bio u dobrim, lepim odnosima. On je jako zanimljiv čovjek, jer je u vrijeme kad smo se kao gorgonaši nalazili, išli u šetnje, što je bio naš oblik djelovanja, za jedne šetnje rekao da više ništa neće raditi nego meandre, i tako je i bilo.”

Tu su zatim fotografije s različitih izložbi – Kožarić je samostalno izlagao 50-ak puta. Među novijima je ona iz 90-ih, kad je postao akademik, pa je napravio s još četvoricom novoprimljenih kolega izložbu u Muzeju arhitekture. On je na štandu s tržnice izložio voće i povrće: luk, cvjetaču, krumpir, jabuke. “Obožavam otići gotovo svaki dan na tržnicu i uživati u oblicima, mirisima… U Parizu ću napraviti nešto slično, samo s njihovim plodovima”, najavljuje Kožarić.

Atelje su, na posljetku, i mnoštvo crteža, skica. Jedna još stoji na štafelaju, prikazuje vrata haustora sa željeznom ukrasnom ogradom. Nastala je, kaže autor, za petnaestak minuta, koliko su Nacionalovi novinari zakasnili na dogovoreni intervju.