Dr. Swanee Hunt, bivša američka veleposlanica u Austriji i ekspertica za ženska pitanja u postkomunističkoj Europi, koja predaje na Sveučilištu Harvard, posjetila je ponovno Zagreb gdje je predstavila svoju knjigu “Ovo nije bio naš rat: Bosanke obnavljaju mir”. U noj 26 posve različitih žena ambasadorici Hunt toplo, emotivno govori o užasima kroz koji su prošle, a pritom osuđuju osvetu i veličaju mir.
Knjiga je nastajala četiri godine a objavio ju je sarajevski nakladnik “Dani”. Dr. Hunt upravo pregovara s nekoliko američkih izdavača o objavljivanju i u SAD-u, a predstavila ju je u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Ta knjiga od 620 stranica nastala je dok je bila američka ambasadorica u Beču od 1993. do 1997. Tada se iskreno zainteresirala za rat u Bosni i počela se intenzivno baviti pitanjem kako postići mir. Već nakon četiri mjeseca susrela se sa ženama iz hrvatskih nevladinih organizacija, a potom i sa ženama iz Sarajeva, koje su se zalagale za mir.

26 žena govori o ratu u Bosni

Bill Clinton i Hillary moji su prijatelji još iz ranih 90-ih kad smo se borili za javno školstvo, protiv siromaštva i rasne diskriminacije u SAD-u. Radila sam za njegovu predsjedničku kampanju i pozvao me da postanem članicom državne administracije. Iako nisam imala većeg iskustva u međunarodnoj politici, postala sam američka veleposlanica u Beču

NACIONAL: Što vas je motiviralo da napišete knjigu “Ovo nije bio naš rat: Bosanke obnavljaju mir”? Objavljeno je već mnogo knjiga o ratu u Bosni.
Glasovi žena nisu se čuli. Na pregovorima u Beču 1994., na kojima je stvorena bošnjačko-hrvatska federacija, nije bilo ni jedne žene. Kako je to bilo moguće? Prema statistikama, bivša Jugoslavija imala je više žena s doktoratom nego bilo koja europska zemlja! Njihove ispovijedi duboko su me dirnule, a njihova snaga, kreativnost i vitalnost toliko su me impresionirali da sam odlučila pomoći i kao žena i kao političarka. Intenzivno sam se počela baviti humanitarnim aktivnostima, a generale NATO-a i predsjednika Clintona pokušala sam uvjeriti da bi SAD trebao intervenirati. Kad sam poslije rata pročitala knjige o Bosni, koje su napisali moji kolege političari, uvidjela sam da svi prikazuju žene u Bosni kao žrtve, a ne kao subjekte. Napisala sam ovu knjigu da ispravim tu nepravdu i prenesem ženski doživljaj rata.
NACIONAL: Kako ste izabrali tih 26 žena koje ste opisali u knjizi?
Namjerno sam izabrala posve različite žene jer sam htjela dobiti cjelovitu sliku Bosne iz ženskog kuta. Ali sve su bile snažne, pune ideja i angažirane. Mediha Filipović bila je jedina žena u bosanskom parlamentu, Tanja Ljujić-Mijatović ambasadorica u Beču, Alma Kečo inženjerka, Fahrija Ganić dermatologinja, Suzana Anđelić novinarka. Ana Pranić je prevalila šezdesetu, Irma Šaje je imala 12 godina kad je počeo rat, Greta Ferušić-Weinfeld je preživjela Auschwitz, Katalina Atagić rođena je u njemačkom konclogoru Reutlingen. Različite su i po nacionalnosti – Srpkinje, Bošnjakinje, Hrvatice, Židovke. No sve su smatrale da rat nije izbio zbog etničke, nacionalne ili religijske netrpeljivosti nego zbog pohlepe. Pokušavala sam od njih doznati kako je bilo živjeti u Bosni prije rata, u čemu se razlikuje odnos tinejdžerice prema ratu od odnosa zrele žene, kako su uspjele pobijediti bol. Jako sam se iznenadila kad sam otkrila da se slažu s mojim političkim mišljenjem.
NACIONAL: Jeste li se, intervjuirajući te žene, s njima sprijateljili?
Sastajale smo se u mojoj kući, u mom bečkom uredu ili u hotelu u Sarajevu, satima bismo razgovarale uz čašu vode. Bosanskim ženama već sam pomagala pri osnivanju Bosanske ženske inicijative, a one su tražile nekoga komu će se ispovjediti. Imale smo i prevoditelja, sve smo snimali videokamerom. Pričala sam im o svojoj djeci, one meni o svojoj, ponekad bih ih nasmijala nekim štosom o svom mužu. Jednom sam se provjerila Kadi, koja je poslije organizirala žene Srebrenice, da se osjećam užasno loše jer tražim od nje da priča o svojim jezivim iskustvima i da ponovno proživljava tu bol. Odgovorila mi je da živi za svoju kćer i unuke i da ne osjećam želju za osvetom: “Osveta je otrov, ali zanima me pravda.”

Ženska poruka političarima

Namjerno sam izabrala posve različite sugovornice jer sam htjela dobiti cjelovitu sliku Bosne, od Irme Šaje koja je imala 12 godina kad je počeo rat, do Grete Ferušić-Weinfeld, koja je preživjela Auschwitz… Zanimalo me u čemu se razlikuje odnos tinejdžerke prema ratu od odnosa zrele žene

NACIONAL: Što možemo naučiti iz sudbina tih bosanskih žena?
Sve te žene doživjele su strahote, ali nisu dopustile da ih one unište. Njihovo razumijevanje uzroka rata i mudrost s kojom žele graditi mir nude nadahnuće svima koji rješavaju konflikte. Mnoge žene u Bosni svoju su bol transformirale u pozitivnu akciju s velikom motivacijom da ovaj svijet učine boljim. Umjesto da im omogućimo da zauzmu uloge vođa, mi dopuštamo da vođe postanu oni koje zanimaju samo profit i granice. Trebali bismo izdvajati iz proračuna više novca za financiranje takvih inicijativa i podržati njihovu kandidaturu za lokalne i međunarodne forume.
NACIONAL: Što one poručuju političarima odgovornima za svjetski poredak? Žele li reći da bi svijet bio mnogo bolji da žene vladaju?
Mirjana Marković-Milošević i Biljana Plavšić opovrgavaju tvrdnju da su muškarci veći nacionalisti. Ali žene često donose specifičan napredak i više se bave konkretnim problemima svakodnevnog života. Bbrinu se da djeca svakog dana idu u školu, uče, čitaju knjige, obrazuju se. Poštuje li društvo taj njihov rad? I gdje je granica između njihova privatnog i društvenog angažmana? To je ženama važnije od toga gdje su povučene državne granice. Žene imaju i specifičan stil u rješavanju sukoba: ženske koalicije važan su faktor u konfliktnim situacijama. Razgovarala sam s nekim ljudima iz UN-a o načinu rješavanja afričkih sukoba gdje također u pregovaračkim timovima nema žena. Afrički ratni lideri ne žele žene u politici jer se boje da će one za pregovarački stol donijeti kompromis na koji ne žele pristati. No upravo je u tome poanta. Pregovaranje je puno kompromisa. Ima mnogo dokaza da žene socijalnim situacijama pristupaju drukčije nego muškarci i da pokušavaju pronaći putove suradnje umjesto da im pogled ostane prikovan za zemljopisne karte. Bila sam u pregovaračkim timovima i znam o čemu govorim: na stolu se šire zemljovidi i glavno je pitanje na kojem će području što biti.

Clintonova podrška

Žene imaju specifičan stil u rješavanju sukoba: u socijalnim situacijama ponašaju se drukčije nego muškarci i pokušavaju pronaći putove suradnje umjesto da im pogled ostane prikovan za zemljopisne karte

NACIONAL: Kakva je bila vaša suradnja s Clintonom, koji je u predgovoru napisao da je Bosna za njega bila jedan od najvećih izazova?
Clinton i njegova supruga moji su prijatelji još iz ranih 90-ih kad smo se borili protiv siromaštva i rasne diskriminacije u SAD-u, za javno školstvo. Radila sam za njegovu predsjedničku kampanju i pozvao me da postanem članicom državne administracije. Iako nisam imala većeg iskustva u međunarodnoj politici, postala sam američka veleposlanica u Beču. Uvijek sam bila svjesna socijalnih nepravdi i nisam mogla ignorirati muku ljudi na Balkanu. Nikad neću zaboraviti lica u opkoljenom Sarajevu.
NACIONAL: Je li vaša ambasadorska funkcija otežavala komunikaciju sa ženama u Bosni i vaše humanitarne aktivnosti poput obnove knjiškog fonda za spaljenu sarajevsku Nacionalnu biblioteku?
Isprva jest, jer bosanske žene više nisu imale povjerenja u političare. Ali ja sam odlučila preskočiti tu prepreku, rekla sam im da me ne zovu ambasadorica Hunt nego Swannee. Najviše intervjua napravila sam nakon 1997., nakon što mi je istekao veleposlanički mandat u Austriji. Doduše, neka moja prijateljstva s bosanskim ženama započela su već na početku mog mandata 1994.
NACIONAL: U knjizi ste prilično kritični prema američkoj politici. Što su ostali američki političari mislili o vašim aktivnostima na Balkanu?
Clinton je to apsolutno podržavao. On smatra da žene iz Bosne nadahnjuju sve nas jer unatoč svemu imaju hrabrosti da se nadaju. Bosanke je podržavao i general Wesley Clark. Peter Galbraith, američki ambasador u Hrvatskoj, okupio je u proljeće 1944. oko 40 žena da mi govore o ratu. No neki ljudi srednjeg ranga u američkoj vladi osuđivali su to što radim. Govorili su mi da se držim Austrije i maknem što dalje od Balkana. Ali ja sam ih ignorirala. Pa svaka vlada ima ljude s različitim stavovima, a ja sam već stekla reputaciju osobe koja je otvorena i ide vlastitim putem, izvan ustaljenih konvencija.
NACIONAL: Jeste li i vi imali predrasude o muslimanima kao mnogi koji su tih godina dolazili u Bosnu i koliko ste zapravo znali o povijesnoj i političkoj situaciji u bivšoj Jugoslaviji?
I prije sam puno čitala i učila, a osobito kad sam postala ambasadorica. No nisam učila od povjesničara ili kulturnih antropologa nego najviše iz osobnih kontakata s ljudima. Nisam imala predrasuda o muslimanima, kao što ih nemam ni o pripadnicima drugih religija. Magistrirala sam psihologiju i religiju i doktorirala teologiju, a među studentima imam kršćane, Židove i druge vjere; moj suprug je također Židov.
NACIONAL: Iz bogate ste obitelji u kojoj je bila naglašena antikomunistička ideja. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kako se taj antikomunizam odrazio na vas?
Odrasla sam u Dallasu, u vrlo konzervativnom dijelu SAD-a. Moji su roditelji rođeni na farmi, a ja sam se trudila da od njih prihvatim ono najbolje, jednostavnost i prirodnost. Moj je otac 50-ih i 60-ih bio žestoki antikomunistički aktivist. Vjerovao je da američko društvo ugrožavaju “ružičasti” kojima pomažu “crveni”. Kao tinejdžerica bojala sam se komunističke prijetnje, ali s vremenom sam nadvladala takvo razmišljanje. Moje srce je prešlo političke granice. Usprkos svemu, moje najljepše uspomene iz djetinjstva vezane su uz ljeta na farmi.
NACIONAL: Vi niste konzervativni, ni politički ni socijalno?
Kad sam bila tinejdžerica, ubijeni su Martin Luther King, John i Robert Kennedy. Počela sam intenzivno razmišljati o životu, društvu i politici. Burne 60-e jako su utjecale na mene. Moja generacija se suprotstavljala autoritetima i htjela radikalne političke promjene. To me je formiralo kao filantropa koji nastoji ispravljati socijalnu nepravdu. U Denveru sam više od dva desetljeća bila usredotočena na poboljšanje uvjeta u javnom školstvu, stanovanju, ustanovama za mentalno zdravlje.
NACIONAL: Je li vaš suprug Charles Ansabacher, dirigent simfonijskog orkestra, podržavao vaše humanitarne aktivnosti u Bosni?
Apsolutno! U to vrijeme organizirao je koncert mira u Sarajevu, a sada je gost dirigent Sarajevske filharmonije. Moja putovanja u Bosnu bila su povezana s njegovim dirigentskim angažmanom. Kada bismo se navečer vratili u hotelsku sobu – on nakon probe u Narodnom pozorištu, a ja nakon sastanka s bosanskim ženama – prepričavala sam mu što sam čula i često plakala. On bi tada rekao da je ponosan na mene. Upravo zato sam knjigu prvo njemu dala na čitanje i on ju je punih pet tjedana, redak po redak, pomno proučavao u krevetu, u automobilu, svugdje, a kad sam bila na putu, raspravljali smo telefonom. Njegovi su roditelji bili urednici pa ima uredničkog dara.
NACIONAL: Spomenuli ste u knjizi da je ona zapravo obiteljska stvar.
Moja je majka bila ponosna što pomažem ženama Bosne, iako Bosnu nije mogla pronaći na zemljopisnoj karti. No postala joj je bliska kroz moje priče kada sam joj više govorila srcem nego riječima. Ali najviše sam zahvalna svojoj djeci Lilian i Teddyju, koja su tolerirala moja česta putovanja u Bosnu i koja su mi po povratku pokazivala da se više ne žele natjecati s izbjeglicama. I njima sam čitala odlomke iz knjige i mislim da su i njihove primjedbe pridonijele njenoj kvaliteti.
NACIONAL: Imate li i vi umjetničkih sklonosti?
Jako volim glazbu, posebno korale, sviram klavir i harfu, i komponiram kantate. Moja “The Witness Cantata” izvedena je u Beču, Salzburgu, Washingtonu i Denveru. Osjećam potrebu da skladam, pisanje muzike je malen ali uporni dio moje duše. Bavim se i fotografijom, imala sam mnogo samostalnih izložbi, a moja fotografija “Sarajevo Soccer Field” u stalnom je postavu Brooklyn Museuma u New Yorku.
NACIONAL: Smatrate li se feministicom?
Kad dođem u istočnu Europu i postavim ženama to pitanje, ni jedna ne diže ruku jer se ondje razmišljalo “stavimo ženu na traktor, rame uz rame muškarcu”. Mnoge žene tvrde da nisu feministice, a inzistiraju na jednakim pravima za žene pa bih ih ja ipak nazvala feministicama. Feministica sam jer ne želim da me guraju u stranu. Ne tvrdim da žene sve rade bolje, ali ne želim biti onemogućena samo zato što sam žena.
NACIONAL: Imate dva magisterija, doktorat, osnovali ste organizaciju Women Waging Peace i predajete na Harvardu. Jeste li zadovoljni?
Sretna sam i zadovoljna, zdrava, financijski neovisna, nisam ružna i dovoljno sam pametna za sreću i uspjeh. Čovjek ne treba biti savršen. Savršeni ljudi ponekad su vrlo nesretni. Ali treba biti dovoljno pametan.
NACIONAL: Koja je vaša specijalnost na Harvardu?
Vodim Kennedy School of Government gdje predajem kolegij inkluzivna sigurnost. Ta škola ističe aktivnu ulogu žena u politici i javnom životu, a potpomažemo i razne projekte koji pridonose većem obrazovanju žena, posebnim nebjelačkih rasa. Mislim da žene moraju biti uključene u vanjsku politiku i da se kod problema državne sigurnosti mora uzeti u obzir ženski način mišljenja, počevši od zaustavljanja ratova pa do stabilizacije stanja. U predavanjima veliku pažnju posvećujem psihologiji i teologiji, a ove smo se godine usredotočili na eksploataciju ženskog tijela u komercijalne svrhe i trgovinu ženama i djecom.
NACIONAL: Što je bilo presudno da doktorirate teologiju?
Nikada nisam htjela predavati teologiju nego sam je izabrala radi svog duhovnog razvoja. Stečena znanja pružaju mi dubinu i razumijevanje života, što smatram važnim.
NACIONAL: Čime se bave organizacije Women Waging Peace i Hunt Alternatives koje ste osnovali?
Žene smo pronašli na 21 području sukoba i povezali ih kako bi mogle izmijeniti strategije i baviti se pitanjima upotrebe medija, samoorganiziranja, rada u vladi, vojsci. Tako su uspostavljeni odnosi koji su omogućili razmjenu, a sve zajedno smo stavili na Internet i analizirali što one rade. To smo odnijeli kreatorima politike kao sjajan izvor ideja. Hunt Alternatives je moja privatna fondacija za pomoć raznim projektima poput Cambridge Conversations, koji se odvija u mom domu. Okupi se i do pedeset ljudi najednom kako bi razmatrali pitanja bitna za naše društvo i izgradili veze radi lakšeg rješavanja problema.
NACIONAL: Vjerujete li zaista da žene mogu promijeniti svijet?
Apsolutno! One trebaju mnogo dobrih muškaraca koji će to učiniti zajedno s njima.