Dvanaest vrijednih umjetničkih zbirki slavni zagrebački slikari, kipari, arhitekti i kolekcionari darovali su Zagrebu zajedno sa svojim kućama ili stanovima, ali pod uvjetom da se obnove, zaštite i otvore za javnost. Na žalost, neke su u vrlo lošem stanju, desetljećima se nisu obnavljale i pitanje je kad će ih grad uspjeti preurediti u memorijalne centre. Pri raspodjeli gradskog novca uvijek na cjedilu ostane donacije, koje se ne smatraju prioritetom, pa se restauriraju premalo i presporo. Ali građa je popisana i koliko-toliko zaštićena. Jeftinije bi bilo izgraditi nove kuće ili muzej i ondje izložiti te zbirke nego obnavljati te drevne i trošne kuće. A nužno je postaviti i vrhunsko protupožarno i protuprovalno osiguranje, što je također vrlo skupo. “Donacije stoga stoje kao mrtvi leševi”, zaključila je Andrea Zlatar, bivša članica poglavarstva za kulturu.
Turističko razgledavanje moglo bi početi memorijalnim centrima Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu 23, Cate Dujšin-Ribar u Demetrovoj, Anke Gvozdanović u Visokoj, Roberta Frangeša-Mihanovića i Joze Kljakovića na Rokovu perivoju. Šetnja po prošlosti i hrvatskoj baštini nastavila bi se posjetima stanu Viktora Kovačića u Masarykovoj 21, muzeju Franje Schneidera na Trgu maršala Tita 11, zbirkama Vjenceslava Richtera na Vrhovcu i Drage i Marge Magjer te Nade Ostrogović-Magjer na Trgu kralja Tomislava, a završila bi razgledavanjem ambijentalnih zbirki Marte i Vilima Svečnjaka u Martićevoj te dr. Josipa Kovačića u Radićevoj. Kako nam kaže Veljko Mihalić iz Gradskog ureda za kulturu, koji o toj temi priprema magisterij, već postoje gotovi muzeološki projekti, čak se pripremaju novi vizualni znakovi i putokazi za svaku zbirku. Ideja je da se posjetiteljima na inovativan način ispriča priča o osobi, zbirci i kući donatora, koji su bili iznimno zanimljive osobe, te da se tako očuva sjećanje na njihov život, ali i na povijest jednog razdoblja, i tako obogati kulturna i turistička ponuda Zagreba. Namjeravaju i prikazivati filmove o donatorima ili, kao u slučaju Zbirke Schneider, očuvati stare zanate od zaborava.
No, osim tih 12 donacija, postoji još 15 zaštićenih zbirki, dakle, ukupno 27, koje su u 55 godina poznati hrvatski umjetnici, njihovi nasljednici ili netko treći donirali Zagrebu. Grad je vlasnik tih zbirki i nekretnina, ali njima upravljaju muzeji. Zbirke imaju status zaštićenog kulturnog dobra, što znači da bi se grad o njima morao potpuno brinuti, od saniranja objekata do obnove i zaštite. Donacije ukupno obuhvaćaju 13.227 artefakata – slika, kipova, grafika, dijelova namještaja, osobnih predmeta i umjetničkih sitnica, a s bibliotekama čak 39.073 predmeta.
Poznati zagrebački numizmatičar i kolekcionar Benko Horvat prvi je 1946. donirao gradu zbirku od 61 slike i grafike iz doba renesanse i manirizma. Zadnji donatori bili su dr. Ante Rodin, kemičar, i njegova supruga Ana, koji su lani gradu darovali nevjerojatnu zbirku od dvije tisuće predmeta industrijske ambalaže. Neke donacije porazmještene su po zagrebačkim muzejima ili drugim zgradama pa su tako slike donatorice Marije Tomljenović-Valečić, kao što je uvjetovala, izložene u Staroj gradskoj vijećnici, a zbirka Ljube Penić – stilski namještaj, slike Zlatka Šulentića i predmeti primijenjene umjetnosti od 17. do 20. stoljeća – u Muzeju za umjetnost i obrt.
Kako ističe Mihalić, takvi darovi gradu hrvatska su specifičnost. Na Zapadu o takvim se zbirkama uglavnom brinu mecene i privatne fondacije. Kod nas se obnavljaju u suradnji s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika i Gradskim uredom za izgradnju grada Zagreba, što je zbog podulje krize u Poglavarstvu gotovo nemoguće uskladiti. Za ovu su godinu odobrena 2 milijuna kuna, od čega 720.000 otpada na naknade i obveze prema donatorima, 115.000 na nove donacije, 96.000 na restauratorske i konzervatorske radove, od Josipa Kovačića i Joze Kljakovića do Cate Dujšin-Ribar, a nešto više od 47.000 utrošit će se u novi vizualni identitet umjetničkih zbirki.
Naravno, grad želi zbirke što prije pokazati javnosti, ali zasad je to nemoguće. Na žalost, ta svota nije ni približno dovoljna za cjelovitu sanaciju i restauraciju svih donacija. Stoga se o sponzorima razmišlja sve više. “Veza između gospodarstva i kulture morala bi se maksimalno pojačati, a bilo bi dobro kad bi svaka donacija našla svog pokrovitelja”, ističe Mihalić. Svojedobno se raspravljalo i o samostalnom Muzeju donacija u kojem bi bile prezentirane velike kolekcije koje nemaju vlastiti izložbeni prostor poput zbirke “Zemlja” Vilima Svečnjaka, dr. Vinka Perčića i eventualnoj donaciji Antuna Motike, koja je najavljena. Jedan od prijedloga odnosio se na preuređenje sjevernog krila ili nadogradnju Muzeja Mimara, ali to je još daleka i neizvjesna budućnost.
Nakon stana arhitekta Viktora Kovačića, Gvozda Miroslava i Bele Krleže te palače slikara Joze Kljakovića na Rokovu perivoju, koji je napravio freske u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, na jesen se otvara i četvrta ambijentalna zbirka – Memorijalni centar dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar. Za ovu godinu grad je osigurao više od 160.000 kuna i radovi se ubrzano privode kraju. Kad se otvore vrata stana poznate hrvatske slikarice i pjesnikinje Cate Dujšin-Ribar u Demetrovoj ulici na Gornjem gradu, pogled pada na raskošno zelenilo koje potpuno uokviruje hodnik. Lijevo od ulaznih vrata je penjačica, dar Jovanke Broz, do nje su dvije barokne figure anđela, nabavljene u nekoj crkvi, te veliko zrcalo s drvenim okvirom. Na desnoj strani, duž velikih prozora, nalaze se dvije masivne starinske škrinje iz 18. stoljeća. Iz tog reprezentativnog hodnika ulazi se u peterosobni adaptiran stan, koji je umjetnica namijenila gradu još 1976. Uz stan, zbirka obuhvaća 186 predmeta, u što se ubrajaju stilsko pokućstvo, razni umjetnički predmeti od 15. do 20. stoljeća, kipovi i slike drugih autora, 80 njezinih slika i crteža, biblioteka te ostavštine njezinih muževa Dubravka Dujšina i Ivana Ribara.
U tzv. Catinoj sobi, salonu umjetnice koja je rođena kao Katarina Gattin, središnje mjesto zauzima njezin markantni autoportret na štafelaju, na kojem je prepoznatljiv njezin prednji bijeli pramen. Pored njega su goleme aluminijske kutije u kojima su pohranjene figure od japanskog porculana, srebro i osobni predmeti, netom vraćeno s restauriranja. Tu su i brojne sakralne skulpture i njezini radovi – brojne varijante “Maslina”, “Djevojka u žutom”, “Starica”, “Lovćen”, “Barke na mjesečini”. U dnevnoj su sobi portreti dvojice najznačajnija muškarca njezina života: glumca Dubravka Dujšina, njezina prvog muža, i Ivana Ribara, drugog supruga kojeg je upoznala kao udovica i ostala s njim do smrti. Tu je i Dujšinova bista, rad kipara Vanje Radauša, kamena glava sa šibenske katedrale i njezin portret u bronci kipara Grge Antunca.
“Građevinski radovi na adaptaciji stana, poput bojanja zidova i stolarije, počeli su prije pet, šest godina, nakon smrti umjetnice”, kaže Vesna Vrabec, kustosica Muzeja grada Zagreba koji upravlja zbirkom. “Potom je Tamara Ukrajinčik, koja predaje na Odjelu za restauriranje Likovne akademije, obnavljala namještaj, npr. barokni tabernakul iz 18. stoljeća i bidermajerski sekreter. Zatim smo konzervirali i obnovili najugroženije knjige. Još moramo obnoviti četiri slike, dva sakralna barokna kipa, tri komada namještaja i drvenariju te završiti restauriranje knjiga.”
Na drugom kraju stana, u Ribarovu carstvu, odmah s vrata uočavaju se tri biste: Josipa Broza, rad Antuna Augustinčića, Ivana Ribara, kojeg je i9sklesao Kosta Angeli Radovani, te njegova sina, skojevca Ive Lole Ribara, djelo kipara Tome Rosandića. Desno je njezin portret Ive Lole Ribara u partizanskoj uniformi, a desno je ovjekovječen drugi sin, slikar Jurica Ribar u žutom sakou, također skojevac, koji je poginuo u NOB-u. U ostavštini su i Karasovi portreti Ivana Pintara i Marije Radočaj, djeda i bake Ivana Ribara.
Bivšeg profesora IV. gimnazije dr. Josipa Kovačića smatraju najvećim živućim kolekcionarom u Hrvatskoj. Umjetnine je počeo prikupljati još u dječačkoj dobi kad je nakon Drugog svjetskog rata počeo od rušenja spašavati križeve u polju blizu rodnog Čakovca. U više od 50 godina prikupio je više od četiri tisuće umjetnina, čime se ne mogu podičiti ni fondovi nekih muzeja, i tako ih spasio od propadanja. “Umjetnine sam isprva sakupljao stihijski, kao pas tartufar”, objašnjava Kovačić. “Po dolasku na studij u Zagreb specijalizirao sam se za prikupljanje radova rubnih umjetnika, posebno zagubljenih žena slikarica, koje su u stručnim likovnim krugovima bile posve zanemarene, a publici nepoznate.” Neki likovni kritičari poput Tonka Maroevića uvijek su mu pružali podršku, no drugi mu osporavaju zasluge jer je “skupljao bezvrijedni bapski maleraj”.
Impozantnu zbirku “Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću” donirao je Zagrebu još 1983. pod uvjetom da se prezentira javnosti u Radićevoj ulici, što još nije učinjeno. “Ova gradska politička garnitura je kulturocidna, nije iskoristila ni jednu priliku da spasi zbirku,” zaključuje Kovačić. Čak je čuo da netko želi u prizemlju napraviti školu borilačkih vještina! Nudili su mu i Gradec, ali on je to odbio “jer je sfušan i prokišnjava”. Kovačić tvrdi da je svojedobno političar Mladen Vilfan već osigurao milijun kuna za adaptaciju kuće, ali su tada iskrsnuli neriješeni imovinsko-pravni problemi vezani uz vlasnike prizemlja, koji žive u inozemstvu. “Novac je iznenada preusmjeren”, kaže.
Ta impresivna zbirka nagurana je u simpatičnom kaosu u njegovu dvoetažnom stanu od 240 četvornih metara u prekrasnoj staroj kući u Radićevoj ulici, čiji zidovi, stropovi i lukovi mirišu po starosti i vape za obnovom. “Tu kuću/muzej izgradio je prije 200 godina nepoznati graditelj za trgovca Nauma Demetra, brata ilirca Dimitrija Demetra, kojeg smatraju utemeljiteljem zagrebačkog kazališnog života”, priča Kovačić. “Jedna je od najočuvanijih u toj četvrti i po idejnoj koncepciji Višnje Zgage, direktorice Muzejsko-dokumentacijskog centra, smještena je na vrijednoj lokaciji, koja bi u budućnosti povezala Radićevu i Tkalčićevu ulicu u jedinstvenu muzejsku cjelinu.”
Po idejnoj koncepciji, u dvije prostorije na sjevernoj strani prizemlja kuće smjestio bi se stalni postav zbirke Kovačić, a u tri sobe na južnoj strani održavale bi se tematske izložbe. Donirana kolekcija ima 1045 umjetnina 33 umjetnice – 406 slika, a od toga 221 ulje na platnu, 185 akvarela, 557 crteža, 77 grafičkih listova i pet albuma za skiciranje. Među njima se ističu već poznate slikarice kao što su Anka Krizmanić, Slava Raškaj, Nasta Rojc, Fanny Daubachy-Brlić, Zora Preradović, Cata Dujšin-Ribar i Zdenka Pexidr Sieger Ostović. Vrijednost zbirke je i u tome što je Kovačić otkrio javnosti i 20 slikarica koje su bile posve zaboravljene: Štefu Armano, Zenaidu Bandur Ercegović, Anku Bestall, Jelku Struppi Wolkensperg, Mary Stiborsky, Jelku Tomičić Schwarz i druge. No Kovačić ima i mnoštvo slika poznatih ili suvremenih slikara, poput svojih portreta profesora slikara Priske Kulčar i Stjepana Lahovskog, koji je rekao: “Ako u jednom mojem djelu ima umjetnosti, u njemu je i djelić moje duše, a izlagati dušu najgnusniji je oblik prostitucije.” Tu je i njegov portret Alme Orlić, djela Ljerke Kallay. U gradu kažu da će zbirka biti u Radićevoj ulici. Kada? Za ovu je godinu osigurano samo nešto više od 59.000 kuna za komunalije i najam, izradu web stranice i kataloga te početak restauracije. Ova impozantna zbirka i dalje će čekati bolja vremena. Za to vrijeme Kovačić je organizirao izložbu “Hrvatske slikarice plemkinje”, koja će od travnja do kraja godine obići sedam hrvatskih gradova, od Križevaca do Zagreba. Osim što će mnoga djela prvi put biti izložena javnosti, Kovačić tim izložbenim serijalom želi inicirati osnivanje Muzeja hrvatskih likovnih umjetnica.
Po mišljenju Veljka Mihalića iz Gradskog ureda za kulturu, najvrednije donacije Zagrebu su Ambijentalna zbirka akademskog kipara Roberta Frangeša-Mihanovića, koju je Ivana Frangeš, snaha velikog hrvatskog kipara i profesora, darovala gradu 1991., te kolekcija Anke Gvozdanović.
Frangešovom zbirkom Zagreb je dobio tri četvrtine šarmantne troetažne vile na Rokovu perivoju, koju stručnjaci smatraju remek-djelom slavnog arhitekta Viktora Kovačića, kipareva prijatelja. Na žalost, četvrtina u suterenu prodana je još prije 20-ak godina Milanu Šećkoviću, vlasniku licence za natjecanje za Miss Hrvatske. U kolekciji ima 212 predmeta, od baroknog namještaja iz 18. i 19. stoljeća do Frangešove plastike, medalja i kipova, golemog vrta te stotinjak velikih originalnih skulptura koje se čuvaju u Gliptoteci. No kuća je strašno dotrajala – zidovi su ispucali i s njih se otužno ljušti boja, a na stropu su vidljive pukotine, vjerojatno nastale zbog klizanja tla, a vrt u kojem je Frangeš posebno uživao totalno je zapušten. Kući prijeti urušavanje i zatvorena je za javnost.
“Iako izvana djeluje neugledno, ova divna kuća ima fantastičan muzeološki raspored – kružni tok prostorija omogućuje nesmetan protok posjetitelja što je idealno za komorni memorijalni centar”, ističe Vesna Vrabec, kustosica i voditeljica zbirke iz Muzeja grada Zagreba. “U svjetskoj muzeologiji to je sada veliki trend: smatra se da manji muzeji, koji čuvaju sjećanje na iznimne umjetnike, imaju budućnost u trećem tisućljeću. Na žalost, sve je još u početnoj fazi: popisujemo i fotografiramo građu, a onda bi cijelu kuću trebalo obnoviti, restaurirati umjetnine i namještaj. To je golem i dugotrajan posao, ali bez novca ne možemo ga ni započeti.”
Grad se ove godine namjerava ozbiljnije početi baviti sanacijom vile Frangeš. O tome će prethodno dati mišljenje građevinski i drugi stručnjaci, posebno zaštitari, da se vidi da li tlo doista klizi i treba li skidati vrijednu drvenu oplatu sa zidova. Nakon građevinske sanacije uslijedila bi restauracija pokućstva, kipova i slika. No za 2002. osigurano je samo 38.500 kuna, iako se tražilo više od sto tisuća, što će vjerojatno biti dovoljno tek za održavanje zbirke. Propadat će i dalje.
Ta nekoć prekrasna kuća bila je 24 godine, od 1911. kad je izgrađena do smrti Frangešove udovice 1935., pravi mali društveni centar. Robert Frangeš Mihanović sa suprugom Ženkom, također kiparicom i prevoditeljicom, primao je u njoj poznate domaće i svjetske umjetnike, a često su se tu održavale i stručne sjednice. U Frangešovo doba, na tom nekadašnjem gradskom groblju, u idiličnoj atmosferi živjeli su brojni umjetnici: Robert i Ivan Auer, Nasta Rojc, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić i Jozo Kljaković. Umjetnički senzibilitet stanara vile Frangeš vidio se već na ulaznim vratima: zanimljivu secesijsku kvaku u obliku zmaja u bronci izradila je Ženka Frangeš. Zbirka je raritetna i po tome što je Kovačić na zidove dnevnog boravka postavio drvenu oplatu iz stare zagrebačke katedrale koju je Bolle skinuo pri obnovi, dok je za vratnice ormara iskoristio dijelove crkvenog namještaja iz franjevačkog samostana u Klanjcu.
U toj najsvjetlijoj sobi najviše je Frangešovih radova: tu su gipsane skice kipova “Rimljanin”, jednog od njegovih prvih radova iz 1893., “Kralj Tomislav”, “Glava seljanke”, “Guslar s pjevačima”, “Stjepan Radić”, “Tri žene”. U blagovaonici vise kao u Frangešovo doba slike Slave Raškaj, Otona Ivekovića, Ivana Tišova i drugih hrvatskih slikara, a mogu se vidjeti i druge Frangešove skulpture, ali i barokni sakralni kipovi, anđeli, ikone. U jednoj od nekadašnje tri spavaće sobe, sadašnjem malom salonu, visi vrijedan portret Frangešove kćeri Branke, udane za slikara Krstu Hegedušića, koji je 1911. napravila slikarica Nasta Rojc. Posebna zanimljivost je Frangešova skulptura “Elegija”: umjesto novca za gradsko zemljište na Rokovu perivoju, kipar je gradu darovao taj kip pod uvjetom da se postavi na javno mjesto. Ta kiparova želja ispunjena je 1994. kad je fontana s kipom postavljena u parku ispred kuće.
“Palača Gvozdanović na Gornjem gradu jedinstvena je u svjetskim razmjerima jer je sačuvan njen originalni izgled s početka 19. stoljeća kad je izgrađena,” kaže Vladimir Maleković, direktor Muzeja za umjetnost i obrt. “Njena je najveća vrijednost u tome što je ambijentalna stambena cjelina koja ilustrira način života i stanovanja viših građanskih i aristokratskih slojeva u 19. stoljeću. Gorka je istina da su to prije nas shvatili mnogi stranci, diplomati i vojnici, npr. SFOR koji je inzistirao da baš ondjeo priredi oproštajnu večer, no nismo to mogli dopustiti.”
Palača u Visokoj ulici opasna je za život i godinama zatvorena za javnost. Doduše, prije četiri godine sanirano je krovište, ali još treba promijeniti sve instalacije u stambenom dijelu, koji se prostire na više od 600 četvornih metara, instalirati centralno grijanje, protupožarnu i protuprovalnu zaštitu, obnoviti fasadu te završiti restauraciju namještaja i slika. U muzeju su procijenili da bi samo prva faza rekonstrukcije palače u kojoj bi se sanirala vlaga stajala oko 540.000 kuna. Grad je za ovu godinu osigurao 97.000 kuna što se planira utrošiti, među ostalom, na termohigrometar, odvlaživač zraka i popravak hrastove obloge, čišćenje predmeta i restauriranje okvira slika, te na osiguranje kuće i zbirke.
“Htjeli bismo palaču Gvozdanović vratiti u žarište nekadašnjeg društvenog života”, ističe Maleković. “Kako bismo spasili tu zbirku, osnovali smo sponzorski konzorcij od najuspješnijih hrvatskih i inozemnih tvrtki (Olympus, Siemens itd.). Uz njihovo jamstvo pokušat ćemo dobiti kredit i obnoviti palaču. Kad sve renoviramo, željeli bismo organizirati kostimirane balove u plesnoj dvorani za strogo određen broj uzvanika, za liječnike ili novinare, koji bi bili odjeveni, recimo, u bidermajerske kostime.”
U doba kad su u njoj živjeli vlasnici Dragutin i Anka Gvozdanović, sudac i posjednik sa suprugom, koja je kuću s cjelokupnim inventarom donirala Zagrebu još 1966., palača je bila središte zagrebačkog društvenog i kulturnog života. Namještena je u duhu kičastih historicističkih stilova 19. stoljeća. U Plavom salonu namještaj je inspiriran rokokoom i Louisom XVI., u Zelenom dominira neobarokna garnitura, a Crni salon dobio je ime po namještaju od crnog ulaštenog drva u stilu second empirea. U reprezentativnoj plesnoj dvorani u kojoj su se održavali balovi, koncerti i društveni skupovi nalaze se i portreti bivših vlasnika – Anke i Dragutina Gvozdanovića, rad obiteljske prijateljice i slikarice Sonje Kovačić-Tajčević. I u golemoj nakinđurenoj blagovaonici je namještaj od crne ulaštene hrastovine, a u vitrinama su nagomilani predmeti od češkog stakla, srebrnina, porculan. Najvrednije umjetnički rad je ulje na platnu “Lovačka mrtva priroda” Nikole Mašića.
Od obnovljenih donatorskih kolekcija ističe se “Majstorska radionica za restauraciju i gradnju gudačkih instrumenata pok. Franje Schneidera” u dvorištu Škole primijenjene umjetnosti. U prizemlju je radionica gdje se “upravo suše šunke”, što je interni naziv za nove violine, a na katu je minijaturni muzej gdje je arhiviran njegov radni stol, alat s potpisom, mala biblioteka unikatnih knjiga i mnoštvo uokvirenih fotografija poznatih glazbenika tog vremena, Leonida Kogana, Henryka Szeringa, Davida i Igora Ojstraha, Ruggiera Riccija, koji su mu poslali zahvale, ali i Tito i britanska princeza Margareta. Kako nam kaže Alojzije Seder, profesor gitare i voditelj zbirke, Schneider (1903.-1966.) bio je izvrstan restaurator glazbala i graditelj violina. Utemeljio je prvu tvornicu glazbala u tadašnjoj Jugoslaviji i ubrzo postao bogat i cijenjen. Održavao je skupocjene instrumente velikih glazbenika. Prijateljevao je s proslavljenim violinistom Zlatkom Balokovićem, Antoniom Janigrom, Vaclavom Humlom, Franom Lhotkom, Rudolfom Matzom. “Evo, ovo je simbol njegove propasti”, pokazuje Seder malenu harmoniku u kutu. “U Drugom svjetskom ratu prodavao je harmonike okupatorima i završio u zatvoru u Popovači gdje je već bio veliki hrvatski dirigent Lovro Matačić.”
Zbirku je gradu darovala njegova kći Erna Schneider Nikolić 1983., no muzej je otvoren tek prije nekoliko godina. Idejnu koncepciju napravio je slikar Joško Baće: htio je dobiti replike dviju Stradivarijevih violina, a kad mu ih je Seder napravio, zauzvrat je osmislio projekt za muzej. “Grad nas voli, svake nam godine lakiraju pod i oliče zidove”, zaključuje Seder. “No, kad bismo imali veći prostor, napravili bismo čuda!”
Središnje mjesto u Schneiderovu opusu, koji se procjenjuje na 60 violina i desetak viola, zauzima aparatura koju je sam konstruirao: strojevi za mjerenje elastičnosti rezonantnih ploha za violinu, violu i violončelo. Dugotrajnim mjerenjima i uspoređivanjem podataka ustanovio je efikasan sustav korekcija bas-gredice i glasnjače. To je bio njegov pokušaj da unese znanstvenu metodu u umjetnost, ali kako nije imao učenike, Schneider je svoje znanje odnio sa sobom u grob.
Stan arhitekta Viktora Kovačića u potkrovlju u Masarykovoj taj je slavni zagrebački arhitekt i otac hrvatske moderne arhitekture projektirao početkom 20. stoljeća. Stan i 469 predmeta – pokućstvo, slike, osobne predmete, skulpture – Zagrebu je još 1966. darovala učiteljica Terezija Kovačić, udovica pokojnog arhitekta, ali je zbirka tek od 1994. otvorena za javnost i može se pogledati jednom tjedno uz prethodnu najavu. Dosad je sanirano krovište koje je godinama uništavalo povijesne tapete, djelomice promijenjena stolarija i presvučeno platno na pokućstvu, slijedi restauracija zidnih tapeta i originalnog kuhinjskog namještaja, od kojeg je najzanimljiviji starinski hladnjak na led.
Kovačić je taj stan dobio umjesto plaće za projekt dvojne najamne zgrade za Antuna Oršića, poznatog zagrebačkog krojača. Posebno ga je zanimalo unutarnje uređenje stanova, a u tome se inspirirao idejama Adolfa Loosa, začetnika bečke moderne. “Uniformirani stanovi su dosadni, u njima nema duha”, govorio je. Zbog novih ideja čitav se život borio s protivnicima; bio je boem, kreativni buntovnik, koji je pobjeđivao na natječajima, ali mu projekti često nisu bili realizirani. Protivio se čistoći stila. Njegova deviza je bila: “Sve je što je lijepo, može biti zajedno.” Te ideje vidljive su i u njegovu stanu, prevladavaju jednostavnost, praktičnost, funkcionalnost i udobnost.
Na 80 četvornih metara naoko vrlo skromnog stana iskoristio je svaki zid ugradivši ormare, police za knjige i niše. Budući da je bio i kolekcionar, interijer je oplemenio vrijednim komadima antiknog pokućstva, koje je kupovao na međunarodnim aukcijama i kod antikvara, na primjer, u hodniku su renesansni stolci iz 17. stoljeća, u spavaćoj sobi je bidermajer ormar, u blagovaonici su chippendale stolci i neobarokni naslonjači, kopije originala iz franjevačkog samostana u Klanjcu, a u salonu je bidermajerski sekreter. U stanu dominiraju skupocjeni, ali odavno iznošeni orijentalni tepisi i dekorativne tkanine. Zidove hodnika oblijepio je cvjetičastom, a salona raskošnom zlatno-crvenom, bogato ornamentiranom reljefnom tapetom u orijentalnom stilu, koja je djelomice oslikana i rukom.
“Mnogima je ova kolekcija trn u oku jer ja imam mnogo protivnika, koji nemaju prostor u kojem mogu prezentirati svoje radove”, kaže arhitekt, slikar i kipar Vjenceslav Richter dok pokazuje galeriju Richter u kući na Vrhovcu, koju je sa svojom suprugom Nadom Kareš-Richter, zajedno s 29 umjetnina, donirao Zagrebu još prije 20 godine. Poslije je donaciju proširio s još 125 radova, među kojima su najvredniji iz razdoblja Novih tendencija i Exata 51. Gornji kat kuće je stambeni, a u prizemlju je galerija koja se prostire na 300 četvornih metara, no možda je najfascinantniji park skulptura u nastajanju gdje su već izloženi kipovi “Nada”, “Kocka toplane” unutar koje je zakamuflirana toplinska stanica, “Kocka uz ulazno stubište” i “Triennalski signal”. Čim je galerija Richter otvorena za javnost, to je proglašeno kulturnim događajem sezone.
“Postoji plan da se s južne strane kuće otkupi oko dvije tisuće četvornih metara zemljišta i na prostoru od ukupno 3500 kvadrata realizira galerija mojih radova na otvorenom”, kaže Richter. “Grad je mnogo učinio za nas, iako galeriju nitko iz gradske vlasti, osim Dragutina Palašeka, donedavnog pročelnika kulture, nije posjetio. Ni Antun Vujić, ministar kulture, još nije bio u galeriji.” Ipak, uz pomoć Grada promijenjen je pokrov na kući, uvedeni su grijanje, galerijska rasvjeta i centralni protuprovalni sistem, a izgrađen je i potporni zid na uličnoj strani. Grad Zagreb vlasnik je i galerije i kuće, i mora plaćati komunalije. Ove je godine izdvojio čak 266.000 kuna, što će se utrošiti na kupnju tri ovlaživača zbirke, kartotečne ormare, mape, materijal za restauraciju, izradu dokumentacije, web stranicu, izložbu, videouređaje.
Zahvaljujući Muzeju za suvremenu umjetnost, Galerija Richter je uvrštena u sustav muzeja i tako je olakšana promocija zbirke. “Dolaze nam najavljene grupe arhitekata i umjetnika, evo, nedavno je bila grupa iz Čakovca”, kaže. “Posjećuju nas i stranci: estonski ministar kulture rekao je da će se založiti da priredi izložbu mojih radova u Estoniji, a upravo čekamo odgovor predstavnika Bijele kuće, koji skuplja nove umjetnine za predsjedničku palaču. Čak su i opatice iz susjednog samostana, koje čuvaju kuću, zainteresirane za kupnju nekih mojih radova”, sa smiješkom zaključuje Vjenceslav Richter.
Među ostalim donacijama ističe se Zbirka Marte i Vilima Svečnjaka sa 842 slike, grafike, crteža i kolaža tog poznatog hrvatskog slikara, nastalih od 1923. do 1988. U kolekciju se ne može ni zaviriti zbog ostavinske rasprave, vrata su – zabarikadirana. Sastavljena je od dvije cjeline: po darovnom ugovoru 280 radova iz kolekcije “Zemlja” trebalo bi biti u budućem Muzeju donacija, koji zasad postoji samo kao ideja. Ostale slike ostat će u stanu Svečnjakovih u Martićevoj gdje će se realizirati Memorijalni centar. Sve umjetnine su deponirane. Đuro Vanđura, upravitelj Strossmayerove galerije, izradio je idejno muzeološko rješenje, a realno je očekivati da ove godine počne i s izvedbeni projekt.
Vera Horvat-Pintarić, dugogodišnja sveučilišna profesorica i znanstvenica međunarodnog ugleda, također je gradu darovala opsežnu zbirku predmeta industrijskog dizajna, kipova, slika, grafika i crteža hrvatskih i svjetskih umjetnika 20. stoljeća, te impresivnu biblioteku od 15 tisuća stručnih knjiga. Tu je i impozantna zbirka slikarskih i arhitektonsko-urbanističkih radova Josipa Seissela, pokojnog zagrebačkog arhitekta, urbanista i avangardnog slikara, o kojoj se brine Muzej suvremene umjetnosti. Zbirka ima više od tri tisuće radova, Zagrebu ju je darovala njegova supruga Silvana Seissel, također arhitektica, a grad je osigurao 71.000 kuna za obradu arhitektonske građe, fotodokumentaciju i zaštitne antikiselinske folije.