'Živim u centru Berlina gdje ima hrvatskih kafića i u njima popijem kavu i pročitam novine', kaže ŠpoljarićProteklih dana njemački mediji iznimno mnogo prostora posvetili su jednoj temi, a to je rukometni klub Fuchse Berlin, pri čemu su se pitali kako je moguće da će klub koji ima dvostruko manji proračun od Hamburga i nema, osim Španjolca Ikera Romera, svjetskih zvijezda, igrati na final four turniru rukometne Lige prvaka koji će se 28. i 29. svibnja odigrati u Kölnu? Postavlja se i pitanje kako je moguće da je 32-godišnji Denis Špoljarić, igrač Fuchse Berlina, proglašen starim za hrvatsku reprezentaciju i nepotrebnim u klubu Zagreb, a igra u jednom od najboljih klubova u Njemačkoj, najjačoj rukometnoj ligi na svijetu? Špoljarić, s kojim smo razgovarali prošlog tjedna, nema odgovor na to pitanje, ali više za to i ne mari.

U PROTEKLE DVIJE GODINE, koliko igra za Fuchse Berlin, Špoljarić kaže da mu se vratilo rukometno samopouzdanje koje je početkom 2010. nestalo kad je shvatio da više neće igrati za reprezentaciju i da rukometni klub Zagreb jedva čeka da ga se riješi. "Meni je u Zagrebu istekao ugovor, rekli su mi da me više ne trebaju pa sam imao nekoliko ponuda iz Poljske, Španjolske, Njemačke, čak i iz Katara. Dugo sam razmišljao i onda prihvatio ponudu Fuchse Berlina jer je to bila dobra ponuda, igrački kadar mi se svidio, u klubu je već igrao Ivan Ninčević, a zbog obitelji mi je bilo bitno da se radi o velikom gradu kakav je Berlin.

Ujedno, avionska linija prema Zagrebu postoji svaki dan, za sat vremena sam kod kuće", počeo je svoju priču Špoljarić, koji u tom trenutku nije znao kako će se snaći u njemačkoj ligi u kojoj nikada nije igrao. Bio je počašćen samim time što su ga tražili, ali to nije bilo dovoljno. "To mi je puno značilo, ali me bilo i strah. Nisam puno igrao u inozemstvu, 2001. sam bio jednu sezonu u švicarskom Winterthuru, 2006. jednu sezonu u Celju, pa mi nije bilo svejedno kad sam došao u Berlin. Pazite, od 2008., kad me 'Čokolino' nije zvao na Olimpijadu u Peking, prolazio sam kroz teško razdoblje u Zagrebu. Potpuno sam se preporodio otkako sam došao u Berlin. Prvo, u Berlinu nema nikakvih pritisaka na nas igrače, svatko od nas zna da će petoga u mjesecu dobiti svoj novac, kao što svatko od nas zna svoj raspored za mjesec dana unaprijed, upisan je svaki trening, svaka utakmica, svaki događaj. To u Zagrebu nije bilo moguće. Kad bi u Zagrebu u ponedjeljak pitali u koliko je sati u srijedu trening, odgovor je glasio - vidjet ćemo u utorak navečer. Ovdje imam jednu stranicu na internetu na kojoj nas obavještavaju o svemu, a još svaki igrač posebno dobiva informacije koje se odnose samo na njega. Zato sam se ovdje preporodio, s užitkom idem na trening, i to traje već dvije godine, a trajat će još dvije godine. Potpisao sam na dvije godine, do 2012. godine, a već nakon četiri mjeseca željeli su produžiti ugovor jer su bili jako zadovoljni pa sam prošlog ljeta produžio ugovor", kaže Špoljarić, a za neupućene, 'Čokolino' je Lino Červar, bivši izbornik reprezentacije i trener Zagreba koji ga je proglasio viškom.

"Bilo mi je nevjerojatno teško nakon što nisam pozvan na Olimpijadu u Peking, čak me nisu zvali ni na pripreme zbog meni nepoznatih razloga. To je žalosno i to me najviše boljelo. Sjećam se posljednjih dana sezone u Zagrebu 2008., trčali smo na treningu, uskoro su počinjale pripreme za Olimpijadu u Pekingu, Lino Červar mi je došao i rekao 'ti ne ideš'. Pitao sam ga 'kamo ne idem?', a on kaže 'na pripreme za Olimpijadu'. I što da ja kažem na to ako se zna da sam prije toga svake godine igrao za reprezentaciju, davao sve od sebe, nikada nisam igrao loše. Jednostavno, 'ubije te' kad ti to tako kaže", prisjeća se Špoljarić koji je iste godine, nakon Olimpijade, opet vraćen u reprezentaciju, za Svjetsko prvenstvo u Norveškoj, a zatim više nije pozivan. Slijedili su problemi i u klubu Zagreb. "Ubrzo nakon toga su me potjerali iz Zagreba. Prvo su me tjerali, onda su tražili odštetu za mene, to su njihova posla. Nisam se nikome zamjerio, ne znam zašto su me tjerali, to tako ide. Na kraju mi je u ljeto 2010. istekao ugovor sa Zagrebom, mogao sam ići svojim putem i otišao sam u Berlin." Smatra da je to bio najbolji potez u njegovoj karijeri pa uz puno smijeha kaže: "Odmah sam se pomladio. U novinama se, od moje 28. do 30. godine, govorilo 'ne trebaju nam stariji igrači' a ja sam se nakon toga pomladio."

KAD JE POTPISAO za Fuchse Berlin, klub je prethodnu sezonu završio na devetom mjestu, ali sa solidnim ambicijama. Radio se o sportskoj grupi Fuchse Berlin Reinickendorf koja okuplja nekoliko klubova iz raznih sportova, a od 2005. počeli su snažnije ulagati u rukometni klub Fuchse Berlin. "Fuchse Berlin je star klub, oni su 80-ih igrali i u europskim kupovima, čak su i neki hrvatski rukometaši tada igrali za njih. Kako je došlo do financijskih problema, klub je ispao iz prve lige, a prije sedam godina je došlo do promjene. U klub je 2005. za generalnog menadžera došao Bob Hanning, koji je prije toga postigao uspjehe u Hamburgu. Stvaranje jakog Fuchse Berlina ujedno je bio dio plana da se u Njemačkoj rukomet razvija u velikim gradovima, odnosno da se rukomet preseli iz sela u gradove. Prije se rukomet igrao u manjim mjestima, a tada nema ni tolike popularnosti ni novca, dok preseljenje u velike gradove donosi jači marketing i promociju sporta", objasnio nam je Špoljarić.

DEVETO MJESTO bilo je samo jedna stepenica prema usponu, ali i u klubu su bili iznenađeni brzinom kojom je uspjeh došao. U sezoni 2010./11., prvoj u kojoj je za njih igrao Špoljarić, klub je osvojio treće mjesto u njemačkoj ligi i plasirao se u Ligu prvaka, što je bila prava senzacija. "U klubu su rekli da idemo polako prema naprijed, nitko nije rekao da moramo biti drugi ili treći, nego su prije dvije godine rekli - bili smo deveti, cilj sljedeće sezone je da budemo sedmi. Stepenicu po stepenicu. Mi smo već moju prvu sezonu odigrali dobro i ušli u Ligu prvaka, i ovu sada sezonu igramo jako dobro. Nisam se nadao da ću ikada više igrati ni Ligu prvaka, a kamoli final four, ali ipak se dogodilo", tvrdi Špoljarić, a Fuchse Berlin ponovo igra dobro, ponovo su treći u njemačkom prvenstvu. A onda se u ljeto 2011. klub odlučio na kupnju rukometnog superstara Ikera Romera, španjolskog reprezentativca koji je bio svjetski prvak sa Španjolskom 2005. i treći na Olimpijadi u Pekingu 2008.

"Hanning je rekao da idemo stepenicu po stepenicu, ali mi smo prošle godine osvojili treće mjesto, to je bio ogroman uspjeh, čudo neviđeno u Njemačkoj. On je onda rekao 'kad smo već osvojili treće mjesto, to treba i održavati'. Morao je kupiti nekoga, odlučio se za Ikera Romera, svjetsko ime koje je klubu puno značilo u marketinškom smislu. On je svakog dana u novinama, stalno daje intervjue, a Nijemci pate na veličine i na osvojene medalje na svjetskim prvenstvima i Olimpijadama", tvrdi Špoljarić kojeg su se tada sjetili i njemački novinari, jer ipak je on osvojio zlatnu medalju s reprezentacijom 2003. u Portugalu i 2004. na Olimpijadi u 'Červar me nije pozvao na Olimpijadu u Peking i bilo mi je vrlo teško'Ateni. "Kad sam prije dvije godine došao u Berlin, nitko nije ni znao za klub, nitko u gradu nije pričao o nama, sada, čim uđem u taksi, svi me prepoznaju, svi pitaju za rukomet, a marketinški posao funkcionira čudesno. Dvorana u kojoj igramo prima blizu 9000 ljudi, puna je na skoro svakoj utakmici. Proračun kluba iznosi 4,7 milijuna eura, s tim da grad ne daje novac klubu, ovdje nema Milana Bandića, kao što ne daje ni država." Klub živi od prodaje ulaznica i sponzora, a koliko je mnogo sponzora, pokazalo se prošlog tjedna kad su svi igrači bili pozvani na pokerturnir na kojem su prisustvovali i sponzori, a njih nije bilo malo. "Po popularnosti, nogometni klub Hertha je najpopularniji u Berlinu, premda su sada između prve i druge lige, a nakon toga smo ravnopravno mi, hokejaški klub Eisbären i košarkaški klub Alba. A što se tiče zainteresiranosti sponzora, mi smo ispred Eisbärena i Albe."

SVEMU TOME pridonijele su fantastične igre u Ligi prvaka pa je Fuchse Berlin u osmini finala izbacio favorizirani Hamburg za koji igraju hrvatski reprezentativci Domagoj Duvnjak, Blaženko Lacković i Igor Vori, a u četvrtfinalu španjolski Ademar León, i to nakon što su u prvoj utakmici izgubili s 11 golova razlike i u Berlinu sve to nadoknadili. "Ovih dana se u njemačkim medijima puno piše kako je moguće da smo mi tako dobri iako Hamburg ima dvostruko veći proračun od nas. Kao prvo, imamo odličnog trenera, Islanđanina Dagura Sigurdssona, u životu nisam imao boljeg trenera. Stručnjak je za sve, od vođenja treninga do psihologije odnosa s igračima. Primjerice, u klubu nas ima nekoliko starijih od 30 godina i on mi zna reći 'Deno, odmori se malo, stani sa strane', ja mu kažem 'ma, mogu ja, nema problema', ali on mi opet kaže 'ne, ne, samo stani sa strane'. A kad ti trener tako kaže, dat ćeš mu sve od sebe." Trener ima 38 godina, vrlo je mlad, ali Špoljarić kaže kako je trenerov autoritet neupitan. "U hrvatskom rukometu, odnosno sportu, uvijek se rade problemi oko tisuću nebitnih stvari, bitno je je li netko popio pivo ili je li uvečer izišao van do sitnih sati. Naš trener nikada nije zabranio igračima da popiju pivo, jedno, dva, pet, nije bitno, čak on nama kupi gajbu pive. Dan prije bilo koje utakmice svi smo zajedno na večeri i trener nam kaže 'ajmo svi popiti jedno pivo'. To njemu nije problem. Kao što nam nikada nije rekao da se na spavanje mora ići najkasnije u 23.30. Toga kod njega nema. Jednom prilikom, lani, bili smo u Kielu i u hotelskom baru nas je trener vidio kako sjedimo i pričamo u jedan sat nakon ponoći, ali nam je rekao 'nema problema'. Međutim, ako drugi dan nešto zaribaš, trener će ti prigovoriti, što je normalno. To je taj islandski mentalitet."

A upravo je Dagur Sigurdsson tražio Špoljarića u momčadi, pitao je Ninčevića za savjet, a zatim su počeli pregovori. "Mi ovdje čak manje treniramo nego u Zagrebu. U Zagrebu smo imali svakog dana dva treninga jer je liga slabija pa se mora više trenirati, barem je to bila trenerova filozofija. Ovdje imamo drukčiji raspored. Primjerice, prošle nedjelje smo imali utakmicu, u ponedjeljak smo imali slobodno, u utorak smo imali jedan trening i jednosatnu pripremu za utakmicu, u srijedu smo igrali utakmicu, četvrtak je bio slobodan, u petak smo bili ujutro u teretani. Dakle, imaš vremena za odmor", objasnio nam je Špoljarić koji ipak ne razmišlja o tome kako bi opet mogao biti pozvan u reprezentaciju, bez obzira na to što izbornik nije više Lino Červar nego Slavko Goluža.

"NISAM SE PONADAO reprezentaciji, nisam uopće razmišljao o tome. Rekao sam - reprezentacija je za mene završena priča i ne želim se zbog toga živcirati. Patio sam zbog reprezentacije dvije-tri godine i ne želim se više na to vraćati. Jednom me čak Goluža i zvao zbog jedne utakmice, ali rekao sam mu 'ako ću zbog neke frke doista trebati reprezentaciji, odazvat ću se', ali reprezentacija postiže dobre rezultate, promijenjeno je dosta igrača pa neka sve ide svojim tijekom, neka mladi i dalje nastupaju." Špoljarić ujedno uživa i u Berlinu kao prelijepom gradu. "Kad sam došao u klub, upoznao sam čovjeka koji se zove Frenk i koji je zadužen za pronalazak stana za igrača. Volonter, čudo od čovjeka, prima 400 eura mjesečno od kluba i on se brine o svemu. Ponudili su mi 20-ak stanova, želio sam biti blizu Ivana Ninčevića jer je već nekoliko godina u Njemačkoj, zna jezik, tako da živimo u dobrom kvartu, 500 metara od Ku'damma, u centru smo Berlina. Ima puno hrvatskih kafića gdje popijem jutarnju kavu i pročitam hrvatske novine, a ima i puno Hrvata s kojima smo se zbližili", rekao nam je na kraju Špoljarić i poručio: "Do 2014. ne mičem se iz Berlina."