“A tko zna, koji put umjetnik samo radi svoj autoportret”, kaže kiparica Marija Ujević-Galetović dok, radi fotografiranja, zauzima pozu žene mačke, stajući tik do skulpture “žene zvijeri.”
“Ne znam kako sam došla na to da žena ima glavu mačke. Napravila sam skicu, a skica ti obično ‘iziđe iz ruke’”, objašnjava kiparica, autorica znanih spomenika Šenoi i Krleži, profesorica na Likovnoj akademiji i kći tvorca Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića, strastvena ribarica sa Silbe i redovita članica HAZU. ”Žena mačka je plod, kako je moj tata govorio, ‘srca i uma’. Instinkt je kojiput pametniji od glave, jer instinkt je stoljetno iskustvo…. i takva je cijela izložba. Mislim da su skulpture dobre, žive, s velikim sam ih užitkom radila. Ujutro sam jedva čekala da dođem u atelje i počnem raditi”, priča Marija Ujević koja će 1. ožujka sa 12 ženskih aktova otvoriti u Rijeci svoju izložbu “Sve što znam o Evi”.
Nakon pametnih muških glava, Krleže i Šenoe, okrenula sam se ženskom tijelu: radeći te aktove borila sam se za opstanak mog kiparstva Tu su, na okupu, na travnjaku Ljevaonice umjetnina Ujević, zeleno patinirana bujna brončana dama imenom “Nešto između voća i povrća”, zatim ”Žena trkača” (onog sa savskog nasipa), pa jedan minimalistički, rani torzo. U jednoj od radionica otkrivamo da Eva može biti i sedmometarska ”Žena val”, pa onda skulptura u terakoti, “Mala s dugom kosom”, kojoj se pletenica prebačena preko ramena bestidno spaja s međunožjem.
“Ne mislim da skulpture imaju izravnu erotičnost, lascivnost. Prije bih rekla da imaju nešto malo ironije, i vitalizma. Radila sam ih prema skicama koje sam napravila za vrijeme rata. Tada sam jako malo kiparila, bilo mi je to besmisleno, smrt i umiranje bili su oko nas. A one su bile tako životne, kao borba za opstanak mog kiparstva… Mislim da je to i odgovor na pitanje – zašto akt. Akt je vitalnost…”, govori Marija Ujević.
Odlazimo u radionicu u kojoj se podignutih koljena izležava ”Žena val”, nastala iz ideje izduženih ženskih oblika, na žalu, ideje “bedara ispod kojih djeca idu u more”. “I evo je sad, glavu je spustila, sise joj otišle u zrak, noge su više kao mostovi”, opisuje kiparica.
Vidjela je da ideja trpi povećanje dimenzija: na kraju se zaustavila na sedam metara. U njezinu ateljeu to se činilo nemoguće, ali ipak je počela “kefati” stiropor u željeni oblik, suvišna zrnca su otpadala, ostalo je valjalo učvrstiti drvofiksom… “Ni jedan posao ne možeš raditi, a da ne počneš krv bljuvati. Tu sam je radila, komad po komad, jednu nogu, pa sam je prebacila u ljevaonicu, i tako stalno… tamo sam je tek ugledala cijelu, da vidim što sam uopće radila.”
Kao i obično, nije imala modele, samo kiparsku memoriju. “Kako je čovjek glup. Dugo nisam znala da ne smijem raditi po modelu. Kad sam, davno, radila dva portreta, Goranku Wruss-Murtić i Nives Kavurić-Kurtović, mislila sam da će mi one trebati. Ali kako nismo uspjele uskladiti termine, radila sam napamet, i to mi je najbolje ispalo. Shvatila sam da ne smijem gledati model, da mi fizička realnost smeta. Onda izgubiš ideju, koju ja najprije izvučem u crtežu, to je bitno iz memorije, ono moje. Pogotovo u portretu, tu moram biti i ja, i onaj koga portretiraš, mora se naći nekakav dobar fluid – bez toga portret postaje banalan. Toliko je tih glava napravljeno!” govori Marija Ujević.
Zato i ne može do kraja odgovoriti na pitanje – kakvo mora biti žensko tijelo da bi joj bilo zanimljivo? “Nekad su govorili da nema lijepih ženskih tijela, da su samo muška tijela lijepa… Iskreno, tek kad sam napravila ove ‘Eve’, išla sam ulicom i otkrivala do tada nevidljivo. Iako meni malo što u anatomiji čovjeka kojeg prvi put vidim promakne. Pogotovo otkad sam postala profesor na Akademiji. Ne mogu reći da imam neki ideal, ali kad je bila Olimpijada u Americi, one žene koje se natječu u brzom sklizanju, kad vidiš ta tijela, tu snagu… Što nama kod Janice imponira? Njena vitalnost. Možda je tako i zato što sam sad u fazi kad mi se čini da su ljudi ‘predešperatni’, a nemaju razloga. Ljudi kod nas vole plakati, to je taj slavenski mazohizam.”
Ostavljamo ”Ženu val” u ljevaonici. Marija Ujević nada se da će se naći investitor, pa da je ugleda, još veću, u “pravom” materijalu, kako podignutih koljena leži na pijesku neke plaže. Vozimo se prema kiparičinu ateljeu u Medulićevoj ulici. Tamo su još “Male noćne mušice”, “Ona s jelenima”, “Mačka uvijek viri”, “Crvena kineska soba”...
“Kineska soba” posvećena je Silbi. Na Silbi je Marija Ujević bila i kad su je zvali za izložbu. “Baš sam se bila vratila s ribanja, na Silbi tri ljetna mjeseca dvaput na dan idem loviti ribu. Umorna sam bila kao pas i još ljuta jer nisam ništa ulovila. Skoro sam se naljutila što me zovu… Dakle, na Silbi smo imali jako puno kineskih stvari, mornari su ih donosili kad su se vraćali s mora. Sve suđe je bilo kinesko, lavori, tace, lepeze, pa i portreti. Recimo, portret moga pradjeda. Pomorci bi uzeli sa sobom sliku, i dok je trajao istovar, Kinezi bi naslikali portret.”
Naime, po majci, od koje je naslijedila likovni talent, Marija Ujević je sa Silbe.
Prije izložbe aktova, Marija Ujević bavila se pametnim, muškim glavama: Šenoom, Kafkom, Matošem, Krležom… “Gledajte, mi živimo 2500 godina u muškom društvu. I božica više nema, bilo ih je u Grčkoj. Ja nisam feministica, ali tako jest. Danas ipak ima kiparica, Milena Lach, Vera Dajht, ima ih među mladima… Praktična strana problema je prostorna inteligencija, koja je razvijenija kod muškaraca”, kaže Marija Ujević.
Najviše polemika izazvao je njezin spomenik Krleži, jednoj od važnih osoba njena života. Naime, osnivajući Jugoslavenski leksikografski zavod Krleža je pozvao Matu Ujevića, čija je enciklopedija dugo nosila epitet “ustaška”, jer je izlazila i za vrijeme NDH, da mu bude najvažniji suradnik. “Pitanje je tko je kome više trebao”, kaže Marija Ujević. “Našla sam očeve zabilješke da ga je književnik Ivan Dončević, svakako dobro postavljen nakon rata, zvao iz jedne izdavačke kuće da nastave rad na Hrvatskoj enciklopediji. Prema tome, bila je i takva struja među hrvatskom inteligencijom. Tada se javila ideja da se osnuje Leksikografski zavod. Krleža je došao u Varaždinske toplice tražiti mog oca, koji je u to vrijeme imao dosta zdravstvenih problema, jer on je bio enciklopedist po vokaciji, on je režiser filma koji se zove enciklopedija, tu nema dvojbe. Politika ga je voljela svojatati, ali on nije bio čovjek režima, naprosto je mislio da u Hrvatskoj ljudima treba dati što više znanja.”
Osamdesetih, bila je velika polemika o spomeniku Krleži, “ali svak’ tko bude radio Krležu izazvat će problem, jer on je točka oko koje ljudi rješavaju neke svoje druge probleme. Političke, na primjer. Svi se, to sam već rekla, hvataju kao čičci za nogavice njegova velikog hoda, a nisu ga poznavali…”
Kako su prve skice, mali modeli od gipsa, nastali krajem sedamdesetih, Krleža ih je vidio, no nakon dvjestotinjak izložbi, danas su uglavnom porazbijani.
” Književnici koji su dolazili ovamo, Jure Kaštelan na primjer, govorili su Krleži da dođe pogledati skice, onda sam ja skočila do njega, pozvala ga, a on je rekao: ‘Znaš, ja ti ne mogu sutra, ja ti mogu danas.’ Odmah je htio doći. Rekao je: ‘Joj, Bela će se naljutiti’, tobože na mene. I još: ‘Nemoj mi to dolje raditi, daj napravi samo bistu.’ Ali zašto bi mi tražili od njega da ne bude narcis? Ja sam mu rekla: ‘Krleža, sad vam je gotovo, tu nema više razgovora.’ Možda sam ga malo proširila, u prvim skicama malo karikirala, ali Krleža kao idealiziran lik naprosto ne bi bio on. Ja sam morala napraviti oblik koji djeluje kao gromada, masa koja još i danas ima neki ‘eho’.”
Marija Ujević Krležu je upoznala u Klubu književnika upravo na zabavi u povodu osnivanja Leksikografskog zavoda. “Krleža je bio vizualno zanimljiv, iako za kiparski portret malo premekan. Najizrazitije je na njemu bilo ono što kiparstvo nažalost ne može izraziti, a slikarstvo može, njegove oči, žive, koje sagledaju cjelinu, i spoznaju o tebi nešto više nego bi ti htio. Poljubio mi je ruku, kao i svakoj ženi. I uvijek se ponašao kao da mu je jako drago što te vidi, a što bi njemu bilo važno da vidi mene, balavicu?
Ali znate što, kako sam pripremala ovu izložbu, šest mjeseci nisam čitala novine, i kad sam ih prije nekoliko dana otvorila, opet iste priče, iste svađe – kao i prije 50 godina.
I opet sve… second hand. A svi kao da su Adami, sve od njih počinje. Amaterizam, nitko ne koristi tuđa iskustva. Tko je kome što rekao… kao dokone babe. Umjesto da tražimo ljude koji imaju ideju, koji su srčani, koji ostvaruju svoj cilj. Ali trač je nad tim.”
Kip “Glava sunce” koji i danas stoji u ateljeu Marije Ujević, prvi je rad koji je odlila nakon Akademije. Ali trebalo je prvo zaraditi novac da bi se nešto moglo dati ljevačima. “Bila sam jedan od najvećih proizvođača pepeljara od emajla na bakru. Kad pomislim koliko sam toga ispekla! Imala sam peći u starom ateljeu. Zaradila bih milijun, a atelijer bi dotle stajao dva. Nikad nisam mogla doći do novca da kupim atelje. Uvijek je bila inflacija. Išla sam na puno natječaja, uvijek sam mislila da je to najbolji način, a kad si mlad, nitko ti neće samo tako nešto ponuditi. Živjela sam od natječaja godinama, od nagrada, 70-ih sam došla u ovaj atelje. Bili su tu natječaji za spomenike August Cesarec, Seljačka buna, Stablo mladosti, Kozara. Bili su to ogromni spomenici, a u isto vrijeme grad je bio zapušten, fasade prljave. Većina spomenika nije bila izvedena.”
Zašto je Šenoa njen najpoznatiji spomenik? Jedna stvar je svakako bila “hrvatska šutnja”, objašnjava autorica. Došli bi Slovenci, dali predstavu kritičnu za to vrijeme, a Hrvati bi u mraku zapljeskali. A to je bio zagrebački spomenik. K tome, Zagreb je grad koji je zadržao nešto u pozitivnom smislu purgerski – voli ne preveliko, nepretenciozno, nenametljivo. Takav je njen Šenoa, zato je dobro “sjeo”, odnosno naslonio se. Nije realistički, ali je blizu tome. I nitko nije primijetio, nije rekao: “Čujte, gdje su tom gospodinu ruke?”
“Ali naravno, ja sam se i pred tim radom tresla: kako kaže Andrej Rubljov u filmu, mislila sam – hoće li ta moja zvona odzvanjati?”
Izlet Marije Ujević u arhitekturu bila je grobnica Brune Bušića, s dominantnom idejom prisutnosti dviju boja smrti – bijele i crne. “Kad radi jedan ovakav komad, jer one arkade su vrhunski izvedene, čovjek se uvijek boji da se ne srami”, kaže.
Radila je i Tuđmana, po nekoj vrsti narudžbe, kad je nekolicina slikara i kipara bila pozvana na Brijune. “Nisam bila baš super zadovoljna, razgovarali smo i ujedno modelirali. Kad su recimo portretirali Tita, došlo bi dvadesetak slikara i on je pozirao, ali s Tuđmanom smo razgovarali, bilo je to više kao upoznavanje. Bile su to više ‘zabilješke’, malo mi je kiselo ispao. Uvijek sam govorila da je za te stvari potrebna neka distanca, vrijeme, da i ja mogu obuhvati više toga. Možda bih i za Tina tek sad bila zrela. Krležu sam radila zato što su ga svi hvalili pa mi se činilo da je zgodno napraviti jedan malo drugačiji stav. A Tuđman nije bio fotogeničan, bolje je izgledao u prirodi…”
Atelje – uz male skice Krleže, glave Kafke, Matoša, jednog malo mračnog Krste Hegedušića koji dočekuje na vratima zavaljen u naslonjač, kojeg je napravila “onako za sebe” – ispunjen je radovima spremnim za izložbu: otkrivamo da Eva može biti još i dama izvijena u naslonjaču u crvenoj kineskoj sobi, i okružena “jelenima”, i rojevima “malih noćnih mušica”. I nemarna kao korpulentna Melanija, drsko lijeno naslonjena na stup iz kojeg raste biljka dugih oštrih listova – “svekrvin jezik”.
“Kiparstvo voli obline”, kaže Marija Ujević. ”Što ako ta rebra i karlica izađu van? Ono što nosi kiparstvo su čvrsti oblici, ono uvijek mora biti malo postojanije nego u prirodi. Naravno, Giacometti je napravio krasnih kipova koji su kao ljudske sjene. Ali ja sam ipak odgajana pod onim, kako su ih zvali, okupatorima naše estetike, Grcima.”