Jose CarrerasVeć do svoje 28. godine, dobi kad većina opernih pjevača tek započinje karijeru, slavni španjolski pjevač Jose Carreras za sobom je imao glavne uloge u 24 različite opere na europskim i američkim pozornicama, te debije u četiri najprestižnije opere svijeta – Bečkoj državnoj operi, Londonskoj Royal Opera House, newyorškom Metropolitanu i milanskoj Scali. Do svoje četrdesete godine postigao je sve što iznimni tenor može postići. No na vrhuncu slave, 1987. godine, obolio je od leukemije. Danas 56-ogodišnji slavni Katalonac, čiji je “glas boje meda, čist, senzualan, pun boje”, kako ga obično opisuju, osvojio milijune ljubitelja opere, priznaje kako mu je bolest – iako se uspio izliječiti – potpuno izmijenila život. U Zagrebu je u utorak održao solistički recital. Stigao je dan ranije iz Barcelone, njegova rodnog grada, privatnim avionom, a odsjeo u Hotelu “Opera”, gdje smo razgovarali to isto poslijepodne.
NACIONAL: Već ste treći put u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina. Što vas ovdje privlači?
Pravo mi je zadovoljstvo doći u ovaj dio Europe jer osjećam da ljudi za mene gaje zanimanje i simpatije, a to je za umjetnika najvažnije. Osim toga, čovjek ne može a da se ne osvrne na patnje kojima su ljudi na ovim prostorima bili izloženi posljednjih godina. Sada, kad su se okolnosti poboljšale, drago mi je da se može nadoknaditi sve ono što se propustilo u tim teškim godinama.

Francov režim

Kad sam prvi put pjevao u Beču ostao sam bez glasa, malo sam zamuknuo, ali sam potom ipak nastavio, no publika mi to nije zamjerila: karijera bez grešaka i problema je dosadna

NACIONAL: Zanima li vas politika? Politika je imala velik utjecaj na život vaše obitelji. Vaš otac je stradao kao republikanac za vrijeme Francova režima u Španjolskoj i emigrirao je na neko vrijeme u Argentinu.
Politika izravno utječe na naše živote, moramo znati što se događa oko nas već i zbog odgovornosti prema vlastitoj djeci. Moj otac se borio u španjolskom građanskom ratu na strani republikanaca, pa kad je Franco pobijedio, nije bilo lako. Otac je izgubio profesorski posao.
NACIONAL: Kao Katalonac očito je imao još više teškoća?
Na početku režima, koji je kao što znate trajao više od četrdeset godina, pritisak je bio osobito golem. Nisu nam dopuštali da govorimo naš jezik, da ga djeca uče u školi, da čitaju katalonsku književnost i saznavaju o običajima tog naroda.
NACIONAL: Je li točno da ste vi kao Katalonac naučili španjolski tek u Argentini?
Da, jer bilo mi je samo pet godina kad je obitelj emigrirala, nisam još išao u školu gdje bih dobro naučio španjolski, a u Argentini sam ga morao odmah savladati. Kad sam se nakon godine dana vratio u Barcelonu, bilo mi je lakše čitati i pisati španjolski nego mojim školskim drugovima. Tek nakon Franca, od 1977. godine, katalonski je postao drugi službeni jezik u Španjolskoj. Gotovo svi Katalonci danas jednako dobro govore oba jezika. Ja osobno radije govorim katalonski u Kataloniji, ali čim odem u neku drugu španjolsku regiju, jednako rado pričam španjolski. Mogu čak reći da mi je svejedno koji od dva jezika govorim.
NACIONAL: Već ste trideset godina u svjetskom opernom vrhu, pjevali ste u svim najvećim i najprestižnijim opernim kućama. Što se događalo posljednjih pet godina?
Mnogo novih premijera, snimanja, putovanja, ukratko izazova. Ne znam što bih mogao izdvojiti, jer sve što se događalo bio je nastavak onoga što sam postigao ranije. Sretan sam što sam još na pozornici, što mogu pjevati i što u tome uživam. Mnogo puta sam već rekao pa to može zvučati sasvim banalno no sretan sam, pa čak i privilegiran, što mogu izraziti svoje emocije pomoću svojega glasa.
NACIONAL: Iz onoga što o vama pišu, kao i iz vaše autobiografske knjige koja je upravo promovirana u Zagrebu u povodu vašega dolaska, pomalo proizlazi da ste se vi zapravo dvaput rodili. Drugi put, nakon što ste preboljeli leukemiju. Kako vi na to gledate?
Moglo bi se upravo tako reći jer jedan život bio je prije bolesti i drugi poslije nje. Za vrijeme bolesti mnogo se toga u meni promijenilo, drukčije sam počeo razmišljati o mnogim stvarima. Teško je vlastiti život podijeliti na dva dijela i to svakako nisam učinio svjesno, ali to se dogodilo. Mislim da sam imao veliku sreću i vrlo sam zahvalan.
NACIONAL: Danas nakon desetak godina od bolesti, što mislite kako ste se uspjeli izvući iako su vam liječnici davali minimalne šanse?
Nekoliko je razloga, ponajprije liječnički tim koji me liječio. Prvo sam pet mjeseci bio na terapiji u Barceloni a potom još toliko u Seattleu u Sjedinjenim Državama, gdje sam podvrgnut presađivanju koštane srži. Bio sam u rukama vrhunskih španjolskih i američkih liječnika i znanstvenika. No osim medicinske, imao sam fantastičnu, velikodušnu psihološku podršku od poznatih i nepoznatih ljudi iz cijeloga svijeta. Uz pažnju i brigu moje obitelji, primao sam tisuće i tisuće poruka, pisama i telegrama, što me je dodatno osnažilo. U tih deset strašnih mjeseci uvijek je netko od obitelji bio uz moje uzglavlje. Ne bih htio ići u prevelike pojedinosti, no pomoć je valjda došla i odozgo od Boga.

Drugi početak

Često dolazim pjevati u Hrvatsku: drago mi je pomagati Hrvatima da nadoknade sve ono što su propustili posljednjih godina

NACIONAL: Kad se govori o dva života i početka, logično je da vas upitam i koji je početak bio teži?
Bez sumnje, drugi. Prvi je bio kad sam bio jako mlad, štoviše mali dječak, pa sam – jasno – tada bio i pun snage, borben i željan da uspijem. Kad sam nakon bolesti trebao ponovno početi pjevati, ne samo da sam morao potisnuti sve što sam proživio u godinu dana liječenja, nego sam se morao boriti i sa samim sobom – pokušati biti barem tako dobar kakav sam bio prije bolesti, jer drukčije ništa ne bi imalo smisla. Sam sebi sam na neki način bio najgori neprijatelj. Mislim da sam uspio.
NACIONAL: Prvi put nakon bolesti pjevali ste u Barceloni. Bili ste nesumnjivo heroj svojih sugrađana, svi su vas došli slušati i čekati na ulicama grada. Kako ste vi to doživjeli?
Možete samo zamisliti što sam osjećao nakon takvog dočeka, poslije deset mjeseci bolnice i strašnih kemoterapija. Samo dva mjeseca po dolasku kući s liječenja bio sam u stanju javno zapjevati. Kad danas o tome razmišljam, ne znam zapravo kako mi je to uspjelo. Valjda je to zbog strasti prema pjevanju, snazi i odlučnosti koju vam daje spoznaja da ste za to rođeni. Oduvijek sam dobro komunicirao s ljudima, a to je i važna stvar u pjevačkoj karijeri, no toga dana kad sam pjevao u Barceloni želio sam svim tim ljudima izraziti i svoju zahvalnost što im ponovo mogu pjevati.
NACIONAL: Iako ste već osamdesetih godina stekli svjetsku slavu, koncertom triju tenora, s Pavarottijem i Domingom u Rimu 1990. godine, postali ste megazvijezda. Poslije ste u istom društvu održali niz koncerata širom svijeta. Čija je bila prvotna zamisao?
S Pavarottijem i Domingom prijateljevao sam otprije, no pomalo mi je neugodno priznati da je ideja da pjevamo zajedno bila moja. Sjećam se kako su me došli pitati bih li mogao učiniti nešto posebno za Svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji te godine, a da to ne bude maratonski koncert na kojem će nastupiti dvadesetak izvođača. Rekao sam: “Stavite nas troje zajedno!” U prvom trenutku svi su mislili da je sasvim nemoguće da se nas trojica nađemo na istoj pozornici. No kako su i Domingo i Pavarotti bili jako zainteresirani, a moram naglasiti da je to bio dobrotvorni nastup pa ni kod jednoga od nas nije presudio novac, ubrzo smo se našli zajedno pred publikom. Moram vam reći i to da su mi obojica davali veliku podršku za vrijeme moje bolesti. Placido me posjetio u bolnici u Seattleu, a Luciano mi se javljao svaki tjedan gdje god da se nalazio, govoreći da ozdravim jer bez mene nema nikakvu konkurenciju.
NACIONAL: Jeste li u to vrijeme osnovali svoju Zakladu za borbu protiv leukemije?
Utemeljio sam je već na prvom koncertu koji sam održao u Barceloni, no i 33 posto od rimskog koncerta bilo je namijenjeno zakladi. Zaklada i danas vrlo efikasno radi. Iako je započela raditi u Barceloni, danas ima mnogo ogranaka, vrlo važan je u Njemačkoj, u Švicarskoj i Americi, uskoro će biti osnovan i u Japanu.
NACIONAL: Iako kao tenor na pozornici imate vrlo romantične uloge, za vas kažu da ste vrlo privatna osoba. O ženama u vašem životu ne govori se ni u vašoj knjizi. Zašto?
Točno je da želim na taj način sačuvati privatnost i svoje osjećaje na tom planu. U mom životu nije sve išlo ravnom crtom. Iako sam s bivšom suprugom danas u vrlo dobrim odnosima, kao par nismo funkcionirali. Jasno je da sam želio biti diskretan oko tih stvari.
NACIONAL: Što biste rekli, imate li u ljubavi sreće?
Mislim da imam.
NACIONAL: Nedavno se u vrlo gledanoj nedjeljnoj televizijskoj emisiji “Domenica in” na talijanskom RAi-u kao gošća pojavila slavna talijanska sopranistica Katia Ricciarelli koju su gledaoci u studiju uz ostalo pitali i zašto se nije za vas udala te kakva je bila vaša dugogodišnja veza. Rekla je više-manje da s vama nije mogla izaći na kraj, da ste joj stalno lagali i da vas je zato ostavila. Što vi na to kažete?
Nemam na to nikakva komentara, o njoj ne želim govoriti, osim da smo mnogo puta zajedno nastupali i snimali i da je izvanredna pjevačica.
NACIONAL: Imate dvoje djece, danas već odrasle, je li netko pošao vašim putem?
Moj sin ima 28 godina i odvjetnik je. Kći ima 23 godine i završava studij hotelskog menedžmenta na sveučilištu u Barceloni. Oboje vole glazbu i sviraju klavir i flautu, ali nisu se nikad profesionalno bavili glazbom.
NACIONAL: Tko su osobe koje su u profesionalnom smislu na vas najviše utjecale? Među mnogobrojnim imenima s kojima ste mnogo surađivali su i Giuseppe Di Stefano, Monserrat Caballe, Herbert von Karajan.
Bili su mi važni ne samo kao pjevaču nego i osobno. Od njih sam mnogo naučio. Od Di Stefana kako publici izraziti svoje osjećaje, od Karajana kako izvući maksimum iz sebe samoga, od Monserrat Caballe učim cijeli život jer je uz mene od početka moje karijere, odlično se oduvijek razumijemo i zajedno smo jako mnogo nastupali.
NACIONAL: Kad ste u Scali debitirali 1975. u Verdijevom “Krabuljnom plesu”, kad ste postigli golemi uspjeh, nastupili ste u kostimu Giuseppea Di Stefana. Kako to?
Na kostimiranoj probi dan prije nastupa prisustvovao je i sam Di Stefano. Nakon probe u garderobi mi je rekao: “Ne možeš sutra pjevati u tom groznom, za tebe prevelikom kostimu. Dođi ujutro k meni kući da probaš moj.” Imao je naime cijelu kolekciju kostima u kojima je nastupao u operama. Uzeo sam onaj iz “Krabuljnog plesa” koji je on mnogo godina prije koristio. Stajao mi je kao saliven.
NACIONAL: Kako ste se snašli kad ste u bečkoj operi pjevajući omiljenu ariju “La donna e mobile” u “Rigolettu” ostali bez glasa?
Ta se nezgoda može dogoditi svakom pjevaču. Meni se dogodila kad sam prvi put pjevao u Beču, u kući u kojoj sam poslije doživio velike uspjehe pjevajući u 25 različitih uloga. No tada kad sam zamuknuo, naprosto sam malo stao i potom ipak nastavio. Publika mi to nije zamjerila. Uostalom, to mi se dogodilo i prvi put pred Karajanom, srećom na probi, ali tada iz strahopoštovanja koje sam kao mladi pjevač imao kad sam se s njime prvi put susreo.
NACIONAL: Karijera bez grešaka silno je dosadna – konstatirali ste u svojoj knjizi. Što ste mislili, na koje greške?
Mislim da sam rekao kako je život bez grešaka dosadan, a to uključuje i karijeru. Nisam mislio ni na što posebno, jer svi svakodnevno griješimo, no važno je da iz toga izvučemo neku korist, da se bolje postavimo u drugoj prilici. Na primjer, pjevate li unatoč bronhitisu, nećete se izliječiti za tri dana, koliko je dovoljno ako mirujete nego će vam trebati dva tjedna.
NACIONAL: Koje su vam opere kao pjevaču najdraže, s kojim ste se likovima identificirali?
Teško mi je to reći jer mnoge opere volim i pjevati i slušati. No izdvajam ipak Rodolfa iz “La Boheme”, Don Josea iz “Carmen” i Riccarda iz “Krabuljnog plesa”.
NACIONAL: Za nastup u Zagrebu složili ste recital kombiniran od skladbi Bellinija, Coste, Granadosa. Kažu da volite recitale, čak katkad više od opere. Je li to točno?
Volim ih jer se predstavljate publici na drugi način, mnogo intimnije, gotovo kao da ste nagi stojeći uz klavir. Pjevač je tada pjevač i ne skriva se kao kad pjeva operu iza kostima, scene i drugih pjevača na pozornici.