Packard je prvi puta uhićen kada je preskočio ogradu u svojoj lepršavoj biskupskoj halji, predvodeći okupaciju zemljišta u vlasništvu Crkve (Screenshot: Youtube)Svećenik George Packard ovih je dana građanskim aktivizmom i hrabrošću posramio većinu svojih kolega iz svih vjerskih zajednica. Veteran Vijetnamskog rata i umirovljeni episkopalni biskup, Packard je sudjelovao na prvosvibanjskim demonstracijama pokreta Occupy na Memorijalnom trgu vijetnamskih veterana u New Yorku kao pripadnik organizacije Veterani za mir. Kada je policija pokušala rastjerati prosvjednike, Packard i još 15 bivših vojnika napravili su živi zid te su uhićeni i odvedeni u pritvor u policijskom kombiju.

To je Packardu već drugo uhićenje u sklopu prosvjeda pokreta Occupy - 17. prosinca 2011. „uhićen je kada je preskočio ogradu u svojoj lepršavoj biskupskoj halji" predvodeći okupaciju zemljišta u vlasništvu Crkve svetog trojstva na Manhattanu, pothvat izveden u znak odgovora na policijsku raciju u parku Zuccotti. Kao dvostrukom prijestupniku sada mu prijeti tromjesečna zatvorska kazna. Za razliku od ispraznih propovijedi i simboličkih gesti milosrđa drugih vjerskih vođa - bilo kršćanskih, židovskih ili muslimanskih - Packardov otpor primjer je „istinskog kršćanskog svjedočenja" u vremenu krize, a njegovo uhićenje podsjetnik na cijenu koju ponekad treba platiti u borbi protiv zala korporativne države, piše novinar i književnik Chris Hedges za Truthdig.

Karikature Isusovih učenja

Sam Packard rekao je Hedgesu da uhićenja sada predstavljaju svojevrsno odlikovanje za sudionike pokreta. U vremenima uličnog aktivizma nema više povratka institucionalnom poretku i slušanja uspavljujućih obreda u crkvama koje su postale „muzeji", „karikature onoga što je Isus htio". Crkva kao organizacija doživjela je neuspjeh, što je očito i iz njezina distanciranog stava prema prosvjednicima; tek se izvan njezinih zidova može doživjeti istinski kršćanski duh. Packard je opisao Occupy kao politički pokret sa snažnom moralnom jezgrom i dio, zajedno s Arapskim proljećem i drugim pobunama širom svijeta, „ponovnog buđenja duhovne antropologije". U vrijeme kada ljudi gube nadzor nad vlastitim životima jer im politički sustav posvećen dobrobiti najbogatijih oduzima pravo glasa i osnovno dostojanstvo, jedino što im preostaje je „kontrola nad njihovim fizičkim bićem". Stoga demonstranti koriste vlastita tijela kao sredstvo okupacije prostora koji su im nepravedno oduzeti.

Packard se prisjetio i svog posljednjeg posjeta Memorijalnom trgu 1985. godine, kada je održana parada vijetnamskih veterana kojoj je i sam prisustvovao u svojoj staroj uniformi. Tada se kretao istom rutom kao i na Occupyjevu prosvjedu 1. svibnja, samo u suprotnom smjeru. Posebno zanimljivom slučajnošću smatra poprišta svojih uhićenja - prošlog prosinca na crkvenom tlu, a ovog svibnja kod spomenika svojim palim suborcima. „Uspomena na moje nekadašnje drugove", kaže, „susreće se s ustrajnom istinom mojih novih drugova."

Nema hrabrosti na bojnom polju

Podrijetlom iz srednjoklasne obitelji s Long Islanda, Packard je diplomirao na koledžu Hobart u državi New York, da bi zatim upisao studij prava koji je nakon godinu dana prekinuo zbog unovačenja u vojsku. 1969. godine poslan je u Vijetnam, gdje je 20 dana nakon dolaska „predvodio svoju prvu zasjedu". Pogled na tijela neprijatelja nakon što je prvi put ubio, prisjeća se, ostavio ga je potpuno ravnodušnim. Istreniran da ostane miran i u najstresnijim okolnostima, jedino na što je tada mislio bilo je da je uspješno izvršio zadatak. „Nema hrabrosti na bojnom polju", zaključuje. Sa svojim vojnicima hladnokrvno je likvidirao preživjele da njihovi krici ne bi privukli njihove suborce. Na ranjenike su bacali granate dok god je među njima bilo živih, a zatim su pretraživali džepove mrtvaca, često u njima pronalazeći fotografije obitelji i bliskih osoba. Packard je skupljao fotografije i krišom ih spaljivao jer „osjećao sam da imam u svom posjedu simbole života onih koje sam ubio", dragocjene uspomene nepovratno oduzete drugom ljudskom biću. Ponekad je razmišljao o tome da potraži osobe sa slika kako bi im se ispričao.

Industrijsko klanje

Packard je, komentira Hedges, bio „sićušan zubac u velikom zupčaniku industrijskog klanja koje su Sjedinjene Države pokrenule u Vijetnamu". Spaljivanje sela, ubijanje civila svim raspoloživim sredstvima, gađanje životinja iz zabave, a između toga trenuci opuštanja uz opijate i lokalne djevojke; život je postao bezvrijedan, a moć nad životom i smrću koju im je dodijelila vojska njihove države učinila je od Packarda i njegovih ljudi poremećene individue čiji se život „sveo na vrtlog bola ili prolazne ekstaze".

U godinu dana na čelu američkih vojnih odreda Packard je sa svojim ljudima ubijao 12 do 15 ljudi po okršaju. Ne zna točno koliko je Sjevernovijetnamaca i Vijetkongovaca ubio, ali procjenjuje da je sudjelovao u tridesetak zasjeda i oružanih borbi. Rat mu je bio istodobno stravično i neodoljivo iskustvo. U svojim crkvenim susretima često misli kako je jedina prisutna osoba koja je iskusila ubojstvo drugog čovjeka. „Prekršio sam zapovijed 'Ne ubij'", kaže. „Ubijao sam druge ljude. Oduzimao sam živote. ... U Vijetnamu sam postao profesionalni ubojica. Bio sam ponosan na ono što sam u stanju učiniti." Višekratno odlikovan, pri kraju svoje vojne službe podučavao je druge taktikama zasjede. Kući se vratio kao zakleti mrzitelj rata, a 1971. se zaredio ne bi li izašao na kraj s moralnim dvojbama koje su ga mučile. I dalje ima noćne more, a život je posvetio okajanju vlastitih grijeha pa makar i po cijenu zatvora.

Korporativno ozračje crkvenog ureda

ScreenshotPackard kaže da su se najvažniji trenuci u njegovu životu sastojali od povezivanja s drugim ljudima. Čvrste veze s njegovim suborcima bile su nužne za preživljavanje u ratu; kada je tu vrstu odanosti pokušao opisati svojim profesorima na studiju teologije, nisu uopće razumjeli o čemu govori. Kasnije, kada se liječio od raka i čekao u redu za zračenje, primijetio je da su najviše optimizma širili pacijenti koji su nastojali komunicirati s drugima, povezati se međusobno u patnji i neizvjesnosti kako bi svima bilo lakše. To je zajedništvo sada ponovo pronašao u pokretu Occupy, čija je otvorena humanost u potpunoj suprotnosti s hladnim korporativnim ozračjem crkvenog ureda. Opisujući uspon dizalom na 14. kat radi unaprijed zakazanog sastanka s rektorom, Packard priznaje da se pritom svaki put zapita: „Gdje je tu povezanost?"