Da sam u zadnja četiri mjeseca dobio barem jednu plaću, ovih bih dana zacijelo bio u Zagrebu, među publikom Subversive Festivala. Međutim, ovakav, bez novca za cestarinu i gorivo, ma ni za autobusnu kartu, čamim u Splitu, u sjenci onoga lani zamišljenoga betonskog Isusa koji se sad s vrha Marjana prsimice polako strovaljuje na moj raspeti grad, pa pabirčim mrvice što sa siromaškog metropolitanskog stola padaju dolje, u još siromašniju provinciju. Jedna je od tih mrvica i nedjeljno gostovanje Slavoja Žižeka kod Ace Stankovića.

Što god tko mislio o Žižeku (a tko god misli, misli nešto i o njemu, valjda zato što i on ima mišljenje o svima i o svemu), svi se moramo složiti oko jedne njegove tvrdnje: trenutačno trošimo svoje živote u "nultoj točki" između dva društvena sustava - staroga, o kojemu znamo sve, i novoga, o kojemu još blagoga pojma nemamo. Jedini alat za preživljavanje kojim raspolažemo jest iskustvo, vlastito i pročitano, na temelju kojega možemo sa sigurnošću znati tek ono što (više) nećemo, ali još ne i ono što ubuduće želimo. Zato je važno postavljati pitanja, i postavljati ih i ponavljati, kao djeca s onim svojim beskrajnim "a zašto?", sve dok se odgovori ne počnu nazirati.

Međutim, problem je ovog doba u tome što više ne postoje šanse za nastajanje neke velike prekretničke ideologije, nitko više ništa slično ne može popušiti. U Isusovo doba na svijetu je živjelo pet-šest milijardi ljudi manje nego danas, u Marxovo tri, a ni jedni ni drugi nisu na raspolaganju imali internet. Kroz tih gotovo dvije tisuće godina jedini je medij bila pisana riječ, ali samo za one koji su znali čitati; u sljedećih stotinjak godina, u samo njih stotinjak, hej, stvorilo se i razvilo sve: od telegrafiranja do skajpanja, od satelita do lajkanja, i danas je zbilja teško složiti se oko ičega na globalnoj razini, a još je teže ikome išta nametnuti "odozdo".

Živeći u toj žižekovskoj "nultoj točki" možemo biti prilično sigurni u to da važne i velike odgovore sami nećemo doživjeti, ali baš zbog toga (zbog svoje djece, ako ni zbog čega drugoga) trebamo postavljati pitanja i sebi i drugima, i ona naizgled mala i ona naizgled velika. Bez zapitkivanja i propitkivanja nikad nam nikakav odgovor niotkuda neće doći, naprosto zato što ga nitko nije ni tražio niti zvao. I ostat ćemo osuđeni jedino na odgovore onih koji mrze sva naša pitanja: vlasti, klera i banaka. Otupljena šutnja ili neprestana kuknjava kako sve ide do sto vragova - to nam neće pomoći nimalo, baš kao ni imbecilno virtualno klanje inomišljenika po internetskim forumima. "Nemamo više vremena za pesimizam!", glasi jedna od zaključnih rečenica iz prekrasnog dokumentarca "Dom", emitiranog (čak i u Hrvatskoj, ali ne na javnoj televiziji) na Dan planeta Zemlje. Iako su autori filma imali na umu ponajprije ekologiju, odnos prema prirodi, ta je poruka jednako primjenjiva i na odnose u društvu. Nemamo više vremena za pesimizam!

Kad je podignuta prva tvornica u njihovu kraju, i lokalni vlastelin i njegovi kmetovi mislili su da dolazi smak svijeta, kukali ili rezignirano puštali da sve ode do sto vragova. Baš kao i mi danas, živjeli su i umrli u "nultoj točki", jer su goleme, epohalne promjene tekle sporo, desetljećima, i tek su se njihovi unuci prilagodili novom dobu, pa onda krenuli i doba prilagođavati sebi. Danas, kad se naši klinci razbjesne ako im se mobitelska wireless veza na internet razvuče pet sekundi duže no što je inače slučaj, danas je logično očekivati da se nove goleme, epohalne promjene dogode znatno brže. Dogode li se još za naših života, valjalo bi već sad paziti da nas ne zaskoče iza ugla i ne zateknu nespremne, valjalo bi djelovati na njih dok se još stvaraju. Svaki misleći čovjek, svakim atomom svoje snage, svake milisekunde misleći na svoju i tuđu djecu. Kako? Ne znam. Nemam odgovor, imam samo gomilu pitanja i silnu potrebu da budem optimist. Imam još nešto malo vremena pred sobom, nadam se, ali - ne za pesimizam.

Zato i vjerujem da će mi barem neka od plaća za prethodna četiri mjeseca stići do kraja petog.