Objavljeno u Nacionalu br. 331, 2002-03-19

Autor: Milivoj Đilas

Ekskluzivno iz Budimpešte

Chico – heroj ili ubojica

Premijera kontroverznog filma o Domovinskom ratu

Eduardo Flores ChicoEduardo Flores ChicoFilm “Chico” mađarske redateljice Ibolye Fekete, snimljen po životnoj priči Eduarda Rosze Floresa, prošlog je ljeta osvojio dvije nagrade na prestižnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma, ali i izazvao velike kontroverze zbog optužbi na račun glavnog junaka koji je u toj čileansko-mađarsko-hrvatsko-njemačkoj koprodukciji glumio samog sebe. Naime, glavnu zvijezdu filma u Karlovym Varyma nagrađenog nagradama za najbolju režiju i ekumenizam, što se od četvrtka, 21. ožujka, počinjene prikazivati u Hrvatskoj, u nekoliko se novinskih članaka teško optužilo za ubojstva suborca Christiana Wuertemberga i stranog novinara Paula Jenksa u vrijeme dok je Flores bio zapovjednik internacionalnog voda u obrani slavonskog sela Laslova.

“Chico” je u novinskoj kritici Jurice Pavičića nazvan najpatriotskijim i najboljim dosad snimljenim filmom s temom Domovinskog rata, dok su istodobno članci objavljeni u tjedniku Feral Tribune Floresa, osim za ubojstvo dvojice novinara, optužili i za šverc drogom i oružjem, povezanost s profašističkom klerikalnom organizacijom Opus Dei i za niz manjih zlodjela. Film je, osim na festivalu u Karlovym Varyma, prikazan i na Londonskom filmskom festivalu, festivalu u korejskom gradu Pusanu, izraelskoj Haifi, Chicagu, Denveru, Mannheimu, Ljubljani, Trstu i Goteborgu.

S Eduardom Roszom Floresom Nacionalovi su novinari prvi put razgovarali prije više od dvije godine na snimanju “Chica” u Kopačkom ritu u Baranji. Nedavno smo ponovno razgovarali s Floresom u njegovu budimpeštanskom stanu i pogledali zajedno s njim film “Chico”. Flores se danas bavi novinarstvom i publicistikom.

“Ideja za film krenula je od redateljice Ibolye Fekete u vrijeme snimanja njenog filma ‘Bolshe Vita’ 1996. u Budimpešti, u kojem sam glumio malu ulogu čečenskog mafijaša. Nažalost, tako izgledam kad nisam obrijan. U vrijeme tog filma počeli smo razgovarati o mojoj priči, tada je bila izdana moja prva knjiga ‘Prljavi rat’. Domovinski rat bio mi je najveći događaj u životu, zarazio sam se bolešću koju zovem kroatitis toliko jako da mi je i buduća supruga Hrvatica. Od tada su sve moje knjige, osim posljednje zbirke pjesama, izravno povezane s Hrvatskom”, objašnjava Flores.

Sam film “Chico” bavi se Floresovim životom ispričanim iz prvog lica, slike iz njegove prošlosti izmjenjuju se s kadrovima u kojima ga redateljica Ibolya Fekete na dokumentaristički način intervjuira u njegovu stanu. Zanimljivo je gledati film na istoj toj lokaciji, u stanu koji je od poda do stropa prekriven tisućama knjiga i CD-a, vojnih i etnografskih predmeta koji sežu u rasponu od šljemova komunističkih režima do časničke kape ustaške mornarice, od židovske kape do Hamasovih obilježja, uz desetke zastava, bista, slika i fotografija, novinskih članaka, praznih čahura te dvije jurišne puške prekrižene nad televizorom.

Flores je djetinjstvo, vrijeme u kojem su njegovi roditelji, otac mađarski Židov i majka Katalonka, bili uspješni i imućni latinoamerički intelektualci komunisti, proveo u Boliviji, gdje je i rođen 1960. godine. Ondje su Floresovi živjeli do 1972., kad je u toj državi izvršen udar. Otac je tada morao napustiti položaj rektora sveučilišta u Santa Cruzu, i obitelj Floresovih tada je pobjegla u Čile, gdje je na vlasti bio jedini demokratski izabrani ljevičar u Južnoj Americi Salvador Allende. Flores tvrdi kako je njegov otac odmah postao Allendeovim savjetnikom za kulturu. Međutim, godinu dana poslije, nastavlja Flores, CIA je organizirala državni udar u Čileu kojim je na vlast došao Augusto Pinochet, a Floresovi su ponovno bježali, ovaj put preko Švedske u Mađarsku.
Nakon Čilea uslijedio je život i školovanje u Mađarskoj. Flores kaže da je nakon dolaska u Mađarsku bio potpuno izgubljen. Budući da je bio sin komunista i revolucionara, pružila mu se prilika da se školuje na KGB-ovoj akademiji u Minsku, za koju je rekao da su jedini ljudi koji su na njoj zaista vjerovali u komunizam bili on sam i nekolicina mladih Kubanaca. Tvrdi da je radio je u pograničnoj službi na budimpeštanskom aerodromu, a pomalo nevjerojatno zvuči njegova tvrdnja da je kao obavještajac održavao kontakt s Iličem Ramirezom Sanchezom zvanim Carlos ili Šakal, najzloglasnijim međunarodnim teroristom blokovskog svijeta.

Kako njegovi pretpostavljeni nisu bili oduševljeni njegovim poimanjem discipline, Flores kaže kako je uskoro napustio vojsku i počeo se baviti novinarstvom. Rat u Hrvatskoj zatekao ga je kao dopisnika barcelonske konzervativne La Vanguardije, u koju ga je pozvao Ricardo Estarriola, istočnoeuropski dopisnik lista.

Flores je izvještavao za La Vanguardiju iz Osijeka. Njegovo romansirano predstavljanje svoje uloge u Hrvatskoj počinje svojom pričom kako je jednom pogreškom zalutao u Bobotu, koja je tada bila pod kontrolom srpskih pobunjenika. Mjesni su četnici zarobili Floresa kao stranog špijuna, jer su mu pronašli dvije putovnice, mađarsku i španjolsku. Mučili su ga tri dana, a onda ga je spasio oficir JNA Makedonac koji ga je vratio u Osijek. Flores kaže kako je uspio ukrasti jednu od operativnih karata iz Bobote i predao ju je Branimiru Glavašu.

“Nedugo nakon toga ubijen je snimatelj HTV-a Žarko Kaić. Na tiskovnoj konferenciji u vojarni JNA u Osijeku govorio je jedan pukovnik koji je kazao da će se odsad svakog novinara koji bude viđen u uniformi ili u zabranjenom području smatrati neprijateljem na kojeg će biti otvorena vatra. Jako sam se razljutio i kazao sam pukovniku da ću sljedeći put kad se vidimo i ja imati uniformu i pucati na njega. Zatim sam se javio Glavašu, koji me prvo pokušao odgovoriti od prijavljivanja u gardu, ali je na kraju morao pristati”, nastavlja Flores s veličanjem vlastite hrabrosti.

Prikaz Floresova angažmana u Laslovu ključni je i središnji dio filma. Doznaje se otkud Floresu nadimak Chico: vojnik sjedi pred kućom i čita strip o Zagoru, koji kao pomagača ima debeljuškastog Meksikanca po imenu Felipe Martinez Gonzales, kojeg svi zovu Chico. U tom se trenutku Flores dolazi prvi put prijaviti u jedinicu. Vojnik sa stripom ga pogleda i kaže: “Chico.”

U dijelu koji se događa u Laslovu odvija se priča o životu jedinice u razrušenom selu. Borci obavljaju svoje ratne dužnosti, hrane se, sklanjaju se od granata, ginu. Nema velikih riječi ni patetike, naricanja za mrtvima i sličnih motiva. U jednom trenutku Flores odlazi po suborca u Zagreb džipom, u međuvremenu Laslovo pada, i kraj filma se bliži. Ostaje još jedino da Flores u kameru ispriča kako se nakon pada Laslova povlačio po drugim bojištima. U tom su razdoblju poginuli Wuertemberg i Jenks.

Godine 1993. Flores je posjetio Slavoniju. “Tada sam na videu pogledao ‘Pse rata’, BBC-jev dokumentarac. Film je uglavnom u redu, iako nismo baš bili neki plaćenici – prva plaća koju sam dobio 1992. bila je dovoljna za dvije kutije marlbora. Međutim, nije problem bio u tome, nego u američkom komentatoru koji je nakon filma govorio što se dogodilo s ljudima koji su se pojavili u filmu. Među ostalim, kazao je i da je zapovjednik jedinice Eduardo Flores optužen za krijumčarenje droge i oružja, izveden pred sud i strijeljan.”

“Fašist, agent Vatikana, član Opusa Dei, povezan s neonacistima, krijumčar droge i oružja, ubio svog suborca Christiana Wuertemberga, naredio da se ubije novinar Paul Jenks, agent Mossada, srpski agent”, nabrojio je Eduardo Flores sve za što ga se optuživalo nakon njegova zapovijedanja internacionalnom jedinicom u Laslovu. Izvadio je albume s fotografijama i na nekoliko snimki pokazao Christiana Wuertemberga kako u maskirnoj uniformi pozira, sjedi za stolom i nosi pečene odojke.

“Estarriola iz La Vanguardije član je Opusa Dei, ja nisam i gotovo. Poštujem čovjeka koji me uvodio u novinarstvo, znam da je moralan i etičan. Nikad nisam bio povezan s profašistima: Internacionalnu bojnu posjećivali su političari poput Marca Panelle, a ne fašisti. Kad su se neki idioti u Slavoniji, i ne samo tamo, kitili Pavelićevim slikama i sličnim predmetima, ja sam im kao stranac i novinar govorio da nisu normalni, pokušavao sam im objasniti da svaki novinar traži takve tragove. Čim sam stupio u gardu izjavio sam da sam podrijetlom Židov, i da su obitelj mojeg oca pobili nacisti. Valjda su onda zaključili da sam Mossadov agent. Krajem prosinca 1991. autobusom nam je došla skupina studenata iz Nantesa. Sami su kupili uniforme, došli su organizirani, bili su mjesec dana kod nas, a onda su se morali vratiti zbog fakulteta. Njih su poslije proglasili članovima Le Penova Nacionalnog fronta”, raspričao se Flores čim smo dodirnuli za njega neugodnu temu, temu neobjašnjenih ubojstava članova postrojbe koju je on predvodio.

Novinski tekstovi u kojima se teško optužuje pozivaju se na dvojicu novinara, Španjolca Julija Cesara Alonsa i Portugalca Josea Pinta Amarala, koji tvrde da im je Flores najavio da će Švicarac koji je član Internacionalnog voda i krtica biti ubijen, i to u srpskoj zasjedi. Christian Wuertemberg, koji je u Hrvatsku došao kao novinar, ali se uskoro priključio Internacionalnom vodu, zaista je poginuo 6. siječnja 1992., i to je nepobitna činjenica. Flores kaže: “Istina je da je priča krenula od Alonsa i Amarala, ali nije istina da sam ja organizirao ubojstvo Wuertemberga.” Wuertemberg je umro od davljenja rukama i konopcem, te tupog udarca u glavu. Poslije je BBC tvrdio da je način izvršenja ubojstva bio neobičan jer su “Srbi svoje žrtve klali”.

“Christian je bio novinar ‘free-lancer’ i upoznali smo se dok sam ja još bio u civilu. Poslije smo se sreli i obećao mi je da će se i on priključiti. Nakon pada Vukovara i Laslova, negdje u prosincu 1991., došao je do mene i rekao da se želi priključiti, tada već prvoj internacionalnoj bojni. U to smo vrijeme bili smješteni u podrumu suda u Osijeku. Zatim smo otišli držati liniju kod Tenjskog Antunovca, izviđati i vršiti diverzije. Bili smo smješteni u selu Brešće. Christian je otišao na izviđačku zadaću navečer s još petoricom ili šestoricom boraca. Kad su se vratili, izjavili su da su ga dva puta gubili, čekali su ga, i vratio se. Treći put se ponovno odvojio, čekali su ga, nije se vratio. Zatim su ga tražili i našli ga mrtvog u kanalu.

Samo čekam kada će reći da sam ja ubio sve borce koji su bili u Internacionalnoj jedinici. Kriv jesam kao zapovjednik, ja sam im naređivao kamo da idu i što da rade, ja sam ih poslao tamo gdje su stradali od mine, granate ili snajpera”, brani se Flores iako će njegovo objašnjenje smrti Wuertenberga za poznavatelje ratnih prilika u Hrvatskoj biti poprilično sumnjivo.

Eduardo Flores i sam priznaje da su se nakon smrti Christiana Wuertemberga događale čudne stvari. Wuertembergov je laptop nestao neposredno nakon njegove smrti, ali Flores kaže da ne zna što je bilo s prijenosnim kompjutorom niti kakve je informacije sadržavao. Za Wuertembergov dnevnik koji je vraćen roditeljima pošto je iz njega istrgnuto nekoliko stranica Flores kaže da ga je vidio tijekom istrage o smrti Švicarca. Na stranicama koje nedostaju navodno su bili neki povjerljivi podaci, poput crteža obrambene linije i rasporeda bunkera. Flores kaže da je te stranice uklonila neka od hrvatskih obavještajnih službi. “Iako se to doimalo poput obavještajnih podataka, tada sam bio siguran, a i danas vjerujem da Wuertemberg nije bio špijun. Imali smo s njim problema, no nas dvojica bili smo u dobrim odnosima, a to što je bilježio povjerljive podatke može se protumačiti i činjenicom što je ipak bio novinar”, odjednom Flores brani Wuertenberga.

“Mjesto u kojem je poginuo Paul Jenks zove se Brijest. Mi smo bili u selu Brešće. Je li Jenks zaista došao u Osijek da ispita što se dogodilo s Wuertembergom, ne znam, mene to nije pitao. Tražio sam ga u press centru kad sam čuo da je stigao, ali njega više nije bilo tamo. Drugog ili trećeg dana jedan je pripadnik bojne Zrinski-Frankopan vodio Jenksa i još jednog britanskog novinara po liniji fronte, upozorili su ih da je opasno, da je na tom dijelu opasan snajper. Jenks je jednostavno bio pogođen snajperom iz Tenjskog Antunovca i poginuo je. Ni ja ni moji borci nismo imali nikakve veze s tim”, zaključio je Eduardo Rosza Flores a istina vjerojatno nikada neće biti otkrivena.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika