Internet je potpuno promijenio način na koji se ljudi informiraju, posebno u SAD-u. Naravno, i dalje se Amerikanci najviše informiraju putem televizije, a dnevno se proda 55 milijuna primjeraka dnevnih novina, ali njihova naklada polako pada. I broj dnevnih listova polako se smanjuje: lani ih je bilo 1483, šest manje nego godinu dana prije.

700 milijuna posjetitelja
Procjenjuje se da dnevno oko 60 milijuna prati vijesti preko Interneta. No najposjećenije nisu stranice poznatih medija poput CNN-a ili Washington Posta, koje rade stotine novinara i kompjuterskih dizajnera, nego stranica vijesti koju uređuje jedan jedini čovjek – Matt Drudge.
On je pravi fenomen Internet novinarstva. Njegov site www.drudgereport.com jedan je od najposjećenijih na Internetu uopće. Na dan pisanja ovog teksta imao je 3.657.496 posjetitelja, 93.904.661 u mjesec dana, a u posljednjih godinu dana 758.275.369. Nakon terorističkog napada na New York i Washington 11. rujna Drudgeova stranica imala je 10.759.000 posjetitelja dnevno, a Drudge se našao na 20. mjestu najposjećenijih siteova u SAD-u. Broj posjetitelja sitea Matta Drudgea veći je od ukupnog broja prodanih primjeraka triju najtiražnijih američkih dnevnika zajedno – Wall Street Journal, USA Today i New York Times.

Sumnjive metode i kriteriji
Sve je to još fascinantnije ako se zna da 34-godišnji Matt Drudge nije završio fakultet, nema iskustva u novinarstvu a u Internet-novinarstvo upustio se gotovo slučajno. Ne skriva da je radikalni desničar i obožava sadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha, a mrzi prethodnog, Billa Clintona. Uostalom, slavu je stekao upravo zbog toga što je mrzio Clintona: upravo je on prije četiri godine otkrio najveću predsjedničku aferu zadnjih godina, seksualni odnos u Ovalnom uredu Bijele kuće između predsjednika Clintona i 23-godišnje studentice Monice Lewinsky, te umalo izazvao Clintonovo smjenjivanje. Američki liberali ga zbog toga ne podnose, novinari upozoravaju da su njegove metode i kriteriji sumnjivi, ali surferi na Internetu ga vole jer na njegovoj stranici mogu pronaći najvažnije vijesti iz najvažnijih svjetskih novina, linkove na stranice uglednih redakcija i komentatora, ali i ekskluzivne vijesti do kojih dolazi sam Matt Drudge ne mičući se iz stančića u Hollywoodu.
Matt Drudge rodio se 1967. u Takoma Parku, predgrađu Washingtona, u obitelji socijalnog radnika Boba Drudgea. Jedva je završio školu, na rang-listi od 360 učenika bio je 325. po uspjehu. S tako lošim ocjenama nije se mogao upisati na fakultet pa se zaposlio u noćnoj smjeni kao prodavač u trgovini hrane za siromahe, prodavao je knjige izdavačke kuće “Time-Life” preko telefona, radio u baru, a kad mu je sve to dojadilo, otputovao je u Hollywood. Bio je prodavač u trgovini suvenira u tv kompaniji CBS. Vrzmajući se po CBS-ovustudiju čuo je razne tračeve o glumcima i producentima, o kojima nije ništa mogao pročitati u novinama, pa mu je to dalo ideju da ih plasira preko Interneta.
Internet je tada još više bio sredstvo za dopisivanje prijatelja nego za globalno informiranja. Drudge je nabavio osrednje računalo i dosta vremena počeo provoditi na Internetu, dopisujući se s prijateljima i tražeći nove u chat-rooms i u newsgrupama. Tako je komunicirao i s ljudima koje su zanimali tračevi o poznatim zvijezdama kojih nije bilo po novinama. To je Drudgeu dalo ideju da otvori web-stranice na kojima bi objavljivao takve vijesti, svoje i tuđe. Počeo je 1995., a isprva su njegove stranice posjećivali samo njegovi znanci s Interneta. Ipak, stekao je malu publiku pa je imao nekoliko stotina posjeta dnevno, kao i razne druge web-stranice koje objavljuju neprovjerene tračeve na koje se tada malo tko obazirao.
Sve veći broj posjetitelja Drudgeove stranice počeo je poticati njegove ambicije da postane čitani “gossip columnist”. Imao je i uzor: u Hollywoodu je 30-ih, 40-ih i 50-ih godina bio najslavniji “gossip-columnist” Amerike, Walter Winchell. Taj Newyorčanin 20-ih je godina u newyorškim novinama objavljivao tračeve o glumcima s Broadwaya. Kad se počela razvijati filmska industrija, preselio se u Hollywood i proslavio po oštrom rječniku, po svojim izvorima, po tome da je mogao u nekoliko rečenica na radiju uništiti nečiju karijeru. Winchell je bio čudak, stalno je nosio šešir, pravio se da je jako konzervativan, ali se spretno služio tadašnjom tehnologijom, telegrafom, na primjer. Kada je 1972. umro, New York Times je na naslovnici objavio njegov nekrolog, a nekoliko listova napisalo je da je bio najmoćniji novinar svoga doba.
I Drudge često nosi šešir i iz 30-ih i 40-ih. I on pomoću moderne tehnologije skuplja tračeve. Internet je za njega važan ne samo kao sredstvo za distribuiranje onoga što je doznao nego i za skupljanje informacija. Ustanovio je da su mu najbolji izvori ljudi koji rade na ne odviše istaknutim poslovima u medijskim kućama, ali u znaju što se ondje zbiva. Njihove je informacije počeo plasirati na svojim stranicama.
Drudge je bez okolišanja objavljivao i ono što nije baš najbolje provjerio. Sve je radio sam, nije imao urednika, a nije se obazirao ni na uzuse američkog novinarstva, na primjer, da svaku vijest treba provjeriti kod dva izvora. On se time nije opterećivao jer sebe i ne smatra profesionalnim novinarom, a i držao se shvaćanja da Internet nije medij za masovno priopćavanje nego sredstvo za komunikaciju.
Isprva je objavljivao tračeve iz showbusinessa, ali je polako počeo širiti sadržaj svoje stranice. Kao ljutom desničaru Clintonov liberalizam nije mu se sviđao. Počeo je stoga objavljivati i negativne informacije o Clintonu i ljudima oko njega. Na to se malo tko obazirao sve dok u ljeto 1997. nije objavio komentar u kojem se ljutio na američki liberalni tisak koji političare s desnog krila uvijek napadala za razne nepravilnosti i nemoral, a liberale iz Clintonove blizine pošteđuje. Kao primjer spomenuo je da nijedne novine nisu ništa napisale o tome da je novi Clintonov savjetnik, poznati liberalni američki novinar Sidney Blumenthal, tukao svoju ženu. Na tu informacija s Interneta Blumenthal je najavio tužbu, a Drudge je već nakon nekoliko sati uklonio tu informaciju sa svog sitea i na njoj se ispričao Blumenthalu, koji je zbog klevete zatražio odštetu od 30 milijuna dolara. No Blumenthal je osim Drudgea tužio i Internet kompaniju AOL (America Online), koja je Drudgeove stranice stavila na uvid svojim pretplatnicima. Vodeći ljudi AOL-a objavili su da oni ne mogu biti odgovorni za ono što na svojim stranicama pišu njihovi pretplatnici, što su Blumenthalovi odvjetnici osporili pa je počeo zanimljiv spor. Tako je Drudge privukao pozornost i postao poznat. Broj posjeta njegovoj stranici povećao se na oko 15.000 dnevno. U travnju 2001., gotovo četiri godine poslije, Blumenthal je odustao od tužbe i još Drudgeovu odvjetniku platio 2500 dolara.
Drudge je postao slavan u doba istraga o raznim aferama oko predsjednika Clintona, od financijskih do seksualnih. Informacije nepovoljne za Clintonaje često je dobivao iz redakcija velikih američkih listova od novinara koji su bili nezadovoljni jer su smatrali da njihovi urednici štite Clintona pa su htjeli da se neugodne informacije o njemu ipak objave, makar preko Drudgeovih stranica na Internetu. Drudge je imao posebno dobar izvor u Newsweeku.
U Newsweeku je Clintonove afere a posebno istraživao iskusni reporter Michael Isikoff, prije zaposlen u Washington Postu i Washington Staru, koji je imao izvrsne izvore u ministarstvu pravosuđa i u istražnoj komisiji Kennetha Starra, ali i među desničarima u pojedinim ministarstvima. Prvi je od novinara doznao da je Clinton u Ovalnom uredu imao seksualne odnose s mladom volonterkom, a to je čuo od njezine znanice kojoj se ona povjerila. Taj su mu podatak potvrdili i ljudi bliski specijalnom istražitelju Kennethu Starru koji je istraživao Clintonove skandale. Kao dokaz da je to točno nabavio je i snimku razgovora Monice Lewinsky s prijateljicom Lindom Tripp. Sve je to predočio svojim urednicima, napisao članak, ali su urednici ocijenili da nije za objavljivanje jer u neke detalje Isikoffove priče nisi bili sigurni, na primjer, jesu li glasovi na vrpci autentični. Smetala ih je i vijest da će Kenneth Starr o toj seksualnoj vezi pokrenuti istragu pa su se bojali da je ne ometu. Tako je uredništvo Newsweeka 17. siječnja 1998. predvečer poslalo u tiskaru svoj novi broj bez tog Isikoffova članka, a to je razbjesnilo neke ljude u redakciji koji su bili uvjereni da članak nije izašao jer liberalni urednici Newsweeka štite liberalnog predsjednika Clintona. Netko je o tome obavijestio Drudgea, a on je osjetio da je došao njegov trenutak.
Iste večeri, nešto nakon 23 sata, objavio je na svojoj stranici da je Newsweek odbio objaviti vijest o seksualnim odnosima predsjednika Clintona s volonterkom u Bijeloj kući, uz napomenu da je riječ o svjetskom ekskluzivu. Sutradan je objavio i ime volonterke Monice Lewinsky i osnovne podatke o njoj. Slijedile su nove informacije. Nakon dva dana Newsweek je, vidjevši da je najvažniji dio onoga što je njegov reporter skupio Drudge kao svoj ekskluziv objavio na svojoj Internet stranici, smjesta objavio cijeli Isikoffov tekst na svojim web-stranicama, a tada su i svi drugi vodeći mediji u SAD-u progovorili o aferi Lewinsky. Mnogi su se pozivali na Drudgea kao izvor te je naglo postao novinarska zvijezda. U tjednu nakon što je otkrio aferu Lewinsky Drudge je već imao 325.000 posjetitelja dnevno. Iz Bijele kuće pokušali su diskvalificirati Drudgea kao neuvjerljiv izvor, ali se poslije pokazalo da su njegovi podaci bili točni. Ni pokušaji njegove diskvalifikacije u liberalnoj štampi, kako je on tobože uključen u hajku desničara da sruše Clintona, nisu naškodili njegovoj reputaciji. Čak je Isikoff, koji je poslije o slučaju Lewinsky napisao knjigu, tvrdio da nije na vrijeme uočio da mu desničari plasiraju informacije kako bi preko liberalnog Newsweeka srušili liberalnog Clintona jer će to izgledati politički uvjerljivo
I za Clintona i za Drudgea taj je 17. siječnja 1998. bio presudan datum: Clinton je umalo izbačen iz Bijele kuće kad je otkriveno da je lagao o aferi, pa je protiv njega u Senatu pokrenut impeachment, a Drudge je stekao slavu čovjek koji objavljuje ono što se drugi ne usuđuju. Informacije su mu počeli dostavljati mnog, koji ih nisu mogli objaviti u medijima. Mnogi Drudgeovi kritičari tvrdili su da se ponaša neprofesionalno i objavljuje najobičnije nepotvrđene glasine i tračeve, no drugi su ga branili tvrdeći da Drudge ipak objavljuje istinite informacije jer je postotak netočnoga među onim što je objavio vrlo malen, iako, tvrde statističari, ipak nešto veći nego u drugim medijima. Nije, međutim, bilo krupnih vijesti koje je Drudge objavio a da su se pokazale netočnima.
Među onima koji svakodnevno posjećuju njegove stranice mnoge zanima hoće li otkriti novi veliki ekskluziv, što radi obično nekoliko puta mjesečno. Mnogi američki desničari posjećuju Drudgeove stranice jer im odgovara to što je on zakleti američki nacionalist, protivnik pobačaja, što se ruga liberalima svih vrsta, što je protivnik kloniranja, glorifikator predsjednika Busha, kojeg je posebno slavio tijekom predizborne kampanje i nakon 11. rujna. No mnogi dolaze na Drudgeovu stranicu jer je on na tu svoju jednostavnu stranicu stavio brojne linkove s Internet-siteovima vodećih svjetskih listova i drugih medija, najvažnijih novinskih agencija, ali i sa siteovima vodećih američkih novinskih komentatora, pa je to jedan od najpraktičnijih portala na svijetu.
Drudge je danas ekscentrična zvijezda. Svoje Internet stranice radi i popunjava sasvim sam, jedino ga noću mijenja jedan prijatelj, kako bi bile ažurirane 24 sata dnevno. U svojoj sobici u Hollywoodu provede i 16 sati dnevno. Za razliku od svojeg uzora Winchella, koji je obilazio barove u potrazi za novim tračevima, Drudge rijetko napušta svoj stan i informacije skuplja preko Interneta, dopisujući se elektronskom poštom, sudjelujući u raznim debatama. Iako je slavu stekao služeći se najmodernijim medijem, uopće nije ljubitelj moderne tehnologije. Dok velike svjetske redakcije svoje Internet stranice rade da budu što raskošnije, sa što više slika, okvira, linkova na video ili audio zapise, sa sve više i više stranica, Drudge na svom siteu ima samo jednu jedinu stranicu, ne više od 18 kilobajta informacija. Na njoj obično ne objavljuje čak ni fotografije, katkad glavnu vijest ilustrira kakvom slikom, a samo iznimno objavljuje više od jedne fotografije. Donedavno uopće nije imao arhivu nego je sve nakon dva-tri dana, koliko obično drži glavne vijesti na svojoj stranici, bilo nedostupno za ponovno čitanje. Kaže da ga uljepšavanje stranice uopće ne zanima, kao ni moderna tehnologija, pa još uvijek svoje stranice radi na svom zastarjelom računalu sa starom verzijom softvera “Netscape”.
Zbog golemog broja posjetitelja svoje stranice mogao bi mnogo zaraditi od potencijalnih oglašivača, no obično ima samo dvije vrlo male reklame, vjerojatno samo zato da pokrije svoje troškove. Vidljivo je da mu je pritom do slave stalo više nego do novca, iako je imao financijske koristi jer je postao i radijski voditelj, dobio emisiju na televiziji, a pozivaju ga i da drži govore na desničarskim skupovima, što se u SAD-u dobro plaća.
Nema ni jednog sličnog primjera da je netko s takvom Internet stranicom postigao uspjeh makar i približan Drudgeovu. A na pitanje što je tajna njegova uspjeha on jednostavno odgovara: “Hrabrost. Čovjek u ovom poslu mora biti hrabar. Osim toga, nemam nikakvog gazdu, ne moram si razbijati glavu što misli moj gazda – Rupert Murdoch ili netko sličan. Nitko mi ništa ne može narediti. Svi ostali novinari u SAD-u moraju nekog urednika pitati za mišljenje. Ja ne moram nikoga. Internet znači nezavisnost, i to je tajna mog uspjeha.”