Zbivanja u HDZ-u pouzdano nisu važna zbog svoje artističke ljepote ili scenske atraktivnosti protagonista, nego zbog pretpostavke da će se taj HDZ - kakav već jest - jednoga dana vratiti na vlast. Vrlo je moguće da bi se u takvom razvoju događaja publika ponovno podvrg­nula svakodnevnim izljevima rodoljubnih emocija koje prikrivaju rodoljubnu pljačku, da bi se zakon o oplodnji odmah prilagodio Kaptolu, ili reinstaliralo saborsko financiranje ustaškoga festivala kulture na Bleiburgu. Za neke u HDZ-u ostvarenje te mogućnosti gotovo da je pitanje trenutka. Tomislav Karamarko, koji se gleda na čelu stranke kao novi eksponent hadezeovske desnice, zaključio je u svojoj zadnjoj antologijskoj izjavi da "nas aktualna vlada naprosto tjera na vlast, i mi se moramo što prije i što bolje pripremiti da tu vlast preuzmemo". Zoran Milanović jedva da je zagrijao stolicu, a (nitko drugi nego) gospodin
Karamarko već se ukrcava na njegovo mjesto.

Tomislav Karamarko prostodušno pokušava situaciju identificirati s vremenom u kojem je Milanovićeva koalicija rušila HDZ, ali načekat će se dok ta njegova igra ne osvoji zrno javne uvjerljivosti. HDZ-ova vlada raspadala se pod pritiskom neviđene pljačke koju je izveo dostojan Tuđmanov nasljednik Sanader, i građani su izabrali Milanovića i Čačića uglavnom ne zbog nekakvih velikih očekivanja od njihove politike, nego zbog želje da HDZ ode, a jedini faktor koji ga je mogao na prihvatljiv način zamijeniti bila je Kukuriku-koalicija. Analogan obrat situacije, po kojem bi građani jedva čekali da Milanović i društvo odu, pa makar ih zamijenio i HDZ, iz današnjeg aspekta čini se gotovo nemogućim. Ne postoji nikakav znak vrijednosne identifikacije tih dviju skupina.

Hadezeovski rogovi u vreći
Radimir Čačić opterećen je mađarskom nesrećom i svi njegovi politički potezi koji uključuju Mađarsku - INA i drugo - promatraju se iz tog rakursa. Osim toga, lišen je tankoćutnosti u javnoj komunikaciji i nepotrebno se upleće u odnos Porezne uprave prema pojedinim tajkunima. Zoran Milanović doživljava se kao larpurlartist s frazeologijom koja je ugodna uhu, no lišena je realnoga sadržaja. Njihovi primjetni nedostaci neusporedivi su, međutim, sa situacijom koja opterećuje HDZ. Vrh HDZ-a svojedobno je na neki način ušao u ograničeni obračun sa samim sobom, ali time nije mogao kompenzirati političke efekte velike pljačke Hrvatske, izvedene u njegovu mandatu. Negativan psihološki dojam koji prati stranku dobio je momentum

u aktualnom procesu izbora novoga vođe. Širokoj publici postalo je očito da se tu radi o skupu rogova u vreći, ili bespoštednih boraca za osobne promotivne interese koji nedostatak viših ciljeva nastoje zamijeniti frakcijskom snalažljivošću.
Među kandidatima za preuzimanje stranke nema imena koje se - u manjoj ili većoj mjeri - ne zaklinje u Tuđmana i njegovo naslijeđe, što je u svakom pogledu vrlo nižerazredan oblik političke manipulacije. Pokojne lidere političari od ukusa puštaju na miru, pogotovo one poput Tuđmana, koji su iza sebe ostavili pljačku i zločine, i naciju uvalili u neviđeni psihološki raskol. Tragovi ukusa u HDZ-u izgubili su se, međutim, negdje među Sanaderovim satovima. Stranka je u teško premostivom sukobu s reformističkim duhom, i trudi se - po instinktu - proširiti svoju platformu jeftinoga populizma. Šteta je za HDZ, zapravo, što se Sanader pokazao kao beskrupulozni grabežljivac ili infantilac kojega su doveli u trezor pun blaga i ostavili da se ondje igra. Iako tiranin u ophođenju sa suradnicima, bio je poprilično dobar manipulator s javnim mnijenjem. Njegov javni stil i retorika počeli su HDZ približavati generalno prihvatljivoj građanskoj profilaciji, dobio je izbore na toj opsjeni, i da nije bio to što je zapravo bio, teško bi ga SDP i HNS maknuli s vlasti. Sanader je, međutim, danas sudski predmet, a HDZ se pokušava u raznim modifikacijama "vratiti korijenima". To je zapravo jedino čime se, na idejnom planu, u svojoj povijesti bavi.

Nedostatak viših ciljeva
U borbi za tron Karamarko pridobiva pristaše svojom aurom tajnog agenta, jer aktivisti valjda vjeruju da će se u savezu s njim približiti kovčegu s obavještajnim blagom i osvojiti djelić nadzora nad njegovim tajnama. Ne zna se što bi drugo, osim nekakvoga osjećaja moći koji može proizići iz policijske aktivnosti, ljude potaknulo na približavanje gospodinu Karamarku; u pozi političara čovjek djeluje antiinspirativno. Producirao se na Bleiburgu, stalno se predstavlja kao Tuđmanov obožavatelj parirajući time protivničkim optužbama da je Tuđmana svojedobno rušio, ne nudi nikakav program i djeluje kao lik iz prošlosti koji karijeru u budućnosti želi ostvariti na nekom kategorijalnom aparatu koji je izvan njegova stvarnog dosega.

Jadranka Kosor neprestano pokušava pokrenuti nekakvu efektnu protuofenzivu, ali u pravilu se beznadno iscrpljuje u patetici i metodološkom izjednačavanju s protivnicima. Trajno pokušava proizvesti dojam na stvarima koje ljudi od lidera ne očekuju, u stilu nekadašnjega pozdravljanja turista na granici. Za Karamarka govori da ju je molio da ga primi u HDZ, a danas je napada. Nije loše ponekad objaviti podatak koji protivnika spušta na zemlju, no gospođa Kosor kao aktualna predsjednica stranke morala bi glavninu svoje energije kanalizirati prema višim ciljevima, i pokazati da se po nečemu bitno razlikuje od svih drugih pretendenata na njezin položaj. Kvaliteta energije koju pokazuje u kampanji upitna je, a time postaje upitna i mogućnost da će hadezeovci u njoj prepoznati vođu za dvadeset prvo stoljeće. No, ima li uopće takvoga, i je li HDZ stranka koja korespondira s vremenom ?