Objavljeno u Nacionalu br. 328, 2002-02-26

Autor: Mirjana Dugandžija

Glavni intervju

Dušan Jovanović - Disidentski slovenski redatelj ponovno u Zagrebu

Razgovor s ljubljanskim kazališnim piscem i redateljem, najpoznatijim po predstavama 'Oslobođenje Skoplja' i 'Karamazovi', koje su osamdesetih u Jugoslaviji unatoč zabranama bile iznimno popularne a vani nagrađivane, te koji nakon desetak godina izbivanja upravo u Zagrebu režira 'Zaštićenu zonu' Damira Šodana, spektakularnu predstave u kojoj će biti angažiran cjelokupan ansambl ZKM-a

Dušan Jovanović (63), ljubljanski kazališni pisac i redatelj, ovih dana postavlja na scenu ZeKaeM-a prvi dramski tekst mladog hrvatskog pisca Damira Šodana. Jovanović je u Hrvatskoj poznat je po predstavama “Oslobođenje Skopja” i “Karamazovi”, koje su uz veliku pompu i mnoge potrese izvođeni u Zagrebu 80-ih.
Dušan Jovanović jedan je od najistaknutijih dramskih pisaca i redatelja u bivšoj državi, a njegove drame izvođene su u Jugoslaviji i inozemstvu, nerijetko nakon komitetskih rasprava o njihovoj podobnosti. Za vrijeme njegove intendanture Mladinsko gledališče u Ljubljani postalo je jednim od najvažnijih kazališta u državi. Objavio je više knjiga drama i proze i dobio najvažnije jugoslavenske kazališne nagrade – Sterijinu, Gavellinu, Prešernovu nagradu, Nagradu Bojana Stupice. Najpoznatije su mu drame, osim spomenutih, “Lude”, “Marke”, ”Žrtve mode bum-bum”, ”Život provincijskog playboya poslije 2. svjetskog rata”, “Vojna tajna”, “Igrajte tumor u glavi”. Od 1951. godine živi u Ljubljani.
Radim Šodanovu predstavu 'Zaštićena zona' u kojoj su samo luđaci nacionalno neopredijeljeni pa moraju doći međunarodne snage da ih podijele: ne zanimaju me političke reakcije, ali uvjeren sam da ću s ansamblom ZKM-a napraviti pitku predstavu koju će publika voljeti U tijeku priprema za zagrebačku praizvedbu “Zaštićene zone” koja se očekuje 15. ožujka razgovarali smo o tome jesu li samo luđaci nacionalno nesvjesni, o subverzivnosti “Oslobođenja” i “Karamazovih”, o slovensko-srpsko-hrvatskim kazališnim uzajamnostima.
NACIONAL: Ludnica je više puta iskorištena u umjetnosti kao metafora. Kako ćete ludnici “Zaštićene zone” dati originalnost?
Teško je taj komad promatrati izvan bosanskih ratova. Ono što je najzanimljivije dolazi u trećem činu – međunarodne snage dolaze da nacionalno podijele luđake, a pokazuje se da su oni ili nacionalno neopredijeljeni ili miješani ili potpuno neosviješteni, pa ih se može još samo tući i tako razdvojiti.
NACIONAL: Zar samo luđaci ne znaju što su po nacionalnosti, a pametni ljudi znaju?
Da, ispalo je tako da se samo luđaci nisu znali opredijeliti. Ali, naravno, luđaci su metafora za normalan svijet – naivni, dobri, neiskvareni. Svi su krhki ljudi koji su imali neku tragediju u životu, neku svoju ranu. Oni su cvijet dobrote i svijet ljudskosti. I kod Shakespearea su luđaci dobra djeca.
NACIONAL: Unatoč teškoj temi, tekst je komedija.
Da, tekst ima, rekao bih, vodviljsku strukturu, koju smo pokušali malo uozbiljiti, prodrijeti ispod vodviljske površine i vidjeti što je “stiska” tih ljudi. Pokušavao sam se malo baviti provalništvom. Svaki komad tretiram kao sef s nepoznatom šifrom koju treba pronaći da bi se sef otvorio i da bi se ukralo blago koje je u sefu. Ne znam koliko će biti originalno, ne vidim mnogo prostora za inovaciju, ali pitko će biti sigurno.
NACIONAL: Zadržali ste sva lica?
Ne, skratili smo, ali podjela ipak ima 25 ljudi, a originalno ih ima šest-sedam više. Neki glumci su toliko preopterećeni da sam ih morao izostaviti, neke muške uloge glume žene.
NACIONAL: Kako je došlo do toga da režirate “Zaštićenu zonu” u Zagrebu?
U Beču sam bio u žiriju na natječaju za najbolju dramu napisanu na jezicima bivše Jugoslavije zajedno sa Slobodanom Šnajderom, Dejanom Dukovskim i Jovanom Ćirilovom. Taj je komad pobijedio na tom natječaju i zatim me Šnajder pozvao da ga dođem raditi, što sam prihvatio sa zadovoljstvom. Prvo zato što mi se predstava zaistsa svidjela i zavređuje da bude postavljena na scenu, a mislim da je ZeKaeM vrlo dobro kazalište, s dobrim predstavama i redateljima.
NACIONAL: Jeste li zadnjih godina dolazili u Zagreb gledati predstave? Kako vam je raditi sa zagrebačkim glumcima?
Dolazio sam rijetko. Imam prijatelje u Zagrebu i kad dođem, ponešto pogledam. Glumci su izvrsni, u velikoj su formi i puno rade. Nema puno razlike između zagrebačkih i ljubljanskih glumaca, jako su srodni, vješti i brzi.
NACIONAL: S kakvim osjećajem očekujete premijeru, s obzirom da ćete pred zagrebačkom publikom biti prvi put nakon kraja osamedesetih?
Mislim da sam zadnju radio “Grisonovu bandu”. I prije toga u “Kerempuhu”, “Sumnjivo lice”, a nakon toga “Grisonovu bandu”. Mira Furlan je glumila, Rade Šerbedžija, Mustafa Nadarević, Vukmirica, Danko Ljuština, jedna veličanstvena all star podjela. Ne opterećujem se publikom – zagrebačka, ljubljanska ili bilo koja druga, potpuno mi je svejedno. Radim svoj posao najbolje što mogu, a što će reći publika – mislim da će voljeti predstavu.
NACIONAL: Možete li malo opisati kakve su bile reakcije kritike i publike na “Oslobođenje Skopja”, vašu možda najpoznatiju predstavu, koja je u Zagrebu postavljena potkraj 70-ih. Dio hrvatske publike i kritike trajno je negativan spram te predstave.
Publika je dolazila, bilo je mnogo predstava, i uvijek su bile pune. Kritika je bila podijeljena – nekima je smetao komad, nekima Ristićeva režija, drugi su govorili o njoj u superlativima. Situacija je bila vrlo mutna. Nekima je predstava bila politički neprihvatljiva, drugima estetski, nekima redatelj osobno. Bilo je raznih razloga.
NACIONAL: Bila je politički subverzivna.
Oni koji su, po mojem mišljenju, trebali biti uz komad bili su protiv njega. I obrnuto. Predstavu je u Ljubljani zabranio Ivan Potrč, koji je tada bio član Centralnog komiteta i predsjednik Društva književnika Slovenije. Govorio je da je takvo tretiranje revolucije i jugoslavenske majke, problema rata i problema generacija neprihvatljivo, i da se takav komad ne smije pojaviti na sceni. Taj isti problem imali smo i u Zagrebu. Ristić je u ono vrijeme mjesecima pregovarao s Račanom i nikako nije dobivao zeleno svijetlo. Ristić je imao dovoljno živaca i bio vrlo vješt pregovarač i Račan je na kraju, ali tek nakon nekoliko mjeseci, dopustio da se predstava izvede.
NACIONAL: Što je Račanu smetalo u predstavi?
Ne znam, pitajte ga. A možda je zaboravio. S druge strane, građanska desnica bila je protiv jer su smatrali da je to prokomunistički komad. Znači, s obje strane bili su protiv, ali publika je obožavala predstavu. Primjerice, židovski lobi u Australiji i Americi jako ju je dobro prihvatio jer je bila antifašistička. Bila je za tekst, režiju i cjelokupnu predstavu nagrađena američkom kazališnom nagradom u rangu Oscara.
NACIONAL: U New Yorku ste bili sa zagrebačkom postavom “Oslobođenja”?
Da. Zagrebačka postava glumaca najprije je išla u Australiju, imali smo 30 predstava u Sydneyju, Melbourneu i Perthu, gostovali smo na raznim festivalima u Australiji. Predstave su bile fantastično posjećene, 600, 700 ljudi bi gledalo, i održavale su se vani. Često je pljuštala kiša, a publika se nije micala s predstave. U Australiji je snimljen film za Kanal O i tamo je komad bio nominiran za televizijsku nagradu, a Rade Šerbedžija je i dobio tu nagradu. Nagradu smo također dobili ja kao autor i redatelj filma, Englez s BBC-ja. Predstava je zatim pozvana u Ameriku, pa smo gostovali u Los Angelesu, Washingtonu, Chicagu, New Yorku. Prikazano je 30-ak predstava u razdoblju od mjesec, dva.
NACIONAL: Navodno, raste interes za ponovno postavljanje “Oslobođenja”?
U studenom je “Oslobođenje Skopja” bilo izvođeno u Hamburgu kao čitaća drama. Sada čujem da predstavu spremaju i u Parizu. Nedavno je predstava bila u Novom Sadu, odigrano je osam predstava. Ponovno raste interes za “Oslobođenje Skopja”. To je ratna drama, a vjerojatno nije cijeli odgovor u tome da smo imali rat na Kosovu, Makedoniji, prije toga u Bosni i Hrvatskoj. Možda je razlog aktualna pojava novog fašizma, možda je to vizura malog dječaka iz drame, njegov pasivan pogled na patnje i stradanja.
NACIONAL: Jednom ste rekli da vas je Ljubiša Ristić, redatelj “Oslobođenja”, uvijek “pomalo silovao, nekad vrlo nježno, nekad malo žešće.
Ristić je izniman umjetnik. Sve što nadilazi njegov umjetnički opus, što se tiče njegova političkog angažmana, to je druga priča i o tome imam svoje mišljenje. No jedan je od najboljih redatelja, unatoč tomu što je moje komade uvijek na neki način cenzurirao.
NACIONAL: Kako ih je cenzurirao?
Dvije su stvari možda presudne. Jedan je ideološki razlog, reper, a drugo je pojednostavljenje koje možda čak ima svoje opravdanje u teoriji tragedije. Uvijek je rezao komade tamo gdje je osjetio da idem u dramu, rasulo, deskripciju društva. On je težio jednostavnijim rješenjima, tragediji, nekom čistom katarzičnom kraju. U tom bih se smislu čak mogao i složiti s njim. Ali, naravno, on je radio i druge stvari koje mu nisam oprostio.
NACIONAL: To je, pretpostavljam, njegov politički angažman. Kako to danas vidite? Bili ste vrlo bliski.
Razišli smo se 1995. ili 1996. godine, režirao je “Oslobođenje Skopja” u Londonu s Vanessom Redgrave. Vanessa me pozvala da dođem na probu da razgovaramo jer je imala nekih problema, a Ristić je upravo tih dana pregovarao da postane predsjednik direkcije JUL-a, tako nešto, Mirjane Marković. Rekao sam da mi se to uopće ne sviđa i da mislim da nije pametno da to radi. Predočio sam mu bitno: da to znači političku karijeru vezanu uz obitelj Milošević-Marković i rekao mu da u tom slučaju više neću moći s njim surađivati. Imali smo dosta buran razgovor o toj temi i razišli se. Nekoliko dana prije nego što sam objavio otvoreno pismo poslao sam mu ga. On mi se javio telefonom i shvatili smo da to znači definitivan oproštaj.
NACIONAL: Gdje ste objavili otvoreno pismo – u Beogradu ili Sloveniji?
I u Sloveniji i u Beogradu. Poslao sam ga u beogradski časopis Republika, ali je Nebojša Popov ocijenio da pismo mora dobiti veći publicitet, pa ga je objavio u Novoj Borbi u tri nastavka. Inače, pismo je bilo objavljeno u Našim razgledima u Sloveniji i u mojoj knjizi kratkih eseja i zapisa “Paberki”.
NACIONAL: Vaši “Karamazovi” su pak bili skinuti u Beogradu?
Da. To je bilo dosta komplicirano jer se jedna borbena grupa u Gradskom komitetu dočepala tog teksta i tadašnji upravitelj kazališta Veca Lukić, pjesnik i vrlo obrazovan, nije imao hrabrosti da se suoči s njihovom odlukom da je skinu. U predstavi su glumili Miki Manojlović i Neda Spasojević. Stenogram sastanka o zabrani objavljen je u zadnjem broju beogradske Republike. Ključni problem je bio tabu tema Golog otoka, tretiranje jugoslavenske partije kao boljševističke i nasilničke, kao monstruma. Zatim, govor o Golom otoku kao instituciji, konclogoru, torturi, mučenju ljudi.
NACIONAL: Jugoslavensko kazalište 80-ih bilo je kazalište spektakla. Zašto danas više nema spektakla u kazalištu? Pitanje novca ili estetike?
To je kazalište često bilo vezano na vanjski prostor, na izvedbe na otvorenom, a “Oslobođenje Skopja” u “Moši” nije bila predstava velika po broju glumaca. Možda je bila ”široka” po zahvatu, prodornosti, prepoznatljivosti teme, načinu glume, estetike. Po tome je bila udarna, a bila je jednostavna. Mislim da se promijenila i estetika: kraj je velikih priča, fokus se prebacuje na intimu ili formalističke aspekte u teatru, na problem estetike, kompozicije, na fizičko kazalište koje je kazalište slika i pokreta. Priča u kazalištu nije više toliko zanimljiva.
NACIONAL: Kako vam je bilo živjeti u Sloveniji u ovih deset godina, posebno nakon što ste se prije 12 godina izjasnili protiv odcjepljenja Slovenije od Jugoslavije?
Nisam se izjasnio protiv odcjepljenja. Rekao sam, kad bih se morao osobno izjasniti, bio bih protiv. Nisam bio protiv toga da se Slovenija odcijepi jer su to oni željeli. Naravno da si nisam uzimao pravo da to pravo njima osporim. U tom trenutku možda nisam sagledao do kraja svu težinu tog problema. Sada na to gledam potpuno drukčije.
NACIONAL: Što ste posljednjih deset godina radili u Ljubljani? Što ste pisali, režirali?
Profesor sam na kazališnoj akademiji. Napisao sam tri drame na temu rata, “Antigona”, “Zagonetka hrabrost”, “Tko to pjeva Sizifa”, objavljene i u knjizi, neke su bile prevedene, u Engleskoj, na primjer, u Exeter University Press, neke su bile izvedene u Italiji, Srbiji, Francuskoj i drugdje. Objavio sam dvije knjige proze, pišem kolumnu godinu dana za subotnje Delo i režiram. Prošle godine režirao sam dvije predstave – Becketova “Godota”, koji je gostovao u Zagrebu, i “Kasandru” Borisa A. Novaka, te Travenov komad “Ekshibicionist”. Prevrtljiva sam životinja – nekad pišem političke komade, nekad intimističke, osim ako nije sve politika. Doduše, u posljednje vrijeme ne bavim se više politikom u teatru. Možda je sve politika, politika u stvari postaje i mikropolitika. Znači, na mikroplanu čovjek postaje političko biće, ali ne bavim se politikom u smislu velikih tema i velikih priča.
NACIONAL: Milan Kučan je vaš prijatelj. Kad ste ga zadnji put vidjeli i o čemu ste pričali?
Vidjeli smo se 7. veljače na proslavi Prešernovih Dana kulture koji se održavaju na dan kad je umro France Prešern. To je kulturni praznik u Sloveniji koji je 8. veljače, a u predvečerje praznika, 7. veljače, podijeljene su nagrade kulturnim radnicima. Tom prilikom smo prokomentirali događanja.
NACIONAL: S kojim redateljima najviše volite raditi i s kojim glumcima?
S redateljima sam uvijek imao problem, pa sam počeo sam režirati. I došao sam do zaključka da čak i kad napišem komad, ponašam se kao da komad nije moj, ako ga režiram. Napokon sam shvatio da je autonomija neke kazališne izvedbe nešto bez čega predstave nema. Napisao sam više od 20 predstava i veliku većinu toga nisam sam režirao. Neki od tih komada imali su mnogo izvedbi, mnoge od njih nisam ni vidio, i teško mi je nekoga izdvojiti. Što se tiče glumaca, jako volim neke glumce s kojima puno radim, na primjer u Ljubljani. Jako sam otvoren i volim sve glumce.
NACIONAL: Slovensko narodno gledališče upravo je imalo veliko gostovanje u Beogradu. Kako je to prošlo? Kako je došlo do toga?
Prošlo je dobro, izvrsno. Gostovanje su dogovarali Janez Pipan i Svetozar Cvetković, inače glumac, sada direktor Ateljea 212. Atelje treba u travnju vratiti taj posjet. Ja sam bio u Beogradu samo tri dana. Imao tamo “Kasandru” i “Godota”. Došao sam večer uoči “Kasandre”, održao malu orijentacijsku probu i nakon predstave vratio se u Zagreb. Neki su tamo bili svih deset dana. Što se tiče samih predstava, bilo je fantastično. Oni su to primili onako, grandiozno, srdačno, s puno topline, i to je glumcima jako godilo. Ljubljanska publika je suzdržanija od zagrebačke, a da ne govorimo o beogradskoj.
NACIONAL: Slovenci su bili u Beogradu, sada beogradska predstava dolazi u Zagreb. U Zagrebu je izišlo puno intervjua s beogradskim kazalištarcima. Nakon rata, svega što se dogodilo, je li to nešto važno?
Ne znam je li to bitno, ne bih mogao na taj način odgovoriti. Mislim da je dobro ako se stvari događaju na nekoj razini da ako želite nekoga vidjeti to i možete, ne iz političkih razloga ili kalkulantskih, po nekom ključu, da je to neka ideologija, bratstvo i jedinstvo, nego da jednostavno postoji želja da se vide dobri glumci i neke predstave. Tada je to dobro, ako ta razmjena potječe iz samog interesa koji je autentičan. A ne da se “mora”. Kad se moralo, predstave nisu bile pune. Poslije deset godina suše došlo je osam predstava u Beograd. To je bio cijeli festival slovenskog teatra. Nikad dosad u povijesti slovenskog kazališta nije drama gostovala bilo gdje s osam različitih predstava, i to iz jednog kazališta, Slovenskog narodnog gledališča.
NACIONAL: Kakve su bile reakcije u tisku?
Razne. Neki su govorili da je to zavjesa za ono što će se dogoditi, da će doći slovenske banke, “Mercator”, razne korporacije. Mi o toj zavjesi ne znamo ništa. Prije je postojala željezna zavjesa između Srbije i Slovenije. Sada je ona postala možda staklena, ili kazališna. Gledali smo se, ali se nismo toliko dodirivali. Bili smo kao u nekim skafanderima, i jedni i drugi. A došle su i neke potpuno nove generacije, rijetki su glumci koji su već gostovali u Beogradu, recimo Milena Zupančič. Srednja i mlađa generacija nikad nije vidjela Beograd. I obrnuto.
NACIONAL: Možete li usporediti slovensko i beogradsko kazalište? Koliko poznajete beogradske predstave?
Nemam pravi uvid. Beogradske predstave gledao sam izvan Beograda, ako su došli u Bonn, na neki drugi festival u Europi ili u Sloveniji. U Beograd sam išao 1995. kad mi je umrla mama, pokupio sam urnu i vratio se u Ljubljanu. Išao sam 1999. uoči bombardiranja na neku nevladinu konferenciju. Tamo sam proveo dva dana i vratio se.
NACIONAL: Otac vam je grčko-srpskog podrijetla, a majka Njemica i Hrvatica. U kakvoj ste zapravo obitelji odrasli, koje su bile obiteljske vrijednosti?
Moji su se rastavili dosta rano, odmah nakon rata 1945. Ostao sam s ocem, otac se oženio Slovenkom, a 1951. sam došao u Ljubljanu. Otada sam u Ljubljani, pohađao sam slovenske škole i završio sam osnovnu, gimnaziju i fakultet.
NACIONAL: Jednom ste rekli da se bojite patetike kad je o jugoslavenstvu riječ, da je vaša egzistencija vezana uz nešto “istrošeno u povijesnom smislu, olupina, dobra samo za osobnu upotrebu”. Kako živite i radite s tim osjećajem?
Dosta sam to nadišao. To je tako kad se dogode veliki emotivni potresi, razvod braka ili smrt roditelja. Osjećaj praznine, poraza, gubitka snažan je. Tako je to bilo i poslije ovih događaja, činilo mi se da je cijeli jedan život poništen. Sada, raspad Jugoslavije više ne tretiram kao gubitak za sebe. Tragičan je po svojim posljedicama za mnoge ljude, tragični su ratovi, ali ne mislim da je bilo tko stvarno na bilo kakvom gubitku samim raspadom zemlje. Ali mislim da se to, da je bilo volje i pameti, moglo dogoditi bez strašnih posljedica.
NACIONAL: Kakve će biti političke reakcije na činjenicu da režirate u Zagrebu?
Ne znam. Ništa ne očekujem, niti želim da me netko prihvati, još manje da me netko odbaci. Radim svoj posao. Ako nekome smetam, može mi reći, ali mora reći zašto. Nemam nikakvih zasluga za eventualno odbojne ili negativne stavove. Nisam učinio niti rekao ništa takvo da bih zaslužio odbojan stav. Moja je savjest čista. Ako netko ima predrasude u pogledu mog rada ili mojih nastupa, to je njegova stvar.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika