Merlene Ottey (41), jedna od najvećih atletičarki svih vremena, uskoro će postati slovenska državljanka. Nakon što je prije dvije godine počela raditi sa slovenskim trenerom Srđanom Đorđevićem, prije nekoliko tjedana podnijela je službeni zahtjev za dobivanje državljanstva, a procedura će trajati nekoliko mjeseci.
Merlene Ottey osvojila je 14 medalja na svjetskim atletskim prvenstvima i osam medalja na Olimpijskim igrama u utrkama na 100, 200 i 4×100 metara u proteklih 20 godina. Rođena je 10. svibnja 1960. u Ponsideu na Jamajki, s 19 godina preselila se u Nebrasku gdje je studirala i trenirala. Njezina statistika gotovo je nevjerojatna – ona je prva atletičarka koja je trčala brže od 7 sekundi na 60 metara u dvorani i prva koja je trčala 200 metara u dvorani brže od 22 sekunde. Na otvorenom, njezin je osobni rekord na 100 metara 10,74 i samo su tri atletičarke trčale brže – Florence Griffith-Joyner, Marion Jones i Christine Arron – dok joj osobni rekord na 200 metara iznosi 21,64 sekunde. Merlene Ottey drži još nekoliko rekorda jer je ostala nepobijeđena u 57 utrka na 100 metara u razdoblju od rujna 1987. do kolovoza 1991. te na 36 utrka na 200 metara od 1989. do 1991. Njezine utrke često su bile prava drama, bez obzira je li pobjeđivala u njima ili gubila. Primjerice, na svjetskom prvenstvu u Stuttgartu 1993. u utrci na 100 metara izgubila je zlato u foto-finišu od Gail Deverse, obje su trčale identičan rezultat 10.82 i mnogi misle da je odluka sudaca bila pogrešna. Sve je vratila na 200 metara kada je osvojila zlato, bila je brža samo dvije stotinke od Gwen Torrence. Ipak, foto-finiš joj je pomogao dvije godine kasnije, na svjetskom prvenstvu u Goteborgu kada je na 200 metara pobijedila s rezultatom 22.12, iako je isti rezultat imala i Irina Privalova. Nova drama 1997, na svjetskom prvenstvu u Ateni, kada je bila treća na 200 metara, srebro joj je izmaklo za samo jednu stotinku sekunde. Podjednako je bilo i na olimpijskim igrama. U Moskvi 1980. godine bila je treća na 200 metara, srebro joj je izmaklo za jednu stotinku sekunde. Vjerojatno najveće razočaranje bile su olimpijske igre u Atlanti 1996., kada je ponovno foto finiš odlučivao pobjednicu na 100 metara jer su ona i Gail Devers trčale 10.94. Suci su procijenili da je Deverse prva, Jamajka se žalila, ali je žalba odbijena. Prema takvom razočaranju gubitak medalje u Sydneyu 2000. godinu nije ništa. Na 100 metara bila je četvrta, samo jedna stotinka nedostajala joj je do bronce.
Njezinu veliku karijeru zasjenila je doping afera jer je 1999. otkriveno da je uzimala nedopuštenu supstancu nandrolon. Nakon nekoliko mjeseci optužba je povučena, Svjetska atletska federacija (IAAF) tvrdila je da je bilo grešaka u proceduri, dok je Merlene Ottey tvrdila da nikada nije uzimala doping. Vratila se 2000. na olimpijskim igrama u Sydneyju gdje je osvojila srebro u štafeti Jamajke 4×100 metara. Lani gotovo i nije trčala, imala je problema s ozljedama i tek se sada vratila pravim treninzima. Iako ima 41 godinu, trenira dnevno do pet sati. Uživo ne izgleda onako snažno i visoko kao na atletskoj stazi i dodaje kako zapravo televizija prikazuje ljude dvostruko višima i snažnijima.

Hladna Nebraska

Imam 41 godinu ali nadam se da ću trčati još ovu i sljedeću sezonu. Mislim da nakon toga neće biti prekasno da postanem majka

NACIONAL: Zašto ste izabrali Sloveniju za buduću domovinu, zašto želite postati slovenska državljanka?
Mnogo toga sviđa mi se u Sloveniji, njena ljepota, ljudi su također divni. Živjela sam dosad u nekoliko zemalja i Slovenija mi se čini najboljim izborom. Nisam živjela u Jamajki od 1979. kad sam otputovala u SAD, u Nebrasku, na studiranje. A Nebraska je jedno od najhladnijih područja u kojima sam ikad živjela. Četiri sam godine tamo živjela i bilo je hladnije nego u Sloveniji. Uostalom, u Sloveniji je samo hladno od prosinca do ožujka.
NACIONAL: Očito preferirate ovaj dio Europe jer ste već živjeli u Italiji kada ste bili u vezi s talijanskim sprinterom Stefanom Tillijem.
Za mene je lakše živjeti u Sloveniji nego u Italiji. Italija je divna zemlja, ali sam imala problema u komunikaciji jer tamo nitko ne govori engleski dok u Sloveniji svi govore engleski. Jednostavno, u Italiji zbog toga nisam mogla normalno raditi.

Doping afera

Sretna sam što sam nadživjela svoju konkurenciju iz 70-ih, 80-ih i 90-ih godina. I na zadnjim Olimpijskim igrama u Sydneyu osvojila sam medalju

NACIONAL: Kako su na Jamajki dočekali vijest da ih najbolja atletičarka napušta? Na Internetu se vodi rasprava o vašem odlasku.
Doista ne znam što se događa na Jamajci, nisam ni s kim razgovarala iz atletske federacije Jamajke. Moja posljednja utrka za Jamajku odavno je istrčana, a kako uživam u sportu i želim se i dalje natjecati, odlučila sam se na ovaj potez. Učinila sam puno za Jamajku i odlučila napraviti prostora za nove, mlade atletičarke koje će se natjecati za Jamajku. Uostalom, mnogi ljudi s Jamajke, pa i sportaši, zamijenili su putovnicu Jamajke za američku putovnicu i nitko nikada nije nikomu prigovorio. No čim sam ja odlučila promijeniti državljanstvo, digla se prašina. Zašto bi se mene tretiralo drukčije? Zašto ja ne bih smjela razmišljati o prilikama koje mi nudi budućnost? Moja životna i sportska budućnost je ovdje, u Sloveniji, i ne mislim se vraćati na Jamajku.
NACIONAL: Jesu li vašoj odluci pridonijeli događaji s posljednjih Olimpijskih igara u Sydneyju kad su se neke atletičarke pobunile zato što ste se uopće našli u reprezentaciji Jamajke, smatrajući da to niste zaslužili jer niste prošli kvalifikacije?
Bila je to doista teška situacija za mene. Atletski savez Jamajke je kroz kvalifikacije odabrao momčad za olimpijske igre, a ja sam bila ozlijeđena. U prošlosti, ako je neki atletičar bio ozlijeđen ili bolestan i stoga se nije mogao natjecati u kvalifikacijama, davala mu se prilika da svoju formu pokaže poslije na nekom od mitinga, što sam ja i pokazala. Nisam željela ići u Sydney samo radi nastupa u štafeti 4×100 metara, radije bih odabrala odlazak na odmor jer moj cilj je uvijek trčati na 100 metara. U mom slučaju promijenili su odluku samo zbog mene, a ja ne znam razloge. Samo nekoliko dana prije utrke na 100 metara u Sydneyju iz saveza su mi rekli kako ne mogu trčati 100 metara jer nisam nastupila u kvalifikacijama i time su stvorili kaos. To nije bilo fer od njih, smatram da su mi trebali reći nova pravila. Da su mi na vrijeme rekli kako ne mogu trčati 100 metara jer nisam prošla kvalifikacije u Jamajki, shvatila bih i ne bih otputovala u Sydney. Nikomu nije odgovaralo takvo stanje, ni meni ni ostalim atletičarkama. Na kraju sam trčala i na 100 metara i u štafeti gdje sam osvojila medalju.
NACIONAL: Još veći kaos u vašem životu nastao je kad je u srpnju 1999. objavljeno da ste na mitingu u Luzernu nastupili dopingirani. Atletski savez vas je zaštitio, ali vas je Svjetska atletska federacija (IAAF) tretirala kao kriminalku.
Upravo tako, za njih sam bila kriminalka. Bila sam vrlo razočarana jer sam sve ove godine trčala sjajno i prošla niz doping testova. Odjednom, stigla je šokantna vijest da sam bila dopingirana na jednom mitingu, što je bilo nemoguće. Optužili su me za uzimanje zabranjene supstance nandrolon i ja sam naknadno dokazala da sam pogrešno optužena. Uostalom, u još nekoliko slučajeva s nandrolonom dokazalo se da su mnogi atletičari pogrešno optuženi, a tretirani su kao kriminalci. Bitno je da sam dokazala da sam 100 posto čista i da sam nedužna. Ipak, uvijek će biti ljudi koji će mi vjerovati kao što će biti i onih koji neće, ali ja sam tu bespomoćna. Jedino sam mogla nastaviti trčati, što sam i činila.
NACIONAL: Kako ste se osjećali kad vam je u jednom trenutku doping afere IAAF ponudio da se mirno povučete s natjecanja i završite karijeru?
Nisam uopće znala da su navodno našli doping u mom tijelu, rekli su mi to mjesec i pol dana poslije, nekoliko dana prije početka Svjetskog prvenstva u atletici u Sevilli. Rekli su mi da odglumim ozljedu i napustim SP, na što sam odgovorila kako nema šanse da to učinim jer nisam ništa skrivila, što ću i dokazati. Mogla sam prihvatiti njihovu ponudu i tako zataškati doping aferu, ali tada ne bih bila iskrena.
NACIONAL: Međutim, ubrzo se doznalo da su vaši bivši treneri Chuck DeBus i Henk Cruyanoff svojedobno petljali s dopingom, kao i Linford Christie koji je u to vrijeme trenirao s vama.
Naravno, ljudi će uvijek pronalaziti nešto u prošlosti. Chuck DeBus bio je moj trener samo jednu sezonu, 1984. Nakon što sam prošla kroz cijelu aferu i dokazala nevinost, neki ljudi kopali su po knjigama da bi našli tko mi je kada bio trener. Trčala sam stotine utrka, prošla stotine doping testova i nije moj problem ako je neki od mojih bivših trenera imao problema s dopingom. Individualist sam i ne znam što se događalo drugima. Pa ne može vas netko okriviti za nešto što se dogodilo, primjerice, u vašoj zemlji. Najlakše je nekoga optužiti za upotrebu dopinga, ali svatko se, pa i ja, ima pravo braniti.
NACIONAL: Kako gledate na problem dopinga u današnjoj atletici?
Mislim da se situacija poboljšava i da je sve manje dopinga u atletici zbog čestih i rigoroznih doping testova. Svi ti testovi kojima su otkriveni tragovi dopinga moraju biti nedvojbeno točni. Problem je to što mi atletičari često ne znamo što uzimamo s vitaminima i proteinima. Čija je greška kad se otkrije doping? Pa ne možete uvijek optuživati konzumenta zato što nije znao sve sastojke nečega što je uzeo. Na nesreću, današnja pravila kažu da je atletičar kriv za ono što se pronađe u njegovu tijelu, što nije u redu, jer danas i djeci u bombone stavljaju drogu, a kako ne bi atletičarima u vitaminske preparate. Treba optužiti one koji stavljaju drogu u vitamine, a ne atletičare.
NACIONAL: No malo tko vjeruje da je Florence Griffith-Joyner bila čista kad je prije 14 godina istrčala nevjerojatne svjetske rekorde na 100 i 200 metara?
Njezina krivnja nije dokazana i ja sigurno neću uprijeti prstom u nju. Ono što je meni bilo čudno jest da u utrci na 100 metara pri rezultatu 10,49 sekundi nije izmjeren nikakav vjetar, iako je u utrkama trčanim neposredno prije i poslije mjeren jak vjetar od šest metara u sekundi u leđa. To je za mene jedino upitno.
NACIONAL: Jeste li se osjećali frustriranom nakon što ste za stotinku sekunde gubile olimpijska zlata?
Mogućnost da se ostvari veliki rezultat ili pobjeda uvijek nosi u sebi i mogućnost poraza. Zato sam dosta puta bila u situaciji da okusim obje strane te priče. Trenutnu frustraciju zbog poraza kasnije bi zamijenila želja za novim pobjedama i većim uspjesima i kada danas gledam na to nemam osjećaj da su me porazi pratili i opterećivali.
Biti favorit je kategorija koja postoji samo u glavama onih koji špekuliraju sa strane i promatraju sport sa stanovišta gledatelja. Za mene je važno samo osoban stav o tome mogu li otrčati svoju optimalnu trku ili ne i što mogu napraviti da bi ostvarila najbolji mogući rezultat. Sebe nikada nisam doživljavala kao favorita ili autsajdera, o tome neka drugi razmišljaju.
NACIONAL: Kakve ste odnose imali s konkurenticama kroz više od 20 godina, od Marlies Gohr do Marion Jones?
Ako me pitate o osobnim odnosima onda vam mogu reći da njih nije bilo bas puno. Gail Devers je bila uvijek korektna i prijatan protivnik. S Irinom Privalovom sam trčala više puta i ona je uvijek bila simpatična osoba. Sa atletičarkama bivšeg DDR-a nitko osim njihovih trenera nije pričao. Čak i kada sam izmijenila nekoliko riječi s Marlies Gohr odmah se je pojavio njen trener i ona se izgubila. To su bila neka druga vremena. Marion Jones predvodi novi val sprinterki i s njom sam imala jako malo kontakata no kada je do njih dolazilo ona se uvijek trudila da bude srdačna i pozitivna. Na kraju krajeva mi smo ipak bile protivnice i neke velike “ljubavi” i pretvaranja nije bilo.
NACIONAL: Kako ste upoznali Srđana Đorđevića, svog današnjeg trenera?
Prije nekoliko godina trenirala sam u Monaku, nisam imala trenera ali sam ipak postizala dobre rezultate, trčala sam 10,81 na 100 metara i 21,84 na 200 metara. Chuck DeBus i Henk Cruyanoff nisu mi tada bili treneri. Uostalom, najbolje rezultate postizala sam kad sam bila sa Stefanom Tillijem u Italiji. Budući da sam se pripremala za Olimpijadu u Sydneyju, odlučila sam uzeti trenera kako bih vidjela mogu li uz njegovu pomoć trčati još brže. Moj menedžer tada je bio Daniel Zimmerman, koji je ujedno bio menedžer slovenskog skijaša Jure Košira. Zimmerman me upoznao s Đorđevićem i tako je počela naša suradnja.
NACIONAL: S Đorđevićem ste osnovali i kompaniju TMG?
Kompanija je osnovana prije nešto više od godinu dana i bavi se poboljšavanjem tjelesnog stanja atletičara na nove načine: može se predvidjeti na koji će način mišići nekog atletičara funkcionirati, jesu li umorni ili ne i tako preventivno djelovati kroz trening. Jednako tako, mjerenjem tjelesnog stanja može se vidjeti hoće li atletičar doći u kritično stanje. Cilj je balans mišića i postizanje boljih rezultata kroz trening.
NACIONAL: Kako možete objasniti da ste svoje najbolje rezultate postigli u 36. godini?
Ljudi su bili vrlo skeptični kad sam trčala svoje najbrže utrke nakon što sam navršila 30 godina, smatrali su to nemogućim. No danas je mnogo sličnih primjera te se brzo trčanje s trideset i nešto godina prestalo smatrati nemogućim. Jednostavno, ljudi trebaju prestati misliti kako se u tim godinama može trčati brzo samo uz pomoć dopinga. To je nešto što ne mogu objasniti, jednostavno, uvijek sam vjerovala u svoje mogućnosti i nikada nisam ograničavala samu sebe. Samo sam trčala i trčala a rezultati su dolazili. Nikada nisam rekla “imam 30 ili 40 godina i ne mogu biti dovoljno brza”.
NACIONAL: U kojoj ste dobi shvatili da trčite toliko brzo da biste se time mogli baviti profesionalno?
Bilo je to kad sam imala 12 ili 13 godina, kad se dečki i cure natječu zajedno. Bila sam bolja od svih dječaka, čak sam igrala kriket i u tome bila bolja od njih. Sjećam se svog prvog juniorskog nastupa u Kanadi. Imala sam 14 godina, trčala sam bez ikakva treniranja, samo sam igrala kriket i postigla odlične rezultate. Potkraj srednje škole odlučila sam upisati fakultet i nastaviti ozbiljno trenirati, ali nisam imala novca za školovanje. Stoga sam godinu dana ozbiljno trenirala kako bih dobila sportsku stipendiju, u čemu sam uspjela i otputovala u Nebrasku.
NACIONAL: Je li netko od vaših šestero braće i sestara aktivan u atletici?
Oni su raspršeni po svijetu, neki žive na Jamajki, neki u New Yorku, a neki u Kaliforniji. Dobro im ide, ali nitko od njih ne bavi se sportom. To je za njih sreća jer u sportu ima previše pritiska. Mlađi brat i mlađa sestra pokušali su trčati, ali svaki put kad bi došli na stazu, uspoređivali su ih sa mnom, a to je za njih bilo previše. Tvrdili su da oni nisu ja, ali nisu mogli izdržati sav taj stres.
NACIONAL: Kakva je vaša sadašnja situacija, hoće li vam ozljede dopustiti uspješan nastavak karijere?
Doista ne znam jer od ožujka prošle godine imam problema s ozljedom, zbog čega sam se u rujnu podvrgnula operaciji. Ozbiljnije trenirati počela sam prošlog mjeseca. Budem li na treninzima pokazala dobre rezultate, nastavit ću se natjecati.
NACIONAL: Znači li to da ćete nastupati za Sloveniju na Europskom i Svjetskom prvenstvu, odnosno na Olimpijskim igrama?
Za takvo što još nisam spremna, ali moj je cilj doći u formu i vidjeti mogu li se natjecati. To znači da bih na 100 metara trebala trčati 11,00 ili brže jer ne želim se vratiti na atletsku stazu samo da bih njome protrčala. Moj cilj nije samo pojaviti se na sljedećem Svjetskom prvenstvu. Znači, tek trebam odlučiti o svojoj daljnjoj karijeri.
NACIONAL: Mogu li ozljede biti jedini razlog za povlačenje iz atletike ili to može biti, primjerice, i majčinstvo?
U ovom trenutku mi se čini da me raznorazni događaji mogu primorati na povlačenje. Naravno da bi me i majčinstvo moglo ponukati na povlačenje. No u prvom redu mislim na natjecanja i nadam se da bih mogla trčati još ove i sljedeće godine. To je za mene ozbiljan izazov. Mislim da nakon toga neće biti prekasno da postanem majka.
NACIONAL: Čime ste se bavili proteklih godinu dana dok ste bili ozlijeđeni?
Raznim stvarima. Primjerice, prošle godine bila sam u Madžarskoj gdje sam snimala video kasetu s vježbama zajedno s najpoznatijim madžarskim fitness trenerom po imenu Norbi. Zabavljala sam se dok smo je snimali jer to je s jedne strane različito od onog čime sam se do tada bavila dok s druge strane ima puno sličnosti sa sportom. S obzirom da u to vrijeme nisam mogla trenirati bilo je bitno da budem tjelesno aktivna. Koliko znam, ta se video kaseta odlično prodaje u Madžarskoj i nadam se da će se prodavati dobro ne samo u zemljama istočne Europe već i šire.
NACIONAL: Smatraju vas jednom od najljepših atletičarki na svijetu. Slažete li se s time?
Nikada nisam razmišljala o tome jer samo mislim kako trčati što brže. Kakva je korist od toga što sam lijepa ako na utrkama gledam suparnicama u leđa? Naravno da prihvaćam takve komplimente, ali to je samo stvar ukusa.
NACIONAL: Mnoge atletičarke njeguju ekstravagantan izgled, a i vi ste na svjetskom atletskom prvenstvu u Ateni 1997. godine obojili kosu zlatnom bojom. Je li to bila poruka konkurenciji da ste najbolja na svijetu?
Ne, to nije bila nikakva poruka. Željela sam promijeniti boju kosu, a zlatna boja mi se u tom trenutku dopala. Nisam željela na taj način uznemiriti ili izbaciti iz takta svoje konkurentice. Jednostavno volim mijenjati boju svoje kose i to sam učinila bez obzira na konkurenciju.
NACIONAL: Žalite li za nečim u svojoj karijeri ili je smatrate gotovo savršenom?
Došla sam do vrha gotovo niotkud i time ispunila sva svoja sportska nadanja. Ujedno sam završila fakultet i tako došla do nečega o čemu nisam mogla ni sanjati. Sretna sam što sam nadživjela svoju konkurenciju 70-ih, 80-ih i 90-ih godina. I na Olimpijskim igrama u Sydneyu osvojila sam medalju. Sretna sam zbog svoje sportske dugovječnosti i odličnih rezultata. Jedina loša stvar bila je doping afera.