Ilustracija„Europa je bolesnik globalne ekonomije. U prošlosti smo uspjeli povući za sobom ostatak svijeta. To bismo mogli i ponoviti", pesimistično tvrdi grčki ekonomist i profesor na sveučilištu u Ateni Yanis Varoufakis, u razgovoru s CNN-ovom novinarkom Christiane Amanpour na temu „sporog samoubojstva Europe nerazumnim mjerama štednje". Recesija u Europi ne posustaje, a počela je ubirati i ljudske žrtve; nakon nasilja na ulicama Atene, Madrida i drugih metropola, samoubojstvo grčkog umirovljenika ispred zgrade parlamenta ponukalo je njegove sugrađane da na trgu u Ateni izvjese poruku: „Štednja ubija". Kada su novi slučajevi zaredali ne samo u Grčkoj, već i u Irskoj i Italiji, mediji su taj tragičan niz prozvali „samoubojstvo ekonomskom krizom". Svoju dijagnozu niza problema s kojima se trenutno nosi Europa, kao i njegova Grčka, u čiji su parlament jučer ušli članovi neonacističke stranke, Varoufakis iznosi u intervjuu za CNN, koji donosimo u cijelosti.

CHRISTIANE AMANPOUR: Prvo i osnovno, ta štednja, taj razvikani program, ubija li on uistinu zlatnu gusku?

YANIS VAROUFAKIS: To dobijete kada počnete s dijagnostičkim promašajem i završite s pogrešnim lijekom.

CA: Dakle, kakva je bila dijagnoza?

YA: Da je problem Europe dug i da je štednja rješenje. Problem Europe nije dug. Problem Europe je loše osmišljen monetarni sustav. Dug je jedan od simptoma.

CA: Ali slažete se da je dug problem?

YV: Naravno da jest, ali nije glavni problem.

CA: Pa kako izaći iz značajnog problema duga bez te strašne štednje koja očito ima vrlo negativan utjecaj na rast?

YV: Ako je točna moja pretpostavka da je riječ o pogrešci u arhitektonskom dizajnu, treba stvoriti nove temelje građevine koja nije uspjela izdržati udarne valove velike financijske katastrofe iz 2008.

CA: Što bi bila ta nova zgrada?

YV: Koraci su vrlo jednostavni. Europa mora ujediniti svoje bankovne sektore. Besmisleno je da imamo francuski bankovni sektor, njemački, grčki bankovni sektor kada smo jedna valuta. Zamislite da je u Sjedinjenim Državama 2008. država New York morala spašavati Wall Street, a država Nevada banke u Nevadi. Tada bi sve te države i sve banke propale. To mi radimo sada. Dakle, to je jedna stvar. Trebamo ujediniti bankovni sustav. Dio duga svake zemlje članice treba biti ujedinjen. I trebamo investicijsku politiku za cijelu Europu.

CA: Govorili smo o ljudskoj cijeni, a ona je uistinu tragična. Ljudi padaju preko ruba i nesposobni su nositi se s onim što im se upravo nameće. Nezaposlenost širom Europe je zapanjujuća. U Španjolskoj je njezina stopa među mladim ljudima premašila 50%. Više mladih Španjolaca danas nema posao nego što ih radi. Taj fenomen jamačno će predstavljati izazov za sve naše vođe. Koji je strukturni lijek za to u vrijeme kada nam treba strukturni lijek za cijeli ekonomski sustav?

YV: Moramo zaustaviti taj dugotrajni marš preko ruba litice borbene štedljivosti, koji jednu zemlju za drugom baca u ponor. A način za to je shvaćanje da Europi treba New Deal. Ono što je Roosevelt napravio 1932. treba nam sada u Europi. To ne znači neku keynesijansku neobuzdanu potrošnju. Znači mobilizaciju neiskorištenih ušteđevina i njihovo korištenje za produktivna ulaganja. A to se dade izvesti. U Europi imamo institucije. Na primjer Europsku investicijsku banku koja je barem dvostruko veća od Svjetske banke. Nju možemo angažirati. Moramo racionalno upotrijebiti druge institucije koje su nam na raspolaganju kako bismo sustavno upravljali krizom sustava i prestali se ponašati kao da je riječ samo o dužničkoj krizi, zanemarujući njezinu sustavnu prirodu.

CA: Francuska i Njemačka pod Sarkozyjem i Angelom Merkel u svakom slučaju govore o dužničkom aspektu. A sada pogledajmo Economist koji govori o Françoisu Hollandeu, kao o prilično opasnom gospodinu; on je spominjao posve nove pregovore, zar ne?

YV: Mislim da Economist to kaže u pozitivnom smislu da nam trebaju neke „opasne" ideje, „opasne" u značenju da nas uzdrmaju i izvuku iz ove kolotečine.

CA: Što bi on mogao učiniti? Što bi postigli njegovi programi? Jesu li oni usmjereni ka okončanju štednje, većim stimulacijama i pokušaju poticanja rasta?

YV: Mislim da je glavna ideja da ne treba oporezivati i trošiti. Ne treba nam to u Europi. Europa je dovoljno bogata i imamo institucije kojima bismo mogli mobilizirati ušteđevine kao ulaganja. Problem je u tome što u Europi imamo neiskorištene ušteđevine. A ne možemo ih mobilizirati tako što ćemo samo rezati jer rezanjem stvarate ozračje pesimizma i zato nitko ne želi ulagati.

CA: Sada govorite o pesimizmu. Uistinu vlada velika zabrinutost, pogotovo u britanskoj vladi, oni su doživjeli taj fenomen o kojem pričamo, doživjeli su neuspjeh i sada su prilično zabrinuti. Mislite li da će vođe sada početi preispitivati svoje fokusiranje na štednju?

YV: Uistinu se nadam da je tako, ali oni su se u zadnje tri godine zauvijek osramotili upornim odbijanjem da prestanu kriviti simptome kako bi mogli i dalje šutjeti o uzrocima. Naši europski viđe nisu imali hrabrosti naprosto prihvatiti da je zdanje koje su stvorili, eurozona, strukturno nesavršena.

CA: Pričajte mi o grčkim odnosima s Njemačkom. Angela Merkel očito je bila glavna nositeljica ideje o prestanku dugovanja, ili barem o dugu kojim bi se moglo upravljati, i o štednji. Grcima se to ne sviđa. Još se sjećaju okupacije u Drugom svjetskom ratu. Sjećaju se pravih tegoba. Što se sada po tom pitanju događa između Grčke i Njemačke?

YV: Jako se bojim da će doći do reprize 1930-ih. Ako se sjećate, 1929. je došlo do sloma Wall Streeta. Nedugo nakon toga propala je tadašnja zajednička valuta, Zlatni standard, a zatim su se svi okrenuli protiv svih. Slično je i sada u Europi: zajednička valuta se fragmentira i Grci se okreću protiv Nijemaca, Nijemci protiv Grka. Uskoro će se Nijemci okrenuti protiv Nijemaca, a Grci protiv Grka. Grčka je, dakle, u postmodernim 1930-ima, što je rezultat spektakularnog političkog neuspjeha. Znate, do ove ekonomske krize koju u Europi imamo već tri godine nije trebalo doći. To je politička kriza. Ona je propust u političkoj koordinaciji racionalnog upravljanja nečime što je rješiv problem.

CA: Kada spominjete 1930-e, očito se svi plaše nacionalizma i najgore vrste fašizma. Vidite li tu mogućnost?

YV: Vidim je gdje god pogledam. U Nizozemskoj, Danskoj, u mojoj vlastitoj zemlji neonacisti prvi put ulaze u parlament. Tamo već imamo neofašiste. Sada ćemo imati i neonaciste. To se događa jer, kada postoji politički vakuum i politički neuspjeh, rezultat je da ljudi gube nadu, što je najgore. Žrtvovanje nije loša stvar, pokušati stegnuti remen u lošim vremenima. Ali kada ljudi prolaze kroz žrtvovanje koje ne mogu protumačiti, koje ne vide kao ulaganje u bolju budućnost, tada su ksenofobi, antisemiti, neonacisti jedini koji izvlače korist iz takve situacije.

CA: To je vrlo ružna predodžba. Što je s relativnom snagom Sjedinjenih Država? Uspinje li se SAD? Propada li? S kakvim se problemom suočava SAD u odnosu na europsku ekonomiju?

YV: Prema mojoj procjeni, Sjedinjene Države drže se zahvaljujući akcijama Federalnih rezervi. SAD donekle uspijeva održati ravnotežu i izbjeći, zasad, ponovni pad u recesiju. Kina je pod vrlo velikim upitnikom. Kina se trudi najbolje što može s obzirom na vlastita ograničenja. Europa je bolesnik globalne ekonomije. U prošlosti smo uspjeli povući za sobom ostatak svijeta. To bismo mogli i ponoviti.

Prevela Diana Robaš

Intervju je vođen 27. travnja 2012