"Ako na izborima pobijedi Tomislav Nikolić, to će izazvati ne samo političku, nego i civilizacijsku regresiju Srbije, a možda i cijele regije. Na našu žalost, Boris Tadić je, napravio nekoliko
pogrešaka i veliko je pitanje može li zadržati vlast. Nikolićeva pobjeda nipošto neće biti dobra za Hrvatsku, ali i u tom slučaju bit ćemo realpolitičari i morat ćemo surađivati s novom srpskom vlašću. Ali želim ponoviti, nama u Hrvatskoj neusporedivo bi više odgovaralo da pobijedi Tadić", ozbiljnim je glasom rekao visoki hrvatski državni dužnosnik, dok smo prije nekoliko dana komentirali predstojeće predsjedničke i parlamentarne (i lokalne) izbore u Srbiji, koji će biti održani 6. svibnja. Stav tog utjecajnog političara nije iznimka. Premda se vodeći hrvatski državni dužnosnici suzdržavaju od javnih komentara predstojećih srbijanskih izbora, dilema
tko će doći na vlast u Beogradu izaziva veliki interes i kalkulacije. Iz straha da ne pokvari Tadićevu poziciju, nitko to neće reći javno, ali u vrhu hrvatske politike prevladava procjena da bi trijumf Nikolića i njegovih nacionalista uvelike pokvario srpskohrvatske odnose, ali i zakomplicirao situaciju na zapadnom Balkanu. Teza o opasnosti od civilizacijskog regresa Srbije precizno opisuje zagrebačku percepciju Tomislava Nikolića, nekadašnjeg šešeljevca,
a sada lidera Srpske napredne stranke.

STVAR JE POPRILIČNO jednostavna: koliko god je predsjednik Tadić nerijetko zastupao ideje bliske srpskim nacionalistima, Hrvatskoj odgovara njegova pobjeda. Ovo bi bio posljednji predsjednički mandat i u hrvatskom državnom vrhu procjenjuju da će ta situacija motivirati Tadića da političku karijeru završi važnim pozitivnim odlukama. Nacionalov sugovornik uvjeren je da će Tadić - ako pobijedi Nikolića - stabilizirati odnose s Kosovom i zauzetividljivu distancu prema Republici Srpskoj i njenomlideru Miloradu Dodiku, koji zagovara raspad
Bosne i Hercegovine. Stabilizacija politike Srbije prema regiji izravno bi utjecala i na srpsko-hrvatske odnose, koji su vrlo nestabilni. Razumije se da čak i u slučaju Nikolićeva trijumfa nitko ne razmišlja o opasnosti od oružane eskalacije (iz toga se vidi koliko je za Hrvatsku važno članstvo u NATOu), ali u zagrebačkim političkim krugovima vođu SNS-a procjenjuju kao nekoga tko nema kapaciteta za modernog političara. Dodatni je problem i Aleksandar Vučić, izraziti velikosrpski nacionalist, koji će u slučaju parlamentarne pobjede SNSa postati novi ministar vanjskih poslova. Biografije dvojice najznačajnijih političara Srpske napredne stranke egzaktno pokazuju zašto hrvatski politički vrh s nelagodom iščekuje rezultate svibanjskih
izbora u Srbiji.

NIKOLIĆ JE 90-IH bio dobrovoljac na slavonskom i bosanskohercegovačkom ratištu i razumljive
su sumnje u njegove tvrdnje da bi kao srbijanski predsjednik vodio politiku dobrosusjedstva
u regiji. Što se Hrvatske tiče, opterećuje ga i optužba Nataše Kandić, direktorice beogradskog
Fonda za humanitarno pravo, kojom ga je povezala sa zločinima u Antinu u Slavoniji 1991. godine. Kakve je stavove zastupao Nikolić, vidjelo se u drugom krugu predsjedničkih izbora 2008. kad je izjavio da s "Hrvatima neće razgovarati dok ne riješe sva pitanja izbjeglih i prognanih Srba". "Ja i dalje mislim da je zapadna granica Srbije Virovitica - Karlovac - Karlobag i uvijek ću tako misliti, ali to je sada nemoguće ostvariti jer je Hrvatska samostalna
država", izjavio je tada Nikolić u intervjuu za Media servis. Sličnu izrazito nacionalističku politiku
zastupa i Vučić, kome je zbog velikosrpskih stavova prošle godine zabranjen dolazak u Vukovar. Ipak, on je nedavno s najbližim suradnicima posjetio Donji Lapac, a potom i pravoslavni manastir Krka kod Kistanja, gdje se sastao s tamošnjim svećenstvom.
Bio je to predizborni posjet, manje zbog podrške Srba iz Hrvatske, a više kako bi se biračima
u Srbiji prikazao kao zaštitnik sunarodnjaka u Hrvatskoj. Zanimljivo je da dio hrvatskih analitičara ne misli kako bi pobjeda nacionalista u Srbiji bila loša za Hrvatsku. Prema nedavnom izvješću Tanjuga, Žarko Puhovski izjavio je da smatra kako Hrvatskoj savršeno odgovara
da Nikolić bude izabran za predsjednika, jer bi u miru mogla provesti "emancipaciju regije":

"Mogla bi u miru dokazati da je dvije klase ispred svih na području nekadašnje Jugoslavije, ne računajući Sloveniju. Dolazak SNS-a na vlast bio bi ideološki argument mnogima u Hrvatskoj, bili oni nacionalisti ili europski orijentirani političari, da ostave Srbe po strani."
REALNOST JE, međutim, posve drukčija i stajalište po kojem Nikolićeva pobjeda ne bi bila tako loša izrazito je krivo. Možemo se složiti s hrvatskim dužnosnikom koji je, opisujući Nikolića, rekao da "vođa SNS-a, osim na riječima, nigdje i nikada nije pokazao da se promijenio". Tu je manje riječ o Nikolićevoj prošlosti, uostalom, više je puta izjavio da priznaje države koje
su nastale nakon raspada SFRJ. On je politički realist, koji zna kako se mora riješiti epiteta troublemakera želi li državnički legitimitet. Ali, u biti, nikad se nije odrekao velikosrpske politike, a slične ili još ekstremnije stavove zastupaju njegovi birači. Uzme li se u obzir ocjena ubijenog srbijanskog proeuropskog premijera Zorana Đinđića da je "Srbija polueuropska, ali i poluazijska zemlja", Nikolićeva pobjeda nedvojbeno bi osnažila drugu komponentu i antieuropske snage u Srbiji.

Kao objektivno najnaprednija država u regiji, Hrvatska ima obvezu na neki način gurati susjede, a to je nemoguće ako su u susjednim zemljama na vlasti nevjerodostojni političari poput Nikolića. I u vladi Zorana Milanovića, i u Uredu predsjednika Ive Josipovića
procjenjuje se da je Tadić konstruktivniji partner. Unatoč njegovim kritikama akcije "Oluja" u kojima ju je nazvao "etničkim čišćenjem" i očitom predizbornom skretanju udesno, krize do kojih je dolazilo u odnosima s Tadićem nikad nisu eskalirale nego bi ostale u domeni prigodnih verbalnih sukoba. Osim toga, u svom posljednjem mandatu (ako pobijedi) Tadić mora iza sebe ostaviti nešto po čemu će ga pamtiti. Kao predstavnik kakve-takve liberalne struje
u srbijanskoj politici, može se pretpostaviti da će pokušati modernizirati stanje u svojoj državi. Sadašnja Srbija još je nazadna zemlja u svakom pogledu: političkom - jer se odbija osloboditi velikosrpskog mita, ekonomskom - jer spada među najnerazvijenije države na kontinentu, i kulturološkom - jer je, kao što je davno shvatio Đinđić u već spomenutoj metafori,
duboko podijeljena između osjećaja pripadnosti Europi i "Aziji", zajedno sa svim negativnim komponentama takvog društvenog bipolarnog poremećaja.

Razumljiva je stoga da vodeći hrvatski decision makeri priželjkuju pobjedu Borisa Tadića. Pobjeda retrogradnih snaga izolirala bi Srbiju, ali i imala negativne implikacije za sve okolne zemlje. Hrvatska ima ulogu predvodnika regije, a kudikamo je lakše voditi uljuđeno susjedstvo nego trošiti energiju i vrijeme na nacionalističke divljake i očekivati njihovu pozitivnu
metamorfozu. Zato će se u Zagrebu 6. svibnja ponovo navijati za Tadića.