Rohatinskog je održao još uvijek veliki profesionalni rejting i ugled u javnosti, ali i u međunarodnim institucijama; Photo: Zarko Basic/PIXSELLBrak iz interesa vladajuće koalicije i Željka Rohatinskog, guvernera Hrvatske narodne banke, nastavit će se, kako se može doznati, njegovim novim šestogodišnjim mandatom koji će početi u srpnju, ali zbog uzajamnog nepovjerenja još se dorađuju zaštitni mehanizmi u predbračnom ugovoru. Nova vlast želi se s Rohatinskim dogovoriti da on nakon ulaska u Europsku uniju sredinom 2013. "svojevoljno" napusti položaj prvog čovjeka monetarne vlasti. Problem je, naravno, što je takav dogovor moguće postići samo "usmeno", ali veliko je pitanje nije li to samo spin vladajuće koalicije, jer Rohatinski dosad nije pokazivao znakove koji bi upućivali da je spreman na takve nagodbe.

Doduše, realizaciju takvog "predbračnog ugovora" umnogome bi olakšalo to što ulaskom Hrvatske u EU naša zemlja gubi mnogo od svoje monetarne suverenosti, pa bi šef HNB-a mogao reći da je "odradio svoju dionicu" i posao ostavlja nasljednicima. No, s druge strane, i nakon ulaska u EU Hrvatska zadržava svoju valutu, po svim prognozama barem još pet godina, što znači da će se monetarna suverenost ipak i dalje kako-tako nastaviti. Štoviše, upravo će to razdoblje, zbog slabosti hrvatskog gospodarsko-financijskog sustava, biti najteže glede održavanje stabilnosti tečaja. Štošta nije riješeno, osim što je vrlo izgledno da će Rohatinski dobiti i treći mandat, ali su u suradnji fiskalne i monetarne vlasti moguće sve razine i nijanse komplikacija, nesporazuma i sukoba. Takvu prognozu potkrepljuje i situacija potkraj prošlog tjedna, kad je Rohatinski na konferenciji Tržišta novca u Opatiji ustvrdio da se ne slaže s optimističnom najavom Vlade da će gospodarstvo ove godine rasti po stopi od 0,8 posto, nego da će pasti za 1 posto. Nedvojbeno je čelnik HNB-a tako pokušao poručiti Vladi da njegovo imenovanje neće značiti odustajanje od kritičkih istupa u javnosti i monetarne politike u skladu s njegovim gledištima.

Podsjetimo, lani, nakon neuspješnog i traljavog očijukanja s političkim angažmanom i jako nezgodne afere glede poslovnog aranžmana tvrtke svoje supruge s Agrokorom, što mu je poljuljalo dotad neupitnu vjerodostojnost, šef monetarne vlasti najavio je da se neće kandidirati za treći mandat čelnog čovjeka HNB-a. Ipak, početkom siječnja, kako je naknadno izjavio, Rohatinski je premijeru Zoranu Milanoviću rekao da je "spreman ostati na mjestu guvernera ako Vlada procijeni da uspješnom suradnjom s HNB-om može početi rješavati gospodarske teškoće i promijeniti negativne tendencije". Iako je Milanović navodno već bio odlučio da će novi guverner biti Boris Vujčić, sadašnji zamjenik guvernera, čelni ljudi SDP-a i HNS-a odlučili su opet pokušati s Rohatinskim. Razlozi protiv novog imenovanja Rohatinskoga mogli su se svesti na njegovu tvrdoglavost, soliranje, nedostatnu "kooperativnost" i nepopustljivu javnu kritičnost prema Vladinim potezima, što su osjetile i lijeve i desne vlade.

U prilog njegovu imenovanju bio je još uvijek veliki profesionalni rejting i njegov ugled u javnosti, ali i u međunarodnim financijskim institucijama. Uostalom, Rohatinski je u vrijeme najveće globalne financijske krize (nakon 1929.) bio proglašen najboljim centralnim bankarom u svijetu, baš zato što je provodio anticikličke monetarne mjere u vremenu što je prethodilo krizi, kad su sve glavne centralne banke provodile krajnje ekspanzivnu monetarnu politiku. Upravo suprotno općem uvjerenju u dijelu javnosti, Rohatinski je zbog takve, djelomice restriktivne monetarne politike bio na lošem glasu kod banaka, ali i izvršnih vlasti. Možda mu se ipak iz tog razdoblja može zamjeriti to što je provodio (a uglavnom i sad) dio mainstream monetarne politike koja ne dopušta selektivno poticanje određenih gospodarskih ili uslužnih sektora, jer se to smatralo napadom na teoriju prema kojoj slobodno tržište apsolutno racionalno i efikasno alocira kapital. Osim toga, ta ekonomska škola smatra da nije na monetarnoj vlasti da usmjerava alokaciju kapitala, nego da, ako se već mora, to radi fiskalna vlast trošarinskom politikom i drugim poreznim sredstvima.

Na žalost, svjetska je kriza potvrdila stajališta druge škole ekonomista, koji tvrde da niti je takozvano slobodno tržište slobodno, niti svi imaju sve informacije o situaciji na tržištu, niti se većina tržišnih subjekata ponaša dugoročno racionalno. Zbog spomenutih teorijskih stajališta šef HNB-a nije pokušavao destimulirati kreditiranje stanogradnje i tako spriječiti napuhavanje nekretninskog balona, a stimulirati izvozni sektor. A da je sad, barem djelomice, promijenio mišljenje, pokazuje i to što je u novom fiskalno-monetarno-bankarskom dogovoru Program za razvoj odlučio otpustiti 7 milijardi kuna rezervi HNB-a, ali pod uvjetom da tvrtke koje će se poslužiti tim novcem, što će se zajednički plasirati preko HBOR-a i poslovnih banaka, barem 10 posto svojih prihoda ostvaruju u inozemstvu. Istine radi, valja reći i da bi mu, da je na bilo koji način prije kraha tržišta 2008. destimulirao kreditiranje stanogradnje, Vlada, bankari, građevinske tvrtke i građani vjerojatno zaprijetili javnim vješanjem na Jelačić-placu, uz fanfare i pučku svečanost. Sad nema potrebe za takvom mjerom, jer je tržište nekretnina još uvijek klinički mrtvo, kao i cijelo gospodarstvo, ali se, eto, barem izvoz može pokušati malo jače stimulirati.

S druge pak strane, Rohatinski će u svojih nekoliko godišnjih istupa Vladu nedvojbeno stalno podsjećati, kako je ustvrdio i u Opatiji, na potrebu racionalizacije javnog sektora, unapređenja sustava naplate potraživanja i zaštite vjerovnika, otklanjanja prepreka realizaciji investicija i poticanje privatnog sektora. Dobro je da je u takvim preporukama suglasan s ministrom financija Slavkom Linićem, koji je vjerojatno zbog toga, komentirajući prognozu Rohatinskog o padu gospodarstva u ovoj godini, ustvrdio da nema ničeg spornog u tome da guverner i ministar financija različito prognoziraju rasta gospodarstva dok god monetarna vlast provodi dobru politiku i stvara kvalitetno "ozračje" za provedbu fiskalne politike. Liniću nije problem Rohatinski koji je odlučio osloboditi potrebnu dodatnu likvidnost iz sustava središnje banke, a bio je spreman otpustiti još nekoliko milijardi kuna više da su banke to bile spremne "apsorbirati". Ne, Liniću su problem banke i poduzetnici, jer banke ne žele smanjivati svoju profitnu maržu preuzimanjem malo više rizika u kreditiranju gospodarstva, a poduzetnicima nedostaje inicijative u pokretanja investicija, poslova i zapošljavanja. I dok će banke upasti u Linićev žrvanj kad uskoro stupi na snagu Zakon o financijskom poslovanju, kad će na veće sudjelovanje u vlasničkom restrukturiranju posrnulih tvrtki biti primorane većim porezima na stečajnu imovinu, poduzetnike će biti mnogo teže pokrenuti. Žalosno je da je većina poduzetnika u Hrvatskoj posredno ili neposredno usmjerena na poslove s državom ili vezana za fiskalne inicijative, te da Hrvatska zapravo nema razvijenu poduzetničku kulturu. Zbog svega toga Rohatinski je zadnja briga Liniću, ali, ipak, ni jedna izvršna vlast ne voli prejake solo-igrače na mjestu šefa središnje banke.

Pogotovo ne u vremenu kad je tijesna suradnja fiskalne i monetarne vlasti opet ključna u razvoju gospodarstva. Ipak, dosad se pokazalo da je soliranje Željka Rohatinskog ovoj državi donijela mnogo više dobroga nego lošeg. A ono je proizlazilo iz toga što su izvršna i zakonodavna vlast bile mnogo udaljenije od realnosti nego monetarna. Sada, kad se ta distanca smanjila, bilo bi šteta da se s Rohatinskim, kad je već odlučio vratiti se u sedlo, sklopi polovičan "bračni ugovor". Ne stoga što Boris Vujčić ne bi bio dobar guverner, naprotiv, nego upravo zato što bi javnost odlazak Rohatinskog možda pak doživjela kao destabilizaciju, a to neće biti manje važno ni za godinu-dvije. Ali ni Vujčićev dolazak na taj položaj ne bi ništa bitno promijenio, posebno stoga što, kako je i Rohatinski istaknuo, sadašnja vlada ne namjerava siliti monetarnu politiku niti da tiska novac niti da slabi tečaj kune.