Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti potresa ovih dana još jedan skandal. Kustosica Leonida Kovač, nominirana kao selektorica Bienalla u Sao Paolu, odabrala je umjetnicu Sanju Iveković kao hrvatsku predstavnicu za tu prestižnu smotru.
“Bila sam oduševljena”, kaže Sanja Iveković, “iako sam se začudila da je poziv došao tako kasno. Jer, logično je da se o odabiru umjetnika i projektu razmišlja odmah nakon završenog Bienalla. Za mene, a pretpostavljam i Leonidu Kovač, bila je to neugodna situacija jer je u roku od pola godine trebalo koncipirati i realizirati rad.”
NACIONAL: Dakle, njezin poziv je došao – kad?
Ne znam kad je Leonida Kovač dobila poziv, ali ja sam ga dobila ljetos. Odmah sam odbila i obustavila sve druge projekte jer je Biennale u Sao Paolu ozbiljna manifestacija, jedna od najprestižnijih u svijetu. Leonida Kovač je također u kratkom roku morala napisati tekst za katalog, koji je, by the way, izuzetno dobar i u kojem je vrlo argumentirano hvalila moj rad.

Umjetnici ne žive od zraka
NACIONAL: Koji rad? Koliko sam shvatila, najprije ste predložili jedan rad, zatim ga promijenili.
Ne, to nije točno. Takvi se veliki projekti razvijaju dugo a završavaju neposredno uoči otvorenja. S obzirom da zemlje nemaju svoje stalne izložbene prostore, trebalo je hitno poslati skicu za moju instalaciju. Možemo reći da je to prva faza, kojoj sam dala radni naslov “Softedge”. Konačni naslov “Miss Croatia i Miss Brazil read Chomsky” došao je kasnije, ali se nikako ne radi o dva različita rada. Priča iz medija je pogrešna, ne znam da li namjerno ili slučajno. Teza da sam, kao, radila jedan rad, pa ga zatim odbacila i zamijenila drugim govori o nepoznavanju kreativnog procesa. Skice sam uostalom javno objavila i nisam ih mijenjala. Njih je kustosica odnijela u Ministarstvo, a sjećam se da mi je rekla kako je već na njih bilo nekih mrgođenja.
NACIONAL: Zašto?
Skica je napravljena prema tlocrtu kuhinje i spavaće sobe skloništa za žene žrtve obiteljskog nasilja u Zagrebu, jer primijetila sam da je dimenzijama naš izložbeni prostor isti. Tema obiteljskog nasilja je jedna od tema koja me zaokuplja. Mislim da se sjećate mog projekta Ženska kuća, koji je započet na Manifesti 2 u Luxembourgu. Na tom projektu nastavljam raditi.
NACIONAL: No, Leonida Kovač kaže da je imala razloga posumnjati da ćete biti gotovi na vrijeme, odnosno, kako kaže, i sami ste izrazili tu bojazan.
Ne znam razloge te sumnje. Sve se radilo prema unaprijed dogovorenom pisanom planu. Termini su bili dogovoreni. Snimanje smo trebali započeti nekoliko dana nakon našeg sastanka 7. siječnja. Leonida Kovač je ugledna kustosica i godinama poznaje moj rad. Ona je sama odlučila da ja predstavljam Hrvatsku i njezina odluka se zasnivala – valjda – na njezinu uvjerenju da sam svoju svjetsku reputaciju opravdano i zaslužila. Sigurno ne nedovršavanjem projekata.
NACIONAL: Zašto je onda odustala?
To je stvarno teško pitanje. Nemam odgovor.
NACIONAL: Odbili ste dati autorsku kopiju rada Muzeju, što se također navodi kao jedan od razloga otkazu.
Riječ je o stručnim i osjetljivim stvarima. Neotuđivo je pravo svakog umjetnika, svuda na svijetu, da određuje broj edicija svog djela i način raspolaganja. Nisam pristala pokloniti svoj rad muzeju iako sam prije to činila. Činjenica je da tehnički producent, organizator, u ovom slučaju Muzej, nema nikakva prava dobiti umjetničko djelo.
NACIONAL: Možda na to ima pravo kao, recimo, donator, jer plaća troškove produkcije.
Troškove produkcije plaća Ministarstvo kulture, koje moram pohvaliti jer je našlo novac i shvatilo važnost našeg umjetničkog predstavljanja u svijetu. Muzej suvremene umjetnosti je u ovom slučaju organizator, ali je to mogao biti i netko drugi. Izabran je, vjerojatno, zbog ugleda i jer je kustosica u njemu na plaći. Što se tiče mojih donacija: Hrvatskom filmskom savezu nedavno sam poklonila ukupno 21 video rad. Tu sada govorimo o kopijama. U novcu – riječ je o 80.529 kuna. Cifra je precizna i obračunata je prema cjeniku austrijske galerije koja je otkupila ove video radove za svoju kolekciju. U Hrvatski filmski savez imam potpuno povjerenje jer izvrsno čuvaju radove. Što za Muzej ne mogu reći. Doduše, u javnosti se nije moglo čuti da su neki moji video radovi, ali i radovi drugih umjetnika, loše čuvani u Muzeju suvremene umjetnosti pa su u katastrofalnom stanju ili su čak nestali. No, to je posebna tema. Nadam se da će se uskoro i o njoj javno razgovarati.
NACIONAL: Niste li naprosto imali na umu da ćete rad, za koji ste rekli da će biti snimljen u samo tri kopije, moći dobro prodati?
Ja se ne bojim govoriti o tržištu. Ni mi umjetnici ne živimo od zraka. Važno je napomenuti da se tržišna cijena rada razlikuje od njegove proizvodne cijene. Kad je rad realiziran, postaje umjetničko djelo koje se na tržištu umjetnina procjenjuje i prema reputaciji umjetnika, izvrsnosti djela, godini nastanka itd. Nemam razloga prešutjeti da bih rado prodala rad i imala novac – ne samo zato da kupim kruh i mlijeko nego, primjerice, za to da svojoj kćeri omogućim pristojan život.
NACIONAL: Znači, vi to možete prodati za mnogo više nego što je cijena produciranja.
Mogla sam, ali više ne mogu, jer djela nema i neće ga biti.
NACIONAL: Ugovor kojim ste trebali darovati kazetu odbili ste, navodno, potpisati, samo dan prije ugovorenog potpisivanja.
Činjenica je da mi je ugovor napisan i ponuđen u jednoj jako kasnoj fazi, ali je usmena odluka o otkazivanju suradnje pristigla puno ranije – snimljenu je imam na svojoj sekretarici. U poruci se zahvaljuje na suradnji, kaže da je izabran drugi umjetnik i da je ta odluka konačna.
Pismeno obrazloženje odluke dobila sam tek nakon ljupkog pisma moje odvjetnice. Vratimo se ugovoru. Ponuđen je u zaista u kasnoj fazi, što nije uobičajeno. Ugovor se koncipira prije nego što se počne raditi – u krugovima koji ozbiljno shvaćaju umjetnost. A ja sam u silnoj zaokupljenosti na to zaboravila. A i vjerovala sam s povjerenjem da ćemo do kraja dobro surađivati.
NACIONAL: Jeste li pretpostavili da će vaše odbijanje donacije značiti prekid suradnje?
Ne, ugovor se mogao promijeniti. Leonida Kovač bi trebala znati da je ta stavka nelegalna i mogla bi se shvatiti kao ucjena. No ostavimo to za pravnike i stručnjake. Meni je u interesu bilo da završim rad. Ne mogu ocijeniti koja je bila namjera da se sačini takav ugovor i zašto tako kasno. Ne želim nagađati. Sve što radim u životu je umjetnost. Potpuno je suluda ideja da nisam htjela sudjelovati na prestižnoj smotri koja bi mi donijela dodatni ugled, omogućila mi daljnje projekte…
NACIONAL: Hoćete li podnijeti tužbu protiv MSU?
Još se uvijek nadam da to neće biti potrebno. Nije mi stalo da igram ulogu heroja, nego da se pristojno nadoknade troškovi koje sam imala. A to ćemo se, nadam se, dogovoriti. Stalo mi je i da obranim svoj profesionalni ugled.

Politički razlozi
NACIONAL: U pismu direktoru Bienalla u Sao Paolu kažete da ste odbijeni zbog “političkih razloga”? Nije li to malo prejako?
Ne radi se o klasičnom političkom slučaju. Mislila sam pritom na feminizam. Oduvijek govorim – moj je rad feministički. Vjerovala sam i da je kustosica, i sama feministkinja, upravo to prepoznala u mom radu. Kad govorim o politici: feminizam propituje teme i tabue o kojima države, ne samo naša, nerado govore. Pitanje moći, nasilja, spola/roda, seksualnosti, diskriminacije može se očitati u mome radu. A vlast to ne voli.
NACIONAL: Ne vidim kome bi takve općenite “prijetnje” i “raskrinkavanja” smetali?
Ne znam što je tu općenito. Problemi su vrlo konkretni. Samo nas malo o njima javno govori. Nemam nikakvog razloga misliti da je to kustosici zasmetalo, ali, kao što sam već rekla, već su skice izazvale prigovore, doduše neizrečene javno. Kao “ne bi bilo dobro da se naša država u svijetu prikazuje s temom obiteljskog nasilja…”
NACIONAL: Možete li objasniti vaš namjeravani rad?
Teško je sad ukratko objasniti sve razine. Što predstavljaju missice, pojam “miss”, mislim da ne treba objašnjavati. Kao ni to da Chomsky i Žižek nisu pomodni filozofi, nego ozbiljni mislioci koji kritički govore o kapitalizmu, globalizaciji, moći korporacija…
NACIONAL: Smatrate, dakle, da ste zapravo cenzurirani. Kakva su svjetska iskustva suvremenih umjetnika i njihovih kustosa?
Sjetimo se samo slučaja Marine Abramović, Roberta Mapplethorpea, Andreasa Serrana ili Hansa Hackea i mnogih drugih. Njihova djela su postala slučaj jer zadiru u tabue i provociraju pa se događa da im ljudi na pozicijama moći priječe rad ili javne nastupe.
NACIONAL: Jesu li iza tih umjetnika stajali njihovi kustosi?
Naravno. Obično kustosi odnosno kustosice daju ostavke i solidariziraju se s umjetnicima. Po definiciji posla kustos uvijek stoji iza umjetnika.
NACIONAL: Najavili ste podršku međunarodne javnosti? Je li se ona dogodila?
Leonida Kovač u svojoj izjavi za javnost kaže da sam pokrenula kampanju protiv nje osobno, protiv Muzeja i protiv države, što je apsurdno. Prirodno je što se podrška dogodila. Samo ne znam zašto je netko doživljava kao napad i organiziranu kampanju. Mene međunarodna umjetnička javnost zna 30 godina, ona je bila zgranuta činjenicom da sam dobila otkaz. To se naprosto ne događa. Radi se o presedanu. Odnos između kustosa i umjetnika je odnos povjerenja. Riječ je o nepisanom kodeksu časti. Na vijest da sam dobila odbijenicu nakon 7 mjeseci rada ljudi iz struke su reagirali zgražanjem, što se kod nas shvaća kao napad na državu.
NACIONAL: O kolikom se naposljetku novcu radi? 90.000 kuna?
Jedini troškovnik koji sam ja u pismenom obliku dobila, iznosi 760.000 kuna. Kasnije mi je kustosica rekla da je Ministarstvo odlučilo dati 460.000 kuna. Ali ja nikada nisam drugi troškovnik vidjela na papiru. Samo organizator ima pravo i odgovornost sastavljanja troškovnika. Treba razlučiti troškovnik produkcije, moj honorar, autorski honorar kustosice, koji je, usput rečeno, isti kao i moj. Meni je rečeno da za produkciju rada ima 90.000 kuna. Ja do sada, što nigdje nije rečeno, od svih silno spominjanih novaca nisam dobila ni lipu.