Dvadeset peto zasjedanje NATO-a - održat će se dvadesetog i dvadeset prvog svibnja o. g. u Chicagu - zamalo je ostalo uskraćeno za nazočnost hrvatskoga premijera. Ne zna se kakve bi to posljedice imalo po NATO i svjetsku sigurnost, no situacija na Markovu trgu bila je u svakom slučaju turbulentna. Kao što je općepoznato, gospodin Milanović morao se u prigodnoj aplikaciji za vizu izjasniti dolazi li možda u Sjedinjene Države s nekakvim opakim namjerama. Pitali su ga, s ubojitom birokratskom preciznošću, "namjerava li se uključiti u špijunažu, sabotaže, krijumčarenje ili druge nezakonite aktivnosti za vrijeme boravka u SAD-u". U segmentu intervjua koji se može nazvati političkim, autore upitnika zanimalo je i "namjerava li se uključiti u terorističke aktivnosti dok je u SAD-u", odnosno, "je li
ikad bio uključen u terorističke aktivnosti".

Suprotnost s elementarnim političkim bontonom Premijer je s razumljivom nelagodom dočekao takvo zanimanje američke imigrantske službe za njegove hipotetičke kriminalno-terorističke potencijale. U neposrednoj reakciji odlučio je otkazati svoj dolazak na summit, ali naknadno je promijenio stav, što se u nekim komentarima
ispravno prikazalo kao pretpostavljanje državnih interesa osobnoj povrijeđenosti. Kako god bilo, premijer je na kraju progutao knedlu, zanemario upitnik i potvrdio sudjelovanje
na skupu, a publici, analitičarima i medijima prepuštena su razmatranja koliko su aplikacije navedenoga tipa u suprotnosti s elementarnim političkim bontonom. Usput primijećeno,
u medijima su kružile informacije da je gospodin Milanović - u inicijalnoj želji da manifestira svoj osjećaj uvrijeđenosti - razmišljao čak i o mogućnosti da umjesto njega na sastanak NATO-a ode predsjednik Josipović, što bi nesumnjivo dodatno zakompliciralo političko-psihološku situaciju.

Vrijede li pitanja iz aplikacije ne samo za šefove vlada, nego i za šefove država? Ako ne, premijer bi se iz komplikacije izvukao razmjerno elegantno; ako da, značilo bi to da
premijer prebacuje na predsjednika podvrgavanje anketnim provokacijama, odnosno da predsjednika zapravo tretira kao oblik terapije za vlastiti osjećaj povrijeđenosti, s čime bi
se šef države teško mogao suglasiti bez ozbiljnih primjedbi. Osim toga, ni hrvatskoj braći po oružju u NATO-u vjerojatno ne bi bila draga unilateralna izmjena protokola. Izvor svih
problema svakako se skriva u spomenutom upitniku, koji ne predviđa sadržajnu razliku između visokih političkih funkcionara i običnih građana. Američka strana ne nudi nikakvo detaljnije obrazloženje za takav rigorozno indiskriminirajući postupak. (Ambasador u Hrvatskoj) James Foley mlako je objasnio publici da je "procedura ista za sve", i poručio kako je Milanović dobio olakotni tretman jer mu je upitnik dostavljen u ured, i da su ga mogli ispuniti službenici,
a ne on osobno.

Izjednačavanje premijera s turistima

Time se, dakako, ne rješava bit stvari: činjenica da se jednog premijera koji dolazi na službeni državni skup administrativno izjednačava s milijunima turista i drugih hodočasnika u Ameriku, i tretira na neki način kao suspektnu osobu, u skladu sa specifičnim demokratskim pravilom
"kriv si dok ne dokažeš suprotno". Američkom sustavu svakako su poznate diskrecijske mogućnosti unutar zadane procedure. Za nosioce određenih funkcija mogli su - da su
htjeli - anulirati ili promijeniti birokratske formalnosti. Jasno je da se putovanjem hrvatskog premijera nisu previše statusno opterećivali, i Milanović je u pravu kad takav postupak
doživljava kao političku uvredu. Svoju sposobnost da birokraciju u trenutku prilagode okolnostima, Sjedinjene Države dokazale su na primjeru Ive Sanadera, kojem su u kompjuterima suspendirale vizu čim su preko tajnih službi shvatile da je čovjek u bijegu. I samoga Sanadera - na kružnom toku između Münchena i Innsbrucka - iznenadila je brzina kojom je izgubio povlasticu slobodnoga putovanja u Ameriku, gdje je radio kao počasni predavač na sveučilištu. Kod Milanovića se taj efikasan sustav nije opterećivao nijansama, iako je za to imao vrlo snažne diplomatske razloge. Podnositi premijeru savezničke i prijateljske zemlje pod nos upitnik u kojem kompjuterima CIA-e mora objašnjavati da nije ni krijumčar, ni terorist, svakako se ne može nazvati vrhuncem taktičkoga postupanja ili međunarodne političke pristojnosti. Ispitivanju o eventualnoj terorističkoj prošlosti, kakvom je gospodin Milanović među ostalim bio podvrgnut, može se pristupiti i s komparativno-komediografske strane. Nejasno je kako bi na pitanje odgovorio neki starokomunistički vođa koji je na vlast došao izazivajući građanski rat između proletera i buržoazije, a nakon toga se prilagodio i počeo tražiti bliskost s Amerikom.

Kad su Brozu, na primjer, organizirali veličanstven doček u New Yorku, pouzdano im nije padalo na pamet da mu podmeću upitnike o eventualnoj terorističkoj prošlosti, iako je u prethodnome razdoblju - tjerajući inat s velesilom - bezrazložno naredio rušenje američkog vojno-transportnog zrakoplova koji je bez njegove dozvole prelijetao Jugoslaviju. Zavladala su očito nova pravila etikecije. Ako je neka država časno zaradila status vazala, njezin šef Vlade dobit će rijetku priliku da se otvoreno izjasni o svojim kriminalno-terorističkim pobudama. Zoran Milanović odlučio je reagirati na takvu nepristojnost, i hrvatska publika može ga u tome samo podržati.