Objavljeno u Nacionalu br. 329, 2002-03-05

Autor: Željka Godeč

Dossier: Povrat nacionalizirane imovine

Novi vlasnici zagrebačkih palača

"Prerušeni u radničku klasu"

“Ova denacionalizacije nije ništa drugo nego nova nacionalizacija.” To je dojam većine Nacionalovih sugovornika koji su, premda su imali sreću primiti u ruke pravomoćna rješenja o povratu obiteljske imovine, izgubili, kako tvrde, iluzije da će “pravda biti zadovoljena”. Pa ipak, ni danas, 12 godina poslije, oni koji su zavedeni gromoglasnim HDZ-ovim predizbornim obećanjima kako privatni vlasnici nisu više klasna prijetnja društvenom uređenju, pa će im u skladu s novom ideologijom biti vraćena imovina njihovih djedova i baka, ne prestaju se nadati kako će im denacionalizacijom biti vraćene vrijedne nekretnine do posljednjeg četvornog metra. Još uvijek vjeruju da bi najavljene izmjene zakona o povratu, koje su već tri puta bile na saborskom čitanju, ali nisu izglasane, ispravile greške postojećeg.
Kako izgleda realizacija kombiniranog modela ispravljanja grešaka vlasti iz prošlosti, na koji se odlučila nova hrvatska vlast: naturalna restitucija, tamo gdje je to moguće, a uglavnom je rijetko moguće, te naknada u novcu ili vrijednosnim papirima? Koliko im je činjenica da su preko noći postali vlasnici nekretnina promijenila život, socijalni status, povjerenje u državne institucije? Na to pitanje potražili smo odgovor kod ljudi koji su doživjeli povrat imovine ili su barem na najboljem putu da to i ostvare. Do jednog od intrigantnijih primjera koji govori kakve tektonske promjene može izazvati “miris novca i sigurnosti”, nažalost, nismo mogli doći jer je dao otkaz, ostavio obitelj i otišao u Kolumbiju. A on je jedan od rijetkih.
Reakcije nekih koje smo nazvali s molbom da nam ispričaju svoju borbu za naslijeđe više su govorile o tipičnosti hrvatskog mentaliteta nego o individualnim sudbinama. ”Što bi se promijenilo, sada imamo samo brige”, nisu baš zvučali iskreno kad su novinare uvjeravali da im itekako vrijedne nekretnine u središtu grada neće promijeniti život. Drugi razlog odbijanja novinara jest strah da bi u slučaju da na velika zvona objave kako su dobili ono što im je godinama bilo uskraćeno susjedi i rodbina počeli drukčije gledati na njih.
Oni koji su bez oklijevanja ispričali što im je sve oduzeto i kako su se izborili da vrate nekretnine koje su početkom stoljeća njihovim obiteljima bile značajan izvor sredstava svjedoče o tome koliko je bilo komplicirano predizborne parole o povratu pretočiti u stvarnost. Ogorčeni su time što Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (pogrešog naziva jer povrat seže sve do 1940.) priznaje samo prvi nasljedni red. Zbog tog zakonskog ograničenja prisiljeni su svoje nekretnine dijeliti s državom, baš kao što su njihovi djedovi i bake, davnih 50-ih, kad je u socijalizmu izmišljeno sustanarstvo, morali pod svoj krov udomiti nepoznate ljude.
Jedan od onih koji i danas žive “prerušeni u radničku klasu” u Voltinu naselju, iako je dočekao povrat imovine, zove se Zdenko Mondekar. On i njegov brat Aleksandar potječu iz glazbene obitelji: pradjed im je bio operni pjevač, a otac voditelj zbora u HNK. Pradjed Dragutin pl. Vulaković 1915. kupio je zgradu u Ilici 47 s isključivom namjerom da je iznajmljuje. Jednim potezom pera, u zadnjem valu nacionalizacije 1957., 36 stanova i pripadnih poslovnih prostora postalo je društveno vlasništvo. Pravila su nalagala da napišu molbu i zamole komunističku vlast da im nacionalizir imovinu. Uz tu molbu, kao vlasnici imali su pravo tražiti po članu obitelji jedan stan u izuzeće, pa su im tada od 36 stanova četiri ostala u vlasništvu.
Uoči političke promjene 1990. Zdenko Mondekar postao je glasač HDZ-a jer je povjerovao da će mu nova politička garnitura vratiti oteto. Ali trebalo mu je godinu dana, kako priča, da se uvjeri da je to bio puki trik. On smatra da je njegova obitelj “zbog dijaboličnog i glupog HDZ-ova poteza, kojim je Zakon o nasljeđivanju srezan samo na prvi nasljedni red, opet ostala bez pola imovine” i ljutito objašnjava: “Država je prisvojila imovinu tete Blaženke, sestre moje bake koja je bila 50-postotna vlasnica, a nije se nikada udavala. Teta Blaženka je umrla 1963. a moja baka 1966. i bilo bi logično da naslijedi svoju sestru. No Vladimir Šeks je zaključio da taj dio ide državi, to je mućka koja je napravljena samo zato da bi se što više novca zadržalo u državnom proračunu”, priča Zdenko Mondekar, koji se nada da će mu novi zakon o povratu omogućiti da budu jedini vlasnici obiteljske imovine bez državnog patronata.
Rezultat povrata u njihovu slučaju izgleda ovako: država im je vratila oko 600 četvornih metara poslovnog prostora, s tim da u svakome od njih ona zadržava pola prava vlasništva, i to, kako se to pravnički kaže, u idealnim dijelovima. Za 32 stana, koje su stanari otkupili u drugoj rundi otkupa, on i brat obeštećeni su za oko 400.000 DEM “po nekoj vrijednosti koju nitko živ u ovoj zemlji ne zna izračunati”. Od toga su 80.000 DEM dobili su u gotovini, a ostatak u državnim obveznicama koje će im se isplaćivati sljedećih 20 godina. Zdenka Mondekara posebno pogađa to što bi državi za to što se proglasila nasljednikom njegove tete trebao plaćati najamninu, a to mu, kako kaže, ne pada na pamet: “Nisam zadovoljan, osjećam se prevarenim. Smatram da povrat imovine nije pošteno napravljen. Najviše mi smeta što Ured za upravljanje imovinom gospodari mojom drugom polovicom, imaju potpuno zakonsko pravo čak da je i prodaju, a mi nemamo ni pravo prvokupa. Ured nam nudi mogućnost otkupa tog ‘državnog vlasništva’. Pitao sam ih mogu li dio svoje tete otkupiti po istim uvjetima kao što su i stanari otkupili moje stanove. Rekli su mi da to ne dolazi u obzir, da pristaju na prodaju, ali samo po realnim tržišnim cijenama, i to bez mogućnosti otplate, najednom. To bi značilo drugi put kupiti svoje vlasništvo.”
Zdenko Mondekar tvrdi da je posijedio čekajući pravomoćnost rješenja, koje su, za razliku od većine drugih, dobili u ekspresnom roku, i to zahvaljujući vlastitoj upornosti. Od trenutka kad im je Ured dostavio rješenje o povratu, od 9. srpnja 1999. do 28. siječnja 2000., kad je postalo pravomoćno, proživljavali su drame: “Petar Šale tada je bio državni pravobranitelj, stalno smo strepili hoće li nam osporiti vlasništvo ili neće, što će biti s imovinom strica koji je predao zahtjev, ali je u međuvremenu umro, hoće li nam priznati pravo na njegov dio.”
Vladavinu HDZ-a Mondekar će pamtiti više po grabeži i pljački nego po povratu imovine, jer vlast se najprije bavila privatizacijom, a tek potom denacionalizacijom. “Tako je moja šira obitelj izgubila tvornicu baterija ‘Croatia’, koja je nekoć nosila obiteljsko prezime, po majčinoj liniji: ‘Paspa i sinovi’. Najednom je Branko Rogić osvanuo kao vlasnik tvornice baterija u Koturaškoj. ‘Croatia’ je iseljena u Ivanić Grad, a hadezeovci su za nasljednike predvidjeli 2 posto dionica. To je sramota!”
I prije rješenja o povratu Zdenko Mondekar, koji je kao privatni vlasnik kompjuterske tvrtke i sam bio u najmu, ušao je u jedan od poslovnih prostora u Ilici 47 od 226 četvornih metara, dio obiteljske imovine. Prostor je bio prepušten štakorima: “Mi smo država u kojoj je pravo jednadžba s pet nepoznanica. Biti u posjedu snažniji je argument nego biti u vlasništvu. Zato su mi sugerirali da počnem uređivati prostor i prije nego što mi ga formalnopravno vrate, pogotovo stoga što je prostor zjapio prazan. Formalno je bio u zakupu kod bivše ‘Meditehne’, sadašnjeg ‘Siemensa’. Pravnoj službi ‘Siemensa’ poslao sam zahtjev da mi prepuste prostor kojim se, ionako, ne služe. Kad je Georg Weiher, njemački direktor ‘Siemensa’, vidio da je to vlasništvo moje obitelji, rekao je da nema smisla da budu uljezi u tuđem kad su u Heinzelovoj kupili 20.000 metara poslovnog prostora. Poslao mi je ključeve po svom službenom šoferu. Umalo sam pao u nesvijest.”
Ipak, danas, kad su njemu i bratu vraćeni poslovni prostori u Ilici 47, koji su Zagrepčanima uglavnom poznati kao prostori ‘Ghetaldusa’ i ‘Big Star’ dućana tvrtke Ivana Rubelja, Zdenko Mondekar kaže da vidi svjetlo na kraju tunela, za koje se nada da nagovješćuje izlaz iz tunela, a ne dolazak brzog vlaka. S “Ghetaludsom” je produljio ugovor, a Rubelju je refundirao troškove ulaganja i stotinjak kvadrata prodao tvrtki “Doma”, koja ima lanac dućana “Tintilinić” i upravo je nedavno proslavila otvorenje dućana “Naf-Naf” za djecu.
Zdenko Mondekar sebe opisuje kao dinamičnu osobu, “koja se nikad nije mogla izležavati na plaži”. Kaže da obožava svoj posao i da vjeruje kako će poput mnogih menedžera u Hrvatskoj umrijeti na radnom mjestu, teško da će ikad dočekati mirovinu. Stoga mu nije palo na pamet da “zatvori svoju butigu” i živi od rente, nakon što mu je država vratila dio imovine. Za razliku od hrvatskih tajkuna Zdenko Mondekar, kako sam kaže, primjer je antikutlinizma: on je svoje nasljedstvo investirao u tvrtku i vlastitu edukaciju, kao i u edukaciju svojih zaposlenika.
Slično razmišlja i stomatolog Ino Pavelić, pripadnik treće generacije u svojoj obitelji, koji je nastavio obiteljsku zubarsku tradiciju što ju je prije 105 godina započeo njegov djed Ante u Dalmatinskoj 2. “Previše volim svoj posao da bih ga se odrekao”, tvrdi on. U njegovu životu, kako tvrdi, ništa se nije promijenilo otkad je njegovoj majci, a ona je svoje pravo prebacila na njega i njegovu sestru Inju , vraćen dio koji joj je pripadao u Ilici 26, gdje se danas nalaze dućani “Benetton” i “Sport Heruc”. Ino Pavelić kaže da se uopće nije nadao povratu na toj lokaciji u središtu metropole. Da se to ipak dogodilo, i to još prije dvije i pol godine, obitelj Pavelić koja je bila tek jedan od manjinskih vlasnika više od tisuću četvornih metara poslovnog prostora u Ilici 26 zahvaljuje prije svega prodornom i sposobnom većinskom vlasniku, pravniku koji je iz Amerike, gdje živi, stigao u Zagreb i “sredio papirologiju s nevjerojatnom lakoćom u rekordnom roku za samo nekoliko mjeseci”.
No povrat drugog dijela obiteljske imovine po očevoj liniji još uvijek je pod velikim upitnikom. Djed Ante, predsjednik Senata Kraljevine Jugoslavije, i baka Olga, roditelji šestero djece, 1910. sagradili su kuću u Dalmatinskoj 2 koja je nekoć imala i ulaz iz Frankopanske, a danas su tu samo poslovni prostori: stotinjak četvornih metara dućana “Prehrana”, 50 četvornih metara frizerskog salona “Renata”, dvadesetak četvornih metara butika “Olje”, četrdesetak kvadrata je imao “Duhan”, ali je unatoč zakonu, koji ne dopuštaju podnajam, prostor iznajmio slovenskoj tvrtki “Polzela”, te još 150-ak kvadrata nekoć noćnog kluba “Scotch” u podrumu zgrade. Osim sporosti birokracije, po sudu Ine Pavelića, njegovu situaciju dodatno je zakompliciralo otkriće gradskih službi da su lokali opterećeni hipotekom još iz doba Kraljevine Jugoslavije. Dosad su dobili rješenje o povratu za jedan stan u zgradi. Vrijednost više od dvjesto četvornih metara stana u središtu grada gradske službe su procijenile na šest tisuća kuna u gotovini, a ostatak u obveznicama.
Još je neizvjesnije pitanje obeštećenja za vilu u Novom Vinodolskom, koju je Ante Pavelić sagradio i nazvao je “Vila Olga” po svojoj supruzi. Vila s četrnaest soba, prisjeća se Ino Pavelić, bila je sagrađena na lokaciji gdje su mnogi tadašnji uglednici dizali velebna zdanja, ali jedino je njegovoj obitelji kuća nacionalizirana, uz obrazloženje da ne služi za odmor nego za iznajmljivanje. “Vila Olga” u posljednjih je nekoliko desetljeća često mijenjala status, priča Ino Pavelić: “U gruntovnici u Crikvenici piše da je država 1967. vilu prodala Slovencima, poduzeću ‘Konus’ iz Slovenskih Konjica, kojima je sve do rata bila odmaralište. Slovenci su podigli kredit Ljubljanske banke i u vrtu sagradili jednak objekt. Poduzeće je propalo, a vila je postala vlasništvo Ljubljanske banke, koja ju je pak prodala. Sljedećih godina vlasnici su se izmjenjivali, a “Vila Olga” danas se zove hotel “Ruža” i u vlasništvu je Rusa.”
Ino Pavelić smatra da je denacionalizacija nova nacionalizacija koja se kilavo provodi, da su oštećeni prepušteni na milost i nemilost birokraciji, osuđeni da privatnim kanalima traže spasonosna rješenja. Uvjeren je da bi zakon o povratu trebalo mijenjati, a potom ga i ažurnije provoditi. Povrat im nije, kako tvrdi, dramatično promijenio socijalni status. Novac koji su naslijedili namjeravaju uložiti u biznis: njegova supruga upravo prikuplja dozvole kako bi u Zagrebu otvorila prvo groblje za kućne ljubimce.
Viktor Poldrugač iz Sv. Ivana Zeline na najboljem je putu da mu se vrati kuća u Tuškancu u koju je prvi put ušao prije dvije godine s Komisijom za povrat imovine, a koju je naslijedio po majci Viktoriji Sautner. Priča o kući u kojoj je danas dječji vrtić “Tatjana Marenić” počinje 4. prosinca 1941. kad je bračni par Sautner kupio zemljište za gradnju obiteljske kuće od izvjesnog Jurja Petrića za 530 tisuća kuna. Tek što je kuća bila dovršena, došli su partizani i Franz Sautner, folksdojčer iz Đulovca, kao vlasnik šumskog poduzeća “Gora”, osumnjičen je za kolaboraciju s neprijateljem pa je pobjegao iz Zagreba prema Mariboru, ali je bio uhićen i odveden u logor nedaleko od Beograda, godinu prije Viktorova rođenja: “Moja majka ostaje u kući sa svojom majkom i mojom starijom sestrom Mirjanom. Prema njezinim riječima, živjele su vrlo oskudno, a jedina pomoć stizala je od tatina poslovnog partnera i znanca Slavka Poldrugača iz Zeline. On im je s vremena na vrijeme donosio meso, šunke, mast a onda sam i ja došao na svijet. Majka je mislila da je Franz Sautner poginuo, a on je nakon logora, kao šumarski inženjer, odveden na rad u drvnu industriju u Slavoniji. Gradska komisija za konfiskaciju imovine 20. studenoga 1945. donijela je odluku o konfiskaciji, ali im je nova vlast dopustila da još neko vrijeme žive u vili.”
Cijela obitelj preselila se u Zelinu 1947., s nešto kućnog inventara – nekoliko tepiha, ormara i osobnim stvarima. Franz Sautner umro je 1953. od infarkta, Viktorova majka Viktorija 1971., a nešto poslije i Viktorova polusestra Mirjana, pa je on danas jedini pravni slijednik majčina dijela kuće, o čemu svjedoči poveći snop uredno prikupljene dokumentacije. Viktor Poldrugač još čeka na pravomoćno sudsko rješenje i priznaje da je zadovoljan dosadašnjim tijekom postupka. Uvjeren je da pravna država funkcionira i da je pitanje vremena kad će doći u posjed otete imovine. Ipak, napominje:
“Nikad nisam živio na Tuškancu pa ne namjeravam tjerati dječji vrtić iz kuće, iako prostor smatram neprimjerenim za tu namjenu. No, ako su tamo odrastale generacije djece, neka tako i ostane.” Kad je prošli tjedan s Nacionalovim fotografom nakon dvije godine obišao kuću, nemalo se iznenadio zatečenim prizorom. Obitelj Cetinja, koja već godinama živi u stanu u prizemlju, počela je nadograđivati stambeni prostor. Viktor Poldrugač samo je nemoćno slegnuo ramenima: “Ne znam što da vam kažem. Razmišljat ću o tome tek kad sud donese rješenje.”
Rješenje o povratu kina “August Cesarec”, u kojemu danas djeluje kazalište “Exit”, iščekuje i Željko Baršić, koji se Nacionalovim novinarima požalio da mu je nova vlast vratila ruševine u Ilici 208, a sebi zadržala uređen i adaptirani prostor. Početkom 20-ih trgovac Fabijan Baršić, kako priča njegov unuk Željko Baršić, došao je iz Zagorja u Zagreb i izgradio zgradu u Ilici 208. Najprije je otvorio trgovinu, gostionicu i kuglanu, a 1938. ostvario svoj životni san: osnovao je poduzeće “Tomislav film”, počeo se baviti distribucijom i prikazivanjem filmova u kinu “Tomislav” koje je poslije preimenovano u “August Cesarec”. Njegova karijera distributera filmova trajala je osam godina, a 29. travnja 1946. presudom Vrhovnog suda NR Hrvatske, “zbog toga što je u svom kinu prikazivao strane filmove”, osuđen nje a trogodišnju kaznu prinudnog rada, a inkriminirani filmovi i pripadna imovina su mu oduzeti. A to je značilo: konfiskacija kina, nacionalizacija vinarije u podrumu, dućana u prizemlju, poslovnih prostora na prvom katu, drugi kat ostao je pošteđen nacionalizacije, a četiri stana na trećem katu također su nacionalizirana. U trosobni stan u kojem je živio Fabijan Baršić sa suprugom Katarinom političkim dekretom uselio se sustanar, koji je nadživio dvoje vlasnika. Stan je poslije prodan.
Kad je nova vlast počela vraćati oduzeto, Željko Baršić i njegova sestra Mirna, nasljednici kompleksa u Ilici 208, suočili su se s novim nepravdama i preprekama. Željko Baršić priča: “U postupku se otkrilo da je zgradu kina djed stavio pod hipoteku za kredit. Premda smo od Hrvatske narodne banke dobili pisano brisovno očitovanje u kojemu jasno piše da HNB nema više nikakvih potraživanja i da dopušta brisanje uknjižene hipoteke, Ured za upravljanje imovinom, kao da je iznad zakona, to nije priznao. Morali smo u proračun uplatiti oko 6,5 tisuća kuna u ime revaloriziranog iznosa koji su oni izračunali po samo njima znanim kriterijima.”
Željko Baršić to smatra nečuvenim pelješenjem: da je morao otplaćivati izmišljene kamate za zgradu u kojoj se nalazi i kino koje mu država ionako ne želi vratiti. Otkad je HDZ došao na vlast, kino se našlo na meti raznih interesa: “Najprije je Grad Zagreb odlučio investirati u kinodvoranu, kupili su nove stolce, adaptirali dvoranu i bez građevinske dozvole proširili objekt na drugu parcelu. Zbog toga je gradska komisija donijela rješenje o rušenju, a mimo njega je Čutura, bivši zagrebački pročelnik za kulturu, dodijelio kino na korištenje Matku Ragužu, pročelniku Sveučilišta AC koji je tamo uselio Teatar “Exit”. Tako je kinodvorana dospjela u ruke privatnog poduzetnika i to bez ijedne kune naknade, dapače, Grad plaća sve režije.
U njihovu slučaju, povrat neospornog dijela zgrade u Ilici 208 samo je mrtvo slovo na papiru, od kojeg zasad nemaju ništa: još uvijek nisu došli u posjed i nemaju ključeve poslovnih prostora od ukupno dvjestotinjak kvadrata.
Lani u prosincu rješenje za povrat imovine nacionalizirane 1958. dobio je i Berislav Novak iz Zagreba. Unuk hrvatskog književnika Vjenceslava Novaka po ocu, i draguljara Dragutina Vasića po majci, jedan je od nekoliko nasljednika velike obiteljske kuće na uglu Varšavske i Gundulićeve, kao i poslovnog prostora u Ilici 11, gdje je njegov djed 20-ih godina imao draguljarnicu.
“Djed Dragutin Vasić kupio je sredinom 20-ih godina parcelu i počeo graditi kuću koja je dovršena 1929.”, prisjeća se Berislav Novak. “U jednom stanu živjela je naša obitelj, a ostale stanove djed je iznajmljivao. U zgradi su uglavnom živjeli liječnici, stomatolozi, bankari. Od stanarine popravljali su se svi kvarovi, kuća se pažljivo održavala. Kad je kuća nacionalizirana, naša obitelj morala je, zbog velike stambene površine, primiti sustanare, pa je umjesto peteročlane obitelji u našem stanu živjelo ponekad i desetak ljudi. Od tada do danas, osim hitnih intervencija i najnužnijih popravaka, nikad nije obnovljeno ni pročelje, ni unutrašnjost, pa je danas u prilično lošem stanju.”
Grad Zagreb na obiteljsku kuću Novakovih nadogradio je sredinom 60-ih još jedan kat i u njega uselio nekoliko svojih djelatnika pa taj prostor i nije uračunat u nacionaliziranu imovinu. Zbog skučenog prostora u kojem je živjela mnogočlana obitelj Novak i Berislav i njegov brat odmah nakon završenih fakulteta nastavili su živjeti u inozemstvu. Kao diplomirani ekonomist, Berislav Novak radni je vijek proveo u Njemačkoj, a u Zagreb se vratio tek prije osam godina. O povratu obiteljske imovine nakon gotovo pola stoljeća Berislav Novak govori posve smireno: “Vraćanje imovine doživio sam samo kao djelomično ispravljanje nepravde koju su pretrpjeli moji roditelji, ali to nisu dočekali. Mirniji sam zbog spoznaje da ću olakšati život svojoj djeci i unucima. Moj se život zbog toga neće nimalo promijeniti jer imam 80 godina, a sve što smo supruga i ja do danas stekli, stekli smo vlastitim radom.”

Kazališta i muzeji neće se deložirati

Hoće li kazališta i muzeji, centri kulturnih događanja, biti deložirani s već godinama poznatih adresa ako dospiju u privatne ruke? Stanje nije tako dramatično, kako se čini na prvi pogled, smatra Dragica Krpan, pročelnica Gradskog ureda za imovinskopravne poslove u Zagrebu, i tumači kako su objekti kulture i obrazovanja zaštićeni drugim zakonima, pa više teoretski, nego praktično mogu biti vraćeni nasljednicima.
Članak 54. Zakona o povratu, naime, propisuje da se objekti u kojima se obavlja djelatnost kulture, obrazovanja i sporta neće vratiti u vlasništvo bivšim vlasnicima ako su na temelju nekih posebnih zakona stekli vlasništvo. Zakon o ustanovama, tumači Dragica Krpan, odredio je da ustanove kulture mogu nastaviti koristiti prostore u kojima su dotad djelovale. U slučaju da te zgrade ipak budu vraćene bivšim vlasnicima za njih će se, ako bude moguće, sklopiti ugovor o zakupu s bivšim vlasnicima ili će Grad Zagreb kao osnivač tih ustanova morati osigurati neki drugi prostor za njihovo djelovanje.
Bogata nasljednica jednog objekta koji se sada koristi u kulturne svrhe je Barbara Kulmer, kći poznatog hrvatskog slikara Ferdinanda Kulmera, kojoj je nepravomoćno vraćena zgrada Muzeja suvremene umjetnosti na Katarinskom trgu 2 i Jezuitskom trgu 1. Barbara Kulmer je u Americi, a Nacionalove novinare odbila je smatrajući da je povrat njezina privatna stvar.
ZKM je ilustrativan primjer za zavrzlame koje nastaju s objektima kulture, čak i kad se primjenjuje na prvi pogled jasan članak 54. Zakona. Međutim, u vrijeme kada je taj zakon postao aktualan, Grad je iznajmljivao mnoge prostore u tom objektu. Recimo, dio atrija ZKM-a već od početka 90-ih postao je kafić “Atrij”, sredinom 90-ih otvoren je u ostatku atrija “Grand kafe”. Dosad je vraćen kafić “Atrij” upravo zato što je riječ o poslovnom prostoru koji se ne koristi kao dio kazališnog prostora. Sasvim je neizvjesno što će biti s OTV-om, odnosno Radiom 101, po nekima najspornijim u cijelom procesu, jer je njegova cijena visoka, navodno premašuje 700.000 DEM. U slučaju zgrade koju koristi ZKM tu je i niz lokala koji gledaju na Teslinu i Gajevu ulicu, od kojih je dio također vraćen. Neki vlasnici već su se riješili nasljedstva, prodajući ga dotadašnjem zakupcu prostora.
No ostaje pitanje: može li prodaja tog prostora, kako tvrde u kazališnim krugovima, jednog dana ugroziti i sam prostor scene. Prenamjenu takvog prostora efikasno bi moglo spriječiti barem 30 dozvola koje se moraju prikupiti. Takva pitanja treba postavljati i u slučaju da je objekt u bilo kojem stupnju zaštićen kao spomenik kulture. Tada je zabrana njegove prenamjene dio provedene zaštite.
Ako se neki objekt u zaštiti previdi, kao što je recimo atelje Ede Murtića, koji je izgradio i koristio Vlaho Bukovac, onda je moguće da se dogodi ono što danas predstavlja veliku brigu Murtiću: atelje je vraćen nasljednicama, one formalno-pravno mogu njime raspolagati kako žele. Međutim, kako je slikar dovoljno imućan, može se očekivati da ga ni cijena od oko 700.000 maraka neće spriječiti da ga otkupi.
Inače, od 11.097 zahtjeva za povrat imovine u Zagrebu – a oni obuhvaćaju više od 50.000 nekretnina – do danas donesena su 5683 rješenja. Od toga najveći dio otpada na poslovne prostore. Njih je, naime, za razliku od privatiziranih stanova i tvornica, bilo relativno jednostavno vratiti. Međutim, za ostale prostore, a riječ je mahom o atraktivnim lokacijama u centru grada, vode se postupci. Još je uvijek nepoznata sudbina kulturnih institucija u Zagrebu: ne zna se kome će pripasti kazalište Komedija, “Gavella”, Zagrebačko kazalište lutaka, ZKM, kao ni desetak zagrebačkih dječjih vrtića i osnovnih škola.
Iluzija o pravednom epilogu nacionalizacije stručnjaci nisu nikada ni imali. Jer, kako kaže Dragica Krpan, pročelnica Gradskog ureda za imovinskopravne poslove u Zagrebu, postupci denacionalizacije mnogo su teži i kompliciraniji od postupka nacionalizacije. “Na čelu komisija koje su plijenile imovinu bili su iskusni dugogodišnji suci, koji su utvrđivali višak od zakonom dopuštenog – a to su bila maksimalno dva stana u privatnom vlasništvu. Izvlačiti iz arhive slučajeve stare šezdeset godina, rekapitulirati što se s prostorom u tih šest desetljeća dogodilo i kome je oduzeto, ustanoviti imaju li oni koji traže uopće to pravo, a pravo imaju hrvatski državljani koji su to bili u vrijeme kad je zakon donesen i nasljednici prvog nasljednog reda, vrlo je zahtjevno i dugotrajno”, kaže Dragica Krpan koja težinu posla ilustrira slovenskim primjerom, gdje njezini kolege imaju dvadeset posto veću plaću.
Pročelnica Gradskog ureda procjenjuje da će proces denacionalizacije s obzirom na broj, težinu i složenost predmeta trajati još desetak godina. Veliki su im problem nesređene zemljišne knjige. U Hrvatskoj ima oko 18 milijuna katastarskih čestica i 3300 katastarskih općina. Samo grad Zagreb ima 4000 zemljišnih knjiga koje su u katastrofalnom stanju, a neke su i uništene. Prve zemljišne knjige u Hrvatskoj datiraju iz 1850. Sada je Sabor produljio za još pet godina rok povjerenja u zemljišne knjige, a to znači usklađivanje stvarnog stanja sa zemljišno-knjižnim i upisa prava vlasništva. Dragica Krpan zaključuje da je jako teško ostvariti cilj zakona: ne stvoriti nove nepravde, s obzirom na to da treba pomiriti dijametralno suprotne interese. Stoga predmete rješavaju u skladu sa zakonom, tako da im Ministarstvo pravosuđa ne poništava rješenja, o čemu svjedoči i zanemarivi postotak poništenih predmeta.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika