Objavljeno u Nacionalu br. 327, 2002-02-19

Autor: Dean Sinovčić

Robert Altman

Hollywoodski velikan kojeg obožavaju Europljani

Ubojstvo u 'Gosford Parku'

Robert AltmanRobert Altman“Moji filmovi možda ne zadovoljavaju ukus široke publike, ali oni za to nisu ni napravljeni. U velikom dućanu koji prodaje cipele ja izrađujem rukavice”, tako je prije nekoliko godina Robert Altman (77) procijenio svoju redateljsku karijeru na kojoj mu se i dan-danas mnogi dive, a tek ga pojedinci osporavaju. Odnos snaga je realan, Altman je u više od 30 godina snimio mnogo sjajnih filmova u koje nesumnjivo spadaju “M.A.S.H” iz 1970. i “Nashville” iz 1975., odlične kao što su “Igrač” i “McCabe i gospođa Miller”, ali i neke loše poput “Pret-a-Portera” koji su mnogi ocjenjivali s lošim, ali interesantnim filmom.
Robert Altman rođen je 1925. u Kansas Cityju, njegov otac prodavao je police osiguranja, a majka je bila kućanica. Nakon što je potkraj Drugog svjetskog rata služio kao kopilot na borbenom avionu, u pedesetima se počeo baviti filmom, ali tek je 1970. snimio film “M.A.S.H.”, originalnu komediju o medicinskom osoblju u ratu u Koreji, kojom se proslavio. Sedamdesete je označio sjajnim filmovima “McCabe i gospođa Miller”, “Privatni detektiv”, “Nashville” i “Tri žene”, u osamdesetima je dosta eksperimentirao a u devedesetima se trijumfalno vratio filmom “Igrač” kojim se ruga Hollywoodu kao što je filmom “Pret-a-Porter” dvije godine poslije ismijao modnu industriju. Altmanova karijera bila je prepuna uspona i padova, nikada njegovi filmovi nisu ispunjavali kinodvorane do posljednjeg mjesta, ali njegov filmski značaj ostaje nemjerljiv. Njegovo odmetništvo 2001. se prenijelo i na privatni život, kada se oštro pobunio protiv izbora Georgea Busha za američkog predsjednika, pri čemu je prijetio iseljenjem iz Amerike, do čega ipak nije došlo.
“Čaj u četiri. Večera u osam. Ubojstvo u ponoć”, to je slogan kojim se reklamira posljednji film Roberta Altmana pod nazivom “Gosford Park” što je nakon mnogih sjajnih kritika prošlog tjedna nominiran za sedam Oscara. “Gosford Park” nominiran je za najbolji film, Altman je nominiran za najboljeg redatelja, Helen Mirren i Maggie Smith nominirane su za najbolje sporedne glumice, a tu su i nominacije za scenografiju, kostimografiju i originalan scenarij. Altman je nedavno dobio Zlatni globus za režiju, a Udruga američkih filmskih kritičara te Udruga filmskih kritičara New Yorka nagradila je Altmana za režiju, Juliana Fellowsa za originalan scenarij a Helen Mirren za najbolju sporednu glumicu u “Gosford Parku”.
Ovo je peta nominacija Roberta Altmana za Oscara za najboljeg redatelja, ali do sada ga nije dobio. Prvi je put bio nominiran 1970. za “M.A.S.H.”, pet godina poslije za režiju filma “Nashville”, 1992. za “Igrača”, a film “Kratki rezovi” bila je njegova četvrta nominacija za Oscara. S europskim nagradama stoji mnogo bolje, u Cannesu je 1970. dobio Zlatnu palmu za film “M.A.S.H.”, 1976. osvojio je Zlatnog medvjeda za film “Buffalo Bill i Indijanci”, a Britanska filmska akademija i žiri festivala u Cannesu proglasili su ga 1992. najboljim redateljem za film “Igrač”.
Robert Altman pojavio se prošlog tjedna u Berlinu kako bi predstavio film “Gosford Park” i kako bi primio nagradu za životno djelo za koju je rekao kako ne znači da je to kraj njegova filmskog djelovanja jer ima još mnogo planova. S Altmanom smo se sastali u hotelu “Four Seasons” gdje je cijeli dan strpljivo razgovarao s novinarima. Njegove godine očituju se u nešto sporijem govoru, ali njegov mozak još uvijek vrlo dobro funkcionira.
NACIONAL: Što je to što vas i u 77. godini privlači k snimanju filmova?
Možda me snimanje filmova i održava na životu u ovim godinama. Radim ono što volim raditi i ne mogu ni zamisliti da će doći trenutak kada ću prestati snimati filmove. Zapravo, kad ne budem osjetio zabavu na snimanju i kad publika ne bude željela gledati moje filmove, prestat ću ih snimati. Međutim, nije dobro ni kada me previše hvale, mogao bih izgubiti orijentaciju i pomisliti da su mi filmovi dobri čak i kada ih nitko ne gleda.
NACIONAL: U sedamdesetima ste bili ljutiti nekonvencionalni redatelj, na što se danas ljutite i protiv čega se danas borite snimajući filmove?
Čini mi se da nikada nisam snimao filmove boreći se protiv nečega, moji filmovi su uvijek bili za nešto, a ne protiv. I danas snimam filmove za nešto. Ljudi često misle da je film “M.A.S.H.” bio protiv nečega, ali ja sam se borio za slobodu o kojoj se tada pričalo. Isto je i danas, promijenila se samo tehnika snimanja, danas mogu film završiti mnogo brže.
NACIONAL: Kako ste reagirali na vijest da ste nominirani za Oscara?
Znam da nećete vjerovati, ali uopće nisam vjerovao da je moguće da budem nominiran za Oscara. Mislio sam, ne bi bilo loše da me nominiraju, ljudi će nagrnuti u kina pa ćemo zaraditi mnogo više novca nego do sada. Nominacije za Oscara uputit će ljude na to da se ne moraju bojati ovog filma, povećat će se broj gledatelja, a to je cilj i smisao snimanja i prikazivanja filma.
NACIONAL: U filmu “Gosford Park” dominira velik i kvalitetan glumački ansambl. Kako birate i kontrolirate toliko glumaca u samo jednom filmu?
Prvo odaberem glumce za jedan dio filma a zatim taj odabir i taj dio filma diktira ostatak filma i odabir ostatka glumaca. Zatim odaberem glumce za drugi dio filma i tada je doista lako odabrati ostale glumce. Tako gradim izbor glumaca u cijelom filmu. Ako odaberem visokog glumca, onda više ne biram visoke jer publika neće zapamtiti tko je tko među visokim glumcima u filmu. Znači, slijedi odabir nekog niskog glumca. Nikada ne biram dva glumca koji sliče jedan drugome jer to zbunjuje gledatelje.
NACIONAL: Kako je to poimenično izgledalo u slučaju filma “Gosford Park”?
Ako se dobro sjećam, prvi glumac kojeg sam odabrao za ovaj film bio je Robert Downey jr. Međutim, kako je on imao problema sa zakonom i kokainom, nije mogao napustiti Ameriku i doći na snimanje u Englesku. Moj sljedeći izbor bila je Kelly MacDonald, zatim Jeremy Northam koji je posljednji pristao glumiti u “Gosford Parku”. Nakon njih došle su Maggie Smith i Kristin Scott Thomas i tako se počela graditi glumačka piramida. Zanimljivo, od cjelokupne glumačke ekipe do sada sam radio samo s Richardom E. Grantom, sa svima ostalima prvi sam se put susreo na početku projekta.
NACIONAL: Kako je bilo vratiti se u 1932., kada se odvija radnja filma “Gosford Park”?
Tada sam imao sedam godina i svega se sjećam. Šalim se, naravno. Pokušali smo na što vjerniji način prenijeti duh tog vremena, ali smatram kako je to najteže vremensko razdoblje za prebacivanje na filmsko platno. Mnogo je jednostavnije snimati filmove s pričama iz današnjice. Morali smo mnogo istraživati da bismo došli do saznanja o tom vremenu. Pomogli su mi mnogi prijatelji, imali smo nekoliko savjetnika koji su neprekidno bili na snimanju. Snimanju su prisustvovali i jedna kućna pomoćnica i jedan kuhar koji su bili stari gotovo 90 godina i koji su nam mogli vjerno predočiti situaciju iz tridesetih godina. Nisam mogao dopustiti aljkavosti i pogreške vezane za to razdoblje.
NACIONAL: S obzirom na to da ste na snimanju filma privremeno živjeli u tridesetim godinama, možete li usporediti ondašnja i sadašnja vremena?
Sličnosti su primjetne u odnosima gospodara i sluga. Ti odnosi i danas egzistiraju, jedina je razlika to što danas možeš birati hoćeš li biti sluga ili ne dok u ondašnjim vremenima mogućnost izbora gotovo nije postojala. Tada su djevojke od 12 ili 13 godina odvodili iz njihova doma i zapošljavali u kuhinji da bi poslije postajale sluškinje. Danas postoje kuhari, vozači, kućne pomoćnice, ali ti su ljudi odabrali svoja zanimanja između nekoliko opcija. Djevojke u to vrijeme nisu bile školovane, čak se izbjegavalo školovanje, stoga nije ni bilo posebnih poslova za žene. Zato su djevojke sa 15 godina postajale nešto poput prostitutki koje nisu imale nikakvog izbora osim biti sluškinje. Njihovi roditelji slagali su se s takvim odabirom posla jer su smatrali da će njihove kćeri zaposlene kod bogataša biti čuvane, što je bilo manje-više točno.
NACIONAL: U “Gosford Parku” postoji kriminalistička priča, ali ona nije ključni dio filma, pronalaženje ubojice nije najvažnije u cijeloj priči. Kako ste došli do ideje za takav film?
Kada smo počeli stvarati “Gosford Park”, smatrali smo da će to biti kombinacija priča “Deset malih crnaca” Agathe Christie i “Pravila igre” Jeana Renoira. Po meni, to je film o ljudima koji žive u određenom razdoblju i jedan od njih ima veliku šansu biti ubijen. To nije film o ubojstvu i zato razrješenje ubojstva nije ni toliko bitno. Nije pitanje filma “tko je to učinio” nego je teza filma “koga je briga tko je to učinio” ili “zašto to nisu učinili ranije”. Ubojstvo je slučajni događaj u cijeloj priči.
NACIONAL: Katkad se čini da bi “Gosford Park” mogao biti jednako dobar film i bez spomenutog ubojstva.
I meni se katkad čini tako. Kao što sam rekao, ubojstvo se slučajno dogodilo i možda se može reći da tada počinje drugi film. Možda vam taj dio izgleda kao da sam vam pokazao svoje novo dijete, a vi mi kažete da je dijete divno, ali vam se ne sviđaju njegova stopala, pa bi stopala trebalo odrezati. No film je napravljen onako kako je napravljen a neka publika ocijeni je li ga trebalo napraviti drugačije.
NACIONAL: Nakon filmova poput “Igrača” i “Kratkih rezova” ponovno ste snimili film s mnogo odličnih glumaca, ali bez istaknute glavne uloge. Zašto ponavljate takav rad na filmu?
Vjerojatno zato što su spomenuti filmovi bili uspješni pa ne želim mijenjati matricu uspjeha. Mogao bih raditi i s mnogo nepoznatih glumaca, ali se bojim da bi gledatelj digao ruke od takvog filma jer ne bi znao tko je tko u njemu. Kada angažirate puno poznatih glumaca, glumačkih zvijezda, onda bez problema pratite priču filma. Kada u ovom filmu ugledate Maggie Smith a onda je ponovno vidite nakon 20 minuta, znate da je to Maggie Smith. Jednak je slučaj s Kristin Scott Thomas ili Emily Watson. Zato je bitno odabrati puno poznatih glumaca.
NACIONAL: Kako uopće kontrolirate situaciju na snimanju kad radite s toliko poznatih glumaca?
Agenti poznatih glumaca često nisu sretni s njihovim ulogama u mojim filmovima. Zvijezde imaju posebne zahtjeve na snimanjima, pa moramo mjeriti veličinu kućica u kojima će one živjeti tijekom snimanja. U slučaju filma “Gosford Park” olakšica je bila ta da gotovo svi ti glumci glume u kazalištu pa im je zajednički život i ovakav stil rada i te kako dobro poznat. Kada su u grupi, oni podržavaju jedan drugoga i nemaju problema s takvim situacijama.
NACIONAL: Smatra se da ste u “Gosford Parku” scenama ubijanja fazana tijekom lova igrali na ono što se zove politička nekorektnost.
Uopće nisam, u to vrijeme lov na fazane bio je normalna stvar. Fazani se i danas love, zar ne? Problem je što smo scene lova snimali u vrijeme kada fazani i ne lete previše. Zato smo naručili uzgojene i istrenirane fazane iz Kine, gurnuli ih u grmlje i naučili ih da lete s jedne strane na drugu. Kako su ti fazani bili dobro hranjeni i stoga debeli, nisu mogli letjeti dugo i visoko pa su bili laka meta za lovce. Znam da se smatra da ubijanje fazana prikazano u “Gosford Parku” zapravo označava rušenje jednog imperija i jednog razdoblja, ali ja na to nisam mislio kada sam snimao ovaj film.
NACIONAL: Koji je vaš sljedeći projekt?
Sredinom svibnja počinjem snimati novi film u New Yorku pod nazivom “Voltage”. Radnja filma odvijat će se u kompaniji za svemirska istraživanja u kojoj inženjeri dolaze do velikog otkrića. Ne znam kako bih žanrovski odredio taj film, priča će se vrtjeti oko inženjera, njihova položaja u društvu, politike koja ih okružuje zbog njihova otkrića. Glavne uloge glumit će Joaquin Phoenix, Liv Tyler, Phillip Seymour Hoffman, Harry Belafonte, Steve Buscemi i William H. Macy.
NACIONAL: Ponovno okupljate mnogo poznatih glumaca?
Njihovi agenti ih odvlače od mene, ali sami glumci žele raditi sa mnom. Glumci vole glumiti u mojim filmovima jer znaju da će raditi ono zbog čega se zovu glumci, a to je kreiranje.
NACIONAL: Možete li uopće snimiti film u kojem će postojati jedna glavna uloga?
Naravno, 1984. režirao sam film “Secret Honor” sa samo jednim likom, a taj lik je bio Richard Nixon kojeg je glumio Philip Baker Hall. Tijekom cijelog filma samo se on pojavljuje na platnu. Međutim, broj glumaca uopće nije nešto što me proganja. Jednostavno, kada imate puno glumaca u filmu, tada oni jedan drugog potiču na što bolju glumu.
NACIONAL: Na koji se način, po vašem mišljenju, američko društvo promijenilo nakon terorističkog napada 11. rujna 2001.?
Ne znam odgovor jer nisam bio u Americi za vrijeme napada. Bio sam tada u Engleskoj gdje smo snimali “Gosford Park”. Sve događaje pratio sam kroz različite televizijske vijesti, iz različitih kutova gledanja na te događaje. Ne znam kako su se ti događaji odrazili na Ameriku i Amerikance, nadam se da će se odraziti tako što će prestati snimati grozne filmove kakvi su se snimali do sada. Bojim se da će Amerika ipak naći drugačiji način za snimanje loših filmova u kojima prikazuju otmice aviona. Nadam se da će zbog tih događaja mladi redatelji prije sazrijeti i odrasti, kako bi prestali snimati dosadne filmove o nasilju.
NACIONAL: Često se spominje konflikt religija kao uzrok napada na New York. Biste li mogli snimiti film o konfliktu religija?
Ne, nisam zainteresiran za takvu temu. Religija je prisutna u svakodnevnom životu i ona utječe na ljude čak i onda kada nismo svjesni njezina utjecaja. Po meni, svijet je nevjerojatno podijeljen, ali nitko ne shvaća religije na pravi način. Dan nakon napada na New York Richard Gere objavio je poziv na mir i toleranciju, a reakcija ljudi je bila “on je budist, a ti budisti su čudaci”. Ne znam po čemu se budist razlikuje od muslimana ili katolika, ali je jasno da je svijet svakim danom sve više podijeljen zbog utjecaja religija. Osobno, uopće me ne zanima bog na kojeg će se pozvati neka religijska skupina koja tvrdi da će pobiti sve one koji su drugačiji od njih.
NACIONAL: Objavljeno je da ste nedavno rekli kako je Hollywood kriv za terorističke napade na New York, što nije dobro prihvaćeno u Americi.
Tko kaže da sam to rekao? Naravno, novine. I vi vjerujete novinama. Nemojte im vjerovati jer ja to nisam nikada rekao, ja sam lojalan građanin Amerike. Možda nisam osobiti simpatizer Georgea Busha i njegove administracije, ali mi ne pada na um da kažem tako nešto. Na vama novinarima je da pišete istinu i da se ne pretvorite u žutilo koje objavljuje bilo kakve gluposti.
NACIONAL: Vaši filmovi prikazuju male sustave poput modnog svijeta u filmu “Pret-a-Porter” ili hollywoodskog sustava u filmu “Igrač”. Sada se bavite engleskim društvom tridesetih godina koje je bilo povezano s brojnim filozofima iz tog vremena. Jeste li vi pod utjecajem nekog filozofa?
Zanima me sve što utječe na mene, sve ono čemu sam izložen. Moja filozofija života je vrlo jednostavna i poistovjećujem je sa životom u rijeci. Dakle, u toj rijeci svi se krećemo, s time da se neki od nas kreću nizvodno na najlakši način, a neki uzvodno, stvarajući tako promjene.
NACIONAL: Zanima li vas danas koliko će vaši filmovi zaraditi?
Ne brinem se o tome, više me čude nevjerojatne zarade nekih hollywoodskih hitova. Prvo, svi filmovi, pa i oni najmanji, jako su skupi. Ne znam nikoga tko će reći “evo mojih milijun dolara, pa snimite film”. Morate obilaziti ljude i tražiti novac. To su bankari koji imaju samo jedan cilj – vratiti uloženi novac. Zainteresiran sam za financijski uspjeh “Gosford Parka” kako bih na lakši način došao do novca za svoj sljedeći film. Zato je divno kada film postigne financijski uspjeh.
NACIONAL: Što vas danas može nasmijati?
Čini mi se da me danas gotovo sve može nasmijati. Smiješno mi je kada vidim koliko smo svi mi pomalo blesavi, u što uključujem i samog sebe. Smiješni su mi ljudi koji pokušavaju sve kategorizirati, sve nas strpati u neke ladice. Smiješno mi je kada ljudi sami sebe shvaćaju previše ozbiljno. Pojednostavljeno, nasmije me sve ono što i vas može nasmijati.
NACIONAL: Što vas, s druge strane, može rasplakati?
Vjerojatno sve što me može i nasmijati.

Ubojstvo u ‘Gosford Parku’

Godina je 1932., kada vlasnici imanja Gosford Park William McCordle (Michael Gambon) i njegova supruga Sylvia (Kristin Scott Thomas) pozivaju na vikend svoje bogate i ugledne prijatelje poput Lady Constance of Trentham (Maggie Smith), poznatog glumca Ivora Novella (Jeremy Northam) i američkog filmskog producenta Morrisa Weissmana (Bob Balaban). Oni sa sobom dovode svoje sluge i sluškinje Mary Maceachran (Kelly MacDonald), Henryja Dentona (Ryan Phillipe) i Jenningsa (Alan Bates), koji se upoznaju sa slugama u Gosford Parku, glavnom kućanicom gospođom Wilson (Helen Mirren), kuharom gospodinom Croftom (Eileen Atkins), lakejom Georgeom (Richard E. Grant) i glavnom sluškinjom Elsie (Emily Watson). Sluge i sluškinje znaju mnogo toga o gospodi za koju rade, a ta gospoda su vrlo zanimljiva jer gotovo svatko živi tajni život. Kada se u ponoć dogodi ubojstvo, čime se otkriva da među aristokratima ništa nije onakvo kakvim se čini, mnoge tajne počinju se razotkrivati.

Vezane vijesti

Spielberg razmišlja o 3D verziji 'Jurskog parka'

Spielberg razmišlja o 3D verziji 'Jurskog parka'

Sve popularniji trend vraćanja starih filmskih blockbustera u kinodvorane, samo ovaj put u 3D tehnici, zainteresirao je i financijski najuspješnijeg… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika