Edward EganKatolička crkva u SAD-u u dubokoj je krizi zbog pedofilije koja je među svećenicima poprimila takve razmjere da ugrožava povjerenje vjernika u tu instituciju i izaziva sumnju američkog pravosuđa u privrženost vodstva Katoličke crkve američkim zakonima. Prema tvrdnjama najnakladnijeg američkog newsmagazina Time, za pedofiliju je u SAD-u optuženo oko 2000 katoličkih svećenika u više od pola od 194 biskupije, od onih na dnu crkvene hijerarhije do biskupa.
Početkom ožujka sa svog je položaja odstupio Anthony J. O’Connell, biskup iz Palm Beacha na Floridi, optužen da je prije četvrt stoljeća napastovao dječaka. Dvojica od 13 američkih kardinala –Bernard Law iz Bostona i Edward M. Egan, nedavno imenovani nadbiskup New Yorka – izravno su upetljani u skandal jer je otkriveno da su štitili svećenike pedofile, davali im nove župe i tako im omogućavali napastovanja djece.
Početkom siječnja dnevnik Boston Globe počeo je objavljivati članke o pedofiliji i njenom prikrivanju u bostonskoj nadbiskupiji. Bio je to rezultat dugotrajnog istraživanja većeg novinarskog tima. Već prvi članak “Crkva je svećeničku pedofiliju tolerirala godinama”, objavljen 6. siječnja 2002., izazvao je golemu senzaciju, samo nekoliko dana prije nego što je u Bostonu trebalo početi suđenje bivšem svećeniku, 66-godišnjem Johnu Geoghanu, optuženom za pedofilsko napastovanje od prije petnaestak godina, otkrio je da je Geoghan, dok je bio svećenik, napastovao stotine dječaka od kojih ga je dosad prijavilo 130.
Posebno šokantan bio je podatak da je najmlađi napastovani imao samo četiri godine. No građane Bostona najviše je sablaznilo otkriće lista da je crkvena vlast od samog početka znale da je Geoghan opasni pedofil, ali ne protiv njega ništa nije poduzela. Nije ga prijavila policiji i stalno ga je slala u nove župe, kad god bi u nekoj župi njegovo ponašanje izazvalo sablazan. Boston Globe je objavio i da je Geoghana izravno štitio bostonski kardinal Bernard Law, koji je početkom 1984. postao bostonski nadbiskup, a već iste godine doznao je da je Geoghan napastovao svih sedam maloljetnih sinova iz jedne katoličke obitelji. Umjesto da to spriječi, Law je Geoghana preselio u gradić Weston. Jedan od Lawovih pomoćnika zbog toga je Lawu napisao prosvjedno pismo, no Law je tog svećenika maknuo s položaja. Geoghan je pak u novoj župi u Westonu upravljao trima skupinama dječaka, a 1989. je otkriveno da napastuje ministrante. Tada je po Lawovoj naredbi otišao na dva mjeseca u terapijski centar za liječenje pedofila, ali je potom vraćen u Weston, gdje je još tri godine napastovao barem dvadesetak dječaka, sve dok 1993. nije maknut. Prema Boston Globeu, naknadno je utvrđeno da je Geoghan kao svećenik, sve do 1998., čak 34 godine, napastovao djecu i da su za to prije Lawa znali i dvojica prethodnih kardinala na čelu bostonske biskupije. List ih je izravno okrivio za patnje i psihološke probleme stotina dječaka.

Američki novinari razotkrili su posljednjih mjeseci široko raširenu pedofiliju u svećeničkim redovima, koja je uzela takve razmjere da izaziva sumnje u zdravo promišljanje crkvenog vodstva te u lojalnost vodstva katoličke crkve američkim zakonima: posebno je uznemirujuće što crkvene vlasti nisu pedofile prijavljivali policiji već su ih slali u nove župe i omogućavali im da i dalje napastvuju maloljetnike Nagodbe o odštetama

U katoličkom Bostonu Law je bio cijenjen kao jedan od najutjecajnijih američkih kardinala. Rođen je 1931. u Meksiku, otac mu je bio pukovnik američkog ratnog zrakoplovstva. Diplomirao je na Harvardu i potom poželio postati svećenikom pa je pohađao i sjemenište u Los Angelesu. Zaređen je 1961. u saveznoj državi Mississippi i brzo je napredovao. Već u listopadu 1973. papa Pavao VI. imenovao ga je biskupom na siromašnom jugu Missourija. U siječnju 1984. postao je bostonskim nadbiskupom, a 1985. Ivan Pavao II. imenovao ga je i kardinalom (danas je po stažu drugi američki kardinal).
Law je reagirao na skandal sazvavši tiskovnu konferenciju u Bostonu. Vrlo emotivno zatražio je oprost jer je dopustio da Geoghan nastavi služiti kao župnik gotovo deset godina nakon što je doznao da je opasan pedofil. “Znao sam da je bilo pritužbi protiv Geoghana zbog napastovanja, ali sam ga ipak ponovno postavio za župnika na temelju savjeta psihijatra i uvjeravanja da taj moj čin neće ni za koga biti opasan. Nisam imao znanja ni iskustva s tim problemom kakva imam sada. Zato tražim oprost od žrtava Johna Geoghana, ispričavam se njihovim obiteljima, a posebno onima koji su bili napastovani i zbog moje odluke da Geoghanu ponovno dam župu. Ispričavam se bolna srca.”
Objavio je da će odsad u njegovoj nadbiskupiji na snazi biti “politika nulte tolerancije” prema pedofilima, da će sa svima oštećenima nadbiskupija pokušati sklopiti izvansudsku nagodbu, pa je već 50 tužbi protiv nadbiskupije zbog Geoghanova napastovanja riješeno. Nadbiskupija je isplatila odštetu od ukupno 10 milijuna dolara, a procjenjuje se da bi još osamdesetak tužbi moglo nadbiskupiju stajati dodatnih 30 milijuna dolara. Svaki napastovani dobiva između 230.000 i 350.000 dolara. Nadbiskupija ne želi suđenja nego sporove rješava tihim dogovorima. Boston Globe domogao se nekoliko tisuća crkvenih dokumenata o tom problemu, obznanio da je nadbiskupija zadnjih godina razmotrila pritužbe zbog pedofilije protiv čak 70 svećenika, a sve ih je potiho riješila, ne prijavivši ni jednog osumnjičenog policiji. Law je na tiskovnoj konferenciji izjavio da je razmotrio sve nove pritužbe za pedofiliju i protiv drugih svećenika, pa ih je u posljednje vrijeme iz raznih župa uklonjeno još šest i da pedofilije u nadbiskupiji više nema. No nakon te konferencije još šestorica od 947 svećenika bostonske nadbiskupije uklonjeni su zbog pedofilije, a ovih dana još dvojica. Law je novinarima rekao da je njegova nadbiskupija odlučila da će odsad svaki slučaj pedofilije prijaviti policiji, odavši tako da je crkva prije smatrala da pedofile među svećenicima ne treba prijavljivati policiji. Boston je tako postao jedna od posljednjih biskupija u SAD-u koje su preuzele tu obvezu.
Boston Globe je anketirao građane Bostona, većinom katolike, koji uglavnom smatraju da bi Law morao odstupiti s položaja jer je njegovo ponašanje bilo nedopustivo. Većina ispitanika također smatra da problem nije u pojedincima, Geoghanu ili Lawu, nego u općem odnosu Katoličke crkve prema pedofiliji među svećenicima, jer je Crkva uvijek više nastojala zaštititi svoje svećenike nego žrtve njihove pedofilije.
Na suđenju koje je počelo neposredno nakon što je Boston Globe počeo objavljivati svoju seriju članaka, na kojem je dokazan prvi slučaj pedofilije, Geoghan je osuđen na deset godina zatvora, šest bezuvjetno. Kada izađe iz zatvora, bit će mu doživotno zabranjeno da se približi bilo komu mlađem od 16 godina. Sada mu predstoje još dva suđenja, a bilo bi ih i više da mnogi stariji slučajevi nisu u pravosudnoj zastari.

Evidencija pedofila

Nakon tekstova Boston Globea i iz drugih dijelova SAD-a počele su stizati informacije o svećenicima pedofilima. Novinari su pokušali dobiti statističke podatke o pedofiliji u Katoličkoj crkvi, ali Katolička crkva u SAD-u ne vodi o tome središnju evidenciju. Svećenik Thomas Doyle, koji je ujedno i pravnik, prije 17 godina predložio je američkoj biskupskoj konferenciji da se provede jedinstvena evidencija pedofilskih slučajeva u Crkvi, ali je to tada odbijeno. Doyle tvrdi da je zbog tog prijedloga bio ukoren, proglašen disidentom i uklonjen s tadašnjeg položaja u nuncijaturi Vatikana u Washingtonu te je sada vojni kapelan u Njemačkoj.
Teksaška odvjetnica Sylvia M. Demarest, koja je za teško napastovanog ministranta od biskupije u Dallasu izborila odštetu od 119 milijuna dolara, počela je sustavno skupljati informacija. Do 1996. skupila je podatke o 1100 svećenika optuženih da su napastovali djecu. Kaže da će uskoro imati popis, koji nije konačan, 1500 svećenika pedofila, oko tri posto od 60.000 svećenika u SAD-u. Bivši katolički svećenik Richard Sipe, koji sada radi kao psihoterapeut, tvrdi da njegova istraživanja pokazuju da je šest posto američkih svećenika imalo seksualnih kontakata s maloljetnicima, četiri posto s tinejdžerima, dva posto s mlađom djecom. On tvrdi da je postotak napastovanja među katoličkim svećenicima veći nego u drugim profesijama, koje imaju dodira s djecom, ali i nego kod svećenika drugih vjeroispovijesti. Tvrdi da Katolička crkva štiti pedofile. Čovjek poput Geoghana, da je školski profesor, ne bi mogao – tvrdi Sipe – 20 godina raditi što je radio jer bi nakon prvog slučaja bio izbačen iz školstva. Neki pak katolički stručnjaci tvrde da te ocjene nisu točne jer je pedofilija i kod sportskih trenera i kod voditelja skauta na otprilike istoj razini.
Washingtonska nadbiskupija suspendirala je 54-godišnjeg svećenika Russella L. Dillarda, koji je na čelu Župe svetog Augustina u Washingtonu već 12 godina, a smatrao se jednim od najuglednijih crnačkih svećenika u američkom glavnom gradu, nakon što su ga dvije sestre optužile da je s njima imao nedopustive seksualne kontakte prije 20 godina. Dillard je priznao da je poznavao te sestre, danas u 30-im godinama, da se s njima ljubio, ali je tvrdio da je bila riječ o odnosu starijeg brata i mlađih sestara i da u tome nije bilo ničega seksualnog. Sestre su, međutim, posvjedočile da ih je dirao po svim dijelovima tijela. Mlađa sestra imala je tada 14 godina, a on 32.
Biskup Palm Beacha, 63-godišnji Anthony O’Connell, podnio je ostavku 9. ožujka zbog pedofilskog slučaja starog 25 godina. Bio je bisku od 1999., kad je zamijenio Keitha Symonsa, koji je podnio ostavku – zbog pedofilije. Da je i O’Connell pedofil, ne bi se doznalo da danas 40-godišnji Christopher Dixon nije otkrio da ga je O’Connell napastovao dok je bio sjemeništarac u gradu Hannibalu u saveznoj državi Missouri, a O’Connell rektor tamošnjeg Sjemeništa svetog Tome Akvinskoga. Dixon je ispričao da ga je O’Connell redovito napastovao od 9. do 12 razreda, ali da su to radila još dvojica svećenika. I sam je postao svećenik, ali je nakon pet godina napustio to zvanje. Novinari su izračunali da je O’Connell peti biskup koji je podnio ostavku u zadnjih petnaestak godina zbog seksualnog napastovanja. O’Connell je u kratkom priopćenju izrazio “zabrinutost i suosjećanje sa svim žrtvama seksualnog nasilja”.

Tinejdžerske traume

Zadnji broj američkog tjednika Time piše o Franku Martinelliju koji je kao 14-godišnji ministrant 1972. u crkvi Svete Cecilije u Stanfordu u Connecticutu upoznao župnika Laurencea Bretta. Brett ga je uvrstio u skupinu katoličkih dječaka koje je posebno podučavao i vodio ih na izlete. Na izletu u New York Brett je dječaka napastovao u zahodu, a na povratku, kad su bili sami u autu, Brett je Martinellija natjerao da mu napravi felacio, rekavši da će za to dobiti svetu pričest. Martinelli tada o tome nije nikomu govorio, no, kad je odrastao, kako danas tvrdi, imao je velike psihičke probleme. Tek je 1991. otišao k psihijatru i shvatio da je žrtva seksualnog napastovanja koje je doživio kao tinejdžer. O tome je javno progovorio i podigao optužnicu protiv biskupije u Bridgeportu u Connecticutu, pod čijom je ingerencijom bio i Brett.
Crkvena istraga utvrdila je da su protiv Bretta prve pritužbe stigle još 1964., ali protiv njega nisu bile poduzete nikakve crkvene mjere, niti je prijavljen policiji. Naprotiv, nastavio je raditi kao župnik u raznim župama, a nikoga od župljana crkvena vlast nije upozorila da je opasan pedofil. Iako je Martinelli protiv Bretta i biskupije podigao sudsku tužbu, tadašnji biskup Bridgeporta nije ništa poduzeo nego ga je zadržao na župničkom položaju. Štoviše, sastao se s Brettom i nakon toga objavio: “Kada se sve uzme u obzir, Brett je na mene ostavio odličan dojam. Izvrsno mi je razjasnio sve pojedinosti. Zbog toga sam odlučio da Brett i dalje ostane na svom župničkom položaju.” Tako je bilo do kraja 1993. kad je biskup Bridgeporta ipak morao maknuti Bretta. Kad je 1997. završeno suđenje po Martinellijevoj tužbi, biskupija Bridgeporta morala mu je platiti milijun dolara.
Tadašnji biskup Bridgeporta bio je Edward Egan, danas nadbiskup New Yorka i kardinal. Smatraju ga jednim od najperspektivnijih i najutjecajnijih američkih kardinala. Rodio se 1932. u Oak Ridgeu blizu Chicaga, zaređen je 1957. a 1958. poslan na studij kanonskog prava na Gregorijanskom sveučilištu u Rimu. Bio je tajnik chicaškog kardinala Johna Codyja, a od 1971. do 1985. u Rimu na raznim položajima u vatikanskoj kuriji. Potom je imenovan biskupom Bridgeporta, a 2000., nakon smrti kardinala Johna O’Connora, nadbiskupom New Yorka, gdje živi oko 2,5 milijuna katolika. Početkom 2001. Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.
Sada su se pojavili zahtjevi i za Eganovom ostavkom, jer je prikrivao slučajeve pedofilije. U pismu katolicima New Yorka obećao je da će se Crkva boriti protiv napastovanja i prijavljivati policiji svećenike napasnike. Sredinom ožujka u newyorškoj katedrali Svetog Patricka javno je rekao: “Ovo je vrijeme velikih patnji za Crkvu. Jauk izlazi iz svih naših srdaca, jer ne želimo da itko od naših mladih ljudi doživi taj užas te da njihovi roditelji pate zbog njih.”

Grijeh Crkve

Katolička crkva u SAD-u zaista prolazi kroz “vrijeme velikih patnji”. Masovna pedofilija sada se razotkriva kao veliki grijeh cjelokupne Crkve. Dva kardinala štitila su i prikrivala pedofile, jedan je biskup morao dati ostavku zbog pedofilije, vodi se istraga protiv nekoliko stotina svećenika pedofila. Zadnji Time naslovnicu je posvetio Katoličkoj crkvi u SAD-u i o njoj objavio zanimljive podatke. Zbog brojnih imigranata iz Latinske Amerike broj katolika u SAD-u zadnjih se 50 godina povećao sa 27 na 63 milijuna, ali se broj svećenika smanjio sa 50.000 na 46.000, a časnih sestara sa 150.000 na 79.000. Prosječna dob svećenika porasla je sa 54 na 62 godine, jer mladi ne žele biti svećenici. Broj sjemeništaraca drastično se smanjio od 13.000 1950. na samo 3541 sjemeništaraca 2001. Čak 5300 župa nema svog župnika.
Američki novinski komentatori ovih su dana mnogo pisali o stanju u Katoličkoj crkvi i zaključili da je ono sve teže jer crkvena pravila nisu u skladu s liberalizmom američke svakodnevice. Celibat je poseban problem, ključni razlog što se sve manje mladih u SAD-u zaređuje za katoličke svećenike. Otkako je otkrivena masovna pedofilija među katoličkim svećenicima, procjenjuje se da bi pedofilije bilo mnogo, mnogo manje da se svećenici mogu ženiti i svoje seksualne porive zadovoljavati na normalan način. Posebno zapažen komentar objavila je Maureen Dowd u New York Timesu pod naslovom “U Rimu sviraju, mi gorimo na vatri”, u kojem je optužila Vatikan da ignorira probleme koji muče Katoličku crkvu u SAD-u, da se ne želi baviti strašnim problemom pedofilije, čak ni pitanjem homoseksualnosti svećenika, a prema nekim procjenama – tvrdi ona – između 30 i 50 posto američkih svećenika su homoseksualci.
Ipak, neki američki novinski komentatori tvrde da su u Vatikanu ipak postali svjesni teške krize u Katoličkoj crkvi u SAD-u. Ivan Pavao II. prvi je put u svojoj uskrsnoj poruci spomenuo “teški skandal” kao iskaz nadnaravnog zla. Izrazio je zabrinutost za žrtve, rekao da su “teški grijesi nekolicine svećenika bacili tešku sjenu na sve ostale krasne svećenike, koji svoje dužnosti obavljaju časno i s herojskim samoprijegorom”, a potom obećava da će “Crkva težiti da na svaku od tih bolnih situacija odgovori u skladu s istinom i pravdom”. Zbog načina na koji se vodstvo američke Crkve dosad ponašalo prema tom problemu, Papina uskrsna poruka primljena je prilično skeptično. Udruga 3500 žrtava svećeničke pedofilije, Mreža za pomoć u preživljavanju onih koje su napastovali svećenici, objavila je da Papino priopćenje “razočarava i po sadržaju i po tome kako je kasno objavljeno”. Ono posebno razočarava jer i dalje pedofiliju među svećenicima tretira kao “problem nekoliko trulih jabuka”, a ne vidi je kao problem sustava odabira i nadzora svećenika, za što su posebno odgovorni ljudi iz crkvenog vodstva.

Okvir
Iako nekadašnji sjemeništarci u privatnim razgovorima znaju napomenuti kako su svjedočili pokušajima starijih svećenika da s njima spolno opće, dosad su u Hrvatskoj obznanjena samo dva crkvena pedofilska skandala. I najpoznatije suđenje zbog pedofilije u Hrvatskoj bilo je ono protiv šestinskog župnika Ivana Čučeka koji je godinama na satovima vjeronauka dirao djevojčice. Čuček je proglašen krivim i 26. ožujka 2001. na Općinskom sudu u Zagrebu na temelju članka 192. stavak 2. Kaznenog zakona, kojim se propisuju sankcije protiv osoba koje “izvrše nasilni spolni snošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju”, nepravomoćno osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Bila je to kazna za svećenika koji je, prema svjedočenjima 16 djevojčica iz sela na sjevernim obroncima metropole, običavao “zavlačiti ruke pod majice, pipkati ih i tražiti da mu neprimjereno sjede u krilu”. Premda su Čučekovi odvjetnici tvrdili da posrijedi nije bilo ništa više od nekonvencionalnog ponašanja, sud ga je osudio maksimalnom kaznom za takvu vrstu prekršaja. Proces je bio medijski eksponiran, a ispred sudnice su se okupljali deseci vjernika uvjerenih da je riječ o političkom progonu njihova dušebrižnika. Katolička se crkva nije distancirala od svog svećenika i Ivan Čuček je sve donedavno službovao kao župnik u Šestinama, iako su postojala vjerodostojna svjedočenja o njegovoj pedofiliji.
Za razliku od Čučeka, župnik crkve Marijina uznesenja iz Tribunja, Dražen Bagić, uspio se izvući od odlaska u bivši samostan Lepoglava. Punih pet godina Bagić je u svojoj zabačenoj župi desetogodišnje djevojčice stavljao sebi u krilo i zatim ih, kako je utvrđeno, mazio po genitalijama i ljubio u vrat. Kad su mještani doznali što radi njihovoj djeci i unucima, Bagić je hitnom odlukom šibenskog biskupa prebačen na neki od otoka gdje i danas obavlja svećeničke dužnosti. Protiv Dražena Bagića nikad nije bila podignuta kaznena prijava u šibenskom Županijskom državnom odvjetništvu i, pravno, on je još nevin.
U njegovom slučaju ne samo da nije djelovala pravna država, nego ni crkvena VI. knjiga Zakonika kanonskog prava koji propisuje da će se klerik koji “ustraje u izvanjskom grijehu protiv šeste Božje zapovijedi uz sablazan” kazniti obustavom ili drugim kaznama, uključujući i otpuštanje iz svećeničkog staleža. Pritom se kao razlozi ekskomunikacije decidirano navode “sila, prijetnja ili odnos s osobom mlađom od 16 godina”.
Ni jedan od dvojice dosad poznatih hrvatskih svećenika pedofila nije podvrgnut tako drastičnom rješenju koje bi morao inicirati zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Ili jednostavnije, Crkva ih se nije odrekla nego, kao i u nizu sličnih slučajeva, premjestila u kakvu zabačenu župu u kojoj živi stariji puk.