'U mom izvedbenom aktivizmu umjetnost mora biti u službi zajednice u kojoj nastaje', kaže ŠeparovićNakon socijalno osjetljivih i angažiranih projekata "Timbuktu", "Srce moje kuca za nju" i "Generacije '91- 95.", redatelj i osnivač Montažstroja Borut Šeparović priprema novu predstavu "55+", u kojoj će se baviti u skladu s načelima community arta, odnosno umjetnosti za zajednicu, onima iznad pedesete i pete – nezaposlenima, umirovljenicima, odbačenima i zaboravljenima koji su danas u hrvatskom ljudožderskom kapitalizmu jedna od socijalno najugroženijih skupina. Ovim jedinstvenim projektom Borut Šeparović, autor provokativnog "Mauzera" i vrlo kritične "Vatrotehna 2.0.", realizirane u suradnji sa ZKM-om, nastavlja svoj "izvedbeni aktivizam u kojem umjetnost mora biti u službi zajednice u kojoj nastaje".

Iako se radi o tretmanu različitih tema, projektima su zajednički stvarni ljudi kao izvođači - neprofesionalci koji predstavljaju sami sebe i visoka razina angažiranosti, bez obzira radilo se o pokušaju socijalnog osvještavanju zajednice, ili ukazivanju na problem, izazvan političkom akcijom ili pak indiferentnošću. Takav tip angažiranih kazališnih projekata najčešće se u Europi naziva community art, odnosno umjetnost za zajednicu, međutim Šeparović kaže da ne voli takvo definiranje. "Moj kredo je bitka za solidarnost što podrazumijeva visok stupanj društvene odgovornosti", objašnjava Šeparović te dodaje da je u njegovim projektima "od sirena i zastupanja domovine 1991. godine, preko aktiviranja publike i mladih, pa sve do napuštenih pasa, beskućnika i nezaposlenih žena na pozornici HNK-a, etika uvijek prethodila estetici". Tvrdi da je djelovanje Montažstroja vođeno idejom "da umjetnost može i mora preuzeti odgovornost unutar sredine i za sredinu u kojoj nastaje".

"MONTAŽSTROJ SE BAVI socijalno isključenim skupinama u društvu ne samo tematski, već ih aktivno uključuje u svoj rad kao ravnopravne nositelje projekata", pojasnio je Šeparović svoje viđenje izvedbenog aktivizma Montažstroja. "U predstavama 'Timbuktu', 'Srce moje kuca za nju', ili 'Vatrotehna 2.0', osobe bez profesionalnog kazališnog iskustva iz prve ruke svjedoče o aktualnoj hrvatskoj stvarnosti koja uvijek pogađa one najranjivije. Navedeni projekti podižu javnu svijest o pitanjima socijalne pravde te omogućuju preispitivanje distribucije i kolanja moći u širem društveno-političkom kontekstu”. Nakon što je u predstavi "Timbuktu" progovorio o problemu napuštenih pasa u azilu za pse u Dumovcu te zagrebačkim beskućnicima, a u komadu "Srce moje kuca za nju" o nezaposlenim ženama, ovaj najnoviji projekt "55+" posvećuje "nevidljivim ljudima", kojima na simboličan način daje pravo glasa i tako ih vraća na pozornicu života. Projekt je zamišljen tako da svatko od 55 izvođača, odabranih na audiciji, napravi svojevrsnu rekapitulaciju svojih 30 milijuna ili više doživljenih minuta te da javno, naravno, nakon proba i učenja, govori o najvažnijoj minuti svog života, koja ih je minuta najviše boljela, jesu li razmišljali o tome kako bi trebala izgledati njihova posljednja minuta te vjeruju li u sretan završetak.

"TO JE PROJEKT ZA lokalnu zajednicu unutar kojeg će se stvoriti nova zajednica: 55 osoba starijih od 55 godina polazit će besplatne radionice koje će rezultirati kazališnom predstavom i dokumentarnim filmom kojeg ću snimiti u suradnji s Ivanom Veličković - Dragičević, novinarkom HTV-a", kaže Šeparović, dodajući da bi htio da predstava "55+" zaživi u nacionalnoj kazališnoj turneji. "Želimo dati glas osobama kojima je vidljivost oduzeta, a koji i dalje rade, žive, dišu, troše… Jednostavno ne prihvaćamo da se u našem društvu nekoga odbaci kao potrošenog. Danas je više nego ikad potrebno da se borimo za solidarnost, ili na žalost za njezine ostatke jer godinama srljamo u društvo u kojem se solidarnost i zajednica raspadaju", izjavio je Šeparović. Projekt "55+" započinje okupljanjem generacije 55+ u Zagrebačkom kazalištu mladih od 7. do 13. svibnja i nastavlja se dvomjesečnim druženjem i radionicama rekreativnog, terapeutskog i kreativnog tipa u raznim kulturnim centrima grada Zagreba, primjerice u Domu kulture Prečko i u Centru za kulturu Trešnjevka te u drugim centrima za kulturu Zagreba. Suredateljica dokumentarnog filma Ivana Dragičević-Veličković smatra da se taj "community art projekt tiče svih nas ponaosob, kako u Zagrebu, tako i u cijeloj Hrvatskoj" te je pozvala osobe starije od 55 godina da mu se priključe. "To je projekt za naše društvo, u kojem želimo pokazati javnosti svu životnu snagu i iskustvo osoba starijih od 55 godina", pojasnila je novinarka. (Prijave na projekt zaprimaju se svakim danom do 10. svibnja na broj telefona 01 4682 464 ili na mail adresi info@montazstroj.hr.)

DA JE ŠEPAROVIĆEV izvedbeni aktivizam, ne samo socijalno osjetljiv već i politički angažiran, u prethodnim projektima polučio izvjesne rezultate i uzdrmao učmalu hrvatsku javnost odlično potvrđuje njegova predstava iz 2010. "Srce moje kuca za nju" koja je nakon izvedbe izazvala različite reakcije u javnosti, od oštre kritike do panegirika, no uspjela je u svom cilju – pokazala je "kazalištem" na najveći problem hrvatskog društva - nezaposlenost. Predstava je zamišljena kao plesna rekonstrukcija spektakularne pobjede nogometne reprezentacije Hrvatske nad Engleskom rezultatom 3:2 na utakmici održanoj 21. studenog 2007 na londonskom Wembleyu. Šeparović je za taj projekt stavio oglas na zid Zavoda za zapošljavanje i pozvao nezaposlene žene da se prijave na audiciju, bez obzira na dob, nacionalnost ili kondicijsku pripremljenost te sudjeluju u ovom pothvatu. Žene su odabrane zato jer ih je više na burzi i puno se teže ponovno zapošljavaju, a u medijima se takve teme obično ne spominju. Naime, nezaposleni, a osobito žene, zapravo su medijski nevidljivi. Kako je Šeparović izjavio, u medijima se objavljuju intervjui s nogometašima u kojima oni otkrivaju kojem idu pedikeru, ali rijetko ćete pročitati priču o ženama koje su se nakon otkaza ili stečaja tvrtke našle na Zavodu za zapošljavanje i ne primaju nikakvu naknadu.

NAKON AUDICIJE izabrana je "ženska nogometna reprezentacija" od 20 do 63 godine koja je nakon gotovo godine dana priprema i napornih treninga za taj nogometno-plesni antispektakl 24. siječnja "istrčala" na scenu zagrebačkog HNK-a. U toj rodnoj inverziji, kako ističe Šeparović, ideja je bile ponuditi odgovore na pitanja tko danas uistinu predstavlja Hrvatsku, kakvu zemlju želimo i volimo, u kojem trenutku pobjeđujemo, a kada smo prisiljeni priznati poraz te jesmo li se borili za Hrvatsku kakvu imamo danas? U prvom poluvremenu i uz zvuke glasnog Thompsona, jedanaest mladih plesačica izvodilo je koreografiju koja je glorificirala nogomet te povremeno zapjevalo "Djevojku sa sela" i još neke pjesme te izvikivalo "Tuđman, Šušak, Tuđman, Šeks...", ironizirajući kič estetiku iz '90-ih. Zatim je na scenu stupilo jedanaest nezaposlenih žena, nekadašnjih zaposlenica T-HT-a, Plive, Name i Naprijeda, zatim top-modela i doktorica znanosti koje su hrabro ispričale svoje životne sudbine, govoreći o tome kako su dobile otkaze, kako su se razvele, ili kako su se razboljele te se zapitale što bi "oni koji su poginuli za Hrvatsku danas rekli o svojoj domovini".

'Timbuktu' je predstava u kojoj je nastupio Sven Medvešek i koja je govorila o problemima napuštenih pasa u azilu za pse u Dumovcu i zagrebačkim beskućnicima"U OVOJ REKONSTRUKCIJI heroji najvažnije sporedne stvari na svijetu nisu bili nogometaši već – žene", objasnio je Šeparović. "U prvom je poluvremenu jedanaest mladih plesačica koreografski simuliralo kretanje hrvatskih reprezentativaca te pokušale oživjeti nacionalnu euforiju koja se vezuje uz nogomet. U drugom poluvremenu mjesto plesačica preuzelo je 11 žena s burze rada. Nezaposlene žene u dresovima hrvatskih reprezentativaca predstavljale su same sebe, tj. govorile su o svojoj situaciji na tržištu rada, pokazujući puno više razloga za nacionalni sram nego za nacionalni ponos koji nameću nogometni uspjesi. Upravo autentična iskustva nezaposlenih žena upiru u lažnost kazališta i njegovu nemoć pred socijalnom neosjetljivosti, grubim kapitalizmom, rodnom neravnopravnosti i vrtoglavom brojkom nezaposlenih u Hrvatskoj". Iako je predstava korespondirala sa zabrinjavajućim podacima o tadašnjem broju nezaposlenih na Zavoda za zapošljavanje – 291 tisuća, koji je danas još alarmantniji nego prije dvije i pol godine, Šeparović je objasnio da Montažstroj tom predstavom zapravo upozorava na puno dublji problem. "Mi smo službeno počeli pripremati taj projekt u veljači 2009., kada se svjetska kriza tek naslućivala, ali nije nas zanimala samo recesija, nego smo se željeli baviti nečim puno sustavnijim, što je počelo još u 90-ima s pretvorbom i onim sa čime smo se nacionalno identificirali", kaže Šeparović. "Dakle, situacija u kojoj se danas nalazimo nije posljedica samo sadašnje ili prethodne vlade, radi se o nečem što je počelo još kad smo postali neovisna država. Zanimala nas je vrsta socijalne osjetljivosti i socijalnog angažmana u radu, pa je bilo logično preko fenomena nogometa prelomiti stanje nacije u kojem se zemlja nalazi danas."

O PROJEKTU "Srce moje kuca za nju" izvještavale su i globalne TV stanice CNN i Reuters na kojima je komad predstavljen kao inovativna predstava koja "preispituje nacionalne mitove sučeljavanjem hrvatskih nogometnih uspjeha s društveno-političkom realnošću kroz ispovijedi 11 nezaposlenih žena". Potresnu životnu priču dvije sestre Cirković koje su u predstavi navukle dresove braće Kovač prenijela je novinarka HTV-a Ivana Dragičević Veličković. No Šeparović svoj snažni izvedbeni aktivizam najavio već 2008. godine dirljivim, ali i duhovitim komadom "Timbuktu", koji kroz priču o odnosu beskućnika i njegovog psa govori o društvenom otpadništvu. Javnost se tada pitala može li ta angažirana predstava promijeniti naš odnos prema psima iz azila u Dumovcu, ima li takav humanistički pristup kazalištu uopće smisla te može li kazalište utjecati na promjenu svijesti svojih gledatelja. Predstava "Timbuktu" nastala je po istoimenom predlošku Paula Austera, premijerno je izvedena na Svjetski dan zaštite životinja, a njom se publiku htjela potaknuti na usvajanje napuštenih pasa iz azila Dumovec. U predstavi se osim glavnog junaka – psa Capa, pojavljuje još 12 napuštenih pasa, zaista dovedenih iz azila, a zatim se u dvorani, na stepeništu, kao vrhunac u priči, pojavi i desetak beskućnika, koji reprezentiraju same sebe - onu drugu, nevidljivu, socijalno zgaženu Hrvatsku.

"OVA PREDSTAVA progovorila je o osjetljivim pitanjima današnjice: o napuštenim psima, ali i napuštenim ljudima, o brizi i nemaru za one koji žive blizu nas i pokraj nas, ali od kojih skrećemo pogled te o ulozi odgovornosti svakog od nas", objasnio je Šeparović. "Uz to, 'Timbuktu' je organizacijski bio izuzetno zahtjevan i kompleksan projekt koji je za svoju realizaciju zahtijevao zajedničku platformu i koordinaciju niza institucija, udruga i volontera. Iako priča nije imala klasični happy-end, predstava je ponudila mogućnost jednog posve novog sretnog završetka – mogućnost da se udomi dvanaest pasa iz Skloništa za napuštene životinje. Troje psećih beskućnika je nakon ove predstave udomljeno, dokazujući da kazalište može imati izravne učinke na sredinu u kojoj živimo".

BORUT ŠEPAROVIĆ je pojasnio kako ga "zanima prije svega kazalište koje ima stvarne učinke te je u snažnom odnosu s onim što ga okružuje". "U ovom projektu kazališnog dokumentarizma namjera je bila otvoriti problem odnosa prema 'drugom' – prema onima koji su u lošijoj životnoj situaciji od nas, bilo da se radi o ljudima ili psima, a konkretno smo htjeli pomoći tim psima da nađu udomitelja", kaže Šeparović, dodajući da ih je na kraju većina zbrinuta u Njemačkoj gdje njeguju potpuno drugačiju kulturu prema psima. "Na žalost, beskućnicima biografska crtica o sudjelovanju u ovoj predstavi ipak nije mogla pomoći. Ljudi koji jednom dođu u tu poziciju izvuku se samo s nadljudskim naporom i uz mnogo sreće kad dobiju adekvatnu podršku društva ili barem najbližih, koja najčešće izostaje. Predstava je politička utoliko jer se bavi 'drugošću' onime kako se većina ljudi odnosi prema onima na rubu, 'drugima'. Ako čovjek tretira psa kao psa, vrlo brzo će tretirati i drugog čovjeka kao psa", zaključio je Šeparović. Ipak, najveći odjek od svih Šeparovićevih projekata kazališnog aktivizma imala je predstava "Generacija '91. - 95.", nastala 2009. godine po romanu "Jebo sad hiljadu dinara" Borisa Dežulovića, koja se bavi našom nedavnom ratnom prošlošću. Dvije skupine vojnika – pripadnici Armije BIH te HVO-a za vrijeme rata, negdje u zabiti Bosne i Hercegovine, za potrebe vojne akcije preobuku se u suparničke uniforme, tako da se ne može točno odrediti tko pripada kojoj vojsci, što dovodi do apsurdne situacije i izaziva kompletnu zabunu. Za tu odličnu i dinamičnu predstavu, koja je i u inozemstvu, na brojnim gostovanjima, izazivala ovacije, također je raspisana audicija na kojoj je izabrano 12 mladića, rođenih između 1991. i 1995. godine, dakle u stvarnom vremenu Dežulovićeve priče te su tako o Domovinskom ratu mogli čuti samo iz priča svojih roditelja, u školi i iz medija.

"TIH 12 MLADIĆA u dobi od 14 do 18 godina preuzimaju na sebe biografije dvanaest Dežulovićevih fikcionalnih likova i preko njih ulaze u ratnu kronologiju devedesetih i vrijeme koje je prethodilo devedesetima", kaže Borut Šeparović. "U drugom dijelu predstave mladići reprezentiraju sami sebe: iznoseći činjenice o recentnoj povijesti hrvatske države i Domovinskom ratu, primjerice, od prvog ubijenog hrvatskog branitelja Josipa Jovića, preko pada Vukovara pa sve do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Pritom oni pokazuju sve manjkavosti društva koje se ne obračunava sa svojom prošlošću, ostavljajući u naslijeđe mlađim generacijama prvenstveno ksenofobičan potencijal", zaključio je Borut Šeparović.