Sve do 1990. Miodrag Kovačević iz Krištanovca bio je zaposlen u tvornici namještaja. Stalni radni odnos i ne prevelika ali redovita plaća bili su pouzdani izvor prihoda i jamstvo da će jednoga dana dočekati zasluženu mirovinu. Nikad nije imao ambiciju da postane poduzetnik. Njegova obitelj upotpunjavala je kućni budžet prodajom mlijeka od deset krava, koliko su ih tada imali. Dugo je, kako kaže, trpio ponižavajuće nisku otkupnu cijenu mlijeka, a onda je 20. studenoga 1990. predložio supruzi: “Izgradimo vlastitu mljekaru!”
“Nasmijala mi se od srca: tu, pod nosom ‘Vindije’, graditi privatnu mljekaru bez novca i bez iskustva mogao je samo lud čovjek”, govori Miodrag Kovačević, vlasnik mljekare “Sirko”. Točno mjesec dana poslije prvi sir, vrhnje i mlijeko već su se prodavali na čakovečkoj tržnici.
“Do 1993. baka je bila glavni tehnolog, a mi smo pomagali i učili. Kad smo prikupili dovoljno novca, počeli smo širiti proizvodnju. Potpisao sam ugovor s profesionalnim tehnologom, a prvi pogon prostirao se na 30 četvornih metara, u kojem smo dnevno mogli preraditi do 50 litara mlijeka. Danas je površina naše tvornice 2400 četvornih metara, dnevno preradimo i do 30 tisuća litara mlijeka, a nudimo 13 mliječnih proizvoda. Imamo šest vlastitih cisterni kojima sakupljamo mlijeko od 800 kooperanata iz Međimurja, što čini 70 posto gospodarstava na području županije.”
U mljekari “Sirko” zaposleno je 96 radnika, a u međuvremenu pokrenuli su i lanac od 26 trgovina u svim većim hrvatskim gradovima. Lani je na Međunarodnim sajmovima u Radgoni i Varaždinu pet njihovih proizvoda osvojilo pet medalja za kvalitetu – dvije zlatne, dvije srebrne i jednu brončanu. U planovima do 2005. Miodrag Kovačević i njegova supruga namjeravaju izgraditi novu mljekaru, većeg kapaciteta, nadajući se da će bankovni sustav tada biti još povoljniji za investicije, odnosno da će kamate biti manje.
Priča o obitelji Kovačević tek je jedan od primjera uspješnog poslovanja oko 1400 malih privatnih poduzeća koliko ih danas posluje na području Međimurske županije. Jedna od najsiromašnijih hrvatskih regija nakon 2. svjetskog rata, danas nosi nadimak “mala Švicarska” jer po mnogim pokazateljima odskače od hrvatskog prosjeka. Male i fleksibilne, mahom obiteljske tvrtke, u posljednjih desetak godina postale su glavni izvor prihoda za većinu stanovništva, a nekoliko njih, koje smo posjetili već odavno, poznate su i izvan granica Hrvatske.
Vlastiti biznis Međimurci su pokretali u kuhinji ili kupaonici, radeći istodobno u državnim tvrtkama koje su početkom 90-ih ili počele propadati ili im više nisu mogle osigurati egzistenciju, a u novi posao uključili su i članove obitelji. Oni pak koji nisu bili zaposleni u hrvatskim poduzećima otišli su “vandrati”, kako u žargonu nazivaju rad u inozemstvu. “Vandranjem” su iz Austrije, Njemačke, Švicarske ili Slovenije, gdje su 60-ih i 70-ih Međimurci nerijetko proveli dio radnog vijeka, donijeli radne navike, disciplinu u poslovanju ali i početni kapital. Svi naši sugovornici ističu da se nikad nisu bojali otvorenog tržišta i konkurencije, oslanjali su se na vlastite sposobnosti ne očekujući pomoć od države.
Ratne godine nisu, doduše, u Međimurju ostavile razorene kuće i gospodarske objekte kao u većem dijelu Hrvatske, ali su posredni gubici bili znatni. Jedan od naših sugovornika priznaje da je 90-ih bio primoran okrenuti se izvozu jer poslovanje s ostatkom Hrvatske, posebno sa Zagrebom, nije ulijevalo povjerenje: “Znalo se kako se tih godina poslovalo, kome su se dijelili poslovi i tko je držao sve konce u rukama.”
Strpljivost i sustavnost i danas su glavna obilježja njihove poslovne politike. Miodrag Kovačević iz “Sirka” to slikovito opisuje:”Ja se držim one židovske – bolje da u čašu pomalo kaplje, jer će se jednom napuniti do vrha, nego da naglo poteče jer će se sve proliti. Svi oni koji su htjeli bogatstvo preko noći danas više ne posluju.”
No ima mnogo više razloga zbog kojih je Međimurje uz Istru najrazvijenija hrvatska regija. Poput Istre, i to je područje uz tromeđu i kroz tu županiju prolaze prometnice koje Jadran povezuju sa Srednjom Europom. Još 60-ih godina 19. stoljeća izgrađena je prva željeznička pruga u Hrvatskoj koja je preko Međimurja povezivala Trst i Budimpeštu. Ni danas uspješni međimurski privrednici ne zaziru od otvaranja granica. Svjesni su da je Hrvatska premalo tržište da bi mogli razvijati svoje poslove. Čak i poslovanje sa zemljama bivše Jugoslavije u budućnosti im se čini realnom mogućnošću.
Jedna od njih je i Bernarda Cecelja, danas vlasnica tvornice madraca i kreveta. Švicarska je bila prvo odredište kamo je otišla nakon završene srednje škole, a nakon desetak godina u inozemstvu, u Hrvatsku se vratila 1984.: “Nakon što sam petnaestak godina sakupljala iskustva u izvozno-uvoznom sektoru Tvornice opruga u Ludbregu, te predstavništvima stranih tvrtki u Čakovcu, uložila sam svu svoju ušteđevinu, kako mi kažemo, ‘do amena’, kupila poslovni prostor i pokrenula tvornicu. Budući da sam imala dobre poslovne kontaknte u Njemačkoj, počela sam s tzv. lohn poslovima. Iz Njemačke sam uvozila repromaterijal, ovdje ga ugrađivala u madrace da bi ih onda najvećim dijelom ponovno izvozila u Zapadnu Europu. Zaposlila sam najprije 13 radnika i u samim počecima izvozili smo 80-90 posto svojih proizvoda. Strano tržište bilo je odskočna daska uspješnog poslovanja. Zahvaljujući partnerima u Njemačkoj, koji su pronalazili kupce, opstala sam unatoč vrlo jakoj konkurenciji.”
Madraci tvornice “Bernarda” u samo tri godine našli su kupce u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj. To su uglavnom hotelski lanci visokih kategorija: “Do danas su mojim madracima opremljeni hoteli ‘Kempinsky’, zatim ‘Astron’ na munchenskom aerodromu, hoteli u poznatom zimovalištu u Kitzbuhelu, te hoteli ‘Hollyday Inn’ od Beča do Hamburga.”
Nakon samo tri godine poslovanja tvrtka se povećala gotovo pet puta. Danas Bernarda Cecelja zapošljava 72 radnika koji na domaće i strano tržište godišnje isporuče 15 tisuća kreveta i oko 50 tisuća madraca. Godišnji bruto-promet iznosi 25 milijuna kuna, a lani su u odnosu na 2000. povećali proizvodnju za 178 posto. Uspjeh tvrtke, čiju poslovnu politiku Bernarda Cecelja vodi sa sinom Borisom, pripisuje i svojim radnicima koji su lani na bolovanju bili samo nekoliko dana. “Na žalost, plaće još uvijek nisu onakve kakve bi ljudi željeli, ali razlog su neprekidne investicije. Posljednja je iznosila oko 1,7 milijuna kuna. No još nikad nije blokiran račun tvrtke, iako s nekim domaćim kupcima već dvije godine vodimo spor oko naplate.”
Danas je, prema riječima Bernarde Cecelje, omjer između izvoza i prodaje na domaćem tržištu podjednak. U međuvremenu je, kako kaže, hrvatsko tržište postalo mnogo sigurnije: “U zadnjih godinu-dvije u Hrvatskoj se mnogo lakše posluje i naplate su redovitije. Najveći problem u poslovanju bile su mi banke. Kad sam lani počela graditi novi pogon, Ministarstvo obrta odobrilo mi je kredit koji sam trebala realizirati preko poslovne banke. Budući da solidno poslujem, vjerovala sam da će realizacija kredita biti formalnost. Međutim, na isplatu sam čekala tri mjeseca. Građevinski radovi već su bili u tijeku i prvi računi počeli su stizati na naplatu, a ja sam još uvijek čekala na kredit. Morala sam se odlučiti za najgoru varijantu – uzeti kratkoročnu pozajmicu da bih platila obavljene radove. Kad mi je napokon isplaćen kredit, pola iznosa uplatila sam da bih vratila pozajmicu, ali i platila dvostruke kamate – one za pozajmicu i one za kredit. Gubitak je bio značajan.”
Alojzije Šestan, vlasnik tvornice ”Šestan-Busch”, koja proizvodi borbene kompozitne kacige, jedan je od malobrojnih poduzetnika koji u svom poslovanju ne koristi kredite. Njegova tvrtka jedna je od nekoliko u Europi koje se bave izradom protubalističkih vojnih i policijskih pokrivala za glavu, ali je jedina čiji su proizvodi kvalitetom nadmašili konkurenciju iz cijeloga svijeta.
“Obrtom sam se počeo baviti još 1984. kad smo u garaži s jednim strojem izrađivali plastične dijelove za sportsku obuću. Počeli smo najprije raditi za ‘Adidas’ i ‘Pumu’, a onda i za ‘Nike’. No, kad se 1990. tržište počelo raspadati, ostali smo bez posla i morali smo se preorijentirati na nove proizvode. Kako smo već imali iskustva s poliesterima, dobili smo narudžbu da za UN izradimo dvije i pol tisuće jarbola za zastave. Nekako u isto vrijeme doznao sam od nizozemskog partnera da Hrvatska vojska raspisuje tender za šljemove. Počeo sam po Europi tražiti tvrtke koje već u tome imaju iskustva. Tako sam naišao na današnjeg partnera, gospodina Buscha u Njemačkoj. Brzo smo se dogovorili i njegovu kompletnu proizvodnju 1993. iz Gutersloha preselili ovamo u Prelog. Već iduće godine počeli smo proizvoditi na dvije preše i izradili oko pet-šest tisuća kaciga u godinu dana, a do danas smo udeseterostručili količine.”
Na policama tvrtke ”Šestan-Busch” izloženo je desetak modela koje je do danas proizvela njihova tvrtka, od plavih kaciga UN-a, do vojničkih i policijskih šljemova sa zaštitnim vizirima. Osim za potrebe HV-a, tvornica iz Preloga isporučila je u prošlih sedam godina šljemove za Poljsku, Litvu, Češku, Englesku, Argentinu, Kuvajt, Bugarsku, Boliviju, a nedavno je u njihovim pogonima napravljena i probna serija za makedonsku policiju. Posljednja narudžba stigla je iz Francuske.
Ono što tvrtku ”Šestan-Busch” čini posebnom u odnosu na konkurenciju izdržljivost je njenih kaciga: “Istraživanja pokazuju da, primjerice, prilikom eksplozije granate, od njezine ukupne ubojite mase, oko 77 posto rasprši se u sitne krhotine težine do 1,1 gram i one se kreću brzinom od 600 do 650 metara u sekundi. Čelične kacige, kakve su se donedavno koristile, zadržale bi samo one krhotine koje su se kretale brzinom od 300 do 350 metara u sekundi. Naša kaciga je mnogo otpornija i čvršća, ali i lakša. Dokazano je da zadržava metke ispaljene iz pištolja parabellum kalibra 9 i 7,62 mm te magnum 357 i 4,4 mm, kao i svu ostalu pištoljnu municiju.”
Budućnost tvrtke je neupitna jer je njihova kaciga dobila potvrdu da odgovara standardima NATO-a, što znači da će sve zemlje koje se žele pridružiti najmoćnijoj vojnoj sili na svijetu morati poštovati njihove normative u opremi svojih vojnika. No to se ne odnosi samo na pješaštvo, jer ”Šestan-Busch” već proizvodi i šljemove za tenkiste, a uskoro će proširiti ponudu i na kacige za padobrance i pilote.
Inovacije i usvajanje novih tehnologija dio su poslovne strategije, pa Alojzije Šestan zajedno sa svojim radnicima, među kojima je i pet članova njegove obitelji, stalno testira kvalitetu i smišlja nova rješenja.
“U Prelogu imamo tridesetak zaposlenih, i tu proizvodimo ‘sirove’ kacige, dok finalizaciju u nekim slučajevima prepuštamo kooperantima u matičnim zemljama. Takvu proizvodnju već imamo u Poljskoj i Litvi, sljedeća je na redu Češka, a upravo pregovaramo i sa Šveđanima. Shvatili smo da ćemo neka tržišta lakše osvojiti ako im prepustimo barem jedan segment proizvodnje. U planu nam je prodati know-how i u Egiptu izgraditi pogon koji bi samostalno proizvodio i finalizirao kacige, a to namjeravamo učiniti u još nekim zemljama, te do 2005. postati broj jedan u svijetu.”
Broj jedan u svijetu i Europi epiteti su koji već godinama prate Roberta Tkalčeca, uzgajivača činčila iz Čakovca. Otkad je iz Austrije donio prve četiri činčile i smjestio ih u svoju kupaonicu, do danas, kad godišnje preradi i izveze točno pola od ukupne svjetske proizvodnje skupocjenih činčilinih krzna, prošlo je 13 godina. U međuvremenu je propala država u kojoj je počeo poslovati, preživjeli smo rat, pojavili su se Zeleni, promijenile su se tri valute, Europa je dobila euro, a nestao je i WTC. Sve to utjecalo n je a njegovo poslovanje, ali ništa ga nije ugrozilo toliko da bi odustao od posla. Danas je Hrvatska zemlja s najviše činčila na svijetu, a uzgojem tog južnoameričkog glodavca bavi se 2000 ljudi u svim hrvatskim regijama.
“Uzgojem činčila najprije sam se namjeravao baviti u slobodno vrijeme da upotpunim primanja, budući da sam u to vrijeme radio u Centru za kulturu u Čakovcu, a supruga je bila prosvjetna radnica. No s vremenom sam shvatio da činčile mogu biti unosan posao, pa sam proširio vlastitu farmu, no shvatio sam da bi najisplativije bilo pokrenuti i pogon za preradu kože i prodavati obrađeno krzno. U posao sam uključio i brata, a kako o štavljenju kože nismo imali pojma, počeo sam mahnito kupovati literaturu i obilaziti slične pogone u Europi. Ipak, nitko nam nije dokraja htio otkriti tajnu, pa smo korak po korak učili sami. Danas se u svijetu proizvodi oko 300 tisuća komada kože, a pola od toga je iz naše tvornice.”
Na pitanje nije li u svijetu zavladao trend umjetnih krzna, Tkalčec odgovara: “Razumijem Zelene, ali i oni moraju shvatiti: kad ne bi bilo nas, ova životinjska vrsta odavno bi izumrla. A kad govorimo o umjetnom krznu kao modnom trendu, morate shvatiti da je i moda velik i unosan biznis i da se trendovi mijenjaju iz sezone u sezonu, ali pravo visokokvalitetno krzno poput činčilina uvijek je u modi i uvijek će imati svoje kupce.”
Preko svojih dobavljača Tkalčecove činčile i dalje kupuju najveće modne kuće kao što su Prada i Fendi, poznate po vrhunski dizajniranim ženskim bundama. Zašto je baš činčilino krzno jedno od najcjenjenijih, Tkalčec objašnjava:” To je boja koja se od najtamnije sive prelijeva prema rubu u potpuno bijelu, što na odjevnim predmetima djeluje vrlo elegantno. Nadalje, krzno činčile odlikuje se fantastičnom mekoćom, gotovo poput paučine, a njegovo je obilježje i lakoća – činčilino krzno i svila imaju istu težinu.”
Da bi postao što dostupniji potencijalnom tržištu, Tkalčec je u zadnjih desetak godina svoje proizvode odaslao od Hong Konga do Moskve i New Yorka: “Morao sam otvoriti skladišta u osam gradova u svijetu jer, kako je riječ o luksuznom proizvodu, kupci se, prije nego što odluče uzeti robu, žele uvjeriti u njenu kvalitetu. Za dugačku bundu potrebno je oko 100 činčilinih kožica koje moraju biti ujednačenih tonova i potpuno neoštećene, pa je logično da žele vidjeti što kupuju.”
Budući da je Tkalčecovo tržište cijeli svijet, na pitanje je li teroristički napad na WTC u rujnu utjecao i na njegovo poslovanje on odgovara: “Teroristički napad dogodio se upravo u vrijeme kad dogovaramo i planiramo poslove za sljedeću sezonu. Još u kolovozu imali smo gotovu narudžbu za 50 posto izvoza u SAD, no nakon 11. rujna kompletna narudžba je otpala. Uzdrmano je kompletno tržište i morali smo se hitno preorijentirati na Hong Kong koje je nakon SAD-a drugo najveće tržište krznima na svijetu. Iako tamo imam već iznimno uhodane poslove, pojavio se konkurent iz Kanade s dampinškim cijenama i naravno da je to utjecalo i na otkupnu cijenu mojih krzna. Istodobno, morao sam u Hrvatskoj nastaviti s otkupom krzna iako mi je to donosilo značajan gubitak jer je njihova cijena na svjetskom tržištu znatno pala. Međutim, znao sam da, ako sad iznevjerim svoje kooperante, neću više na njih moći računati u budućnosti, a upravo smo sad postigli idealan uzgoj. No ovakva je kriza privremena i vjerujem da će se situacija normalizirati već iduće sezone. Upravo ovih dana putujem u Peking na jedan od najvećih svjetskih sajmova krzna u potrazi za novim kupcima.”
Prema riječima predsjednika Gospodarske komore Međimurske županije, Stjepana Krnjaka, podaci za prvih 10 mjeseci pokazuju da su izvozni poslovi poduzeća koja posluju na području njihove županije vrijedili 116 milijuna dolara: “Važno je da je čak 80 posto uvoza pokriveno izvozom, dok je državni prosjek oko 50 posto. Najveći dio otpada na prerađivačku industriju i reeksportne poslove, a samo 18 posto otpada na uvoz robe široke potrošnje, što je u odnosu na ostatak države značajna iznimka.” Njegov zamjenik Leo Begović navodi da najveći udio u gospodarstvu imaju upravo mala poduzeća. Ali za njima po uspješnosti ne zaostaju ni veliki sustavi poput “Trgocentra”, jedne od najjačih trgovačkih kuća u tom dijelu Hrvatske s oko tisuću zaposlenih. Tu je i mesnoprerađivačka industrija “Vajda” koja posluje isključivo s domaćim kooperantima, te “Mlinovi” iz Čakovca u prehrambenom sektoru. Jedan od rijetkih primjera uspješne tekstilne tvrtke je “Čateks”, a prerađivači kože i proizvođači obuće “Meiso” iz Goričana i “Jelen” iz Čakovca izvoze čak 90 posto svojih proizvoda. I 2000 obrtnika značajan su gospodarski segment jer u budžetu Županije sudjeluju s čak 14 posto prihoda. Predsjednik Obrtničke komore Ivan Lepoglavec smatra da je značajan zamah njihovoj produktivnosti i oživljavanju obrtništva dao program Ministarstva za obrt i malo poduzetništvo: “Pecekovi krediti iznimno su povoljni, i sam sam podignuo jedan u iznosu od 65 tisuća DEM kako bih proširio proizvodnju. Međutim, nas obrtnike muče problemi s naplatama, a država ništa ne čini da nas zaštiti. Kad smo o tome progovorili na jednom susretu s Slavkom Linićem, on nas je uputio na sudove, što je smiješno. Velika kočnica je i nepotrebno administriranje na kojem gubimo i vrijeme i novac, a tu su i zakoni izglasani u vrijeme HDZ-a prema potrebama onih koji su ih donosili. Žalosno je da se nitko sustavno ne brine o kadrovima jer nam već kronično nedostaju školovani majstori, bravari, stolari, limari.”
Unatoč zavidno uspješnom poslovanju, koje po svim parametrima daleko nadilazi hrvatski prosjek, međimurski poduzetnici još uvijek misle da bi mogli bolje i više. Najveći su problem krediti koji su, unatoč nastojanju Ministarstva za obrt i malo poduzetništvo, skuplji nego u drugim zemljama. Smatraju da bi njihov uspjeh bio veći kad bi država smanjila PDV i carine jer riječ je o proizvodnji koja je temelj zdrave ekonomije svake države. Ipak, svjesni su da trenutačno posluju u najperspektivnijoj županiji koja se po naglom razvoju može usporediti još jedino s Istrom.
“Razloga je mnogo, a jedan od njih je i to što nismo imali rat i nismo pretrpjeli razaranja kao drugi dijelovi Hrvatske, primjerice Slavonija, Dalmacija ili Lika”, kaže Krnjak i dodaje: “Ali razlog je i to što smo u Međimurju već odavno doveli struju i vodu u svako selo, a u posljednjih 7-8 godina i plin. Kompjutorizirali smo i sredili katastarske knjige pa u katastarskim uredima nitko na izvod ne čeka više od dvadesetak minuta, što znatno ubrzava postupak dobivanja vlasničkih listova, koji su pak uvjet za dobivanje bankovnih jamstava i kredita. Iznimno pazimo na zaštitu okoliša i jedna smo od malobrojnih regija koja ima kolektore za pročišćavanje voda.”
Strani ulagači već su uočili potencijale Međimurja. Među prvima talijanska tvornica čarapa “Calcedonia” koja je lani u industrijskoj zoni u Čakovcu počela graditi halu. Već ovog proljeća pokrenut će dio proizvodnje i zaposliti prvih 200 radnika od ukupno tisuću ljudi koliko bi ih trebalo raditi kad tvornica bude dovršena. Međimurci napominju da je to trenutačno jedna od najvećih stranih investicija u proizvodnju u Hrvatskoj.