Dimitrije Popović u svom atelijeru“Gledam li sebe kao autora, smrt je dominantna. U ovoj pak knjizi tema smrti pokazuje svoju vitalnost i, s druge strane, svoju nedokučivost”, kaže Dimitrije Popović (51) hrvatski slikar sa šezdesetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj i Europi, mnoštvom nagrada, slikama u brojnim europskim kolekcijama, koji je o jubileju 2000. godišnjice kršćanstva kao prvi slikar izlagao u rimskom Pantheonu, a likovnim se Zagrebom suvereno počeo kretati još u svoje studentsko doba kad je, kao mršavi dugokosi mladić s Cetinja, u vrijeme konceptuale i apsktrakcije furao čudnu i dopadljivu figuraciju.

Napisao sam knjigu o smrti kao temi u slikarstvu jer je to tanka linija koja veže sva moja djela, a već dva ljeta pišem i roman o Mariji Magdaleni – zimi skupljam impresije, ljeti pišem i mislim da će mi trebati još dvije godine da ga završim Odmah po izlasku iz tiska njegove druge knjige, “Smrt u slikarstvu”, potražili smo ga u njegovu atelijeru na zagrebačkoj Šalati. Prostrani, pedantno očišćen radni prostor nekada je bio njegov stan, a sada sa suprugom Jagodom i sinom živi u kući u istoj ulici, nekoliko brojeva dalje.

Tu je dvadesetak je uramljenih slika, okrenutih prema zidu, koje mu trebaju za gotovo neprestane izložbe i kataloge, i nekoliko ovješenih slika iz različitih ciklusa: Marylin Monroe, Leonardo, Judita, jedna Lukrecija, odnosno njena dojka, pripremljena za fotografiranje, najdraži plakati koje je radio je za predstave HNK, “Fausta” i “Hamleta”.

“Vidite ove asemblaže s kostima, to su novi radovi. Da, to su prave kosti, vraćaju me u doba studija. Prve radove sam radio u Donjoj Stubici, hodali smo po Sljemenu, ja sam nailazio na kosti životinja, glodavaca valjda, i koristio ih za svoje prve nadrealističke asemblaže. Tim kostima udvarao sam se mojoj tadašnjoj djevojci, sadašnjoj supruzi Jagodi. Jednom sam joj donio staklenu teglu s rukama lutke i kosom unutra, imenom ‘Dadaistički kompot’, u duhu tada vladajućeg konceptualizma. Rekao sam joj da je to cvijeće koje ne miriše, ali dugo traje… Čovjek se uvijek vraća izvorištu, ili je uvijek bio u njemu. Moja je bitna tema ista, radilo se o Juditi, raspeću, Leonardu ili Marilyn, o suhoj igli ili ulju, kod mene je ta tanka linija koja ih sve veže – smrt.”

NACIONAL: Znači, ne treba vas pitati zašto ste se između teme smrti i, recimo, rođenja u umjetnosti, odlučili za smrt. Je li knjiga rezultat istraživanja za ono što vam je trebalo u vašem slikarstvu, ili ste se vi i inače, stalno “bavili” tom temom kroz povijest slikarstva?

– Ona je dio mog interesa, bez obzira na autorsko iskustvo. To je vlastiti “imaginarni muzej”, intimni izbor, nema pretenzija leksikonskih i udžbeničkih, u pregledu od slikara Bruegela starijeg do Yvesa Kleina. Bez obzira što su neki slikari posve suprotni mojoj poetici, mističnost teme činila je da su me te slike okupirale godinama. Taj niz završavam simbolično, završavam ga plavim kvadratom Yvesa Kleina, koji simbolizira i smrt umjetnosti i onaj beskraj plavetnila koji je moguća sudbina svih nas kad odemo odavde…

NACIONAL: Ako ne završimo u paklu, koji je tema izložbe za koju se pripremate u rujnu ove godine i na kojoj ćete izložiti slike od 1980. I njen je bitni dio smrt. Što vas je tu najviše zanimalo?

– Na dan Danteove smrti, 14. rujna, bit će u Danteovu muzeju u Ravenni, velika manifestacija njemu posvećena. Kao samostalnu izložbu izložit ću ciklus “Omaggio a Dante”. Bavio sam se njime dugo, od 1980. do 1997. Slike nisu nastale kao ilustracije Dantea, jer je sam toliko slikovan da je “ilustriranje” gotovo besmisleno. Ali, kako je rekao ruski pjesnik Mandeljštam, kad ga čitamo, čitamo ga uvijek kao da nam je suvremenik. Znači, povezao sam infernalnu sliku srednjeg vijeka s modernim paklom koji živimo. Nije me zanimao fosfor, vrela mast, smola, kiša od vatre, paklenski smrad, nego me zanimalo paklensko tijelo, tijelo preinake. Tijelo u civilizaciji koja s jedne strane gotovo dirljivo brine za čovjeka, a naličje ide za tim da dokrajči čovjeka i svijet. Poseban interes bili su mi tzv. “otmjeni grešnici”, od Kleopatre nadalje, niz tih fatalnih žena i njihovih ljubavnika. To je meni automatski zanimljivo jer sam se dugo bavio temom erotizma, vezom erosa i thanatosa koja snažno obilježuje ljudsko biće. Inače, prije tri godine izlagao sam u Ravenni na Međunarodnom bijenalu skulpture, dobio zlatnu medalju, i kako su organizatori doznali da se bavim Danteom pozvali su me da pokažem cijeli svoj danteovski ciklus. Katalog ćemo pisati talijanski kritičar Giorgio Segato, Jelena Hekman, koja će pisati o Danteu u Hrvatskoj, dakle, Dante u prijevodima, likovnoj umjetnosti itd., i ja.

NACIONAL: U atelijeru vam je sada i slika kojom otvarate novi ciklus, Marija Magdalena.

– Započeo sam ciklus Marije Magdalene. Njen put od bluda do svetosti me fascinira, ona je idealan model da poveže moje razne opsesije. Imam i jedan tekst na tu temu. Vjerujem da će to biti po strukturi i opsegu roman, ili veća novela. Neće se baviti Marijom Magdalenom u smislu teološkog i religijskog, nego u smislu sudbine, bit će dva glavna lika, i niz sporednih, sve smješteno u vrijeme manirizma, odnosno baroka, ali će naravno dodirivati naše vrijeme. Mislim da ću je završiti za dvije godine, a dva ljeta ga već pišem. Zimi skupljam impresije, ljeti pišem.

NACIONAL: Zašto pišete?

– Pišem, jer umjetnik nije netko tko je nesvjestan što radi. Kad bi slikarstvo bilo samo izljev emocija bila bi to, kako kaže njemački filozof Ernst Casirrer, sentimentalnost, a ne umjetnost. Počeo sam pisati nakon svoje prve monografije, koju sam dobio s 29 godina. Inače, monografija u toj dobi, to je u našoj sredini bilo neshvatljivo. Monografija se kod nas fetišizirala, smatralo se da čovjek treba prije umrijeti. Na žalost, nekima se ni to nije isplatilo. Dakle, u toj prvoj knjizi na temu erotizma i smrti tekstove su napisali novinar Veselko Težera i likovni kritičari Josip Depolo i Tonko Maroević. Ono što sam tada s njima razgovarao bilježio sam, i onda je te bilješke Božo Biškupić u drugoj knjizi o meni, “Judita”, objavio. Zatim sam napisao tekst o smrti moga prijatelja, pisca Danila Kiša s kojim sam se družio na Cetinju i Parizu, neke tekstove za Vjesnik, koje sam onda sabrao u knjizi “Veronikim rubac”.

NACIONAL: Uvijek ste zagovarali podjelu tema u umjetnosti na male i velike, i zatim, odgovornost za velike. Vi ste od početka radili ne velike, nego najveće teme: smrt, raspeće, biblijske likove, ženu… Zašto? Je li to posljedica neke ekstremnog umjetničkog samopouzdanja, uviđanja svoje predodređenosti?

– Za mene, ali i druge umjetnike, presudne su dvije stvari: sloboda i neovisnost. I, naravno, odgovornost. Neki su smatrali da ja u ciklusu o raspeću, Corpus Mysticum, nisam “odgovoran”, da vrijeđam kršćanske osjećaje “razlažući” Kristovo tijelo. Ali ja sam dokazao da su oni pokazali svoje neznanje o tome, jer sve ima svoje opravdanje – i okrvavljena krpa, i čavli, i konopi, i razlomljeno tijelo kao fractio panis, lomljenje “tijela” u euharistiji. Uporište sam imao u Misteriju, a ne u apstraktnoj slobodi ili provokaciji. Drugi primjer je Marylin Monroe. Ljudi su se sablaznili da ja nakon biblijskih tema idem u Hollywood. Ali mene nije zanimao make up, lažna boja kose, zanimao me tragični aspekt zvijezde. Kupovao sam njene fotografije i knjige po Europi i birao namjerno fotografije gdje najviše pozira, s poluotvorenim ustima, poluzatvorenim kapcima… tu sam vidio suštinu njene tragičnosti. Tri su elementa na kojima sam gradio njen portret: erotizam, ljepota i rasap. Bila je to samo linija moga rada, linija smrti.

NACIONAL: Je li Marylin Monroe vaša omiljena glumica, ili ste je uzeli baš kao ikonu, mit?

– I jedno i drugo, dopadala mi se, a privlačilo me što sam osjećao da u ljepoti ima neke sjete. Ima i ljepših žena tog tipa, Ava Gardner je sigurno bolja glumica, kao i Greta Garbo, ali nijedna nije postala takav mit, na ekranu nisu “to”. Kad me već pitate za film, u mladosti sam jako volio francusku glumicu Catherine Deneuve. Španjolskog redatelja Louisa Bunuela sam volio zbog nadrealizma, a on za lik prostitutke u filmu “Ljepotica dana” nije mogao uzeti bolju i ljepšu glumicu od Deneuve i njene profinjene ljepote koja je odgovarala tom mraku iznutra, izopačenosti. Tako da sam kao student svake večeri išao u Kinoteku, puno više volim film od kazališta, neke filmove napamet znam.

NACIONAL: Što vas je još, pomalo bizarno, slikarski inspiriralo?

– U ranim radovima uživao sam u tim metamorfozama, oniričkom građenju “druge prirode”, gdje sam transplantirao, kombinirao, to je bio period kad sam jako i neprestano promatrao uši. Iz tog cijelog niza ušiju koji sam pregledao bile su mi jako zanimljive uši Romy Schneider i Moše Dajana, onog izraelskog političara s povezom na oku. Koristim ih puno u tim mladenačkim kolažima, asamblažima.
Na Akademiji sam, na što su se drugi studenti uvijek malo bunili, volio stare modele, 60-ak, 70 i više godina. Onda se zapravo otkrije tijelo, kad se model umori, “legne”, padne. Kod starih ženskih modela to je bogatstvo forme, ekspresiju daje iživljenost, s tragovima bolesti, kad iskoči rame, kad je zglob deformiran gihtom; isluženo, odrađeno tijelo kad bi stalo na podijum za mene je bilo fascinantno. Ljudsko tijelo je moja najdublja fascinacija, ali ne samo za govor o značajnom, nego tijelo kao forma samo po sebi: zglob, faktura kože, boja kože, unutrašnji organi…

NACIONAL: Da, Mona Lisi ste naslikali jako lijepo vidljiva crijeva.

– To je suštinsko pitanje. Leonarda se općenito doživljava kroz niz njegovih blagih slika i anđeoske ljepote na sliku Božju u predvečernjem sfumatu, ali mene je veliki renesansni slikar i znanstvenik Leonardo zanimao kao totalitet. Tijelo je nazivao “pohvalom raspada”, onim koje sebe živi od smrti drugih, bavio se leševima, skalpelom je baratao kao kistom. Kad sam radio “Omaggio a Leonardo”, odnosno “Mona Lisu”, htio sam vidjeti tu drugu stranu njegove osobe, osjećaj za čovjeka, fetus, biljku, gnome, kretene, debile, zato se Mona Lisa pojavljuje ili kao ćelava, ili u dijelovima, sa sraštenom kožom na usnama, kapcima.

NACIONAL: Vaše teme su smrt, depresija, likovi najčešće deformirani… U isto vrijeme imate narudžbe iz mondenog svijeta, slikali ste Vannu, Terezu, Ružu Pospiš Baldani, Doris Dragović… Kako to objašnjavate?

– To je pitanje o kojem bi se mogla napisati studija, što je to kod umjetnika što privlači publiku. Ne mogu vam reći što je to u mom slučaju, meni je drago što je tako. Bio bih licemjeran da kažem da nije. Meni je dok radim važna samo slika, ali kad ide van stalo mi je kako se prima. Oni koji kažu da ne mare nisu iskreni. Smisao djela je da bude predano publici. Elitizam postoji, ali on je pravi kad je knjiga čitana. I Jean-Paul Sartre kaže da pisac želi biti čitan. Umjetnik je onaj koji radi ono što dodiruje druge. Oni koji to ne mogu… jesu li umjetnici? Što ćete veće masovnosti nego Warholove, Dalijeve? Svaki veći i bogatiji svjetski grad ima na trgu Mooreovu skulpturu. Van Gogha stavljaju na vrećice sjemena za cvijeće, marame. A, eto, čuo sam da su i moje slike predlošci za tetovažu u Americi.

NACIONAL: Što dakle možete reći na primjedbu da ste se komercijalizirali, u radu prešli u maniru?

– Što se tiče komercijalnosti, ona je uvijek pratila i vrhunske umjetnike, u dobrom smislu riječi. Drugo bi bilo da ja i danas radim kako sam radio prije 10 godina, svijet je velik, mogao sam od toga komotno živjeti… A s druge strani imam stvari koje su za itekako za uži krug… Warhol je na mondenim partyjima radio polaroide, potpisivao i zarađivao na stotine tisuća dolara za jednu noć! “Sveti Franjo u zanosu” El Greca naručen je u 50 primjeraka za razne crkve, i on ih je sve “odradio”. Da ne govorimo o atelijerima Rubensa i Van Dykea, gdje su slike rađene kao na tvorničkoj traci? Zahvaljujući knjigama o meni do mene je došao i Pierce Brosnan, američki glumac, došao je u moj atelijer, ali vidjelo se da je on te knjige prostudirao, da razumije to slikarstvo.

NACIONAL: Kako ste se vi osjećali izlažući u Pantheonu, kao prvi slikar koji je izlagao u tom čuvenom antičkom hramu, a kako izlažući u salonu Mercedese Benza?

– Izložba u Mercedesu je došla nakon izložbe “Tijelo i prostor” 1999. na Corso Magenta u Fondazione Steline, gdje su izlagali slavni slikari Palladino, Kiefer, preko puta Santa Maria della Grazie gdje se nalazi Leonardova “Posljednja večera”. Milano ima sedam milijuna ljudi, a oni šalju 6000 poziva, što je znak da će doći vrlo važni ljudi. Tako je došao predstavnik Merzedes Benza za sjevernu Italiju s pozivom da izlažem u Mercedesovu salonu u središtu Milana, kraj kojeg prođe milijun ljudi na dan dnevno … ali bitno je da to nije puko vješanje slika među automobilima, nego je to program kojeg Mercedes Benz ima svake godine za određenog umjetnika. Uzeli su svog povjesničara umjetnosti, svog scenografa, cijeli salon je bio obučen u tamno sivo. Bio je prvo program za diplomatski kor, dakle njihov business, jer svi voze mercedese, a onda prijem za uzvanike. To je ono što sam vam govorio o dolasku na prava mjesta.

NACIONAL: Koliko danas stoje vaši radovi?

– Mogu vam reći cijene po galerijama, jer ja se time ne bavim, onda ne bih stigao raditi. Cijene idu od 600, 700 DEM pa do nekoliko tisuća za skulpture koje su jako skupe i rijetko se prodaju.

NACIONAL: Što ljudi najviše vole kupiti?

– Možda je harmonična ljepota renesanse koja čini dio
našeg kulturnog kruga, i možemo je naći samo na starim slikama, zaslužna da ljudi najviše reagiraju na te moje “posvete” slavnim slikarima. A ima jedan krug kupaca koji vole isključivo ove moje mračne stvari.

NACIONAL: Mračni seks ili naprosto mračne sadržaje?

– I jedno i drugo. Dakle ciklus erotizam i smrt, tamna strana erotizma u jednom sadeovskom aspektu, erotizam kao ritual ili žrtva, tijelo u strasti, kazni, metamorfoza tijela u strasti. Ima ljudi koji su zainteresirani isključivo za to.

NACIONAL: Kad biste sami sebi, iskreno, morali odgovoriti – čemu dugujete taj svoj veliki uspjeh?

– Teško mi je odgovoriti, jer sam u tome stalno, u težnji za idealnom slikom koja me tjera da radim, a ne da se osvrćem. A površinski gledano, to je možda neki alkemijski proces gdje se zamuti malo talenta, malo sreće, malo okolnosti… na primjer, ja sam se bavio temom raspeća ne zato što je to netko naručio, ja na tu temu nisam imao ni jednu narudžbu, ali mnogi su ljudi na moj ciklus reagirali. Egidio Magioni, talijanski kolekcionar i izdavač razgovarao je s nekim kardinalima, oni su rekli da žele tu izložbu za veliki jubilej 2000. godine, pa sam te slike izložio na tri najprestižnija mjesta u Rimu. To su te okolnosti. Hoću reći, ima neki posao koji same slike odrade. Meni je jedna gatara na Akademiji, ja sam jako volio da mi gataju u to vrijeme, rekla nikad se nemojte baviti “inteligencijom” svoga posla, što će kako ispasti. Sve će ići kako treba ići.

NACIONAL: Cijeli život slikate raspeće. Jeste li religiozni?

– Ne, nisam, vjerujem da postoji nešto, je li to bog, sudbina, što bi rekao Njegoš “nad svom ovom grdnom mješavinom neka umna sila vlada”. Nisam praktični vjernik. Za moj odnos je na jednom savjetovanju provincijal hrvatske dominikanske provincije Frano Prcela rekao da je najbliže rajnsko-flamanskoj mistici, majstoru Eckhardtu. Jedan od načina razmišljanja o apsolutu je i moje slikarstvo. Moj put nisu institucije.

NACIONAL: Sjećate li se kad ste prvi put nacrtali te svoje specifične tjelesne deformacije, srastanja kože i kostiju, ta tijela, kožu, kosu, kosti… koji se neprestano muče i po kojima ste danas prepoznatljivi? Jeste li uzviknuli “heureka”?

– Sjećam se vrlo dobro. Ali tad još nisam imao ni namjeru baviti se slikarstvom. Bilo je to u osnovnoj školi “Njegoš” na Cetinju, koju inače nisam volio i bio sam loš đak, više sam voli čitati Lotreamona nego učiti hidrografiju Češke i gdje se koliko guma proizvodi, a iz matematike sam stalno imao popravni… Zadatak je bio ilustrirati priču o nekom zamku u kojem se dogodi ubojstvo. Ja sam nacrtao odraz lika u vodi koji se deformira, raslojava. To je bilo prvi put i ja se toga živo sjećam.

NACIONAL: Obitelj, djedovi i pradjedovi bili su vam vrlo zanimljivi. No, vi znate reći da je najvažnije što vam je to omogućilo da imate uvid u europski kulturni krug. O čemu se konkretno radilo?

– Imali smo u kući knjige Dostojevskog, Balzaca, Flauberta, jer moja pokojna baba je završila čuveni Djevojački institut na Cetinju. Polaznice su briljantno govorile francuski i ruski, a pošto je njen muž bio oficir, u Moskvi je završio vojnu akademiju i bio artiljerijski časnik, što je bilo jako pomodno, a poslije toga u Beču je završio Teresianum. Moj pradjed bio je maršal dvora i savjetnik kralja Nikole, ona osoba koja se pojavljuje u literaturi kao ona koji ide uz kralja ugovarati ženidbe, koje su bile naravno i političke – zvali su ga “tast Europe”. Imali smo i zbirku oružja, numizmatičku zbirku, nekoliko atlasa, njemačke leksikone pisane goticom. Tu sam otkrio Grunewaldovog Raspetog Krista, moju kasniju vječnu temu… A moj prapradjed bio je u službi Petra 1. Petrovića Njegoša, koji je vjenčao moga pradjeda i njegovu ženu, on je pisao vrlo zanimljive podatke iz povijesti Crne Gore.

NACIONAL: Ali pretke slikare niste imali.

– Ne, osim ako ne računam jednog mog prastrica koji je živio u Švicarskoj, koji je izvanredno crtao. Nije razvijao taj dar u nekom kreativnom smislu, ali je nepogrešno kopirao stare majstore… A bratić moga pradjeda bio je prvi crnogorski sineast, bio je prijatelj engleskog pjesnika Saint John Persea. Umro je mlad u Nizi od tuberkuloze. Napravio je film koji se zvao “Vaskrsenja ne biva bez smrti”, po jednom Njegoševu stihu.

DIMITIJE POPOVIĆ, rođen je 4. ožujka 1951 na Cetinju
1976. diplomirao na ALU u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića – priredio 58 samostalnih izložbi i sudjelovao u na dvije stotine skupnih; djela u kolekcijama u cijelom svijetu – 1982. imao je zajedničku izložbu sa Salvadorom Dalijem, a iste godine izložio ciklus “Omaggio a Leonardo” u milanskoj Palazzo Sormani – 2000., u godini jubileja 2000. godine kršćanstva izlaže u Rimu ciklus raspeća u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo i u Pantheonu – objavio desetak grafičkih mapa; o njegovu radu snimljeno je sedam filmova i objavljeno 9 monografija; – objavljena mu je knjiga feljtona “Veronikin rubac” (Matica hrvatska, Zagreb)