IlustracijaBooth Gunther, direktor javnih poslova u neprofitnoj organizaciji za građanska prava Southern Poverty Law Center (SPLC), piše za AlterNet o skandaloznim slučajevima zlostavljanja u privatiziranom maloljetničkom zatvoru Walnut Grove u blizini Jacksona u Mississippiju. 27. veljače 2010. godine došlo je do tučnjave između zatvorenika iz koje je nekolicina malodobnika izašla s teškim tjelesnim ozljedama, a jedan od njih, Mike McIntosh, zadobio je niz uboda, lomova i neizlječivo oštećenje mozga. Njegov otac Michael McIntosh o tome uopće nije bio obaviješten. Kada ga je nešto kasnije došao posjetiti, rečeno mu je da mu sin više nije u zatvoru, a nitko mu nije htio dati nikakve dodatne obavijesti.

Nakon višemjesečne potrage Mike je pronađen u udaljenoj bolnici u Greenwoodu, slijep, napola paraliziran, nesposoban pomaknuti se i progovoriti. Bio je teško ozlijeđen, nasmrt preplašen i nije imao pojma gdje se nalazi i kako je onamo dospio. Njegovu ocu rečeno je da idućih nekoliko mjeseci neće smjeti vidjeti sina, a da ni od koga nije saznao što se dječaku dogodilo. Tada su ga nazvali iz SPLC-a koji je istraživao događaj i tek je od njih McIntosh dobio prve informacije.

Barbarski, neustavni uvjeti

Ministarstvo pravosuđa (DOJ) ove je godine objavilo izvješće o incidentu u kojem je zaključeno da je Mike, nekoć normalan mladić, zadobio ozljedu mozga koja je njegovo mentalno stanje vratila na razinu dvogodišnjaka. Desetak drugih sudionika tučnjave također je hospitalizirano. Izvješće od 20. ožujka 2012. također navodi da je tučnjavu izravno potaknula jedna zatvorska čuvarica davši zatvorenicima pristup u nadziranu ćeliju u svrhu međusobne borbe. Čuvarica je otpuštena, ali ne i sudski gonjena.

Istraga o Walnut Groveu započeta je još 2006., da bi 2010. konačno dospjela i do suda. U ožujku 2012. slučaj je okončan povijesnom nagodbom koja je zajamčila okončanje "barbarskih, neustavnih uvjeta i neobuzdanih kršenja državnih i federalnih zakona koja su odvojeno zabilježili i SPLC i DOJ". Mikeov slučaj alarmantan je simptom tretmana malodobnih prijestupnika u privatnim zatvorima i postavlja pitanje koliko je uopće pametno povjeravati djecu, od kojih neka imaju samo 13 godina, skrbi "privatnih kompanija koje postoje isključivo radi zgrtanja profita", kojima u interesu nije rehabilitacija već recidivizam i koje štede na zatvorskim uvjetima kako bi što više uvećale dobit.

Kultura nasilja i korupcije

Walnut Grove odavno je poznat po "kulturi nasilja i korupcije", što je potvrdila i odluka okružnog suca Carltona W. Reevesa koji je 26. ožujka odobrio nagodbu uz oštro upozorenje kompaniji GEO Group koja je, upravljajući zatvorom, dopustila "bujanje septičke jame neustavnih i nehumanih činova i uvjeta". Među tim uvjetima bili su: nasilnost zatvorenika i čuvara, povezanost čuvara sa zatvorskim bandama, neadekvatna medicinska skrb, raspačavanje droge i drugih nedopuštenih sredstava, manjak rehabilitacijskih programa i, najgore od svega, šokantna razina seksualnog zlostavljanja uključujući međusobna silovanja zatvorenika i neprimjerene odnose zatvorskog osoblja s kažnjenicima. Odjel za kaznionice države Mississippi, koji GEO Groupu plaća 14 milijuna dolara godišnje za upravljanje zatvorom, "pokazao je 'promišljenu ravnodušnost' prema tim problemima". Dakle, komentira Gunther, nikoga nije bilo briga što se profit stavlja ispred humanih uvjeta boravka i zaštite mladeži koja će jednoga dana izaći iz tih ustanova neobrazovana, psihofizički nezdrava i nesposobna normalno funkcionirati u zajednici.

Mike McIntosh stigao je u Walnut Grove u listopadu 2009. na služenje četverogodišnje zatvorske kazne. Prethodne dvije godine proveo je s ocem u Hazlehurstu, gdje je pohađao lokalni koledž i školovao se za varioca. Ušavši u sukob sa zakonom, završio je u ustanovi s mnoštvom mladića starih između 13 i 22 godine kojima se sudilo kao odraslima. Zatvorom je od 2003. godine upravljala kompanija Cornell Companies Inc. koju je u kolovozu 2010., "šest mjeseci nakon što je Mike ozlijeđen", kupila druga najveća zatvorska korporacija u SAD-u GEO Group. Pod njezinom je upravom 65 zatvorskih ustanova u zemlji s ukupno 66,000 ležajeva, od čega u Mississippiju tri zatvora s 4000 ležajeva. Samo je Walnut Grove kompanijama koje su ga nadzirale od 2001. priskrbio prihod od oko 100 milijuna dolara.

Povijesna dobit zatvorske korporacije

Zahvaljujući uvjeravanju privatne zatvorske industrije da su njihovi zatvori jeftiniji od državnih i štede novac poreznih obveznika, 30 saveznih država do danas je djelomice privatiziralo svoje zatvore. Broj kažnjenika u njima između 1999. i 2010. porastao je za 80%. GEO je prošle godine zabilježio najveću dobit u povijesti kompanije s neto profitom od 98.5 milijuna dolara. SAD već ima najveći broj zatvorenika na svijetu, ali privatnim kompanijama to nije dovoljno. Godišnje izvješće GEO-a jasno naglašava da bi smanjenje broja zatvorenika negativno utjecalo na njihovo poslovanje.

U slučaju Walnut Grovea, njegova je populacija između 2001. i 2010. narasla sa 350 na 1200 zatvorenika. Zatvor je isprva imao kapacitet od 500 ležajeva i bio predviđen za prijestupnike u dobi od 13 do 19 godina. Unatoč preporukama stručnjaka da se djeca i tinejdžeri odvajaju od odraslih zatvorenika, zakonodavstvo Mississippija pod pritiskom lobista podiglo je dobnu granicu u Walnut Groveu na 22 godine. S time je došlo i povećanje kapaciteta zatvora, ali ne i povećanje broja osoblja. Dapače, broj zaposlenika se između 2005. i 2010. smanjio, a GEO pri preuzimanju zatvora nije poduzeo ništa kako bi ispravio tu neravnotežu. SPLC je u sudskoj tužbi istaknuo da je manjak zatvorskog osoblja dio GEO-ve poslovne politike.

Dugmad za signalizaciju

Mike je ispričao ocu da je obično bio zatvoren u ćeliji 23 sata dnevno, a uobičajena mjera discipline prema kažnjenicima bila je prskanje suzavcem na prvi znak neposluha. Ponekad bi "cijele limenke suzavca bile ispražnjene unutar ćelije, nakon čega bi čuvari zaključali vrata ostavivši zatvorenika unutra". Zatvorenicima nije bio dopušteno očistiti sebe, svoju odjeću i prostorije od ostataka spreja. Tijekom istrage DOJ-a, čuvari su poricali neumjerenu upotrebu suzavca iako su sigurnosne kamere opovrgnule njihove tvrdnje.

Tučnjave među zatvorenicima bile su svakodnevica jer su vrata ćelija, često u dosluhu s čuvarima, ostavljana otvorenima tako da su se kažnjenici mogli kretati zatvorom po volji. Dugmad za signaliziranje u hitnim slučajevima, koja se nalazila u svim ćelijama, najčešće nije radila. Čuvari su imali običaj fizički zlostavljati zatvorenike pod najbanalnijim izlikama, a često i bez razloga. Osoblje se redovito upuštalo u seksualne odnose sa zatvorenicima, dok GEO ništa nije poduzeo da to spriječi; najstroža mjera bila je otpuštanje zaposlenika koji bi baš bili uhvaćeni na djelu. "Između srpnja 2009. i svibnja 2010. 13 članova osoblja je otpušteno, a dvoje uhićeno zbog seksualno nepriličnog ponašanja. Nitko ne zna koliko je drugih incidenata prošlo nezamijećeno."

Manjak osoblja omogućio je i seksualne napade među zatvorenicima, među kojima su se redovito događala silovanja pod prijetnjom improviziranih noževa iz kućne radinosti. Ovi su bili uobičajeno oružje napada zbog čije je upotrebe 2010. godine 91 mladić završio u nekoj od bolnica izvan kaznionice. Jedan je prijestupnik 24 sata bio izložen fizičkom i seksualnom zlostavljanju drugog zatvorenika na kojeg je već bilo uloženo mnoštvo žalbi zbog nasilničkog ponašanja. Žrtva nije bila u stanju pozvati pomoć jer dugme za hitne slučajeve nije radilo.

Zapuštenost bolesnika

Nehumani tretman zatvorenika očitovao se i u potpunom nedostatku adekvatne medicinske skrbi. Zatvorenici pri dolasku nisu prolazili uobičajeni liječnički pregled kojim bi se otkrile uobičajene bolesti poput "astme, bolesti bubrega ili urinarnih infekcija". Bolesni ili ozlijeđeni zatvorenici morali su opetovano moliti i tjednima čekati pregled, a kronično oboljeli primali bi lijekove sa zakašnjenjem ili nikada. Nitko od liječnika nije bio osposobljen za skrb o najmlađim kažnjenicima. A u zatvoru su se, protivno pravilima, nalazili i mladi s ozbiljnim mentalnim problemima. Dio njih imao je prijašnju povijest psihičkih oboljenja, a dio je pokazivao "simptome suicidalnog ponašanja ili ozbiljne mentalne bolesti". U šest mjeseci 2010. godine 285 zatvorenika našlo se pod pojačanom prismotrom zbog sklonosti samoubojstvu, a samo je 8% prošlo psihijatrijsku procjenu. Jedan se krajem 2008. pokušao objesiti; drugome je godinu dana kasnije to i uspjelo.

Mnogi su, međutim, "bili stavljani u izolaciju za kaznu, pod izlikom suicidalnosti". Provodili bi 24 sata dnevno u ćeliji s golim metalnim ležajem bez madraca i jednom dekom, odjeveni samo u papirnatu halju. Jedini oblici psihijatrijske pomoći bili su lijekovi i "terapeutsko zatvaranje". Manjak specijaliziranog osoblja bio je šokantan - jedan liječnik s radnim vremenom od 14 sati mjesečno skrbio je za 1200 kažnjenika, a "psiholog je bio dostupan jednom tjedno na pet sati". DOJ je upozorio da će mladi s neliječenim mentalnim poteškoćama izaći iz zatvora u znatno lošijem stanju i daleko opasniji nego pri dolasku.

Mike se dvije godine nakon svoje nesreće još oporavlja. U međuvremenu je dvaput premješten iz zatvora s maksimalnom zaštitom u blaži okružni zatvor. Ponekad se ne može sjetiti detalja iz svog života. Njegov otac vjeruje da "nikada nije primio nikakvu terapiju za svoje ozljede". Sudska nagodba koja je donijela novu nadu mladima u Walnut Groveu određuje da svi kažnjenici mlađi od 18 moraju biti smješteni u zasebne prostorije. Upotreba suzavca je zabranjena, osim u krajnjoj nuždi, a čuvari više ne smiju omogućavati zatvorenicima međusobne obračune. Zabranjeno je stavljanje kažnjenika u samice i fizičko naprezanje kao oblik kažnjavanja. Određena je redovita dostupnost "rehabilitacijskih, obrazovnih i rekreacijskih programa", kao i skrbi za fizičko i mentalno zdravlje štićenika.

Odakle profiti?

Mjesec dana nakon nagodbe GEO Group je najavio odustajanje od 21 milijun dolara vrijednog ugovora o upravi nad kaznionicom East Mississippi Correctional Facility s obrazloženjem da je ustanova "financijski neisplativa", nakon čega je državno povjerenstvo za kaznionice ukinulo i njihove preostale ugovore. No ostaje pitanje hoće li razotkrivena istina o Walnut Groveu biti dovoljna da utječe na budućnost privatne zatvorske industrije u SAD-u i natjera savezne države da "ponovo razmisle o ideji suđenja djeci kao odraslima i njihova smještanja zajedno sa starijim zatvorenicima".

Neprofitna organizacija Sentencing Project u svom izvješću o privatnim zatvorima postavlja pitanje odakle dolazi ušteda koju vladama jamče zastupnici privatne zatvorske industrije - i odakle dolaze njihovi profiti. Očito je da privatni zatvori "moraju raditi rezove u važnim područjima velikih troškova poput osoblja, obuke i programa kako bi stvorili uštede". DOJ je u svom izvješću o događajima u Walnut Groveu višekratno upotrijebio frazu "promišljena ravnodušnost" kako bi opisao stav tamošnjeg osoblja i čuvara. McIntosh smatra kako postoji obilje dokaza da je profit vrlo neprikladna motivacija za upravljanje zatvorima. Njegovim riječima: "Oni djeci oduzimaju nadu. Oni djeci oduzimaju dostojanstvo. Mislim da je to vjerojatno najgore što im se može učiniti."

Više o temi:

Studija grabežljivog kapitalizma

Korporativni arhipelag gulag

Industrija utamničenja