Objavljeno u Nacionalu br. 861, 2012-05-15

Autor: Dean Sinovčić

David Vann

Ubio mi se otac, ponos su mi ubili kritičari, a sad mi je život luda vožnja

Američki pisac deset je godina pisao zbirku priča 'Legenda o samoubojstvu', nastaloj zbog trauma iz djetinjstva: ekskluzivno za Nacional govori kako je stvorio književni hit i kako mu se potopio brod, zašto se osjećao krivim zbog samubojstva oca i o ovotjednoj plovidbi hrvatskim Jadranom

'U posljednoj zbirci priča 'Ketchikan'  shvaćam da nikad neću doznati zašto se moj otac ubio''U posljednoj zbirci priča 'Ketchikan' shvaćam da nikad neću doznati zašto se moj otac ubio'Deset godina trebalo je Davidu Vannu, 45-godišnjem piscu rođenom na Aljasci, da napiše "Legendu o samoubojstvu", koja je nastala na temelju samoubojstva njegova oca što se dogodilo kad mu je bilo 13 godina. Njegove muke tek su tada počele jer sljedećih 12 godina nitko nije htio objaviti njegovu knjigu koja se sastoji od pet kraćih priča i jedne središnje, "Otok Sukkwan". U očaju, poslao je svoj rad na natječaj i 2007. osvojio nagradu Grace Paley i nakon toga našao izdavača. Knjiga je objavljena 2008. u Americi, 2009. u Europi i odmah je postala hit. Kritičari su bili oduševljeni. Po Guardianu, "nikada nešto slično nije napisano", po Telegraphu, "da je ovo Vannova deseta knjiga, bila bi impresivna, budući da je prva, izvanredna je", a Independent smatra da je to "najbolja američka debitantska knjiga". Sve se tada promijenilo u Vannovu životu. Dotad je na Mediteranu iznajmljivao brodove u čarteru, propao, a usput i potopio vlastiti brod na medenom mjesecu na Karibima. Prije godinu i pol objavio je i drugu knjigu "Caribou Island", podjednako hvaljenu, a prošlog mjeseca objavljena je i treća, "Dirt". Trenutačno je u Hrvatskoj, plovi Jadranom i 23. svibnja u zagrebačkoj knjižnici "Bogdan Ogrizović" promovirat će hrvatsko izdanje "Legende o samoubojstvu" koju će dva dana ranije objaviti izdavačka kuća "OceanMore". Prije dolaska u Hrvatsku razgovarali smo s Vannom, koji je odmah rekao: "Već godinama želim doći u Hrvatsku. Krajem 90-ih imao sam brodove u čarteru na obali Turske i tada sam čuo koliko je Hrvatska lijepa te su mi svi govorili da je moram posjetiti.


Eto, nakon 14 godina želja mi se ispunila. Htio sam provesti ne samo 12 dana nego cijelo ljeto u Hrvatskoj, ali moram u kolovozu otići brodom u Tursku, a potom na književne festivale. Imam samo nekoliko tjedana vremena za krstarenje, brod mi je u marini u Ninu, ali ništa ne znam o tom području pa ću ga morati istraživati. Krenut ćemo od sjevera prema jugu, prema Albaniji i Grčkoj." Da Vanna Hrvatska zanima otprije, potvrdio je rekavši: "Prije dugog vremena želio sam pisati o Hrvatskoj za američki magazin Outside, bavio bih se upravo krstarenjem. Posljednjih deset godina Hrvatska je 'next big thing', Amerikanci to znaju, ali kod vas postoje čudne restrikcije u iznajmljivanju brodova. Ne priznajete moj USCG (United States Coast Guard) položeni kapetanski ispit, s kojim mogu upravljati čak i putničkim brodom, ali priznajete licencu koja se dobije na vikend-tečaju američkog udruženja jedriličara. Zbog takvih stvari ljudima je teško doći u Hrvatsku."

"Legenda o samoubojstvu" povezana je sa samoubojstvom vašeg oca kad ste imali 13 godina. Koliko je knjiga fikcija, a koliko se temelji na stvarnim događajima?
- To je zbirka priča, od kojih je središnja "Otok Sukkwan". U mnogim europskim zemljama "Otok Sukkwan" je objavljen kao samostalni roman, ali u Hrvatskoj će biti objavljena cijela knjiga, "Otok Sukkwan" i pet ostalih priča. "Legenda o samoubojstvu" niz je opisa samoubojstava. Za mene takvo strukturiranje priče ima smisla jer u knjizi nema ni jedne točne priče o samoubojstvu mog oca. U svakoj nailazimo na drukčiju verziju događaja u mojoj obitelji. Zato i nisam mogao napisati samo jednu priču. Moja je ideja da se te priče natječu, raspravljaju i ne moraju se slagati. Od sredine priče "Otok Sukkwan" nadalje događaji su najbliži istini, što je čudno, jer taj je dio knjige najfikcionalniji. Međutim, emotivno i psihološki najbliže je istini. Otac me pozvao da provedem godinu dana u kućici na Aljasci, ja sam odbio, a on se ubrzo nakon toga ubio. Imao sam 13 godina i osjećao golemu krivnju. Da sam prihvatio njegovu ponudu, možda bi još bio živ. Knjiga je za mene bila neka vrsta druge šanse da odem na Aljasku i provedem zamišljenih godinu dana s ocem. Sve je to fikcija, jer nikad nisam proveo godinu dana s ocem na Aljasci, ali lik oca vrlo je sličan mom ocu, blizak mom tadašnjem poimanju svog oca. Naravno, lik sina je sličan meni, a pomajka koja se spominje u knjizi vrlo je slična mojoj pomajci. Kad sam pisao knjigu, mislio sam da pišem o očevu samoubojstvu, ali na kraju priče došlo je do obrata u kojem sam shvatio očaj svog oca. Iznenada, sin je uperio pištolj u svoju glavu i to je bio najnevjerojatniji trenutak u mojoj karijeri pisca. Mislio sam taj dio izbaciti iz knjige i napisati ga nanovo, ali sam shvatio da postoji nesvjesni okvir za to, događaji koji vode tom trenutku. Napisao sve te stranice i nisam znao o čemu se radi, ali sam tada shvatio da u pisanju nema kontrole, plana ili svjesnog trenutka, nego da se sve temelji na nesvjesnom, da postoje okviri kojih nismo svjesni. Otada smatram da su ideje koje vam padnu na pamet nešto najgore što se može dogoditi piscu, a da je najbolje ne znati što će se dogoditi. Pisanje je nesvjesno otkrivanje.
Kažete da je knjiga bila vaša druga šansa. Što se dogodilo od vaše 13. godine, kad je otac počinio samoubojstvo, pa do 19. godine, kada ste počeli pisati?
- Prve tri godine, od 13. do 16. godine, svima sam govorio da je moj otac umro od raka. I pucao sam iz oružja koje je ostavio moj otac. Dakle, umjesto da pišem, bavim se nekom umjetnošću, odlazim na terapije, razgovaram s ljudima, ja sam pucao. U te tri godine stvari su se pogoršale. Vodio sam dvostruki život, bio uzoran učenik, svirao u bendu, bavio se sportom, svi su mislili da je sa mnom sve u redu, a noću sam lutao naokolo, kao što sam napisao u drugoj priči iz "Legenda o samoubojstvu", "Legendi o dobrim ljudima", gdje očevim magnumom pucam u uličnu rasvjetu i ciljam ljude koji gledaju kroz prozore. Prve tri priče iz knjige zapravo su autobiografske, sve počinju istinito, onako kako se i zbilo. Međutim, svaka se na kraju preobražava, postaje drukčija od onog što se zaista događalo. Ja nisam, kao na kraju "Legende o dobrim ljudima", pucao u vrata i prozore naše kuće. Osim toga, svaka od tih priča napisana je drukčijim stilom. U posljednjoj priči "Ketchikan" završavaju moji pokušaji da razumijem oca. U njoj sam shvatio da se ne mogu vratiti i da nikad neću doznati zašto se moj otac ubio.
Kad ste počeli pisati knjigu, jeste li razmišljali o pisanju kao terapiji ili o uspjehu knjige?
- I terapija i pisanje bave se istinom, s tim da se pisanje bavi nečim lijepim. To je razlika, taj estetski cilj da uzmete ružne priče iz prošlosti i peobrazite ih u nešto lijepo. To vam omogućuje drukčiju vrstu druge šanse i iskupljenja, drukčiju od terapije. Pišući knjigu nadao sam se otkriću i pisanju o nečem lijepom, ali radeći to kontrolirano. Poslije sam shvatio da će to biti izvan kontrole. Lijepo može biti monstruozno, ali i jedno te isto. Pišući o nečem stravičnom možete stvoriti neku vrstu ljepote koju nesvjesno tražite. Moje ideje o tome što želim postići vremenom su se s mijenjale.

"Legendu o samoubojstvu" pisali ste deset godina, do svoje 29. godine. Jeste li imali nekoga tko je nadgledao vaše pisanje?
- U to vrijeme studirao sam na sveučilištu Stanford u Kaliforniji, pohađao tečajeve pisanja, gdje sam imao mentora, čovjeka koji je još moj mentor. Želio sam diplomirati kreativno pisanje. Pohađao sam mnoge radionice kreativnog pisanja. Ali ništa od svega toga nije mi pomoglo. Najčešće su mi govorili da je 95 posto pisanja prerada onoga što ste napisali u prvoj verziji. Sve što sam ja napisao napisao sam vrlo brzo i uopće nisam prerađivao. A ono što sam pisao godinama i polako prerađivao na kraju sam odbacio. "Legendu o samoubojstvu" pisao sam deset godina, ali sve ono što sam na kraju u knjizi objavio napisao sam jako brzo. Prvu priču, "Ihtiologija", napisao sam u tri sata noću nakon što sam cijelu večer pričao viceve svojim cimerima, pri čemu sam uspoređivao sebe u dječačkim danima s ribom. Nakon što sam se probudio, dovršio sam priču. Jedan odlomak sam dodao, jedan sam bacio, i u tome se sastojala moja prerada. Baš čudno. Pola "Otoka Sukkwana" napisao sam u 17 dana, jedreći od Kalifornije do Havaja. Bilo je to moje prvo krstarenje, bojao sam se da ćemo udariti u grebene, svi ćemo pomrijeti, pa sam noćima spavao samo po 45 minuta. U vrijeme tog straha i ludila napisao sam pola priče. I sljedeću knjigu, "Caribou Island", napisao sam u pet i pol mjeseci, pišući po dva sata svakog jutra. Objavljena je gotovo u prvoj verziji. Ispada da ni jedno od pravila kojima su me učili na tečajevima pisanja za mene ne vrijedi.

Ispada da 10 godina pisanja knjige nije bilo problematično, problemi su slijedili sljedećih 12 godina, koliko ste neuspješno tražili izdavača za svoju knjigu.
- Bio sam strašno razočaran. Kako nitko nije htio objaviti knjigu, jedino mi je preostalo da svoj tekst pošaljem na natječaj i pobijedim. I 2007. pobijedio sam na natjecanju za Grace Paley Prize. Dok sam čekao na objavljivanje knjige, dogodile su mi se neke zanimljive stvari pa sam postao kapetan, oplovio tursku obalu i Mediteran. Dogodile su se i neke nesreće. Dok sam bio na medenom mjesecu na Karibima, potopio mi se brod usred oluje, sve sam izgubio. Jednom sam izgubio kormilo na obali Maroka. Nakon toga mi je posao s brodovima u čarteru propao. Zapravo, rat na Kosovu mi je upropastio posao. Tog ljeta 1999. porinuo sam brod u Turskoj, ali ni jedan Amerikanac nije htio doći u Tursku i iznajmiti brod. Mislili su da NATO-ovi avioni lete iznad Turske. Amerikanci nemaju pojma o zemljopisu, nisam vjerovao da mogu biti tako glupi. Jedan prijatelj poslao mi je razglednicu na kojoj je pisalo: "Kako možeš voditi posao s brodovima tamo gdje nadlijeću ratni zrakoplovi, a djeca umiru svakog dana?" A ratni zrakoplovi nisu nadlijetali Tursku. Ne znam je li to istina, ali govorilo se da Bill Clinton želi odvući pažnju od svog seksualnog skandala tako što će se pozabaviti Kosovom. Zbog toga ni jedan Amerikanac nije htio doći u Tursku, zbog čega smo propali i ja i turski uzgajivači rajčica.

Jeste li tada pomislili da se trebate posvetiti nečem drugom, a ne pisanju knjiga?
- Jedino što me cijelog života zanimalo bilo je pisanje, još od dječačkih dana želio sam postati pisac, ali nikako nisam mogao zaraditi novac od pisanja. Zato sam se cijelo to vrijeme bavio drugim poslovima. Kako nitko nije htio objaviti moju knjigu, nakon pet i pol godina čekanja bio sam posve obeshrabren i otisnuo sam se na more. Nisam u knjizi ništa htio mijenjati kako bih možda pronašao izdavača. Pomislio sam: "Ako ne nađem izdavača, onda je ovo zaista pušiona." Prvih 50 stranica druge knjige, "Caribou Island", napisao sam čim sam završio "Legendu o samoubojstvu". I onda sam stao, nisam znao kako da nastavim. Trebao sam posao, trebao sam novac, nisam znao kako da napišem drugu knjigu, a nitko nije htio objaviti ni prvu. Zato pet i pol godina nisam ništa napisao.

A onda je stigao uspjeh koji je bio ogroman. Jeste li nakon 12 godina čekanja bili iznenađeni tolikim komplimentima i nagradama?
- Najprije su 2005. objavili moja pomorska sjećanja, "A Mile Down: The True Story of a Disastrous Career at Sea". Reakcije su bile takve da sam morao vježbati kako živjeti bez ponosa. Knjiga nije dobila ni jednu pozitivnu kritiku, a ni jedne ozbiljne novine nisu objavile nikakvu. One koje su bile objavljene u magazinima specijaliziranim za more i brodove bavile su se time koliki je idiot pisac te knjige. Pokušao sam sve, organizirao čitanja knjige u 80 knjižara u 17 američkih saveznih država, pola godine putovao radii promocije knjige. A sve se pretvorilo u nedostatak ponosa, bilo je grozno. Jedina pozitivna stvar bilo je to što sam zbog objavljene knjige dobio posao profesora na sveučilištu u San Franciscu. Tada mi je bilo lijepo, počeo sam pisati za časopise, predavao i nisam više imao posla s brodovima. Sve se promijenilo krajem 2008. kad je objavljena "Legenda o samoubojstvu" i dobila dobre kritike. New York Times posvetio mi je cijelu stranicu i to je promijenilo moj život. Otada je moj život luda vožnja, sve je otišlo dalje nego što sam mogao zamisliti Dotad nisam znao da postoje svjetski književni festivali, nisam znao da, kad knjigu objave na nekom drugom jeziku, ona dobiva novi život. Sa svakim novim izdanjem u novoj zemlji moj se život proširuje.

U brojnim kritikama uspoređivali su vas s Cormacom McCarthyjem. Znam da ne volite te usporedbe, ali postoje neke sličnosti između "Legende o samoubojstvu" i McCarthyjeve "Ceste", obojica se bavite odnosom oca i sina u teškim životnim uvjetima.
- Slažem se da postoji mnogo sličnosti. Svoju sam knjigu napisao mnogo ranije nego što je McCarthy napisao "Cestu", ali je njegova objavljena 2006., prije moje. Da je "Cesta" napisana i objavljena mnogo prije, ja ne bih ni počeo pisati svoju knjigu, jer bi ispalo da je moja knjiga derivat njegove. Iskreno, na moje pisanje utjecala je knjiga "Blood Meridian or the Evening Redness in the West" koju je McCarthy objavio 1985. Dok sam pisao "Otok Sukkwan", pročitao sam šest knjiga Cormaca McCarthyja i Williama Faulknera, a "Blood Meridian" je bila najvažnija. Ono što mi se sviđa kod McCarthyja jest način na koji proširuje književni krajolik na figurativni krajolik, kad govori o planinama, osjećate strah.

Slava je donijela i negativnu stranu, pri čemu mislim na medijsko stavljanje vašeg imena u istu rečenicu sa Sarah Palin, jer ste oboje s Aljaske, ali različitih političkih nazora.
- Ona je bila normalnija prije nego što je došla na državnu razinu. Prije toga demokrati na Aljasci nisu bili zabrinuti zbog nje, čak im se i sviđala. Ali postala je ekstremna i htjela da Aljaska postane mjesto promoviranja konzervativnih i hipokritičkih obiteljskih vrijednosti: čak ni ona sama u to ne vjeruje, ne prakticira to u svojoj obitelji. Grozno je vidjeti da se u mom domu takvo što zbiva. Takvi su vam Amerikanci, oni žele vjerovati da su dobri, iako nisu, iako naša vojska ne služi dobru u svijetu nego čini ratne zločine svakog dana. Ali još uvijek želimo vjerovati da smo dobri, očajnički to želimo. Mrzim velike laži američke politike o tome kako smo dobri, kako je naša vojska dobra i moramo je podržavati, kako su korporacije dobre. Sve je to velika laž.

S druge strane, mnogi Amerikanci ne smatraju da je Barack Obama ispunio njihova očekivanja.
- I ja se osjećam razočarano, i ja osjećam da nije ispunio moja očekivanja, želio sam da bude ljeviji nego što jest. Ovih je pak dana objavljena vijest da Obama podržava homoseksualne brakove. Cijenim ga, on je sjajan govornik, čini dobre stvari na mnogim područjima, u ekonomiji, u očuvanju okoliša, u zdravstvu, u borbi za prava homoseksualaca, ali nije napravio onoliko koliko sam ja očekivao i nije iskreno govorio, onoliko iskreno koliko sam ja to želio čuti. Sigurno je da ću glasati za njega i drugi put, ali se nadam da će, ako osvoji i drugi mandat, slobodnije govoriti o problemima. I o tome kako nismo ono što mislimo da jesmo. Volio bih imati predsjednika koji govori o tome. Ne znam je li to moguće. Možda je Amerika veliki stroj u kojem više ne može biti demokracije i ne može biti samokritična. Grozno je kad jedna država ne može biti samokritična, a Amerika se tome približava.

Temelji li se i vaša druga knjiga "Caribou Island" na obiteljskoj tragediji?
- Da, radi se o ubojstvu i samoubojstvu roditelja moje pomajke. Kad sam imao 12 godina, njezina je majka iz puške ubila njezina oca, a zatim sebe. Jedanaest mjeseci nakon toga moj se otac ubio dok je razgovarao telefonom s mojom pomajkom. Smatrao sam samoubojstvo svog oca sramotnim i okrutnim i teško mi ga je bilo shvatiti. Zbog svih tih događaja bilo je neminovno da počnem pisati o tim događajima. Naravno, promijenio sam mnogo toga u "Caribou Islandu", događaje sam iz Kalifornije preselio na Aljasku, ne sjećam se roditelja svoje pomajke pa likovi ne mogu biti bazirani na njima, a i razvoj događaja je drukčiji u knjizi. Volim pisati fikciju koja sadrži emocionalnu i psihološku osnovu u obiteljskoj tragediji. Mislim da moja nesvjesna strana, koja je žvakala te događaje 20-30 godina, sada traži iskupljenje ili drugu šansu.

Proteklih godinu dana često ste znali reći "sad sam jako sretan". Ako ste sretni, ako nema tragičnih događaja u vašem životu, gdje ćete naći inspiraciju za nova književna djela?
- U Engleskoj je upravo objavljena moja nova knjiga "Dirt". Bazira se na obitelji moje majke, radnja je smještena u središnju Kaliforniju, gdje je moj djed tukao moju baku, gdje se borilo za novac, ali se radnja odvija 1985. u vrijeme pokreta New age. Kad sam pohađao srednju školu, vjerovao sam u New age, pokušavao hodati po vodi, ali nikad nisam uspio. Trenutačno pišem novu knjigu o dalekoj prošlosti, negdje daleko, i nema nikakve poveznice s mojom obitelji. Treba vidjeti mogu li napisati knjigu koja emocionalno i psihološki neće biti povezana s događajima u mojoj obitelji.
U ovom trenutku tragate za financijerima kako biste snimili film prema knjizi "Caribou Island".

Kako napreduju vaši planovi o snimanju filma?
- Napisao sam scenarij za film s Billom Guttentagom, redateljem i svojim prijateljem koji je osvojio dva Oscara za svoje dokumentarce. Prošlog tjedna počeli smo se sastajati s glumcima u Los Angelesu koji su čitali naš scenarij. Mislim da odabir glumaca neće biti težak jer se radi o tri sjajne ženske uloge. Glavni lik je 55-godišnja žena. Zamišljam ga kao art-film koji će obilaziti filmske festivale, a proračun će iznositi 3 milijuna dolara. Dobra stvar je da će Aljaska dati trećinu, milijun dolara, samo da se film snimi na Aljasci. Sada tražimo milijun dolara investicija iz Europe i milijun iz Amerike. Znam da je glupo da kao autor knjige kažem "sigurno ćemo snimiti film" jer se većina potencijalnih filmova nikada ne snimi, ali kako je Guttenberg moj dobar prijatelj, osvajač Oscara, a proračun filma nije velik, mislim da ćemo uspjeti. Nov sam u tom poslu, ne znam proceduru, ali imamo dobre veze i vjerujem da ćemo uspjeti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika