Objavljeno u Nacionalu br. 859, 2012-04-30

Autor: Nina Ožegović

Subverzivni udar na državni teatar

Gerila protiv učmalog HNK

Kazališni državni sustav određen je kaosom i klijentelizmom: intendanti bivaju postavljani po političkoj podobnosti i obilato se troši novac građana za loš program

Kada je u Jutarnjem listu nedavno objavljena informacija da je petero uglednih kazališnih djelatnika i jedan novinar u zagrebačkom HNK-u podiglo dokumentaciju
o programskom i financijskom stanju u toj kući, potrebnu za pisanje intendantskog
programa, u kulturnim krugovima grada odmah se počelo nagađati o tome tko će od njih naslijediti dosadašnju intendanticu naše središnje nacionalne kazališne kuće
- Anu Lederer. Međutim, ubrzo se pokazalo da je to bila njihova gerilska akcija kojom su
željeli ukazati na problematičnost i netransparentnost domaćih natječaja za ravnatelje
kazališta, o čemu svjedoči, između ostaloga, slučaj Mucalo. Ukratko, nitko od njih
ne želi biti intendant središnje nacionalne kazališne kuće, no žele pomoći u rješavanju
"nagomilanih problema u hrvatskom kazališnom sustavu". Taj aktivistički performans
izvelo je troje ravnatelja zagrebačkih nezavisnih kazališta – Vitomira Lončar, Marko Torjanac
i Petra Radin, zatim glavna i odgovorna urednica kazališnog portala Nora Krstulović,
sveučilišna profesorica Snježana Banović i novinar Jutarnjeg lista Tomislav Čadež, a
na tu subverziju potaknulo ih je nedavno raspisivanje natječaja za intendanta zagrebačkog
HNK-a, koje je u javnosti odmah pobudilo svojevrsne sumnje.


Natječaj je raspisan 11. travnja, a zatim ga je Kazališno vijeće poništilo nakon samo dva dana, da bi ga ponovno objavilo s malom izmjenom. Ta izmjena odnosila se na skraćeni rok u kojoj je potencijalni kandidat mogao dobiti na uvid programski i financijski okvir kazališta, koji se, kako saznajemo od naših sugovornika, bezrazložno taji i gotovo je nedostupan.
KAKO NAM JE OBJASNIO Marko Torjanac, ravnatelj Planet Arta, "ova prijava je bila čin
antiprosvjeda kojim su htjeli upozoriti na problem zastarjelog birokratiziranog kazališnog
sustava, odsustvo stručnih mehanizama, loše legislative i njenog kršenja i neprovođenja, što
omogućava zlouporaba sustava". "Ovom akcijom htio sam svratiti pozornost na probleme
neovisne kazališne scene koja u kazališnoj ponudi sudjeluje s više od 50 posto premijernog
i repriznog programa, a za to je subvencionirana s 0,3 posto od ukupnih sredstava
za kazalište, što je daleko najniži postotak u Europi", istaknuo je svoj motiv Torjanac. A
Petra Radin, voditeljica Tvornice lutaka, koja u kazalištu za djecu vidi svoj profesionalni i
kreativni interes, pridružila se tom "performansu" Mreže neovisnih kazališta prvenstveno
zato kako bi se ukazalo "na važnost transparentnosti u izboru ravnatelja svih kulturnih
ustanova". Po njenom mišljenju, natječaji za rukovodeće pozicije najčešće prođu u
"nevidljivoj zoni", bez stručne evaluacije kandidata te rasprave u javnosti. Redateljica Nora

Krstulović, glavna i odgovorna urednica najvažnijeg kazališnog portala teatar.hr, tvrdi da
oni, čak kad bi se i htjeli kandidirati za intendanta HNK-a, to ne bi mogli realizirati, "jer raspisani
natječaj predviđa kandidata s VSS društvenog smjera". A prema Pravilniku o znanstvenim
i umjetničkim područjima, poljima i granama, objašnjava, u društvene znanosti ubrajaju se ekonomija, pravo, politologija, informacijske i komunikacijske znanosti, sociologija, psihologija, pedagogija, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, logopedija, kineziologija, demografija, socijalne djelatnosti, sigurnosne i obrambene znanosti i interdisciplinarne društvene znanosti. Dakle, znači li to da se već zna novi intendant, koji ima VSS društvenog smjera, što pak znači da nije ni glumac, niti redatelj, ili se naprosto radi o totalnom neznanju i pravnom kaosu koji
automatski diskreditira, recimo, glumca Vilija Matulu kao potencijalnog intendanta HNK-a?
NORA KRSTULOVIĆ smatra da je "posve nejasno zašto aktualna Uprava inzistira na tajnosti dokumentacije", kada se "u civiliziranom svijetu sve bitne informacije o poslovanju
kazališnih kuća, financiranih iz proračuna, mogu pronaći na njihovim internetskim stranicama,
kao što je to slučaj s National Theatreom u Londonu".

S njom se slaže i ravnateljica Male scene Vitomira Lončar, a od nedavno i doktorica znanosti (tema "Kazališna tranzicija u Hrvatskoj - kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti"), koja kaže "da je smiješno što se na internetskim stranicama kazališta, koje objavljuje natječaj, ne mogu naći podaci o tom natječaju". "Cjelokupna procedura više je tajna nego javna, da bi se po mogućnosti javio samo onaj kandidat koji je dogovoren", zaključuje direktorica Male scene te se pita: "Nije li nevjerojatno da se na natječaj za ravnatelja Gavelle, najvećeg dramskog kazališta u zemlji, javio samo jedan kandidat - Darko Stazić? Nije li nevjerojatno da se za ravnateljicu kazališta Žar ptica javila samo jedna kandidatkinja - Marija Sekelez? To je zbog toga što nitko nije ni znao da je natječaj raspisan, a ne zato što se kandidati ne bi prijavili. Osim svega, uglavnom se ne prijavljuju ljudi koji se nisu već unaprijed dogovorili da će biti primljeni. Rijetki su se spremni izložiti podsmjehu jer su se odlučili prijaviti na natječaj. A ako se prijavi netko tko nije dogovoren, 'veliki dečki' se itekako potrude da se napravi klima koja omalovažava kandidata koji nije dogovoren. To je posao za koji se lobira, a sam program nije bitan".

VITOMIRA LONČAR je zatim podsjetila da je zbog Ane Lederer, aktualne ravnateljice
HNK-a, kada je ulazila u prvi mandat, "mijenjan Statut HNK". "Ona nije imala baš nikakvog
iskustva u upravljanju organizacijom u kulturi i nije imala uvjete koji su bili u to vrijeme
propisani", tvrdi Vitomira Lončar, dodajući da je politika, koja ju je odlučila postaviti,
dala nalog bivšoj upravi da promijeni Statut. "Pogledajte slučaj Mucalo u Splitu. Program
koji je taj čovjek napisao je nepismen, nekompetentan, nema veze ni sa čim, pa opet Mucalo
vodi to kazalište već više od godinu i pol i politika će mu produžavati mandat dokle god
će biti u milosti. Bez obzira na rezultate i sposobnost", rezolutna je Vitomira Lončar. Nabrajajući ostale probleme u mašineriji koja bira kazališne intendante i ravnatelje, ravnateljica Male scene je spomenula i hrvatski zakon koji ne predviđa mogućnost međunarodnog
natječaja te da nema vremenskog ograničenja u vođenju kazališta na određeni broj mandata,
bez obzira na rezultate. Istaknula je i problem osobnosti intendanta. Naime, po njenom
mišljenju "rijetke su osobnosti koje mogu voditi kazalište i umjetnički i financijski". "Zbog
toga i naš zakon predviđa da intendant imenuje svoj tim u kojem je i poslovni ravnatelj,
ali na čelu kazališta je uvijek jaka umjetnička osoba", kaže.

Petra Radin se nadovezala istaknuvši da je "ipak potrebno ograničiti mandate ravnatelja
jer se potroše i umore". "Teško je pretpostaviti da bi netko dvadesetak ili tridesetak godina
na čelu nekog kazališta mogao ostati kreativno svjež i ostrašćen, kao oni koji tek ulaze u
nove izazove. Ne smeta me što odlučuju financijeri kazališta, a to su politički izabrani predstavnici, nego me smeta nedostatak kriterija i transparentnosti. To nije samo priča iz Zagreba ili Hrvatske. Poznato mi je da su u Budimpešti nedavno javno demonstrirali jer je na
čelo uglednog kazališta postavljen politički nekompetentni desničar", tvrdi Petra Radin.
ZANIMALO NAS JE u kojoj mjeri politika utječe na izbor intendanata, odnosno ravnatelja
kazališta, te da li je glavni kriterij podobnost ili stručnost. Nora Krstulović smatra da
se ne trebamo zavaravati: "Domaći zakonski okvir je takav da ravnatelje kazališta, kao i
ravnatelje svih drugih javnih ustanova, na prijedlog struke bira politika. To ne mora nužno
biti najgora stvar na svijetu ako ta ista politika odabire ljude koji će provoditi u djelo njezine
strateške ciljeve, a ne tek stranačke kolege koje negdje treba 'udomiti'". No po njenom
mišljenju tih strateških ciljeva nema i "onda je svejedno tko je ravnatelj bilo čega dokle god je
on – naš". Kao argument za tu svoju tezu citirala je "nekoliko nebuloza" iz Osnovnog programskog i financijskog okvira HNK Zagreb za mandatno razdoblje 2013.- 2017, koji su donijeli njegovi vlasnici, Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb. Tamo, između ostaloga, piše
kako su "suvremena operna djela dmaćih i stranih skladatelja rijetkost", što po njenom
gledištu ne stoji jer "svaka ozbiljna operna kuća u Europi i svijetu godišnje postavi barem
jednu opernu praizvedbu" pa se njihov broj rapidno povećava i nikako ih se ne može proglasiti
"rijetkošću".

Druga nebuloza odnosi se na dramski dio u istom dokumentu pa tako saznajemo da je
"odabir repertoara potrebno temeljiti na kvaliteti dramskog teksta". "Kao da 50 metara dalje,
na Akademiji dramske umjetnosti, već 20 godina studente ne podučavaju da kazalište ne
proizlazi nužno iz dramskog teksta, a da o tekstu koji nije dramski, ali jest tekst za izvedbu,
da i ne govorim", obrazlaže Nora Krstulović, zaključujući da to izgleda kao da u Ministarstvu
kulture i Gradu nisu čuli za devising predstave, verbatim i ine forme, koje su se dogodile
u zadnjih 20, 30 ili čak 50 godina. Zbog toga po njenom mišljenju "problem domaćeg teatra
nije toliko u načinu na koji se ravnatelji biraju,iako je i on sam posve nesuvisao što potvrđuju
aktualni natječaji za HNK i Kazalište Trešnja, već u tome zašto se oni biraju".

I VITOMIRA LONČAR se slaže da su kazalište i politika išli "ruku pod ruku" otkada je svijeta
i - kazališta. "To nije ekskluziva hrvatskoga kazališta, ali za razliku od europskih zemalja
u kojima su stručnost, kompetencija i program najvažniji elementi prema kojima se
bira vodstvo nekog kazališta, kod nas je sprega politike i kazališta u smrtonosnom zagrljaju
i politika postavlja "svoje" ljude, bez obzira na njihove sposobnosti. Izbor intendanta ili ravnatelja u Hrvatskoj nije stvar ni programa ni natječaja, nego isključivo dogovora vladajućih
struktura s pojedinim kandidatom", ocjenjuje Vitomira Lončar. Po njenom kazivanju, u
Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj ili Francuskoj, nitko neće dati nekome da vodi kazalište
ako nema rezultate jer kazalište je "skupa igračka" i bitna je odgovornost prema građanima
koji ga financiraju. "Kod nas se prema novcu poreznih obveznika, osobito u kulturi,
ponaša vrlo ležerno jer porezni obveznici u Hrvatskoj ne postavljaju pitanja o kvaliteti
svog kazališta", nastavlja, dodajući da se ne pitaju koju vrijednost dobivaju za svoj novac.
Redateljica Snježana Banović, profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te doktorica
znanosti, kojoj idući tjedan izlazi iz tiska knjiga "Država i njezino kazalište", tvrdi da je
"u posljednjih sto i pedeseset godina pozicija zagrebačkog intendanta, a nakon toga i ostalih
nacionalnih kazališta bila, osim u slučajevima Miletića, Benešića i Matkovića, uvjetovana
političkom afilijacijom, poslušnošću i uglavnom - nestručnošću". "I onda i danas,
u kulturno-političkom okviru koji određuju kaos i klijentelizam i gdje mandati služe
da bi se osigurali budući mandati, najbolje bi bilo uvesti sustav imenovanja intendanata
i ravnatelja pa da se vidi kako razmišlja politika kad razmišlja o kulturi", ocjenjuje Snježana
Banović i nastavlja: "Taj sustav, koji smo preuzeli od činovničkog tretmana kazališta
kakav je vladao u staroj Jugoslaviji i socijalizmu te netransparentnost promovirana Zakonom
o kazalištu iz 2006. godine, trebao bi otići u ropotarnicu povijesti jer prividni natječaji
ne mogu potaknuti tako nužnu reformu javnog kazališnog sektora u Hrvatskoj i otvoriti
vrata tih sporih, skupih i loših mastodonata prema novim umjetničkim i upravljačkim tendencijama propulzivnog i suvremenog kazališnog izričaja".

SNJEŽANA BANOVIĆ smatra da svuda oko nas postoje primjeri koji potkrepljuju tu tvrdnju.
Po njenom mišljenju, ravnatelji mnogih naših kazališta cijeli svoj vijek sjede na istim
mjestima privatizirajući kazališta i njihove proračune do nemjerljivih razmjera. "Rezultat
takve politike su ogromni i nedjelotvorni ansambli kao rezultat socijalne, a ne kulturne
politike i uprave koje se nisu pomakle od 19-stoljetnog modela te slijedom toga
kazališni repertoari nesvjesni ovog turbulentnog vremena i prostora prepuni su neuspješnih
i skupih projekata koje nitko ne želi gledati", zaključila je Snježana Banović. Na pitanje
koliko zapravo u Hrvatskoj ima kompetennih, odnosno relevantnih ljudi zainteresiranih
za posao intendanta, odnosno ravnatelja kazališta, Vitomira Lončar je odgovorila
da "ponekad netko ima viziju kako bi kazalište koje želi voditi trebalo izgledati, no kako je
to u našim uvjetima politička odluka, nitko se niti ne pita zbog čega netko želi postati intendantom".

Po njenom stajalištu je zabrinjavajuće što većina ljudi, koji vode naša kazališta,
nemaju nikakvih znanja o vođenju organizacije, vlasnici - država i gradovi - nemaju jasnu sliku
o tome što bi 'njihovo' kazalište trebalo biti, kakav bi program trebalo razvijati, te za koga
i u koju svrhu. "Predstavnici vlasnika također su nekompetentni i zapravo se vrtimo u krugu
neznanja i nekompetencije", smatra Vitomira Lončar. RAVNATELJICA MALE SCENE potegnula je i pitanje kazališnih vijeća, rekavši: "Kad pogledate tko su članovi kazališnih vijeća naših
kazališta i kad usporedite te ljude s kompetencijama koje prema zakonu imaju kazališna
vijeća, jasno vam je da tu nešto ne štima. Odnosno, jasno vam je da je u igri politika ili
poslušnost. O sukobu interesa neću ni govoriti jer je to posebna tema". Zaključila je da joj je
"trenutačna situacija još mučnija", a to je obrazložila sljedećom ocjenom: "Nova ministrica u
svojim inauguracijskim intervjuima inzistirala je na tome da se kultura treba depolitizirati,
a onda je u kazališno vijeće HNK-a u Zagrebu 7. ožujka ove godine imenovala svog pomoćnika,
dakle po političkoj dužnosti, još jedan novoimenovani član - produžena je ruka politike,
a dva nova člana iz prosinca 2011. - ista su priča! Meni je to neshvatljivo, ali dokle god
kulturna i šira javnost ne počne reagirati, stvar se neće promijeniti."

Petra Radin je još istaknula da "ne vjeruje da se trenutačno išta bitno mijenja u načinu
izbora rukovodećih kadrova u kulturi, ravnatelja, intendanata i umjetničkih voditelja
u javnim kazalištima". "Ne vidim promjenu u politici prema nezavisnim kazalištima", kaže.
"S političkim smjenama najčešće se mijenjaju direktori centara za kulturu, škola, učilišta,
pa je tako i u kazalištima. Možda je to razlog što su predstave u mainstream kazalištima
više prilagođene odrađivanju forme. Suprotno tome, nezavisna scena osluškuje interes
publike, prati trendove, osvježava programe, a nedostatak novca kompenzira inventivnošću
i entuzijazmom".

GOVOREĆI O FINANCIRANJU, Nora Krstulović je istaknula da se u spomenutom dokumentu
Osnovni programski i financijski okvir HNK Zagreb za mandatno razdoblje 2013.-
2017. godine, ali i u dokumentima drugih kazališta u Hrvatskoj, nigdje ne spominje koliko
bi te kuće trebale same zaraditi te koje su njihove kulturološke, pedagoške i društvene
funkcije. "Razbacuje se tek brojem premijera i raznim općenitim floskulama", smatra
redateljica, dodajući da ni oni, koji su te i "takve nebulozne dokumente pisali ni sami
ne drže puno do njih. U suprotnom, ne bi se moglo dogoditi da jedno gradsko dječje kazalište
producira obljetničku predstavu svoje ravnateljice, koja je s dječjim teatrom ima veze
koliko i HDZ s transparentnim poslovanjem. Ili da Grad odobrava sredstva za koprodukciju
HNK i Gavelle, iako je potonja osnovana baš kao protuteža nacionalnom teatru. To je
valjda bila kulturna emanacija 'svehrvatske pomirdbe'?", pita se Nora Krstulović.
Marko Torjanac, ravnatelj Planet Arta, napravio je analizu finaciranja kazališne scene
od 2008. do -2012. Zagreb i Ministarstvo kulture koju je predstavio na okruglom stolu
na nedavno održanom 1. festivalu neovisnih kazališta FEN-u u Opatiji. "Analiza je ukazala
na odsustvo jasnih kriterija, profesionalne evaluacije programa i analiza, manjak detaljnih
izvješća i transparenstnosti i slično, što omogućava nered pri dodjeli sredstava, a to se
jako osjeti na neovisnoj sceni jer su sredstva minimalna", objasnio je Torjanac, dodajući
da je za nadprosječno uspješan program neovisna kazališna scena sufinancirana od Grada
Zagreba s 1,6 posto (procjena za ovu godinu), od Ministarstva 1,41 posto, a na nivou cijele
Hrvatske s 0,3 posto od ukupnih sredstava za kazalište.

"Neovisna kazališta dovedena su tako u situaciju da moraju ostvarivati čak preko 90
posto vlastitog prihoda što je pohvalno, ali iscrpljujuće, neodrživo i također nepoznato u
praksi. To znači da na jednu dobivenu kunu neovisno kazalište mora stvoriti do devet
kuna. To je i u gospodarskim tvrtkama nemoguća, pa i nepotrebna misija. S druge strane,
javne ustanove imaju upravo obrnuti omjer i ostvaruju prosječno 13,31 posto prihoda, a
86,69 posto sredstava, što je gotovo 200 milijuna kuna samo u Gradu Zagrebu, namiče se
iz proračuna. Drugim riječima, na 100 dobivenih kuna javna kazališta uprihoduju prosječno
13,31 kunu", tvrdi Torjanac te nastavlja: "Iz ovoga se vidi da financijski zahtjevne i opterećene
javne ustanove, bez promjena i modernizacije sustava, ne mogu ostvariti zadovoljavajuće
poslovanje bez obzira na uspješnost ravnatelja. Osim toga, vidljivo je i da se na programe
u postojećem sustavu javnih kazališta troši manji iznos sredstava - procjena za
2012. godinu je ispod 10 posto, s tendencijom daljnjeg smanjivanja, dok većina sredstava od
skoro 90 posto odlazi na hladni pogon i plaće zaposlenika".

SMATRA DA JE ZATO apsurdno što se neravnomjerno distribuiraju i smanjuju ionako
oskudna sredstva za neovisnu kazališnu scenu, a "ona su u isto vrijeme budućnost hrvatskog
kazališta". Analiza pokazuje uspješnost neovisnih kazališta u Hrvatskoj usprkos
financiranju od 0,3 do 1,6 posto. Po kazivanju Marka Torjanca, neovisna kazališta stvaraju
umjetnički visoko ocjenjene predstave, programe i projekte, produciraju više od 50
posto ukupnog premijernog i repriznog programa, upošljavaju umjetnike i ostale djelatnike
izvan proračunskog novca i u stvari financiraju sustav, a to je dugoročno neodrživo.
"Postojeći preopterećen sustav javnih ustanova ne može više zapošljavati umjetnike
i druge kazališne djelatnike", nastavlja Torjanac. "Mladi umjetnici usmjereni su automatski
na neovisnu scenu kao na jedini prostor u kojemu mogu pokazati svoju kreativnost,
inventivnost i kvalitetu. To je potrebno uvažiti kao novu realnost i budućnost i u skladu s time
kreirati kulturnu politiku".

TORJANAC JE OBJASNIO da je Mreža neovisnih kazališta i kazališnih družina u Hrvatskoj,
koja okuplja 23 kazališta s redovnom produkcijom iz četiri županije, među kojima
je i Planet Art, uputila pozive za dijalog svim nadležnim institucijama "u kojima su izrazili
spremnost da sudjeluju u rješavanju problema". Dodao je kako im je Grad Zagreb obećao
"da će propuste iz ove godine ispraviti uvažavanjem žalbi i nastaviti partnerski surađivati
s Mrežom neovisnih kazališta na otklanjanju nagomilanih problema", što su pozdravili,
a od Ministarstva tek očekuju odgovor na žalbu i poziv na razgovor. Petra Radin ukazala je i na važnost društvene dimenzije kazališta rekavši da "nije ništa neobično što se politika interesira kako 'podčiniti' teatar, s obzirom na to da teatar kritizira društvene promjene". Po njoj, teatar ima i svoju didaktičku ulogu, a utjecaj kazališnih poruka je dugoročan i pozitivan. Tako, primjerice, kazalište Tvornica lutaka uči djecu o važnosti štednje vode, očuvanju prirode i ugroženih životinja, o ljubavi i poštovanju, a zatim to djeca preuzimaju i prenose u svoju okolinu.

"U KAZALIŠTU SE kreira svjedočenje o stvarnosti i ono otvara demokratski prostor na društvenoj i individualnoj ravni, a to je velik izazov. Nije slučajno što je naša najizvođenija
i najnagrađivanija predstava 'Grašak na zrnu kraljevne'. Doista mislim da mali mijenjaju
svijet. To bi trebala biti uloga i gradskih, javnih kazališta koja trebaju voditi računa i o
osiromašenom društvenom sloju. Izgleda da je odgoj buduće publike preuzela nezavisna
kazališna scena, koja se tek simbolički podupire iz gradskih sredstava. Međutim, što kad
politika ulazi u kazalište kao ideološki obrazac ili cenzorski filter? Što kad politika odlučuje
što je crno, a što bijelo? Ova 2012. godina je neko novo vrijeme i svi žudimo za otvorenim
društvom. Optimistički vjerujem da će se i kazališta, trenutno poput relikta iz nekih proših
vremena, konačno probuditi i otvoriti za nove inicijative i ljude. Za to ne trebaju dodatna
sredstva, već samo racionalna i poštena raspodjela postojećih", izjavila je za kraj Petra
Radin. "Dokle god ne znamo što hoćemo i želimo od domaćih kazališta 'anything goes', pa i
ravnatelje možemo birati 'po babi i stričevima', a ne prema ciljevima koje bi trebali ostvariti",
zaključila je Nora Krstulović. Po mišljenju Vitomire Lončar, hrvatsko kazalište treba promjenu
"s podobnosti i poslušnosti prema izvrsnosti, mora se okrenuti kvaliteti programa i drugačijim
organizacijskim modelima, a ne prema stvaranju vlastitih sinekura na teret poreznih
obveznika". Po mišljenju Snježane Banović, "vrijeme je za preokret, no tko će ga učiniti
za nju je još uvijek nerješivo pitanje".

Vezane vijesti

Ravnatelj Baleta riječkog HNK dobio otkaz

Ravnatelj Baleta riječkog HNK dobio otkaz

Ravnatelju Baleta riječkog HNK Ivana pl. Zajca Staši Zurovcu 20. travnja otkazan je ugovor o radu zbog nepridržavanja obveza iz radnog odnosa,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika