Nenad ZakošekU ljeto prijelomne 1989. godine američki politolog Francis Fukuyama objavio je u časopisu The National Interest tekst "Kraj povijesti". Komentirajući poraz komunizma u Hladnom ratu i naslućujući duboke promjene u jesen te godine, Fukuyama je ustvrdio da svjedočimo "kraju povijesti", koji se sastoji u "pobjedi ekonomskog i političkog liberalizma". Liberalna demokracija i tržišni kapitalizam - glasila je teza - ostali su bez povijesne alternative, ono što preostaje manje razvijenim društvima jest uklopiti se u svjetsko kapitalističko tržište i preuzeti institucije liberalne demokracije. Neumjereni optimizam Fukuyamine teze bio je vjerojatno najbolji izraz specifična duha vremena i neosporne liberalne ideološke hegemonije. Nepunih četvrt stoljeća kasnije ta je hegemonija postala upitnom.

Danas nesvojbeno možemo govoriti o krizi liberalne demokra cije i krizi kapitalizma. Kako se manifestira ta kriza i kakve je reakcije dosad polučila? Na razini političkog poretka može se ustvrditi da su institucije i praksa liberalne demokracije nedovoljno učinkovite te istodobno gube na legitimnosti. Ova tvrdnja može se potkrijepiti mnogim argumentima. Institucije nacionalne države pokazuju se nedostatnima u rješavanju globalnih problema, dok međunarodni režimi i organizacije - čak i regionalne integracije poput Europske unije s mehanizmima višerazinskog upravljanja - također ne postižu potrebnu djelotvornost. Demokratski parlamenti i vlade ne uspijevaju formulirati efektivne javne politike koje omogućuju održiv razvoj i društvenu pravednost. Razlozi su brojni: zaokupljenost kratkim političkim ciklusima, podređenost tematskoj agendi koju diktiraju mediji, želja za zaovoljavanjem volatilnih preferencija javnog mnijenja.

Paradoksalna je posljedica takvog stanja da se nedemokratski režimi poput Kine, Singapura ili Katara često pokazuju uspješnijima u postizanju razvoja i stabilnosti od demokracija. Uz to, sve je problematičnija kvaliteta političkih elita koje se regrutiraju kroz institucionalne kanale predstavničke demokracije. Ne samo u perifernim tranzicijskim državama, nego i u mnogim starim demokracijama, svjedoci smo da su izabrani stranački političari nekompetentni, skloni zloupotrebi vlasti i korupciji. Stoga raste jaz između očekivanja građana i onoga što dobivaju kao rezultat demokratskog procesa. Opada povjerenje u demokratske institucije i političare, a građani sve manje participiraju u izborima. Disfunkcionalnost i dvojbena legitimnost liberalne demokracije usko su povezani s krizom kapitalizma. Ekonomski recepti koji su tri desetljeća dominirali u svjetskoj ekonomiji, poznati pod pojmom "washingtonskog konsenzusa" (liberalizacija, deregulacija, privatizacija), doživjeli su krah u velikoj financijskoj krizi koja je izbila 2008. Navest ću samo neke posljedice. Deregulirana financijska tržišta rezultiraju napuhavanjem spekulativnih balona koji se moraju ispuhati uz katastrofalne posljedice za realnu ekonomiju. Pokušaj nacionalnih država da upravljaju ekonomskim ciklusima, kao i nepovoljnim socijalnim učincima kapitalizma, rezultira povećanjem javnog duga, što dugoročno nije održivo. Globalizirani kapitalizam proizvodi ekološke, socijalne i ine eksternalije koje se više ne mogu rješavati postojećim instrumentima na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Intenziviranje globalne kapitalističke utakmice produbljuje socijalne razlike koje su ekonomski disfunkcionalne, a ujedno su društveno i politički neprihvatljive za većinu građana. Dosadašnji odgovori političkih elita na krizu liberalne demokracije i kapitalizma sastoje se od parcijalnih i ad hoc mjera, koje ne nude dugoročno rješenje problema.

Ako je političko natjecanje, iskrivljeno medijskom i financijskom moći, proizvelo korumpirane i nekompetentne političare poput Berlusconija, danas se nude demokratski nelegitimni odgovori, tehnokratski prinudni upravitelji poput bankara Marija Montija i Lucasa Papademosa u Italiji i Grčkoj. Ni mobilizacija nezadovoljstva građana nema odgovore na krizu. Protestni društveni pokreti koji se simultano javljaju i zdesna i slijeva primarno zahtijevaju ograničenje kapitalističke globalizacije. Europski desni populisti, od Marine Le Pen do Geerta Wildersa, usmjeravaju nezadovoljstvo protiv imigranata i zagovaraju jačanje nacionalne države. Paradoksalno je da i radikalni lijevi pokreti, od španjolskih i grčkih prosvjednika do pokreta Occupy Wall Street, traže da država ograniči moć banaka i stavi pod kontrolu međunarodni financijski kapital. Drukčije rečeno, i desni i lijevi osporavatelji traže da se smanji kompleksnost globalnog ekonomskog i političkog poretka, oslanjajući se na nacionalne političke instrumente. Današnja konstelacija podsjeća na politička zbivanja početkom 30-ih, posljedicu velike ekonomske krize: nesposobnost vlada, neučinkovitost javnih politika, upitnost demokratskih institucija, porast protekcionizma i nacionalizma, nezadovoljstvo iskazano u radikalnim političkim gibanjima, koja osporavaju postojeći poredak, ali ne nude prihvatljiva rješenja. Sintagma Jürgena Habermasa o "novoj nepreglednosti", skovana sredinom 80-ih kao sublimacija iskustva da je nestala jasna fronta između ljevice i desnice, ponovo je aktualna.

Danas znamo da je Fukuyamin trijumfalni liberalizam bio neutemeljen, "washingtonski konsenzus" je doživio slom, potrebna su nova rješenja, ali se još ne naziru. Iluziju o "kraju povijesti" zamijenio je osjećaj da smo opet suočeni s neizvjesnošću povijesti. Ipak, novi poredak neće počivati na smanjenju, nego na povećanju društvene kompleksnosti i globalne međuovisnosti.