Mirko Crocop Filipović”’Pride or die’, stari moj, ponos ili smrt. Pojma nisam imao što to znači u ultimate fightu, mislio sam da je to neka bezvezna krilatica, ali kada sam se našao među borcima ultimate fighta, shvatio sam da je to najbolja krilatica koju sam ikad čuo. Shvatio sam što to znači kada sam gledao meč legendarnog prvaka Roycea Gracije koji je bio samo jednom poražen, i to tako što ga je protivnik uhvatio u zahvat za gušenje čega se Gracia nije mogao osloboditi. To je toliki pritisak na grkljan da će nakon pet sekundi svatko udariti dlanom o pod što znači predaju borbe. Međutim, Gracia je cijelu minutu trpio gušenje tako da više nije bila riječ o porazu i pobjedi nego je to bilo pitanje života i smrti. Nije se predao nego je pao u nesvijest. Tada sam shvatio što znači izraz ‘ponos ili smrt’ u ultimate fightu”, kaže Mirko Crocop Filipović, 27-godišnja nova zvijezda ultimate fighta, koji je sasvim slučajno ušao u tu konkurenciju i počeo doslovce razbijati sve one koji su u tom gladijatorskom sportu do sada nešto značili. Pride je ujedno i naziv organizacije koja ima neku vrstu tutorstva nad tim sportom.
Filipović je prije tri godine, na opće iznenađenje, postao zvijezda K-1 borbi, nove vrste borbi što su, kako sam kaže, najsličnije tajlandskom boksu i koje su Japanci toliko komercijalizirali da na godišnjem finalnom natjecanju osam najboljih K-1 boraca što se održava u Tokyo Domeu okupi više od 70 tisuća gledatelja. U svojoj prvoj godini nastupa Filipović je došao do samog finala, gdje je poražen, kako kaže, zato što su mu u prethodnim borbama slomili nekoliko rebara. Lomovi kostiju normalna su stvar u tom sportu. Uostalom, kada smo Filipovića posjetili u teretani Antiterorističke jedinice u Lučkom, čiji je član i zbog čega nosi nadimak Crocop, vrat mu je bio izgreban, ali nije htio reći o čemu je riječ.
'Bivšeg prvaka ultimate fighta Kazuyuki Fujitu nokautirao sam udarcem u glavu koji sam vježbao mjesec dana: završio je u bolnici, a već u ringu izgubio je više od litre krvi. Cijela dvorana je plakala, ipak je on japanski nacionalni heroj' Godine 2000. Filipović je ušao među osam najboljih K-1 boraca, a godinu dana poslije, na opće iznenađenje, bio je poražen u kvalifikacijama od nepoznatog Kanađanina McDonalda. Reakcija dobrog dijela hrvatske javnosti bila je očekivana, u stilu “ma znali smo da on ne može…”
“To je specifičnost ovog sporta. Goran Ivanišević osvojio je Wimbledon, nakon toga je gubio 10-15 puta i nikome ništa. A ja da pobijedim 10 najjačih ljudi na svijetu, izgubim od 11., ljudi će reći – Filipović ništa ne valja. Šuker može promašiti 50 penala, ali zbog jednog pogotka na Svjetskom prvenstvu bit će kralj i legenda. U kvalifikacijama za turnir K-1 podcijenio sam protivnika, doslovce sam se zafrkavao i naletio na udarac koji me je uzdrmao. Sudac je prekinuo meč iako nije trebao, a pojedinci su jedva dočekali moj poraz”, priča Filipović priznajući da je tada bio jako ljut. Upravo ta ljutnja dovela ga je do toga da se počne boriti u ultimate fightu, još krvavijem sportu od K-1, jer je dopušteno sve osim udaraca u genitalije i guranja prstiju u oči i usta.
“Nakon poraza u Australiji u kvalifikacijama za K-1 prije više od godinu dana, nazvali su me japanski organizatori i ponudili mi borbu u ultimate fightu. Bio sam toliko ljut na sebe zbog poraza da sam bio spreman tući se s medvjedom. Nisam imao pojma s kim se moram boriti niti sam ikada pratio ultimate fight”, kaže Filipović. Prvak borbi K-1 Jerome Le Banner izjavio je za neke japanske novine kako su borci ultimate fighta zapravo “pederčići koji se valjaju po podu” na što mu je tadašnji prvak ultimate fighta Kazuyuki Fujita odgovorio: “Dođi u ring da ti pokažemo tko je pederčić”. Le Banner se uplašio i uzmaknuo, isto je napravio drugoplasirani Ernest Hoost i trećeplasirani Peter Aerts, bez obzira na golem novac koji im se nudio.
“Kako su u to vrijeme njih trojica bili popularniji od mene, ponudili su mi borbu tek nakon što su je oni odbili. Ja sam prihvatio meč, ali sam prihvatio i velik rizik. No hazarder sam u životu i zbog toga se sam sebi divim. Otišao sam mjesec dana trenirati u Ameriku i tamo sam doslovce krv pišao svakog dana. Takve treninge ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Pet sati dnevno ležao sam na podu i trenirao jer je Fujita majstor u rušenju čovjeka na pod i dovršavanja borbe na taj način. On je protivnicima lomio vratove, pršljenove, ruke, to je nešto prestrašno. Visok je 182 centimetra, ima 130 kilograma bez trunka sala”, kaže Filipović koji je visok 188 centimetra i ima 100 kilograma, 30 manje od Fujite.
Epilog je poznat, prošle jeseni, nakon samo 32 sekunde borbe Fujita je završio u bolnici. “Pogodio sam ga u glavu nakon što sam mjesec dana vježbao jednu te istu kombinaciju. Znao sam da će me pokušati srušiti hvatanjem za lijevu nogu, čekao sam da se sagne, nisam uspio prvi i drugi put, a kad sam ga treći put pogodio, napravio sam mu doslovce rupu u glavi. Već u ringu Fujita je izgubio više od litre krvi, to je bio najkrvaviji meč u povijesti ultimate fighta. Od takvog udarca umire se na licu mjesta, a Fujita je imao snage nakon primljenog udarca povući me na pod, tek se onda zaljuljao i pao. Takvim udarcem običnog bih čovjeka ubio i slomio mu vrat, no Fujita je imao snage sam otići iz ringa. Nakon toga se srušio u hodniku pa su ga odvezli u bolnicu gdje je proveo dva tjedna”, priča Filipović na kojem se vidi da mu ne nedostaje samopouzdanja. “Fujita ima obujam vrata 60 cm, a kada znate da Mike Tyson ima 52 cm, probajte usporediti. Do tada je bio neporažen, on je jedan od najpopularnijih japanskih sportaša uopće. Nisam ni ‘jebemti’ rekao, bio sam tako opušten, razvalio sam ga k’o konja. Cijela dvorana je plakala, Fujitsu je ipak nacionalni heroj”, naglašava Filipović.
U drugoj polovici 2001. slijedile su nove borbe u ultimate fightu, Filipović je spektakularno nokautirao poznatog Japanca Nagatu, i to nogom u glavu nakon samo 21 sekunde borbe. “Javnost u Japanu bila je toliko zainteresirana za mene da su me pitali koga želim za sljedećeg protivnika. Rekao sam da se želim vratiti u K-1 i pobijediti prvaka K-1. Bio je to Nizozemac Mark Hunt i riskirao sam jako mnogo, čak i financijski. Japanci su prije borbe, koja je bila zakazana za 5. ožujka, htjeli produljiti ugovor sa mnom, no odgodio sam potpisivanje. Da sam izgubio, dobio bih mnogo lošiji ugovor, no deklasirao sam Hunta”, kaže Filipović. Tvrdi da je njegov udarac lijevom nogom najbrži i najkvalitetniji, protivnik uopće ne može primijetiti da mu se noga približava glavi, a sam udarac težak je, kako je izmjereno, 720 kilograma.
Filipovićev sljedeći meč očekuje se 28. travnja u Tokiju, gdje će se boriti s Vanderleijem Silvom iz Brazila, prvakom ultimate fighta, a 75 tisuća karata već je rasprodano. “Tko mi uđe u ring, želim ga uništiti, nema diskusije; da mi je rođeni brat, izmasakrirao bih ga. Odakle mi taj nagon? Taj nagon ima svaki čovjek u sebi, pitanje je samo hoće li se on razviti ili ne. U ultimate fightu nitko ne želi ubiti protivnika i nitko ne razmišlja o tome da ga ubije, što je i jako teško jer je riječ o vrhunski pripremljenim borcima. Prosječnom čovjeku to je neshvatljivo. To je najnaporniji sport na svijetu. Najdivnije je to što sam u Japanu heroj, idol, nema Japanca koji nije čuo za mene”, kaže Filipović i ističe kako su borci ultimate fighta vrhunski sportaši s kojima Mike Tyson ili Lennox Lewis ne bi izdržali ni minutu. “Kao djecu bi ih istukli, to potpisujem životom.”
Filipović ne želi govoriti o sebi i svojim kolegama kao razbijačima pa kaže: “Ja sam umjetnik, ja se ne tučem, ja se borim. Moja specijalnost, noga u glavu kada protivnik ni ne vidi moju nogu, to je, stari moj, umjetnost.”
Nema borca koji se tako uspješno bori i u ultimate fightu i u K-1, nikada nitko nije istodobno bio svjetski prvak u oba natjecanja. “A ja se nadam da ću ući u povijest kao jedini borac koji je u tome uspio”, kaže Filipović. K-1 i ultimate fight dva su različita sporta koji zahtijevaju različite pripreme. “Ja sam tzv. stand-up fighter, a većina boraca ultimate fighta spada u ground fightere, stručnjaci su za obaranje na pod, a tada ti nema spasa. Runda traje 10 minuta i u hrvanju se čovjek lako potroši. Borba sa Silvom borba je mog života”, smatra Filipović i ističe: “Filipović je danas kralj, najveći, najtraženiji, najpoznatiji i najbolje plaćeni borac.”
U pripremama Filipoviću posljednjih godinu i pol dana pomaže Damir Siser s kojim se sreo kako bi mu on propisao pravilnu prehranu, a nakon toga Siser mu je postao i trener. “Mirko kaže kada osjeti što mu nedostaje. Prije godinu i pol dana, kada smo se prvi put sreli, rekao je da mu nedostaje rad u teretani. Borci zaziru od teretane jer smatraju da će biti sporiji, no Mirko nije ništa sporiji, jači je, spremniji i sigurniji”, smatra Siser.
Nakon borbe sa Silvom, Filipović se vraća borbama K-1 pa će u kolovozu u Las Vegasu i listopadu u Osaki sudjelovati na kvalifikacijama za finalni turnir u prosincu u Tokiju. Filipović ne sumnja da će osvojiti taj turnir. Ovih dana je u Los Angelesu gdje će imati, osim sportskih, i poslovne razgovore. “Zapazio me jedan hollywoodski producent koji zastupa mnoge filmske zvijezde, koji je fanatik za borilačkim sportovima i koji je 300 puta pogledao moju borbu s Fujitom. Nazvao me osobno iz Los Angelesa jer se htio upoznati sa mnom ”, smješka se Filipović.
Kada govori o svom uspjehu, Filipović stalno ističe Zvonimira Lučića, vlasnika Zvonimir Securityja. “On je stao iza mene kada nitko nije. Zovem ga svojim drugim ocem. Kada sam došao u Zagreb, nisam imao kune u džepu. Spavao sam u studentskom domu, a on je prije pet godina došao i rekao – momak, ti ćeš biti šampion. Svaki mjesec davao mi je nekoliko prosječnih plaća, i to meni koji sam došao u Zagreb s dvije vrećice i bez ikakvog iskustva. Bilo mu je bitno da imam vrhunsku prehranu, da mogu platiti stan i da ni o čemu ne razmišljam. Da nije bilo njega, morao bih raditi kao redar, što sam drugo mogao sa završenom srednjom školom?”, pita se Filipović, momak iz Privlake kraj Vinkovaca koji je, dok su drugi trenirali nogomet i košarku, betonirao staklenke i dizao ih kao utege. “Bila je to neka vatra u meni. Divim se Kostelićima, ali njih je gurao otac, a mene nije gurao nitko. Pokojni otac govorio mi je da prestanem kada bi me vidio kako navečer treniram na –10 stupnjeva – snijeg pada, a ja u garaži s betoniranim podom na koji sam stavio nekakav tepih. Nije mi jasno kako se nisam razbolio.”
Filipović, kao pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko, zbog toga i nosi nadimak Crocop. “U ATJ Lučko super sam se uklopio. Ti mladi dečki su potplaćeni, primaju 4000 kuna plaće, niti stanove nisu dobili. Meni ne treba ta plaća. Ne bih o našim akcijama, ali i ja mogu ‘popiti’ metak i meni zbog toga može stradati karijera. Ni Japancima to nije jasno, pitaju me što mi to treba, ne mogu vjerovati da mi je plaća manja od 500 dolara. Bitno je da sam ja sretan”, smješka se Filipović koji sanja da će jednog dana uživati u obitelji u kući koju bi sagradio u Zagrebu. “Nisam megaloman, treba mi samo kuća s podrumom u kojem bi bila teretana i da nedjeljom s dečkima roštiljam i igram belu. Ne znam što bih više trebao”, zaključuje Filipović.