VLADIMIR MIHOLJEVIĆU četvrtak, dan prije odlaska u Francusku na novu utrku, najbolji hrvatski biciklist Vladimir Miholjević (28) počeo je trening. Od riječkog naselja Viškovo, gdje stanuje, na put dug stotinjak kilometara krenuo je strmom zavojitom cestom do Kastva, a onda starom cestom uz istočnu istarsku obalu do vidikovca nedaleko od Plomina i natrag. Bez obzira na uspone, brzina njegove vožnje nikad nije bila manja od 30 kilometara na sat. Na nizbrdicama su on i trojica klupskih kolega, među kojima je i Vladimirov mlađi brat Hrvoje, jurili i do 70 kilometara na sat.
“Ovo je bio pravi rekreativni trening jer nam je jedini cilj bilo razgibavanje”, objasnio je tri sata poslije Miholjević, ne pokazujući nikakve znakove umora. “Srećom danas je sunčano vrijeme, pa su vozači automobila strpljivi, ali kad zapuše jugo, postaju tako agresivni da ponekad imamo dojam da bi nas najradije zgazili. Ne znaju da meni vožnja bicikla nije samo zabava, nego i izvor prihoda za mene i moju obitelj.”
VLADIMIR MIHOLJEVIĆ O DOPING RACIJAMA 'Otkad sam potpisao profesionalni ugovor s 'Alessiom', potpisao sam pristanak da mi predstavnici Međunarodne biciklističke organizacije u svako doba dana ili noći mogu ući u stan, pretresti mi stvari i testirati me na doping' Od ove sezone Vladimir Miholjević, biciklist s najdužim profesionalnim stažem u Hrvatskoj, našao se u društvu najboljih biciklista svijeta. Priznaje da je potpisivanjem ugovora s klubom “Alessio” iz Padove napokon ostvario svoj san: “Najzad sam postao član kluba koji će mi omogućiti nastupe na svim najjačim biciklističkim utrkama. Motiva za pobjede neće mi nedostajati.” Dokazao je to nedavnom pobjedom. Ukupan poredak u brdskim etapama i “točkasta majica”, što ju je prije dva tjedna osvojio na utrci Paris-Nica, lansirali su ga u središnji izvještaj na Eurosportu. “Uspjeh je iznenadio čak i klupsko vodstvo”, prisjeća se Miholjević i ističe da je to rezultat priprema, ali i brojnih pobjeda u dosadašnjoj karijeri. Na pitanje je li promijenio ritam priprema otkako vozi za talijansku momčad, Miholjević odgovara: “Ni najmanje. Ja se i danas pripremam i vozim jednakom žestinom kao i prije. Pogledajte teren na kojem treniram. Teško da se takva konfiguracija tla može naći na utrkama. S jedne strane Učka, s druge more – ukratko raj za bicikliste. Kad sam ovamo dovodio svoje kolege iz drugih zemalja, hvatali su se za glavu. Od moje kuće na Viškovu postoje dva puta – jedan koji vodi strmo uzbrdo i drugi koji vodi strmo prema moru, pa kojim god da krenemo ne gine nam patnja.”
Vožnja na Učku već mu je postala rutina. Nema staze kojom se nije uspeo na vrh, ali, kako kaže, tjelesna kondicija samo je jedan od uvjeta koji utječu na konačan uspjeh:
“Biciklizam ima mnogo specifičnosti, a u njemu se organizam najviše troši jer natjecanja traju duže nego u drugim sportovima. Čak se i maraton, kao ekstremno teška disciplina, trči dva i pol sata, a naše utrke traju i do pet sati. Zato na uspjeh utječu mnogi faktori, od konfiguracije terena, vremenske prognoze, smjera vjetra do drugih okolnosti u samoj utrci”, tumači Miholjević.
“Zamislite kolonu od 200 biciklista! Ako svatko od nas zauzme tri metra, kolona je duga 600 metara. Svi se kreću otprilike istom brzinom, oko 50-60 km/h, i ako nisam među prvih 20, teško da mogu išta učiniti kako bih promijenio svoju poziciju. Dakle, moram predvidjeti kad će se dogoditi taj odlučujući trenutak u utrci, kad će grupa vozača krenuti u proboj na čelnu poziciju. Međutim, ni agresivna vožnja nije poželjna. Oni koji prečesto sudjeluju u razbijanju skupina i uzaludnom napadanju potroše energiju nemaju više snage za odlučujući atak.”
Zbog terena na kojem svakodnevno trenira, Miholjević priznaje da mu strmine nimalo ne smetaju: “Naprotiv. Kod brdskih etapa nemam nikakvih problema i tu sam uvijek među prvima, a na nizbrdici svi voze najvećom mogućom brzinom i nitko ne može steći značajniju prednost. Ispod novog brda opet sam među prvima i najviše mi odgovara ako se pri usponu utrka počne lomiti utrka. I utrke po ravnom terenu imaju svoje specifičnosti: taktike se razlikuju prema tome puše li bočni, odnosno vjetar u lice. Prvi vozač uvijek probija zrak, pa oni iza njega koriste ‘vakuum’ i troše do 30 posto manje energije. Uvijek vozimo u manjim skupinama, pa biciklisti sporazumno zamjenjuju mjesta tijekom vožnje da bi podjednako trošili energiju. Kod bočnog vjetra, vozači voze jedan iza drugog u dijagonali na širinu staze i njome su ograničeni, pa kolona ‘puca’ u nekoliko skupina. Tad ovisiš o kvaliteti ostalih vozača, odnosno o tomu hoće li skupina u kojoj si se našao biti dovoljno brza i sposobna anulirati prednost skupine ispred.
U utrci Pariz – Nica zbog male nepažnje ispao sam iz prve grupe pri bočnom vjetru, upao u lošiju grupu. Tijekom vožnje sam se čak uspio probiti za dvije skupine, ali je ispred mene još uvijek bilo 60-ak vozača. Utrka je trajala osam dana, a svaki sam se dan morao prilagođavati novim okolnostima. Ukupno smo vozili 32 sata, što znači da sam toliko dugo morao zadržati potpunu koncentraciju na događaje oko sebe, na vožnju po vjetru, kiši, uzbrdicama i nizbrdicama… Shvatio sam da u generalnom plasmanu nemam šansi i išao sam na ‘rasturanje’ u brdskim etapama. To se i dogodilo. Učestalo sam razbijao skupine na brdskim dionicama i gledao da ostanem u skupini od šest, sedam vozača koji će sudjelovati u napadu na prvu poziciju. Prije svake vožnje najprije dobro proučim geografsku kartu i trasu kojom ćemo voziti. Ako je brdska etapa, lako se održavam među vodećima i kad se lomi utrka, uvijek sam prisutan. Problem nastaje ako je u skupini vozač kluba čiji je lider zaostao. Takav vozač ne pomaže grupi u kojoj se našao, jer se ’šlepa’ na zadnjoj poziciji i ne zamjenjuje mjesta tijekom vožnje ne bi li usporio grupu.”
Dok priča o strategiji i zamkama utrka, Miholjević ne krije da je običnom gledatelju pred televizorom teško shvatiti biciklizam: “Znam da to izgleda kao obično ‘pedaliranje’, pa tko će brže. Međutim, to ni približno nije tako. Svi vozači imaju isti cilj – biti među prvih deset i to je gruba igra. Najveće utrke poput Giro d’Italia i Tour de France posebno su ‘živčane’, naročito prva tri dana dok stvari ne legnu. Doduše nema fizičkih kontakata jer ipak ovdje jedni druge štitimo od ozljeda, ali svi ‘grizu’, česti su napadi na prve pozicije, vozači se tijekom vožnje smjenjuju u poretku, što pridonosi napetosti atmosfere i dodatnom trošenju energije.”
Tijekom 16-godišnje karijere padovi i ozljede nisu mimoišli ni Miholjevića: “Sjećam se utrke u Nizozemskoj kad sam zbog loše obilježenog ‘otoka’ na cesti slomio ključnu kost i lopaticu. Vozio sam oko 60 kilometara na sat i kad sam digao glavu vidio sam da 15-ak metara ispred mene vozači padaju, a dijelovi bicikla lete po zraku. Jedva sam ih uspio zaobići, ali je vozač iza mene podletio pod moj zadnji kotač i izgubio sam kontrolu. Pao sam na glavu i rame, a kad sam se pokušao popeti na bicikl shvatio sam da ne mogu dignuti ruku. Problem je što pri takvim brzinama uopće ne gledamo cestu, nego u kotač vozača ispred sebe.”
Zbog toga je, kako kaže, presudna ravnoteža između dobre koncentracije i hladnokrvnosti, ali i jake volje za uspjehom. Iako za sebe kaže da je hirovite naravi, mnogo puta je dokazao da strpljenja ima na pretek. Naime, njegova je karijera sve do ove godine uglavnom bila obilježena povredama i pehovima.
Rođeni Zagrepčanin s roditeljima je doselio u Rijeku kad su mu bile dvije godine: “Otac je radio na Televiziji i u Rijeci osnovao filmski laboratorij, pa je obitelj došla za njim. Majka je Slovenka, upoznali su se još u gimnaziji. Brat i ja prošli smo sve faze na biciklu: od najmanje trokolice preko ponyja do prve ‘specijalke’. U biciklistički klub ‘Rijeka’ učlanili smo se 1986. Vozio sam za njih devet godina. Otišao sam jer sam shvatio da klub nema ni interesa ni novca da bi održao seniorsku ekipu. Jedino što je postojalo bilo je nas šest, da tako kažem budala, koji smo neprestano jurcali na biciklima i sami kupovali najveći dio opreme, plaćali putovanja, hranu i slično. Oduvijek sam želio postati profesionalac. U ‘Krki-Telekom’ u Novom Mestu počeo sam 1995. Seniorska ekipa registrirala se kao profesionalna i počeli smo učiti. Već 1998. počeo sam pobjeđivati – postao sam državni prvak u Hrvatskoj i pobijedio sam na etapnoj profesionalnoj utrci u Austriji. Iste sam godine u Portugalu, na vrlo teškoj utrci, bio osmi i za 24-godišnjaka to je bio izvrstan uspjeh.”
Miholjević je još 1998. počeo kontaktirati s talijanskom ekipom ‘Alessio’ iz Padove, ali je umjesto na potpisivanju ugovora, završio na operacijskom stolu: “Nisam obraćao pažnju na bolove u koljenu, jer sam mislio da je riječ o istegnutosti ili posljedici napora. Trpio sam pet mjeseci, a liječnik nikako nije mogao dijagnosticirati bolest.” Tek u veljači 1999. ustanovili su da je zaradio burzitis – riječ je o sklerozi jedne od ukupno 30 burzi, odnosno vrećica u koljenu koje ‘podmazuju’ ligamente.
“Dotad sam već potrošio hrpu vremena i novca za beskorisne rehabilitacije, a nisam obavio magnetsku rezonanciju”, prisjeća se Miholjević. “Tek u veljači otišao sam na prvu operaciju, koja nije uspjela iako je bila riječ o rutinskom zahvatu. Tako sam u deset dana, između 2. i 12. veljače, čak tri puta bio na operacijskom stolu – dva puta sam bio operiran, a treći put upućen sam na ateroskopiju. Nakon svega ostao sam gotovo invalid: desna potkoljenica bila je tanja od podlaktice, u koljenu sam nogu mogao savinuti samo za pet stupnjeva, a nisam je mogao podići čak ni da obujem cipelu.” Poslije dvomjesečne intenzivne terapije, 25. travnja 1999. prvi je put, kaže kroz smijeh, petom dotaknuo vlastitu stražnjicu.
“Bio sam toliko željan treninga da sam već u sedmom mjesecu osvojio prvenstvo Hrvatske, ali su pregovori s ‘Alessiom’ propali. Potpisao sam zato novi dvogodišnji ugovor s ‘Krka-Telekomom’ i čekao. Osim toga, neprestano sam osjećao strah zbog koljena. I danas ponekad osjećam bolove, ali sam se naučio s tim živjeti.”
Sljedeće godine sezonu je počeo pobjedom na Jadranskoj magistrali, obranio je titulu državnog prvaka, a pobijedio je i u profesionalnoj utrci u Francuskoj. “Zato sam i mislio da je 2001. ugovor u ‘Alessiu’ gotova stvar, ali se moj menedžer odlučio za drugu osobu. Bio sam silno razočaran, no sportski direktor ‘Alessia’ obećao mi je da će mi se javiti čim postignem neki bolji rezultat.” Na poziv iz Padove nije dugo čekao, jer je i prošlu sezonu počeo s uspjesima – već 4. veljače na profesionalnoj utrci u Poreču osvojio je prvo mjesto i telefon je zazvonio.
“Odmah smo se dogovorili i potpisao sam ugovor za ovu sezonu, pa sam cijelu prošlu godinu odvozio psihički rasterećen”, priznaje Vladimir Miholjević. “U klubu nas je 23, od čega šest stranaca. Osim mene, tu je Kazahstanac, Moldavac, Srbin, Slovenac i Švicarac. Međutim, tamo su važni samo rezultati. U profesionalnom sportu nema lokalpatriotizma. Važna je reklama, koga i koliko dugo snima Eurosport. Kad klupski vozači vide da je netko dobar, pomažu mu svim srcem jer će taj opravdati i svoju i njihovu plaću. Iza svih nas stoji klub kao institucija. Da sam potpisao bolji ugovor za neku manju ekipu, sigurno ne bih postigao tako značajne rezultate, jer u ovom klubu sudjelujem na najvećim utrkama.”
Priznaje da se na profesionalne uvjete i tretman brzo naviknuo; brine samo o vožnji i rezultatima. Bicikl na kojem trenira teži 8,7 kg i izrađen je od aluminija, a opisuje ga kao nešto ‘mekši’, jer donekle amortizira neravnine na cesti, pa je ugodniji za vožnju. Cijena mu je oko 22 tisuće kuna. Bicikl koji vozi na utrkama lakši je za 300 grama, ali ne amortizira neravnine da bi vozač bio što stabilniji. Cijena mu je oko 40 tisuća kuna, jer su u njega ugrađeni najkvalitetniji Campagnolini dijelovi, a okvir je izrađen od karbona. Tajnica kluba kupuje avionske karte, a maseri pored brige o tjelesnoj kondiciji vozača, brinu i o njihovoj prehrani prije i za vrijeme utrke, spravljaju sendviče koje će biciklisti konzumirati u vožnji, a prema potrebi i kuhaju obroke ako u hotelu nema odgovarajuće hrane. Mehaničari popravljaju bicikle, voze opremu iz kluba do mjesta gdje se održava utrka, ali i dočekuju bicikliste na aerodromu, voze ih do hotela i nose prtljagu u hotelske sobe te ispisuju liste s raznim informacijama – dnevnim rasporedom, etapama utrke i sl. No, osim pogodnosti, ugovor sadrži i brojne obveze:
“Potpisujući profesionalni ugovor s ‘Alessiom’, potpisao sam i ugovor s Međunarodnom biciklističkom organizacijom, na temelju kojeg pristajem da me njihovi organi kontroliraju 24 sata dnevno, 365 dana u godini. To znači da mogu u bilo koje doba dana ili noći ući u moju hotelsku sobu tijekom natjecanja, pretresti sve osobne stvari i uzeti uzorke urina i krvi ne bi li pronašli tragove dopinga. Isto to mogu učiniti i u mom stanu, jer kontrole traju i tijekom priprema. Racije su osobito stroge u Italiji i Francuskoj, gdje postoje odredi za suzbijanje dopinga. Vrlo su organizirani. Potajno doputuju u grad odakle počinje utrka, smjeste se u zabačenom hotelu, a istovremeno rezerviraju i sobu u hotelu u kojem su smješteni natjecatelji. Tijekom noći instaliraju priručni laboratorij za analizu krvi i urina, a oko šest sati ujutro krenu u kontrolu. Do početka utrke nalazi su gotovi. Na natjecanju u Francuskoj upali su mi u sobu u šest ujutro i uzeli uzorak krvi. Nisu izvršili pretres, na što inače imaju pravo. Kazne su rigorozne i obično unište karijeru vozača, jer zabrane nastupanja traju i do dvije godine. Njihovo objašnjenje je briga za naše zdravlje. U posljednje vrijeme izbilo je nekoliko afera zbog uzimanja epova i nandrolona koji povećava broj crvenih krvnih zrnaca, ali uzrokuje pucanje kapilara. Smatram da ovakve kontrole uništavaju sport, jer javnost stječe dojam da svi biciklisti voze dopingirani i da smo narkomani. U Italiji smo zato već navikli da nam po stazi crtaju šprice, a publika nosi transparente ‘Tutti drogatti’.”
Na uzimanje dopinga Miholjević nikad nije ni pomislio: “Moj najbolji doping je dobra hrana i vožnja Učkom. Moja se supruga uvijek snebiva nad količinom hrane koju pojedem za doručak, ali to je moj najvažniji obrok. Prije treninga, a i prije utrke dobro se najedem. Za doručak obavezno jedem crni kruh od raznih žitarica, sojino mlijeko s kukuruznim pahuljicama, marmeladu bez šećera, med, svježi kravlji sir ili namaz sa šunkom. Ručak je uvijek isti: tjestenina i riža neizostavni su u prehrani profesionalnih biciklista, a ja ih srećom obožavam. Najviše volim tjesteninu ‘na bijelo’ – s dobrim maslinovim uljem i kvalitetnim parmezanom. I dok mojoj ženi i kćerki to već ide na uši, meni nikad dosta, pa kad odem na trke one navale na pečeno i pohano meso. Kolače i slatko izbjegavam koliko god mogu jer ih obožavam.
Visok sam 181 cm, a kad sam u formi imam 68-69 kilograma. Važno je da imam najviše pet posto masnoća u organizmu, jer u ovom sportu čak je i mišićna masa suvišna. U biciklizmu se mišići gornjeg dijela tijela moraju svesti na minimum, samo srce i pluća moraju funkcionirati besprijekorno. Noge i mišiće lumbalnog dijela leđa razvijam vozeći bicikl, a zimi dodatno na fitnessu. Zato biciklisti ponekad izgledaju kao karikature – gore uski, a donji dio tijela snažan. No, ‘snaga glave’ ponekad je važnija.”
Na pitanje kakve rezultate očekuje ove sezone, Vladimir Miholjević odgovara: “Ne očekujem ništa, samo želim završiti sezonu bez ozljeda. Vijek trajanja biciklista je relativno dug, a u zenitu su oko 28. godine života, a karijeru obično završavaju s navršenih 35-36 godina. Dakle, moglo bi se reći da mi je karijera u usponu, a usponi su moja disciplina”, dodao je na kraju.