"Nisam ni političar ni društvenu guru koji bi svijetu trebao prenijeti bitne informacije pa
da sam zbog toga stalno u medijima", kaže Edo Maajka. Jedan od najintrigantnijih repera na ovim prostorima nedavno je objavio album "Štrajk mozga" na kojem se pozabavio temama kao što su ljubav, strah, mržnja, ekonomski i socijalni odnosi. U Tel Avivu, gdje živi posljednjih nekoliko godina, zasnovao je obitelj no tamo se, kaže, ne planira baviti glazbom. Čisti i kuha
kao i svaki nezaposleni muškarac, a povremeno mu nedostaju šuma, listopadno drveće
i rijeka. Dečko iz Brčkog došao je u Hrvatsku s 13 godina kao izbjeglica, a zahvaljujući talentu
da riječima svojih pjesama pogađa u srž društvenih i političkih problema postao je omiljen
i izvan kruga ljudi koji slušaju hip-hop. Bio je prvi stranac koji je, glasovima čitatelja jednog
web portala, bio izabran za osobu godine, ostavivši iza sebe hrvatskog predsjednika Stjepena Mesića i nacionalnu zvijezdu Severinu. Za svoj prvi album "Slušaj mater" osvojio je Porina za debitanta godine, dva Crna mačka te Zlatnu kooglu. Radio je glazbu za film "Ljeto u zlatnoj dolini" bosanskohercegovačkog redatelja Srđana Vuletića te za mjuzikl "Prosjačka opera" u izvedbi Tuzlanskog teatra.

Iza njega su četiri studijska albuma te best of album "Spomen ploča". Promociju novog
albuma Edo Maajka započet će koncertom u zagrebačkom klubu Aquarius 11. svibnja.

Zar se novi album nije trebao zvati "Glavatar 5"?
- Da, to je bio prva ideja, ali sam se na kraju ipak odlučio za "Štrajk mozga". Pritom
nisam mislio na neku letargiju i gašenje mozga, više je to štrajk prema naučenom ponašanju,
tuđim potrebama i željama koje nam ne tebaju i samo nam u životu čine loše. Naučeni
smo, što od roditelja što od okoline i društva, da slušamo druge što je najbolje za nas pa se
tako i ponašamo, živimo da zadovoljimo nečije tuđe standarde i sve smo nesretniji, postajemo
žrtve i jako smo daleko od samih sebe. Većina ljudi kad ih pitaš što žele niti ne znaju,
il’ ti kažu želje svojih roditelja ili društva. Danas je sve postalo vrlo pristupačno, pogotovo
kada je o medijima riječ. Svakodnevno nama se na internetu servira sto kilograma
informacija, a od toga nam je devedeset kilograma informacija potpuno nepotrebno. Važno
je znati dobro selektirati.

Koliko je ljutnje i bunta ostalo u vama, možemo li ih očekivati i na ovom albumu?
- Vratio sam se storytellingu tako da sam sve teme koje su mi bile u glavi uradio kroz
kratke pričice. Ima dosta socijalnih motiva, ekonomskih priča, jedna od glavnih tema je
zaduživanje. Najčešće pitanje koje mi postavljaju u zadnjih nekoliko mjeseci je "Imaš ti
šta para?". Moram priznati da ga ni ja nikada do sada nisam tako često postavljao.Toga
ima dosta na albumu. Napisao sam i pjesmu "Drukčiji" o društvenoj osudi ljudi koji se razlikuju
od većine. Za mene je to velik problem jer zbog takvih stavova i razmišljanja društvo
stagnira, ne razvija se. Postajemo sve zatvoreniji i tužniji jer tijekom života ljudi skontaju
da su drugačiji, ali im je neugodno to pokazati pa onda dobiju neku tešku boleštinu i pitaju
se od čega je to. Album sam napravio prošle godine, ali sam ga završavao preko skypea i maila pa se malo oteglo. Ne sviram više s bendom, nego u sklopu sound systema, s jednim ili dva DJ-ja. Zadnje sam s bendom napravio best of album "Spomen Ploča" i ta je priča završena. Mogli smo nastaviti svirati, ali bili smo preskupi i slabo nas je tko bukirao, a ja nisam htio tražiti od ljudi da mi sviraju ispod cijene. U međuvremenu sam odselio u Izrael što je dodatno
otežalo rad s bendom pa sam odlučio uzeti beatove koji mi se sviđaju od raznih producenata
i sam ih posložiti.

Kakav je život u Izraelu?
- Nacija i vjera su mi oduvijek potpuno nebitne stvari u životu i nakon ovog našeg
iskustva s nacionalizmom, tragično mi je kada vidim koliko te stvari uvjetuju sve u životima
Izraelaca. Religija je za mene najbenignija stvar u životu i da mi kći sutra dođe s izjavom kako
želi pripadati bilo kojoj religiji, rekao bih "ok, samo se nemoj upustiti u neko masovno
samoubojstvo". U Izraelu sam najviše posvećen obitelji, s curama sam po cijele dane, družimo
se, šetamo. Čistim i kuham kao i svaki nezaposleni muškarac, ali mi je odlično.
Jedino što je loše je taj rat, ali pokušavam se držati izvan toga. Ti sukobi nikada neće završiti,
a ne možeš zauzeti ničiju stranu jer obje imaju svoje dobre i loše momente. Kao bračni
par koji je posvađan, a ti voliš i jedno i drugo i htio bi nekako da se skontaju. No to je
proces koji je užasno težak i spor. Veliki problem u Izraelu je to što su sukobi prisutni svakodnevno. Sve radi za desnicu, svaka palestinska granata samo učvrsti poziciju Benjamina
Netanjahua, svako izraelsko bombardiranje radi za Hamas, i to je taj začarani krug.
Ovdje je izvor tri religije koje potječu od Abrahama, na svakom metru je neka vjerska znamenitost, pogotovo u Jeruzalemu, tako da je jako puno fanatika na maloj površini. Njih je
jako jednostavno potpaliti kad ti treba predizborno sranje, na svakoj strani je isto i ni’ko ne
popušta ni sekunde. Također u Izraelu postoji jaka borba između sekularnog i religijskog
dijela populacije, a palestinski narod je podijeljen između Hamasa, Fataha, Hezbolaha i
još kamaru novih grupa.

Na kakve reakcije nailazite kod ljudi kada ima kažete da dolazite s ovih prostora?
- Svi misle da sam Rus i odmah kreću govoriti na ruskom. Kasnije, kada kroz razgovor
shvate da sam musliman, ne mogu vjerovati. Njima je to nepojmljivo – musliman, Europljanin,
istetoviran, voli se zajebavati... Promijenio sam im percepciju. U Tel Avivu su ljudi
liberalniji nego u ostatku Izraela. Tamo postoji tek nekoliko kvartova s radikalnim stanovništvom i to je to. No drugi gradovi, posebno Jeruzalem, su puni ekstrema. Trebali bismo više energije ulagati u komunikaciju, pogotovo na područjima koja su zaražena nacionalizmom. Nedavno sam upoznao par ljudi iz Srbije i Bosne i Hercegovine koji rade na
programima suočavanja s prošlošću. Mene to jako zanima, a mislim da je interakcija mladih
koji žive u podijeljenim mjestima neophodna. Kada vide i čuju nešto drugo od onoga
što im pričaju njihovi traumatizirani roditelji, promijeni im se svijet. Osobno se želim razvijati
u tom smjeru.

Što mislite o Bosni danas?
- Situacija u Bosni je užasna. Sama po sebi, s dva entiteta i ljudima koji su toliko izmrcvareni
od rata i političara, neće daleko dogurati. Tri naroda su tu i svi bi se trebali osjećati
kao kod kuće. Među ljudima vlada teška apatija, kao da čekaju da vide koliko im još mogu
prodavati maglu. Mislim da je jedini spas veći angažman Europske zajednice jer Bosanci
će sami teško išta napraviti. Tolika je sprega korupcije i vlasti da se niti jedan pojedinac
ne može izdvojiti jer bi u tom slučaju povukao sve ostale. Korupcija u politici ide od najnižeg
činovnika u politici, ma već od portira. Dok ljudi ne shvate da ih političari pljačkaju
u ime domoljublja, ništa se radikalno neće promijeniti.

Iako je diskurs o Jugoslaviji na ovim prostorima u proteklih dvadesetak godina bio izrazito negativan, većina ljudi danas o bivšoj državi govori s puno sentimenta, kao o zemlji u kojoj se bolje živjelo nego danas, o zemlji veće socijalne pravde i slično. Kako to komentirate?
- Sentiment nas vuče nekim sigurnijim, ali prošlim vremenima. No tada nisi smio ništa
reći protiv sustava, a da ne završiš u zatvoru. Meni je drago da je zavladala demokracija,
samo nam rat nije trebao. Da se Jugoslavija raspala kao Čehoslovačka, sve bi drugačije
izgledalo. Kapitalizam je nešto što je došlo s demokracijom, ali sve je opet stvar izbora.
Ljudi ne moraju ići u Mcdonalds ako im se ne sviđa pa neće postojati ni potreba za njim.
Upravo je to poruka mog novog albuma – budi pametan. Od početka sam protivnik kapitalizma
i nisam se doveo u situaciju da podižem kredite i kupujem što god mi padne na pamet
jer ne znam kako ću to otplatiti.

Statistike kažu da je prosječna plaća u Izraelu 1800 eura, a najam stan oko 1000 eura. Kako se u toj zemlji dolazi do stana?
- Srećom, u Izraelu nisam podstanar, moja žena ima stan. Ja sam se "uvalio" pa više
nemam te probleme. Da smo podstanari, umrli bismo od gladi, bez zafrkancije. Stan
nas spašava. U Zagrebu namjeravam kupiti stan, ali još uvijek nemam para za takvu
investiciju. Sve što zaradim potrošim na život i putovanja. Svjestan sam toga da ću nakon
ljeta morati potražiti posao u Izraelu. Nisam ozbiljno razmišljao o tome da se tamo počnem
baviti glazbom, a mislim da to ni nije realna opcija jer se ta vrsta muzike tamo nema publiku. Zasad uživam u potpunoj anonimnosti, u tome što mogu s djetetom prošetati po gradu bez da za mnom trči netko s fotoaparatom.

Vi ste jedan od prvih alternativnih glazbenika koji je imao bogatog sponzora, no suradnja nije dugo potrajala. Je li danas uopće moguće raditi velike koncerte ako nemate pokroviteljstvo neke od korporacija?
- Došlo je do nesporazuma između mene i T-Coma. Ekipa koja je radila sa mnom oko
organizacije mog tadašnjeg koncerta u Domu sportova bila je vrlo profesionalna, ne mogu
ništa prigovoriti. Problem je bio što sam na press konferenciji neposredno prije koncerta
spomenuo otkaze koje su oni dan ranije uručili svojim zaposlenicima, nazivajući cijelu tu
situaciju sramotnom. To je, naravno, rezultiralo završetkom moje suradnje s tom korporacijom. Ali sam se zbog tih riječi na pressici osjećao stvarno prekrasno, pravo dobro.
Kasnije mi se javio jedan od tih zaposlenika koji je dobio otkaz i koji mi je rekao: "Edo fala
ti na podršci, ali mi smo dobili dobre otpremnine". Moram priznati da sam se osjećao
pomalo glupo, ali bio sam tada stvarno mlad i neiskusan. Ali i sad bih ponovio istu stvar.
Danas je nemoguće bez tako jakog sponzora napraviti veliki koncert u Areni ili Domu
sportova. Sponzor kupi pola ulaznica, a i cijena im je u tom slučaju niža. No moja publika
trenutno i nije tolika da bi punila velike dvorane, prije klubove. A i draži su mi nastupi u
manjim klubovima u koje stane petstotinjak gostiju. Dugo vremena sam živio u svom filmu
i mislio da postoji veliki interes za alternativnu glazbu jer su takvu glazbu slušali ljudi
oko mene. Kasnije sam skužio da to ipak nije tako, da takva glazba ima puno manju publiku.
Ljudi uglavnom žele jeftinu zabavu, mainstream pomiješan s, kako ja to volim reći džigerom
jer je ta glazba napravljena za potrošnju alkohola i ubijanje jetre, odnosno džigere.
To je teško za prihvatiti, ali je tako. I zato cijenim
svoju publiku.

Koliko vam je novac važan u životu?
- Nije mi važan, da je drugačije bih puno stvari u životu napravio. Novac mi je stvar
koja mi omogućava da platim račune, kupim hranu, platim avionsku kartu. Ostalo mi je
nebitno. Ne patim za nekretninama i pokretninama. Razbolit ćeš se sutra i što će ti onda
sve to.

Što mislite o zakonu koji bi trebao zabraniti neovlašteno skidanje glazbe i filmova s interneta?
- To je nemoguće zabraniti. S jedne strane, postoje ljudi koji založe kuće i svu imovinu
da bi napravili film ili snimili album. Nakon što film ili album izađe, svi će ih skinuti
s interneta, nitko neće kupiti kartu ili album pa se postavlja pitanje od čega će ti
autori živjeti. No protiv sam cenzure interneta, svaka država koja uvede cenzuru interneta
pokazuje da nema demokracije. Trebalo bi smisliti neki drugi način, a vjerujem i da
hoće. Civilizaciju spašava potreba, pametni su ljudi kad treba.

Što vas sada pokreće kada radite glazbu u odnosu na početke karijere?
- Kada objaviš prvi album, toliko si sretan, držiš ga u ruci i sve te neka dragost obuzima.
To mi se događalo s prve dvije ploče, kasnije je to ušlo u normalu, nisam više toliko pridavao
važnost ni poštovanje stvarima koje radim. Od mog zadnjeg autorskog albuma je
prošlo četiri godine i možda baš zbog toga sada imam osjećaj sličan onaj kada sam prije
deset godina napravio prvi album "Slušaj mater". Rad na ovom albumu bio mi je čista
uživancija.

Očekujete li i jednak uspjeh?
- Što god nastojao prenijeti ljudima, oni iz svake tvoje pjesme izvlače neke svoje poante,
u globalnoj istini traže svoje istine. Rad na ovom albumu bio mi je čista uživancija, a kad
si pravo zadovoljan s odrađenim poslom, ne sekiraju te kritike. Kada sam skužio da Janica
Kostelić ne može sa svojim pobjedama zadovoljiti ljude jer je svaki njen mali neuspjeh
kod ljudi izazivao salve prigovora i negativnih emocija, rekao sam sam sebi "ajde mali, sjedi
i smiri se". Janica Kostelić mi je puno pomogla da shvatim ovo društvo.

Koliko vas je očinstvo promijenilo?
- Popravilo me u svakom smislu, puno sam mirniji i lud sam za kćeri. Od rođenja je zvijezda
jer je prva plavokosa beba u ženinoj familiji. Dobiješ taj neki "babaizam" jer si postao
babo i sada nosiš neku posebnu energiju u sebi, otvori ti se još jedan kanal duhovne sfere.
Stvarno je dobro. Na ljeto planiram s obitelji doći u Bosnu. Mojoj supruzi Lilah se Zagreb
jako sviđa, ali su joj ljudi previše zatvoreni. Izraelci su puno srdačniji i otvoreniji, oni su u
odnosu na Hrvate – Bosanci.