Početkom listopada 1993., medijsku pažnju zaokupio je krvavi incident u Somaliji, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, čiji je jedini geostrateški adut kontrola naftnog puta na rogu Afrike. Jedinice američkih komandosa (Delta force, helikopterska postrojba i pješadijski rendžeri – ukupno 160 vojnika) upale su u somalijski glavni grad Mogadishu i otele 22 bliska suradnika tamošnjeg “gospodara rata” Mohameda Farraha Aidida. Ono što je trebala biti jednosatna akcija pretvorilo se noćnu moru koja je trajala 18 sati: u uzavrelom gradskom središtu kao da je svaki žitelj bio naoružan, pa su se Amerikanci suočili s neočekivanim otporom. Dva helikoptera “Crni jastreb” su srušena, a tijekom operacije spašavanja i povlačenja smrtno je stradalo 18 vojnika, dok ih je 73 bilo lakše ili teže ranjeno. Somalijci su prošli puno gore: ubijeno ih je između petsto i tisuću, od čega su trećina bili žene i djeca. Naredbodavac akcije, general William Garrison, ubrzo je umirovljen, a Amerikanci su se nekoliko mjeseci poslije – nakon najžešćeg vojnog sukoba još od razdoblja Vijetnamskog rata – povukli iz Somalije.
Akcija u Mogadishuu bila je kulminacija sukoba koji je prijetio da se razbukta nekoliko prethodnih mjeseci. Američke trupe poslao je za svoga mandata još George Bush, kao dio snaga Ujedinjenih naroda koje su trebale osigurati da somalijsko stanovništvo (više od 350 tisuća smrti od gladi) dobije međunarodnu pomoć, koju su do tada nemilosrdno otimali mjesni “gospodari rata”. Najmoćniji među njima bio je Aidid, koji se nazivao predsjednikom Somalije i bavio preprodajom humanitarne pomoći i oružja. Američki predsjednik Bill Clinton s nelagodom je pratio kako situacija u Somaliji postaje sve nesigurnija: najprije je u lipnju 1993. UN izdao tjeralicu za Aididom jer je njegova milicija ubila 24 Pakistanca iz mirovnih trupa, no što se tiče Amerikanaca, prekretnica je bila pogibija šestorice njihovih vojnika, koji su stradali od mine aktivirane daljinskim upravljačem. Nitko nije mogao uvjeriti Clintona da to nije bio Aididov potez, pa je hvatanje opasnog moćnika i njegovo izručivanje međunarodnom sudu postalo opsesijom američkog predsjednika. Radi toga je u kolovozu 1993. Clinton poslao u Somaliju Delta Force komandose i rendžere, koji su se ugnijezdili u bazi nedaleko od Mogadishua i odatle čak u šest navrata pokušavali zaskočiti Aidida. On je, međutim, ostao neuhvatljiv. Kao bivši šef policije u Mogadishuu odlično je poznavao svoj teren, a CIA-ini obavještajci nisu bili dorasli njegovim doušnicima. Akcija od 3. listopada bila je sedmi pokušaj njegova obezglavljivanja, no završila je polovičnim uspjehom, odnosno katastrofom, pogotovo ako se u obzir uzmu ljudske žrtve. Paradoksalno, Aididu nisu došle glave svjetske sile nego mjesni konkurenti: umro je tri godine poslije, podlegavši ranama koje je zadobio u ratu s pristalicama njegova najljućeg protivnika, Alija Mahdija Mohammeda.
Bitka u Mogadishuu možda bi bila zaboravljena da je novinar Mark Bowden nije smatrao iznimno važnim događajem novije američke povijesti: pedantno je istražio što se dogodilo, razgovarao sa sudionicima bitke i obiteljima poginulih te 1997. objavio 29-dijelni serijal u The Philadelphia Inquiereru, poslije pretočen u non-fiction bestseler “Pad crnog jastreba”. Unatoč tome što se bavila epizodom koja po sudu mnogih nije bila poticajan predložak za film (u pitanju je bila vojna operacija tragičnog ishoda), knjiga je ipak privukla pažnju hollywoodskih producenata, a u njezinoj realizaciji združili su se nova hollywoodska kompanija “Revolution Studio”, koju vodi bivši predsjednik “Disneyja” i “20th Century Foxa” Joe Roth, te proizvođač treštavih akcijskih spektakala Jerry Bruckheimer (“Top Gun”, “Armagedon”, “Pearl Harbor”). Kao redatelj od samog je početka figurirao Ridley Scott (njegovo poduzeće “Scott Free” također je jedan od producenata) koji je za izvršnog producenta odabrao Branka Lustiga, s kojim je već uspješno surađivao u “Gladijatoru” i “Hannibalu”. Budžet je iznosio 95 milijuna dolara, koje je trebalo utrošiti na evociranje bitke u Mogadishuu – ovaj put na lokacijama u Maroku – a ne na glumačke honorare. Stoga nije angažirana nijedna zvijezda koja po filmu traži 15-20 milijuna dolara: imena su poznata – poput Josha Hartnetta (“Pearl Harbor”), Ewana McGregora (“Trainspotting”, “Moulin Rouge”), Toma Sizemorea (“Spašavanje vojnika Ryana”) i dramatičara Sama Sheparda – ali nijedno od njih nije s glamuroznom pozlatom. Filmu je Pentagon dao podršku, pa su glumci tjednima trenirali uz nadzor vojnih stručnjaka, međutim, nešto se moralo i pružiti zauzvrat. Na primjer, John Stebbins, koji je za svoje držanje u Mogadishuu odlikovan američkom Srebrnom zvijezdom za hrabrost, osuđen je u lipnju 2000. zbog zlostavljanja djece mlađe od 12 godina na 30 godina robije i danas izdržava kaznu u vojnom zatvoru Leavenworth u Kansasu: njega u filmu glumi McGregor, ali mu je ime promijenjeno u John Grimes.
Premijera je isprva određena za 1. ožujka 2002., no dva su razloga promijenila taj raspored. Prvo, u istom terminu se trebao početi prikazivati i ratni spektakl “Nekoć smo bili ratnici” s Melom Gibsonom, što se činilo pretjeranom podudarnošću, a drugo, događaji od 11. rujna prošle godine stavili su malo drukčije ozračje na priču “Pada crnog jastreba”. Nekome se, naime, prije terorističkog napada na New York moglo učiniti da su junaci tog filma zapravo žrtve američkog poziva “svjetskih policajaca”: nitko od njih nije imao ni najmanjeg razloga da strada u zemlji za koju mnogi od njihovih sunarodnjaka ni ne znaju da postoji. Ipak, 11. rujna upozorio je da Osama bin Laden nije jedini terorist koji ugrožava svjetski mir te da Mohamed Farrah Aidid pripada sličnoj političkoj vrsti. Za njihovu likvidaciju isplati se stradati u tuđini, jer će tako bar tvoj dom biti zaštićen. Stoga je odlučeno da se “Pad crnog jastreba” počne prikazivati u ograničenoj distribuciji već krajem studenog 2001., a publici diljem Amerike predstavljen je prije dva tjedna, 18. siječnja. Već iz 12-minutnog tv specijala napravljenog za predstavljanje filma očito je da je cilj producenata bio iskoristiti patriotski zanos koji je zadnjih mjeseci zahvatio Ameriku: junaci bitke u Mogadishuu uspoređuju se s veteranima Drugog svjetskog rata i spašavateljima stradalih u WTC-u, a usporedno s prizorima iz filma izmjenjuju se dokumentarne snimke s F. D. Rooseveltom, Winstonom Churchillom, Billom Clintonom, Tonyjem Blairom i Georgeom W. Bushom. Taktika je upalila jer je film u samo deset dana ostvario zaradu od gotovo 60 milijuna dolara bruto, koju će – po mnogim procjenama – naposljetku zaokružiti na dvostruki iznos od spomenutog. I to prije početka distribucije u ostalim dijelovima svijeta!
Odličan prijem filma u kinima potpomogle su i vrlo dobre kritike. Iako je Scottovo djelo zaobiđeno u nominacijama za Zlatni globus, puno je bolje prošlo u nominacijama Američkog filmskog instituta za filmove godine – dobilo ih je čak pet. Udruženje američkih redatelja nedavno je nominiralo Scotta za filmaša godine, pa će vjerojatno tako suditi i oni koji određuju nominacije za Oscara: posve je izvjesno da će se film natjecati bar za pet-šest pozlaćenih kipića Američke akademije.
Po žestini, naturalizmu i uvjerljivosti ratnih prizora “Pad crnog jastreba” podsjeća na prvu trećinu “Spašavanja vojnika Ryana”, u kojem je Steven Spielberg furiozno dočarao savezničko iskrcavanje u Normandiji 1944. godine. Tamo se, međutim, rat vodio danas već zastarjelim oružjima i oruđima, dok se u Scottovu filmu paradira najmodernijim naoružanjem – helikopterskim strojnicama s više od stotinu metaka, izgarajućim raketama koje su u stanju otkinuti pola tijela, naočalama s infracrvenim zrakama za noćnu borbu i sl. Sve to, međutim, ne pomaže američkim specijalcima da ostvare prevage u afričkom gradu u kojem čak i djeca spretno barataju ubojitim oružjima. Ekspozicija je razmjerno mirna i u njoj se izlažu pretpostavke za prepad na Mogadishu, no kad jednom počne pucnjava, ona ne jenjava punih dva sata (film traje 145 minuta), ostavljajući gledatelja konsterniranog vizualno-zvučnim vatrometom. Katkad je teško pratiti koja je grupica američkih vojnika u kojoj četvrti somalijske metropole (rijetki kritičari neskloni filmu žalili su se na nerazrađenost likova, uglavnom stoga što nisu shvatili redateljev koncept), no time se pojačava osjećaj zebnje i zbunjenosti u ratnom kovitlacu, što je jedna od bitnih odlika “Pada crnog jastreba”.
Nesumnjivo, producenti su spretno iskoristili raspoloženje američke javnosti kako bi svoj proizvod predstavili kao rodoljubni ratni spektakl, međutim, u Scottovoj režiji dominiraju distanciranost i izbjegavanje patosa – što nisu osobine koje bi osobito imponirale domoljubima. Scott se usredotočuje na prikazivanje događaja, a ne na njihovo interpretiranje: jedan od junaka upozorava: “Kad ideš u borbu, zaboravi emocije. Ne zdvajaj, ne okrivljuj nikoga, nego nastoj preživjeti.” Preživljavanje je u paklu Mogadishua prilično težak cilj: u unakrsnoj vatri možete oglušiti i postati lak plijen snajpera koji vrebaju s krovova, gubitak ravnoteže u jurnjavi uskim uličicama plaća se smrću, a otkinuti dijelovi ruku i nogu najmanje je zlo koje može zadesiti vojnika u tom užasu. Zanimljiv je i redateljev prikaz neprijatelja. Vrlo artikulirani Somalijac, uhićeni Aidadov suradnik, upozorava Amerikance da je ono što se odigrava u Somaliji čisti građanski rat koji se njih uopće ne tiče. Za razliku od njega, mještani govore vrlo malo. Iskrsavaju u rojevima iz niskih zgrada u kojima je naizgled nemoguće živjeti i ispaljuju metke u pravcu mrskih stranaca. Amerikanci im ne mogu objasniti da su stigli u njihovu zemlju kako bi pomogli gladnima: vjernost mjesnom vođi i plemenski rituali važniji su od sagledavanja vlastite situacije. Tragikomična je scena s američkim vojnikom koji ulijeće u zasjedu postarijeg Arapa sa strojnicom u ruci i njegova sinčića s pištoljem: vojnik se spotakne, pa mališan zabunom napuca oca, naričući zatim zbog zlosretnog pucnja.
Film završava gotovo nadrealnim prizorom: američki odred uspio se izvući iz dijela grada koji kontroliraju Aididovi pristalice i prebaciti se u dio pod nadzorom UN-a. Linija razgraničenja je jedno obično raskrižje bez semafora: na jednoj strani ostaju progonitelji uzdignutih oružja, prekinuvši paljbu jer bjegunci nisu više na njihovu teritoriju, a na drugoj strani vlada normalan život – čeka se na autobuse i razgovara mobitelima, kao da je onaj prostor u kojem se još donedavno vodila borba “do posljednjeg” kilometrima udaljen. “Pad crnog jastreba” vrvi takvim apsurdnim scenama i zbog toga će ga mnogi uvrstiti u najbolje filmove o ratu u povijesti kinematografije.