Da bi napravile plakat za balet “Kralj Edip” u zagrebačkom HNK, mlade dizajnerice Lana Cavar, (26), i Ira Payer Baletić (30), kupile su slikarsko platno i uljane boje koje inače u svom poslu ne rabe. Platno su obojile u crveno i snimile. Zatim su otišle u mesnicu i kupile odrezak. Odrezak su snimile i pretopile slike jednu preko druge. To je bio plakat.
“Naime, iz propagande HNK stalno su nas pitali kad će biti gotova ‘slika’, jer su se navikli da im umjetnik donese sliku, oni je odnesu u tiskaru, otisnu slova i to je njihov plakat”, objašnjava Lana Cavar. “Pokušale smo im objasniti da ne radimo ‘sliku’ nego dizajn. Nikako im nije bilo jasno otkud taj naš dizajn na CD-u. Kad smo donijele ‘sliku’, rekli su da je to super, odlično. Ali na dan premijere osvanuo je u gradu drugi plakat: naslikani konjanik koji nosi oči u rukama, doslovan i banalan. Mi nismo bile pozvane na premijeru, ali su nam uredno platili”, kaže sa smiješkom Lana Cavar, o kojoj je, kao i o njezinoj partnerici Iri Payer i njihovu studiju “Cavarpayer”, najnoviji broj uglednog talijanskog dizajnerskog časopisa Abitare donio poseban prilog.
Naziv priloga je “Humor u Zagrebu”, objavljeni su spomenuti plakat za balet “Kralj Edipa”, Gavellinu predstavu “Ah, Nora, Nora”, naslovnice časopisa ČiP i prijelom stranica kazališnog časopisa Frakcija koje dizajniraju. Tekst počinje riječima: “Lana Cavar ne plaši se stvoriti si neprijatelje. Oštra je kad govori o drugim grafičkim dizajnerima, konzervativizmu hrvatskog establišmenta, vlastitim klijentima…”
“Ne trudimo se biti ‘otrovne’, kad govorimo o radu drugih, kao što se ne trudimo biti na silu radikalne, na silu duhovite, ni ‘ženske’ u vlastitom radu. Naša ocjena drugih ili naš vlastiti dizajn bit će onakav kakav u tom trenutku i zadatku treba biti”, kaže za Nacional Lana Cavar, s kojom smo, kao i s Irom Payer, razgovarali u Studiju Cavarpayer u prostranom stanu koji su iznajmile u središtu grada i koji dokazuje da njihov često neočekivani dizajn nije preradikalan, a hrvatsko tržište nije sasvim konzervativno.
U njihovu dizajnu iskoristiva je i fotografija trbuha glumice Sunčane Zelenike koja je tada bila u 8. mjesecu trudnoće (našao se na naslovnoj stranici arhitektonskog časopisa Čovjek i prostor, kojemu je trebalo jako dugo da se ‘rodi’ nakon smjene starog uredništva, toliko dugo da se i beba prije rodila). Iskoristiv je i crtež vrtnog patuljka, sinonima kiča, nimalo laskavo stavljenog na naslovnu stranicu ČiP-a, posvećenog hrvatskim arhitektonskim realizacijama u 2000. “U njoj su prevladavale obiteljske kuće, a mnoge su bile od poznatih ličnosti,” kaže Ira Payer, dodajući kako su svakom naslovnicom komentirale temu broja, bilo da se radi o temi edukacije u Hrvatskoj, ili urbanizma, ili produkcije.
“Analiza situacije jako nam je važna, bilo da se radi o nečemu komercijalnom, bilo nečem gdje imamo otvorene ruke, kao za kazališni plakat. Mi moramo ostati hladne u tome, ne smijemo ući osobno, mi moramo riješiti nečiji problem. Moramo doći do stava, koji onda moramo prenijeti ‘masama’. Zadatak dizajnera je da kroz svoju vještinu dizajniranja komunicira s masama”, kaže Lana Cavar, dodajući da nikad ne razmišljaju hoće li se nekome nešto svidjeti. Mi napravimo kako mislimo da je najbolje za njih, to koji put prođe, koji put ne. I nikad ne radimo više od jednog rješenja, ne pristajemo na ono ‘donesite tri rješenja pa ćemo mi birati’, jer je to ‘biranje’ jedna od najgorih stvari koje se dizajneru mogu dogoditi,” kaže naša sugovornica i dodaje: “Ni oni ne bi smjeli, u trenutku kad su odgovorni za komercijalnost nečega, naš rad procjenjivati osobnim sviđanjem. Ta svijest je u Hrvatskoj na niskoj razini i tu dizajneri imaju najviše problema, i sigurno im je nešto teže raditi nego u drugim europskim zemljama.”
U svakom slučaju nastoje izbjeći da budu trendy, da nekoga kopiraju, (što se često događa hrvatskim dizajnerima, kaže Lana Cavar), trude se da “to što rade bude koncipirano, promišljeno, da nikada dizajn ne svode na estetski praznu razinu. Najgore bi mi bilo da na nečije pitanje – zašto si to napravila, moram odgovoriti: to mi je tako bilo lijepo,” kaže naša sugovornica.
“Ipak”, dodaje Ira, “želimo da naši plakati budu oni zbog kojih ćete prijeći cestu, ako ne i izići iz tramvaja.”
Kako razmišljaju kad dobiju narudžbu?
“Recimo, u slučaju ‘Gavelle’, razmišljale smo, kakvo je to kazalište, pogledale njihove naslove kroz nekoliko godina, ljude koji dolaze, koga žele privući u kazalište, tko su režiseri, tekstovi. Na temelju toga zamišljamo vizualni identitet. Oni su smatrali da bi on trebao biti otkačeniji, luđi. A režira Juvančić! Mi kažemo: nema smisla nikoga varati. To bi bio loš dizajnerski posao”, kaže Ira.
Ibsenova “Nora” je klasična drama, a Elfriede Jelinek je napravila nastavak. Kombinacija je suvremeno, ali u izričaju klasično djelo, pa ni plakat ne smije biti ‘lud’. Zašto smo se odlučili za lutkino oko? Originalni naziv Ibsenove drame o Nori je ‘Lutkina kuća’, na prvi pogled izgleda posve realistično, ali ‘na drugi pogled’ vidimo da je to plastično lutkino oko”, kaže Lana.
Iz priče o plakatu za “Zlatno tele” može se vidjeti koliko je dizajnerski posao kompleksan. Knjiga “Zlatno tele” događa se tridesetih godina u Rusiji. Dva glavna junaka silno žele u Rio koji im je sinonim za raj, s plažama, ženama… A Zlatno tele je bog koji je doslovno napravljen tako da su žene u selu pretopile svoje zlatne naušnice i od njih napravile tele. Mi smo pročitale knjigu, analizirale semiotiku i odlučile se za Carmen Mirandu de Cunho, hollywoodsku zvijezdu brazilskog podrijetla iz tridesetih godina koja je nosila svu silu zlatnog nakita i narukvica, i uzeli smo je kao simbol svega što dva glavna junaka očekuju da će dobiti u Riju…”
Za “Muškarca bez brkova”, predstavu prema hit romanu Ante Tomića u zagrebačkom HNK, layout je bio takav da afirmira novu scenu HNK “Habunek” i njen vizualni identitet, zato je to ime tako veliko i uočljivo. Ta serija plakata zamišljena je tako da bude drukčija, u totalnoj suprotnosti s vizualnim identitetom u HNK trenutačno. Zvala nas je Snježana Banović koja je imala koncept da surađuje s mladim dizajnerima, kao i redateljima, glumcima”, kaže Ira.
Obje dizajnerice – zapravo sve tri, jer u studiju radi i dizajnerica Narcisa Vukojević (25) – studirale su na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U samostalni posao ušle su bez velikih planova, zapravo, najprije je Lana radila sama, imala milijun problema, Ira također, pa su rekle – idemo ovaj plakat napraviti skupa. Najprije su radile u prizemlju Lanine obiteljske kuće jer ih je bilo strah hoće li moći plaćati iznajmljeni prostor. Nakon godinu dana iznajmile su mali prostor u Berislavićevoj ulici; a onda i veći u istoj ulici u kojem je sad njihov studio. “Dizajneri u Hrvatskoj nemaju puno šansi, ili ćete se odvažiti ili nećete. Možete pobjeći u neku agenciju, no bila sam sigurna”, kaže Ira, “da ne bih željela raditi ni u jednom od postojećih studija, čak ni kad sam bila brucošica.” Smatraju da je u njihovu studiju dobro to što nemaju dizajnerskog idola, to je dobro dok učiš, a kad odrasteš, dobro je ne optrećivati se i misliti svojom glavom. Postoje ljudi kojima se dive, primjerice, nizozemskim i britanskim dizajnerima, čak više na razini scene nego pojedinca.
Po njihovu mišljenju, trenutačno su u Hrvatskoj “trendovska” dva pravca. ”Švicarska tipografija – mala slova, obično helvetika, velika površina boje, vrlo čist dizajn, koji je lansirala autorska grupa Numen u slavu Ivana Picelja. “No oni znaju zašto to rade, epigoni ne. Tu se prvi put dogodio jedan trend – da hrvatski dizajneri kopiraju hrvatske dizajnere”, govori Lana. Drugi “trend”, kako ga dizajnerice nazivaju, je “milenijski dizajn”: vrlo “spacy”, plastičan, hitech, pun zaobljenih rubova, hladnih boja, fraktalnih slika, linijskih ilustracija u stilu časopisa Wallpaper.
“No mi najčešće ne radimo ni mainstream, pa nas zovu ljudi koji hoće da je sve malo “pomaknuto”. Ali ponekad smo im ipak preradikalne: Za ‘Plivu’, s kojom inače dobro surađujemo, radile smo božićne čestitke i pozivnice, unutar kojih bi bio zalijepljen Gastal, za bolju božićnu probavu. To im je bilo ‘previše’. Kao što je preradikalan komad krvavog mesa za ‘Edipa’. A mi smo mislile da je konjanik koji u rukama nosi iskopane oči banalan, i da tu mučnu priču možemo emocionalno ‘odkomunicirati’ i komadom krvavog mesa,” prisjeća se Ira “male povijesti nesporazuma” s hrvatskim naručiteljima i nastavlja: “Nedugo nakon što smo napravile plakat za kongres hrvatskih povjesničara, s motivom presjeka drveta s vidljivim godovima, nazvali su nas iz Šumarskog instituta jer i oni imaju kongres i da bi oni baš isti takav plakat. Nama je bilo drago, ali smo im rekle da njima na plakat sigurno ne bismo stavile drvo. Rekli su da moraju razmisliti i više se nisu pojavili,” govori Ira Payer uz smijeh.
Na sreću, popis naručitelja s kojima nikad nisu uspjeli naći zajednički jezik, a nije bilo jasno ni zašto, jer dizajn je postigao rezultate – poput božićnih čokoladica za “Kraš” koje je oslikao Svjetlan Junaković ili vizualnog identiteta Kaptol centra – nije duži od onih s kojima već dulje surađuju.
Za proizvođača obuće “Dr. Marten’s” radile su fotografsku tzv. image kampanju, zabavan fotografski projekt u kojem je Lana snimala hrvatske rockere. “Kompaniji smo sugerirali da se reklamiraju kroz zvijezde, a cipele po sebi nisu bitne. Pa smo se našli negdje na pola puta,” kaže Lana Cavar.
Sada trajno rade s “Reebokom”, već više od dvije godine. Kampanja za “Reebok” zvala se “Everyone is a winner”, pa je uključivala fotografije i poznatih i nepoznatih osoba. Recimo, Ane Tanić, danas poznata manekenka, a tada je bila kolporterka, tu je bila fitness trenerica i slično, a kraj njih su, od poznatih, Rene Bitorajac, Ana Sršen, Nina Badrić.
Tri godine uspješno surađuju s Plavim oglasnikom. Svi, recimo, znaju njihovu reklamu s mamom koja doji bebu, i koja je i nagrađena nagradom društva oglašivača.
“Za njih smo dizajnirale i majice”, priča Ira Payer, “a naš klijent je naručio samo XL, dakle muške majice. Na naše pitanje hoće li imati i ženske brojeve, odgovorio je negativno. Morale smo reagirati! Kako imamo jako lijepu suradnju, oni su prihvatili tu našu duhovitost. Naime, na majicama su savjeti muškarcima – do kud da uvuku majicu u hlače, kako se štiti od moljaca, kako se slaže, pere.
Vrlo je zapažena bila kampanja studija Cavarpayer za Plavi oglasnik – u plavom tonu, retro, idilična i pomalo kičasta, s prizorima para u automobilu, žene koja kupa.
“Zašto? Oglasnik prodaje stare stvari. Dakle, nema smisla davati nikakve nove fotke. Trebaju odaslati neku pozitivnu emociju, toplu, biti simpatičan, ugodan, duhovit masama. To nam je veliki izazov kao dizajnerima, jer nas ne zanimaju samo mali otmjeni projekti za kazalište, a mase ne. I komunikacijski i estetski nastojimo postići razinu koja je razumljiva i visokoobrazovanim ljudima i kumicama s placa. Mogle bismo reći da nam je jednaki izazov dizajnirati za ‘Reebok’, Plavi oglasnik i stranicu telefonskog imenika.”
Za Oglasnikovu reklamnu kampanju u proljeće rade jumbo plakate za koje koriste isključivo amaterske fotografije iz svojih obiteljskih albuma na kojima nedostaje – upravo ono što se u oglasu traži ili nudi. Uz fotku na kojoj nedostaju svinjske polovice je slogan: “Dobri i kvalitetni momci nude usluge klanja”, a na fotku bez muške figure tekst “Mladića, antialkoholičara, ozbiljnih namjera”. “Za njih smo se odlučile jer svi u albumima držimo jednake fotografije, ljudi će se s njima jednostavno poistovjetiti,” kaže Lana Cavar i nastavlja: “Mislimo da se u tim slikama krije posebna estetika i puno humora koji nije u običnoj dizajnerskoj upotrebi. Te fotografije ne udovoljavaju konvencijama kako moraju izgledati reklamne fotografije, sve je danas u advertisingu predizajnirano, pretenciozno, utrošen je ogroman novac na hi-class fotke koje na kraju sve izgledaju jednako. Mi mislimo da će promjena konteksta djelovati na ljude, razvedriti ih, da je naše ‘ružno pače’ postalo duhovito”, kaže Lana Cavar.