Ilustracija (Photo: Marko Prpic/PIXSELL))Američki novinar, ratni izvjestitelj i književnik Chris Hedges bavi se u kolumni za Truthdig ludilom moderne civilizacije koje vidi kao nagovještaj njezine skore smrti. Globalno zatopljenje, ekološke katastofe, besmisleni ratovi, ekonomske krize i sve dublji jaz između bogatih i siromašnih - sve to simptomi su posvemašnjeg „isključivanja stvarnosti" u koje spadaju i bjesomučno medijsko promicanje kulture slavnih i predizborne kampanje političkih klaunova. Glasoviti francuski pisac Louis-Ferdinand Céline još je prije pola stoljeća u romanu „Za dvorcem dvorac" vizionarski pisao o okretanju stranica povijesti koja „okuplja sve luđake" i „otvara epske plesne dvorane" u finalnoj orgiji uoči prevrata.

Primitivni fetišizam

Hedges se prisjeća i Karla Marxa koji je težnju pokvarenih elita da u „posljednjim danima carstva" prikupe što više bogatstva prozvao modernom „verzijom primitivnog fetišizma". Sa smanjenjem količine resursa dostupnih za eksploataciju povećava se količina represije, patnje i urušavanja, a konačni je ishod „kolektivna smrt". Financijske i političke elite žive u stanju samozavaravanja, nesposobne zastati kako bi preispitale vlastiti put u samouništenje, dok se javnosti predstavljaju kao uzori „inteligencije, uspjeha i napretka". Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, svaki četvrti stanovnik SAD-a pati od „kronične tjeskobe, poremećaja raspoloženja ili depresije - što se doima kao normalna reakcija na naš marš ka kolektivnom samoubojstvu".

Svijet se pretvorio u ludnicu, a život izgubio svoju intrinzičnu vrijednost i sveo se na zbroj proizvoda s izvanjski određenom materijalnom vrijednošću. S nestankom „primitivnih" društava poput američkih Indijanaca, koja su cijenila život u zajednici i davala prednost mističnome, alegorijskome i maštovitome, nestala je „jedina ideološka protuteža samoproždirućoj kapitalističkoj ideologiji" koja uzdiže egoizam, pohlepu, iskorištavanje bližnjih i prisvajanje tuđeg životnog prostora. Želimo li spasiti sebe i planet, upozorava Hedges, ne smijemo dopustiti da predmoderno poimanje svijeta izumre. Kolonijalni ratovi nisu težili samo istrebljenju domicilnih naroda već i „konkurentske etike", oprečne zahtjevima kapitalizma, imperijalizma i „tehnološke države".

Indijanci kao uzori za komunizam

Marx se srazovima sustava vjerovanja pozabavio u svojim „Etnološkim bilješkama", skici za nikad započetu studiju djela četvorice antropologa (Lewis Henry Morgan, John Budd Phear, Henry Sumner Maine i John Lubbock). Iz njih je prikupio podatke o „tradicijama, praksama, društvenoj strukturi, ekonomskim sustavima i vjerovanjima brojnih domorodačkih kultura osuđenih na uništenje". Osobito ga je zainteresirao sustav vlasništva kod američkih Indijanaca, čija je zemlja bila u zajedničkom vlasništvu plemena, a nastambe u zajedničkom vlasništvu ukućana. Indijanci, osobito Irokezi, poslužili su kao uzor ustroja vlasti u američkim kolonijama i „pokazali se ključnima za Marxovu i Engelsovu viziju komunizma".

Unatoč nekim naivnostima svoje teorije poput neograničene vjere u državu i ignoriranja izvanekonomskih čimbenika, Marx je spoznao da je s uništenjem predmodernih kultura nestao i bitan dio „ljudskog dostojanstva i neovisnosti". Posebno ga se dojmio sabor irokeškog gensa (zajednice krvnih srodnika), primjer izravne demokracije sličan javnim okupljanjima u antičkoj Grčkoj, u sklopu kojeg su svi muški i ženski članovi imali jednako pravo glasa. Marx je pohvalio „aktivno sudjelovanje žena u plemenskim poslovima", budući da žene u Europi i kolonijama u to doba nisu ni izbliza uživale takav položaj.

Zapadnjački muževi

Obnova starog svjetonazora utemeljenog na zajedništvu i suradnji, koji sveto ne podređuje tehničkome i prožet je skladom s prirodnim zakonima, bit će od velike važnosti za opstanak čovječanstva, jednako kao i novi načini proizvodnje i potrošnje koji naglasak stavljaju na lokalni uzgoj hrane i „okončanje naše ovisnosti o fosilnim gorivima". Razvoj industrijskog društva započet u 17. stoljeću išao je ruku pod ruku s filozofijom prosvjetiteljstva koja je inzistirala na „odvajanju ljudskih bića od prirodnog svijeta". Štoviše, René Descartes proglasio je što potpunije iskorištavanje prirodnih izvora „dužnošću čovječanstva".

Novo shvaćanje prihvatile su i puritanske kršćanske zajednice, koje su u prirodnom svijetu i kulturama koje ga nastanjuju vidjele samo divlju zaostalost koju valja ukrotiti, pripitomiti, unaprijediti i pročistiti od očitih sotonskih utjecaja. Pokoravanje prirodnog poretka tehničkome rezultiralo je i novom vrstom „nacionalnog heroja" koju opisuje povjesničar Richard Slotkin u knjizi „Regeneracija kroz nasilje": Davy Crockett ili George Armstrong Custer odvažni su zapadnjački muževi od akcije, špekulanti koji se ne boje rizika, a svoje uspjehe mjere brojem ubijene divljači ili urođenika i hektarima kultivirane i zaposjednute divljine. Danas njihovi nasljednici ratuju na Bliskom istoku, zagađuju zrak i vodu i razbacuju se luksuzom, puštajući ostatak čovječanstva da „tone u siromaštvo i bijedu". Ali njihov „poremećeni projekt beskonačne kapitalističke ekspanzije, razuzdanog konzumerizma, bezumne eksploatacije i industrijskog rasta sada implodira".

Opijenost barbarstvom

Štovanje razuma, znanstvenog i tehnološkog napretka dovelo je ljudski rod do stadija slijepog „samoobožavanja" i prekidanja veza sa „silama prirode". Utrka za profitom jednaka je onome što je u biblijskoj Knjizi otkrivenja prepoznato kao „predaja vlasti 'zvijeri'". Društvo koje je izgubilo pojam svetosti, umislilo da svime može upravljati, obezvrijedilo vlastitu maštovitost i lišilo se suosjećajnosti na neumitnom je putu u propast. Stari Grci i Indijanci znali su da je „taština najsmrtonosnije prokletstvo ljudske rase", no čini se da će cijena te pouke za suvremeno čovječanstvo biti prevelika. William Shakespeare u „Oluji" daje sliku čovjeka koji oslobađa „magične izvore moći", podređujući si „primitivno 'čudovište'" i bestjelesno biće vatre i zraka. Kao što je i Joseph Conrad stoljećima kasnije „razotkrio istu opijenost barbarstvom", Shakespeare shvaća da su ljudski mehanizmi samokontrole preslabi i da je malo toga u stanju spriječiti nas da na najgori način zloupotrijebimo sile koje bi nam mogle pomoći da činimo dobro.

Lewis Henry Morgan, jedan od antropologa kojima se Marx bavi u „Etnološkim bilješkama", u knjizi „Drevno društvo" opisuje „društvenu evoluciju među američkim Indijancima". Morgana je 1846. godine prihvatilo irokeško pleme Seneca, a Marx je istaknuo njegovo uvažavanje „povijesne i društvene važnosti 'mašte'" kao jednog od elemenata ljudskog razvitka. Kako je zapisao šekspirolog Harold C. Goddard, mašta je posrednik između prirode i čovjeka, kao i između čovjekove primitivne i uzvišene prirode. Ali prozaična „korporativna država", opsjednuta statistikama, mjerenjima, svrstavanjima i gomilanjem šturih podataka polako iskorjenjuje sva područja potrage za „ljepotom i istinom". „Umjetnost. Obrazovanje. Književnost. Glazba. Kazalište. Ples. Poezija. Filozofija. Religija. Novinarstvo." - sve discipline koje obogaćuju i nadopunjavaju stvaralačko iskustvo ljudske vrste bivaju odbačene kao „nepraktične".

Zločin počinjen u naše ime

Poezija, Goddardovim riječima, „pokazuje čovjeku njegovu dušu" onako kako mu zrcalo pokazuje lice. Ali korporativnu kulturu ne zanima duša; ona je, dapače, prepreka koju treba ukloniti. Walter Benjamin okarakterizirao je kapitalizam kao „u osnovi vjerski fenomen" koji potragu za višim smislom zamjenjuje potragom za materijalnim dobrima. Ona je beskonačna, uzaludna i rađa „kulturu u kojoj dominiraju krivnja, osjećaj nedostatnosti i samoprezira", čiji su podanici zarobljeni plaćenim radom, dugovima i potrošačkim načinom života. Istodobno se tlačiteljski pohod započet nad Indijancima nastavlja sve usavršenijim metodama na mnoštvu udaljenih mjesta širom svijeta. Onako kako žrtvujemo njih, proriče Hedges, i sami ćemo biti žrtvovani u „posljednjem poglavlju ovog žalosnog eksperimenta ljudske povijesti". Kako smo i sami od tih žrtava ubirali korist ili svojom pasivnošću i šutnjom bili suučesnici „zločina počinjenih u naše ime", to je jedini pravedan ishod.