Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski nedavno je optužio dvije najjače medijske kuće u državi Europapress holding i Styriju za stvaranje nedopustivog monopola i pokušaj gušenja konkurentskih izdanja. Osim toga Puhovski se u središtu pažnje našao i prilikom gostovanja u emisiji Forum, kada je njega i Ivu Goldsteina anonimni gledatelj optužio kao rasne neprijatelje Hrvatske. Te večeri prema čelniku HHO-a ništa blaži nije bio ni Slaven Letica koji mu je imputirao jugonostalgiju i mržnju prema Hrvatskoj. Povod za diskvalifikaciju pronađen je u stavu Puhovskog da je Stipe Mesić bio u pravu kad je u poslanici povodom 10 godina međunarodnog priznanja Hrvatske izjavio da je HDZ antagonizirao srpsko stanovništvo. U razgovoru za Nacional Žarko Puhovski govori o političkoj polarizaciji u državi i pokušajima stvaranja medijskog monopola.
NACIONAL: Otkud ovako nagli interes Helsinškog odbora za monopolizaciju medijske scene u Hrvatskoj i eksplicitne optužbe na račun Europapress holdinga i WAZ-a?
Do 2000. HHO se bavio medijima isključivo kako bi ih zaštitio od pritiska autoritarnog HDZ-ova režima, a na drugoj strani građane od govora mržnje u medijima. Nakon smjene vlasti stvari su se poboljšale i znatno su smanjeni izravni pritisci na medije, ali oni i dalje postoje, i to na sofisticiraniji način putem kretanja kapitala. Tako su se kanali kojima novine dolaze na kioske pojavili kao objekti monopolizacije WAZ-a i EPH-a koji su postali vlasnici više od 50 posto “Tiska”. Vlasništvo ne mora samo po sebi biti problem, ali to jesu upravljačka prava, osobito ako se zna da im nedostaje jedna dionica kako bi zavladali i Slobodnom Dalmacijom. Zato HHO od Vlade traži promjenu propisa tako da se onemogući izdavače da imaju upravljačka prava u distribuciji jer će ovako neke novine na kioscima uvijek biti naprijed, a druge straga.
NACIONAL: Zašto HHO nije rekao ni jednu rečenicu kad je dnevnik Republika razotkrio aferu Grupo koja je bila još eklatantniji pokušaj nelegalnog preuzimanja domaćih medija?
Ponajprije zato što HHO nastoji ne reagirati kad se nešto nađe pred sudovima, a na aferu Grupo odmah nakon objavljivanja reagirala je pravna država, dok mi nismo imali nikakvih dodatnih dokaza koji bi nas naveli da sumnjamo u djelovanje državnih organa. Da vlasti tada nisu reagirale na pisanje Republike ili da se jasno vidjelo kako se istraga pokušava opstruirati, Hrvatski helsinški odbor javno bi se odredio o cijelom slučaju. Svi znamo da su se državni organi pokazali nedjelotvornima, ali ja i moji kolege nismo imali nikakav dokaz da je riječ o opstrukciji postupka. Jedina stvar na koju sam imao primjedaba bilo je privođenje osumnjičenika s lisicama na rukama jer takvi ljudi ne bježe.

Čim izdavači postanu upravljači u Tisku jasno je da će oni protežirati svoja izdanja, odnosno da će svoje novine na kioscima gurati naprijed, a konkurenciju stavljati nazad, što je nedopustivo Tri problema HTV-a

NACIONAL: Kojim sada dokazima raspolažete da EPH i Styria planiraju udar na preostale tiskovne medije?
Ovdje nije riječ o tome da se nekoliko tajkuna udružilo kako bi imali razne novine, nego o neospornoj činjenici da su ljudi koji su vlasnici tiskanih medija sada dobili i većinski paket koji im omogućuje kontrolu nad distribucijskom mrežom. Tu se ne radi samo o “Tisku” nego i o Slobodnoj Dalmaciji i Distri pressu, čime po logici stvari imaju mogućnost protežirati vlastita izdanja, a ostala stavljati u drugi plan. Sa stajališta medijskog pluralizma to je nedopustivo.
NACIONAL: Iako su prošle dvije godine od smjene Obrada Kosovca, Ivice Vrkića i njihovih suradnika, HTV i dalje, premda malo civiliziranije nego u Tuđmanovo doba, ostaje glavni medijski širitelj desničarske propagande?
Televizija je sigurno manje loša nego što je bila, ali termin “manje loša” podsjeća me na kinesku propagandnu statistiku iz 50-ih kad su tvrdili kako se proizvodnja tranzistora povećala za 7000 posto u odnosu na 1929. kad su proizvedena tri aparata. HTV ima tri problema: pitanje odvajanja odašiljača od programa, potom privatizacija Trećeg programa gdje postoji opasnost da i njime zavladaju monopolisti u tiskanim medijima, i na kraju su sadržajni elementi u programu. Naša istraživanja pokazuju da je informativni program najmanji problem jer ljudi ionako vjeruju da će ih se pokušati manipulirati ili uvjeriti u nešto, ali prave manipulacije dolaze kroz sportski i zabavni problem gdje gledatelji ne očekuju takve političke pritiske. HTV-u nedostaje jasan kritički stav koji bi se očitovao kroz objavljenu vijest za kojom bi slijedio komentar. Osim toga još samo Austrija ima ovako dugačak središnji dnevnik, iako primjer CCN-a pokazuje da su kratke vijesti puno informativnije i kvalitetnije od glomaznih središnjih informativnih emisija. Da bi se to postiglo, novinari i urednici moraju biti sadržajno pripremljeniji, no još je važnije postići konsenzus o načelima javne rasprave u Hrvatskoj. Ne može se u polemici protivnika već u prvoj rečenici proglasiti komunjarom, udbašem, ustašom jer se time prekida dijalog.
NACIONAL: Niste li i sami krivi za takvu situaciju jer dolaskom u emisije Hloverki Srzić-Novak i Romanu Bolkoviću dajete alibi za sve što su radili?
O njima mogu imati ovakvo ili onakvo mišljenje, ali kao predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora imam javne obveze. Uostalom, punih osam godina, od jeseni 1991. do kraja 1999., nisam dao ni jedan intervju iako sam imao niz poziva. Na sadašnjoj funkciji u načelu moram odgovoriti na svaki poziv za razgovor, trebam odgovoriti na sva pitanja koja mi se postavljaju, i to bez obzira na background onih koji me ispituju.
NACIONAL: Navikli ste na optužbe poput onih Slavena Letice u Forumu da ste komunist i anti-Hrvat?
To nije ugodno, ali iz barem tri razloga nije ni iznenađenje. Prvo, zato što je riječ o Slavenu Letici, drugo, zbog dugogodišnje prakse medijskog linča neistomišljenika, i treće, jer se u režiji pojedinaca ponovno pokušavaju podgrijavati emocije koje su postojale 1990. i 1991. Ti ljudi djeluju na principu mikrovalnih pećnica, oni pokušavaju podgrijati staru hranu iako je očito da je euforija nestala. Moj je zadatak govoriti o nečemu što smatram problemom, a onda se s druge strane ne napadaju moji stavovi nego se pokušava objasniti tko sam to ja. Ali čak i pod pretpostavkom da sam komunjara, udbaš ili pedofil, dakle ljudsko dno dna, još uvijek je moguće da sam u konkretnom slučaju u pravu. Međutim, umjesto diskusije u kojoj bi protivnik rekao “ovo što govori Puhovski nije točno” u ovoj će vas državi diskvalificirati pitanjima ”što je tvoja mama radila 1969., gdje ti je radio otac 1971. ili kako ti se zove brat”. U “Forumu” me nitko nije demantirao, recimo, podatkom “tog i tog dana u Zagrebu je uhapšeno toliko i toliko srpskih snajperista ili prema bolničkim izvještajima snajperisti su ubili i ranili 20 Zagrepčana”. Nitko mi nije rekao ni “tvoja pretpostavka da je za nezavisnost plaćena previsoka cijena ne odgovara stajalištu većine hrvatskih građana” i ja bih to odmah priznao jer nisam luđak da ne bih znao da je to istina, jer ja ionako govorim ono što misli manjina ovdašnjih građana. Ali emisija je počela traženjem Hloverke Srzić-Novak od nas da komentiramo Mesićevu rečenicu da je HDZ antagonizirao Srbe. Polazeći od toga da je njegov stav bio ispravan, izjavio sam da je određeni broj Srba likvidiran samo zato što su bili Srbi. Umjesto demantija uslijedile su psovke i sve se svelo na to da sam udbaš, jugonostalgičar i da sam se izjašnjavao Jugoslavenom, a sada sam Židov. Usput rečeno, nikada se nisam etnički izjašnjavao kao Jugoslaven jer mi se to uvijek činilo besmislenim. Onda je u eter pušten čovjek koji je Hloverku pitao “nije li valjda iz rasističkih razloga pozvala Goldsteina i mene”. Kako nas dvojica nismo crnci ili Azijci, bilo je jasno na koju se rasu misli. Umjesto da je netko od sugovornika osudio to etiketiranje, javlja se Letica i kaže da sam se ja uvijek proglašavao Jugoslavenom. To me podsjetilo na etiketu u Večernjaku iz 1993. gdje sam opisan epskom rečenicom ”Žarko Puhovski je lokalni agent široke međunarodne anglo-francuske židovsko-liberalne zavjere protiv Hrvatske i Njemačke”. Ili recimo Jutarnji list objavljuje podlistak o stvaranju Hrvatske i onda dodaje da su Willy Brandt i drugi poznati europski ljevičari nakon čitanja moje knjige “Socijalistička konstrukcija zbilje” postali protivnici priznanja Hrvatske. Istina je dijametralno suprotna: bio je to prvi tekst objavljen u tadašnjoj Jugoslaviji u kojem se govorilo o mogućnosti mirnog raspada tadašnje SFRJ i uspostave neovisnih država na njenom teritoriju.
NACIONAL: Kako tumačite paradoks da se desetljeće nakon stjecanja nezavisnosti u javnosti sve češće javljaju besmislene teorije o povratku u komunizam ili obnovi Jugoslavije?
Riječ se o socijalnopsihologijski razumljivoj situaciji. Razdoblje 1990.-95. donijelo je čitav niz tragičnih događaja, ali velikom broju ljudi one su donijele i veliko psihičko oslobođenje jer su sve predrasude koje su godinama prikriveno iznosili u uskim krugovima istomišljenika sada mogli javno isticati. Mišljenje nacionalističkih Hrvata kako su Srbi bagra tih se godina moglo izreći javno i slobodno. Nakon završetka rata vidjelo se da Hrvatska nije previše obzirno postupala sa svojom silom, a postalo je očito da će normalizacija kad-tad biti moguća. Ljudi koji su se tek priviknuli da mogu javno govoriti sve što žele podvrgnuti su realnoj situaciji u kojoj samo robna razmjena između Hrvatske i Srbije raste po mjesečnoj stopi od nekoliko posto. S druge strane, velikoj većini građana dosta je ratne euforije i oni se okreću pitanjima materijalnog boljitka ili većih sloboda i u takvim okolnostima ove osobe koje su donedavno govorile što su htjele počinju trpjeti pritisak i osjećati kao da su opet u jugoslavenskom razdoblju kad neke stvari nisu smjeli raditi. Ako se u ovoj zemlji zakonski zabrani ustaška propaganda, jedna ne tako mala manjina ljudi to će shvatiti kao strašno ukidanje njihovih prava. Ali u ime očuvanje zajednice sve radikalne skupine, lijeve, desne ili vjerske, moraju biti dovedene pred alternativu prihvaćanja zakonski dopuštenog ponašanja ili ostanka izvan legalnog političkog života. To znači da nije dopušteno predsjednika zvati Ciganom jer je to očito smišljena uvreda, kao što je nedopustivo i da osnovna organizacija jedne veteranske udruge sat vremena raspravlja je li Vesna Pusić kurva ili nije.
NACIONAL: Zašto bi se HDZ i desnica ili neke veteranske udruge i njihovi sateliti odrekli jedinog načina na koji mogu javno pokazati da postoje?
Zato jer svatko od njih tko gleda oko sebe mora vidjeti da ljudi sve teže podnose teške riječi. To će shvatiti i političari i ako dođe do novih izbora u Zagrebu, pokazat će se da će HIP kao ekstremno desna stranka izgubiti značajan dio podrške koju je imao. Danas je mnogo manje zapjenjenih građana nego prije nekoliko godina i to čak i desničarski političari počinju shvaćati.
NACIONAL: Vi ne dijelite pesimizam onih koji su miting u Splitu ili Sinjsku alku doživjeli kao uvertiru desničarskog povratka na vlast?
Ni govora. Dalmacija je socijalno uništena i potpuna je razlika između okupljanja u Splitu i Zagrebu jer tamo gdje stvari koliko-toliko normalno funkcioniraju ekstremisti nemaju šanse. Ponavlja se scenarij kao kad su potkraj 80-ih ekstremisti organizirali srpske mitinge u tzv. pasivnim krajevima, ali im nije padalo na kraj pameti pokušati ih organizirati u Zagrebu ili Karlovcu, iako je u njima živjelo mnogo srpskog stanovništva. Ne samo iz straha od napada Hrvata, nego zato što je u velikim gradovima živjelo drukčije stanovništvo. Međutim, oni desničari na koje valja obratiti pozornost jesu političari poput Ivića Pašalića, koji ne dižu glas niti koriste teške riječi. Što god se o njemu mislilo, on je prototip političara koji ima šansu. Još dok je Tuđman naveliko o svojim protivnicima govorio kao o stoci sitnog zuba, Pašalić je već tada shvatio da se politika vodi na drukčiji način. To znači da će politika postati dosadna bez pojedinaca poput Vladimira Bebića ili Šime Đodana, a političari će se baviti dosadnim štrikanjem svakodnevnice.
NACIONAL: Bi li za hrvatsku politiku bilo bolje da je u budućnosti vodi Sanader ili Pašalić?
Meni je važnija dilema hoće li doći do približavanja HDZ-a i SDP-a, za što postoje maglovite naznake i u takvoj varijanti Sanader je očito u prednosti jer postoji percepcija da je pogodnija osoba za koaliranje. Drugo je pitanje da li netko poput Pašalića, koji na sofisticiran način zastupa desnicu, treba dobiti priliku da kultivira tu istu desnicu kako bi se ona ugledala na slične stranke u Austriji, Švedskoj ili Njemačkoj. U tim državama imate fine desničare koji preziru modernu glazbu i slikarstvo, komuniste, socijaliste i liberale, ali o svemu tome govore na uglađen način i s više ili manje elegantnom sprdnjom. Kod nas se desničarenjem smatra slabost prema ustaštvu, a ujedno su i sve ostale socijalne postavke pobrkane pa vlada danas vodi desničarsku politiku, koju HDZ kritizira s ljevičarskih pozicija.
NACIONAL: Zašto bi kultiviranje provela osoba koja stoji iza brojnih afera, a jedan je od prikrivenih organizatora desničarskih ekscesa u zadnje dvije godine?
Pašalić će biti iza svega toga sve dok ne postane službeno odgovorna osoba. Čim postane službeno odgovoran, Pašalić će morati izabrati image mirnog čovjeka koji zna što govori i siguran sam da će se odlučiti za tu opciju. To znači da će raznim Čondićima biti rečeno: dečki, mi vas ne trebamo, kao što je već sada vidljivo puno manje njihovih ljudi u novinama nego prošlog ljeta. Ne radi se o cenzuri nego ti su ljudi u stanju izgovoriti jednoznamenkasti broj rečenica, a kada se one stalno ponavljaju, moraju postati dosadne.
NACIONAL: Analitičari vjeruju da se zadnja HDZ-ova šansa za dolazak na vlast zove Budiša. Je li njegov vjerojatni izbor za predsjednika liberala korak u stvaranju neke buduće nove desno orijentirane vlade?
Koliko god to paradoksalno zvučalo, HDZ-u je lakše razgovarati s SDP-om nego s Budišom, jednostavno zato što socijaldemokrati nisu njihovi konkurenti za isto biračko tijelo. Ni Pašalić ni Sanader nemaju osjećaj da bi izgubili vlastite birače ako bi koaliranje s SDP-om prikazali kao dobro države. Ali kad bi blisko surađivali s Budišom, uvijek bi postojala opasnost da dio njihovih glasača pristupi ideološki sličnom HSLS-u. Zato mi se u budućnosti, nažalost realnijom čini mogućnost prikrivene ili čak i otvorene suradnje HDZ-a i SDP-a.
NACIONAL: Kako tumačite paradoks da se desetljeće nakon stjecanja nezavisnosti u javnosti sve češće javljaju besmislene teorije o povratku u komunizam ili obnovi Jugoslavije?
Riječ se o socijalnopsihologijski razumljivoj situaciji. Razdoblje 1990.-95. donijelo je čitav niz tragičnih događaja, ali velikom broju ljudi one su donijele i veliko psihičko oslobođenje jer su sve predrasude koje su godinama prikriveno iznosili u uskim krugovima istomišljenika sada mogli javno isticati. Mišljenje nacionalističkih Hrvata kako su Srbi bagra tih se godina moglo izreći javno i slobodno. Nakon završetka rata vidjelo se da Hrvatska nije previše obzirno postupala sa svojom silom, a postalo je očito da će normalizacija kad-tad biti moguća. Ljudi koji su se tek priviknuli da mogu javno govoriti sve što žele podvrgnuti su realnoj situaciji u kojoj samo robna razmjena između Hrvatske i Srbije raste po mjesečnoj stopi od nekoliko posto. S druge strane, velikoj većini građana dosta je ratne euforije i oni se okreću pitanjima materijalnog boljitka ili većih sloboda i u takvim okolnostima ove osobe koje su donedavno govorile što su htjele počinju trpjeti pritisak i osjećati kao da su opet u jugoslavenskom razdoblju kad neke stvari nisu smjeli raditi. Ako se u ovoj zemlji zakonski zabrani ustaška propaganda, jedna ne tako mala manjina ljudi to će shvatiti kao strašno ukidanje njihovih prava. Ali u ime očuvanje zajednice sve radikalne skupine, lijeve, desne ili vjerske, moraju biti dovedene pred alternativu prihvaćanja zakonski dopuštenog ponašanja ili ostanka izvan legalnog političkog života. To znači da nije dopušteno predsjednika zvati Ciganom jer je to očito smišljena uvreda, kao što je nedopustivo i da osnovna organizacija jedne veteranske udruge sat vremena raspravlja je li Vesna Pusić kurva ili nije.
NACIONAL: Zašto bi se HDZ i desnica ili neke veteranske udruge i njihovi sateliti odrekli jedinog načina na koji mogu javno pokazati da postoje?
Zato jer svatko od njih tko gleda oko sebe mora vidjeti da ljudi sve teže podnose teške riječi. To će shvatiti i političari i ako dođe do novih izbora u Zagrebu, pokazat će se da će HIP kao ekstremno desna stranka izgubiti značajan dio podrške koju je imao. Danas je mnogo manje zapjenjenih građana nego prije nekoliko godina i to čak i desničarski političari počinju shvaćati.
NACIONAL: Vi ne dijelite pesimizam onih koji su miting u Splitu ili Sinjsku alku doživjeli kao uvertiru desničarskog povratka na vlast?
Ni govora. Dalmacija je socijalno uništena i potpuna je razlika između okupljanja u Splitu i Zagrebu jer tamo gdje stvari koliko-toliko normalno funkcioniraju ekstremisti nemaju šanse. Ponavlja se scenarij kao kad su potkraj 80-ih ekstremisti organizirali srpske mitinge u tzv. pasivnim krajevima, ali im nije padalo na kraj pameti pokušati ih organizirati u Zagrebu ili Karlovcu, iako je u njima živjelo mnogo srpskog stanovništva. Ne samo iz straha od napada Hrvata, nego zato što je u velikim gradovima živjelo drukčije stanovništvo. Međutim, oni desničari na koje valja obratiti pozornost jesu političari poput Ivića Pašalića, koji ne dižu glas niti koriste teške riječi. Što god se o njemu mislilo, on je prototip političara koji ima šansu. Još dok je Tuđman naveliko o svojim protivnicima govorio kao o stoci sitnog zuba, Pašalić je već tada shvatio da se politika vodi na drukčiji način. To znači da će politika postati dosadna bez pojedinaca poput Vladimira Bebića ili Šime Đodana, a političari će se baviti dosadnim štrikanjem svakodnevnice.
NACIONAL: Bi li za hrvatsku politiku bilo bolje da je u budućnosti vodi Sanader ili Pašalić?
Meni je važnija dilema hoće li doći do približavanja HDZ-a i SDP-a, za što postoje maglovite naznake i u takvoj varijanti Sanader je očito u prednosti jer postoji percepcija da je pogodnija osoba za koaliranje. Drugo je pitanje da li netko poput Pašalića, koji na sofisticiran način zastupa desnicu, treba dobiti priliku da kultivira tu istu desnicu kako bi se ona ugledala na slične stranke u Austriji, Švedskoj ili Njemačkoj. U tim državama imate fine desničare koji preziru modernu glazbu i slikarstvo, komuniste, socijaliste i liberale, ali o svemu tome govore na uglađen način i s više ili manje elegantnom sprdnjom. Kod nas se desničarenjem smatra slabost prema ustaštvu, a ujedno su i sve ostale socijalne postavke pobrkane pa vlada danas vodi desničarsku politiku, koju HDZ kritizira s ljevičarskih pozicija.
NACIONAL: Zašto bi kultiviranje provela osoba koja stoji iza brojnih afera, a jedan je od prikrivenih organizatora desničarskih ekscesa u zadnje dvije godine?
Pašalić će biti iza svega toga sve dok ne postane službeno odgovorna osoba. Čim postane službeno odgovoran, Pašalić će morati izabrati image mirnog čovjeka koji zna što govori i siguran sam da će se odlučiti za tu opciju. To znači da će raznim Čondićima biti rečeno: dečki, mi vas ne trebamo, kao što je već sada vidljivo puno manje njihovih ljudi u novinama nego prošlog ljeta. Ne radi se o cenzuri nego ti su ljudi u stanju izgovoriti jednoznamenkasti broj rečenica, a kada se one stalno ponavljaju, moraju postati dosadne.
NACIONAL: Analitičari vjeruju da se zadnja HDZ-ova šansa za dolazak na vlast zove Budiša. Je li njegov vjerojatni izbor za predsjednika liberala korak u stvaranju neke buduće nove desno orijentirane vlade?
Koliko god to paradoksalno zvučalo, HDZ-u je lakše razgovarati s SDP-om nego s Budišom, jednostavno zato što socijaldemokrati nisu njihovi konkurenti za isto biračko tijelo. Ni Pašalić ni Sanader nemaju osjećaj da bi izgubili vlastite birače ako bi koaliranje s SDP-om prikazali kao dobro države. Ali kad bi blisko surađivali s Budišom, uvijek bi postojala opasnost da dio njihovih glasača pristupi ideološki sličnom HSLS-u. Zato mi se u budućnosti, nažalost realnijom čini mogućnost prikrivene ili čak i otvorene suradnje HDZ-a i SDP-a.