Natasha Richardson i Liam NeesonIz obiteljskog stabla Natashe Richardson (39) jasno se vidi da su joj svi u obitelji bili opčinjeni filmom. Njezina majka Vanessa Redgrave je poznata glumica, pokojni otac Tony Richardson bio je redatelj a oboje su dobitnici Oscara. Djed Michael Redgrave i baka Rachel Kempson također su bili glumci, a djed je dogurao do nominacije za Oscara. Glumice su i majčine sestre Lynn i Corin Redgrave, rođakinja Jemma i Natashina dvije godine mlađa sestra Joely. Doda li se da je Natashin suprug poznati glumac Liam Neeson, najvjerojatnije će se to obiteljsko-glumačko stablo proširiti i na njihovu djecu Michaela (7) i Daniela (6). Ipak, Natasha Richardson tvrdi kako bi joj bilo draže da joj se djeca ne bave glumom.
S Natashom Richardson razgovarali smo u povodu američke premijere njezina novog filma “Chelsea Walls” koji se počinje prikazivati 16. travnja. Film je sniman u čuvenom hotelu “Chelsea” u New Yorku u kojem su svojedobno živjele mnoge poznate osobe iz svijeta umjetnosti, režirao ga je Ethan Hawke a glavne uloge uz nju tumače Hawkeova supruga Uma Thurman i Kris Kristofersson. Nije to jedini ovogodišnji film Natashe Richardson, potkraj listopada u Americi se počinje prikazivati “Wakin’ Up in Reno” u kojem joj je partner Billy Bob Thornton.
Budući da su Thurman i Hawke u braku, odmah smo je pitali kako izgleda kad bračni par zajedno radi na filmu, jer su ona i Liam Neeson također glumili zajedno. Odgovorila je kako “Chelsea Walls” nije klasičan “muž i žena film”. “S obzirom na brzinu kojom smo snimali ovaj film, nisam imala ni vremena primijetiti kako se Ethan i Uma odnose jedno prema drugome iza kamere. Stalno se priča o tim ‘muž i žena filmovima’, ali ja uvijek kažem – neki ljudi funkcioniraju na platnu sjajno jer među njima postoji kemija, a da pritom nisu u privatnoj vezi. S druge strane, neki bračni parovi na filmskom platnu ne izgledaju dobro”, odgovorila je i za usporedbu ponudila čuveni par Humphrey Bogart i Lauren Bacall, ali nije htjela spominjati imena onih bračnih parova koji nisu izgledali tako dobro, dodajući kako se mnogi glumci boje raditi u filmovima u kojima su glavni likovi bračni parovi, “ali ja nemam takvih problema”.
Iako njezini roditelji nisu željeli da Natasha postane glumica, ona kaže kako je još kao mala odlučila što će biti u životu: “Ničim drugim ne bih se mogla baviti, ja sam glumica po vokaciji. Uvijek sam govorila kako ću se sa 17 godina upisati u glumačku školu, a tako je i bilo. Provela sam tri godine u glumačkoj školi i postala glumica.” Kao jedinu alternativu životnom pozivu spominje kuhanje, jer obožava kuhati.
Međutim, početak glumačke karijere nije bio lak jer je bila opterećena slavom svoje majke Vanesse Redgrave. “Doista je bilo teško, osobito dok sam bila mlađa, jer sam željela biti jednako dobra glumica kao i ona, a isprva mi se činilo da baš nisam dobra. Zato sam odlučila glumiti na svoj način, navikla sam se na neuspjehe, naučila ne biti u središtu pažnje. U to vrijeme osjećala sam se kao da nosim težak teret na leđima. Danas je sasvim drukčije, danas sam inspirirana njezinim radom, još uvijek učim od nje. Mnogo mi je savjetima pomogao i moj otac Tony koji je bio redatelj. Danas stoga više nemam takvih problema”, kaže Natasha Richardson, pri čemu je jasno da su joj uloge u kazalištu, čak više nego na filmu, pomogle da se rastereti majčine sjene.
Kazalištu se posvetila nešto prije nego filmu, na kojem je 1986. debitirala ulogom u “Gothicu” redatelja Kena Russella, dok je dvije godine prije u kazalištu debitirala u Shakespeareovu “Snu ljetne noći”, da bi 1985. nakon uloge u Čehovljevu “Galebu” bila proglašena kazališnom glumicom koja najviše obećava. Početak 90-ih za nju su prijelomne godine: 1991. je bila nominirana za najveću kazališnu nagradu “Tony” za ulogu u predstavi “Anna Christie”. Iste godine umire joj otac Tony od bolesti prouzročene AIDS-om. Tony Richardson bio je četiri godine u braku s Vanessom Redgrave, od 1962. do 1966., nakon čega ju je ostavio zbog Jeanne Moreau., Natasha Richardson se pak 1992. razvela od Roberta Foxa, kazališnog producenta s kojim je bila u braku dvije godine. Prebrodivši privatne probleme 1993. joj je u predstavi “Anna Christie” partner bio Liam Neeson, koji je dotad bio na glasu kao jedan od najvećih zavodnika Hollywooda. Nakon što su 1994. glumili zajedno u filmu “Nell”, vjenčali su se a Natasha Richardson proglašena je “krotiteljicom ljubavnog lava”.
“Upoznali smo se glumeći u istoj predstavi na Broadwayu i to je bilo vjerojatno moje najljepše profesionalno iskustvo. Radeći na filmu s Liamom nisam osjetila isto zadovoljstvo, ali ne zbog naše bračne i ljubavne veze. Ako postoji scenarij u kojem Liam dobiva glavnu ulogu, te treba odabrati žensku ulogu koja će mu u filmu biti ljubavnica, supruga ili nešto slično, ja tu ulogu sa zadovoljstvom prihvatim. Ali ako postoji scenarij za film u kojem ja dobivam ulogu uz Liama samo zato što je on moj suprug u privatnom životu, to ne funkcionira. Liam i ja posebna smo kombinacija koja se ne može upotrebljavati kako komu padne na pamet”, objasnila je Natasha Richardson način na koji funkcionira njihova poslovna i privatna veza.
Iznimno značajna za nju je bila 1998. godina: dobila je nagradu Tony za ulogu u “Cabaretu” redatelja Sama Mendesa, koji je poslije dobio Oscara za režiju “Vrtloga ljepote”, a novine su objavile kako je njen razvod od Neesona pitanje trenutka, zbog čega je tužila 30-ak magazina. Daily Telegraph platio im je 130.000 funti odštete, a 50.000 Mirror i Daily Record. Sav novac uplaćen je u dobrotvorne svrhe. Ipak, radije govori o nastupu u “Cabaretu” i načinu na koji je dobila tu ulogu:
” Glumila sam u nekoliko predstava jedne kazališne kompanije u New Yorku i s njenim vlasnikom imala sam sjajan odnos. Na jednom ručku rekao mi je da radi ‘Cabaret’ sa Samom Mendesom kao redateljem, a ja sam bila šokirana jer meni nije ponudio ulogu Sally Bowles Oduvijek sam željela tu ulogu. Poslije mi je Sam Mendes rekao da će mi dati tu ulogu ako pristanem pjevati, jer se dotad, za razliku od filma, u kazališnoj predstavi nije pjevalo. Prihvatila sam taj uvjet iako nisam bila sigurna koliko dobro mogu pjevati. Tu ulogu smatram svojim vrhuncem jer nisam ni pjevačica ni plesačica. Znam pjevati, ali nisam pjevačica, što je bitna razlika. Znala sam da će ta predstava biti pravi dinamit, nešto nevjerojatno.” Ne samo da je za tu ulogu dobila nagradu Tony nego su je brojni žiriji birali za najbolju kazališnu glumicu 1998. I film i kazalište postali su joj podjednako važni.
“To su dva različita svijeta koja me hrane na dva različita načina. U kazalištu se sve vrti oko glume, tekstova i publike koja te dolazi gledati. u tom svijetu kontroliraš sebe i sve oko sebe. U filmskom svijetu ništa ne možeš kontrolirati. Tvoju najbolju glumu redatelj i montažer mogu izrezati iz filma. Film je dobar jer možeš ispravljati svoje greške, u kazalištu je to nemoguće, ne možeš usred nastupa reći ‘ovo nisam dobro odglumila, možemo li to ponoviti?’”
Ipak, razočarana je današnjim filmskim svijetom. Kaže kako se uvijek divila glumicama poput Judy Garland i Marilyn Monroe, a od mlađih Meryl Streep, Jessici Lange i Sissy Spacek. Ali danas se u Hollywoodu traže samo ljepotice, a ne karakterne glumice. “U povijesti filma glumice su se podrazumijevale kao ljepotice, u fokusu je bila njihova ljepota. Gledatelji vole vidjeti lijepe žene na filmskom platnu. Stravičan problem počeo se pojavljivati zadnjih godina. Dok sam pohađala glumačku školu, glumice poput Sissy Spacek nisu se svakog tjedna pojavljivale na naslovnicama raznih magazina, ali više se cijenila njihova gluma. Danas postoji pritisak iz modnih krugova na glumice, kao da one neće biti primijećene ako ne nose odjeću poznatih dizajnera. Glumice se danas natječu koja će nositi bolje haljine sa što razvikanijom markom”, gotovo s tugom u glasu govori Natasha Richardson. Ipak, kad smo joj spomenuli da današnje glumice, ako žele biti uspješne, moraju biti vitke, odgovorila je kako joj je to ipak normalniji zahtjev, priznajući svoje probleme s debljinom: “Strašno volim jesti, kao što volim i kuhati. U meni postoje dvije osobe, jedna je domaćica sa sela koja je sretna u kući u kojoj kuha i deblja se, i ta se osoba bori s onom drugom, a to je glumica koja zbog svog posla mora paziti na prehranu.”
Njezin novi film “Chelsea Walls” niskobudžetna je art drama, ali kaže: “Kad mi netko ponudi ulogu u filmu, najvažnije mi je kako izgleda taj lik koji bih trebala glumiti. Radije prihvaćam velike uloge u malom filmu nego neke loše napisane likove u velikom filmu. Tek nakon toga raspitujem se tko će režirati taj film i tko su ostali glumci.” Međutim, danas se teško mogu birati uloge, a još manje redatelji, koji znaju biti pravi tirani: “Ako bismo željeli raditi samo s redateljima koji su divne osobe, u Hollywoodu se ne bismo previše naradili. A mi glumci smo drukčiji. Vrlo smo kolegijalni, iako ljudi često misle da se zbog konkurencije previše ne volimo. Naravno, konkurencija postoji, ali mi jedni druge shvaćamo i podržavamo.”
Odmah je pristala raditi s Ethanom Hawkeom koji je poznatiji kao glumac i s kojim je u prijateljskim odnosima: “Pitao me: ‘Bi li mi učinila uslugu i glumila u ovom filmu? Ne radi se o velikom filmu, ali puno bi mi značilo kad bi prihvatila moju ponudu.’ Odmah sam pristala, i ne pročitavši scenarij. Poslije sam shvatila da je on meni napravio uslugu. Kad sam vidjela gotov film, bila sam jako sretna.”
Mnogi tvrde da je Natasha Richardson propustila iskoristiti svoju ljepotu i darovitost, da je danas tmogla biti jedna od najpoznatijih hollywoodskih glumica. Smatra se da odlično funkcionira u filmovima s mnogo poznatih glumaca od kojih nitko ne iskače važnošću uloge. I sama veli da je njezin sljedeći film “Wakin’ up in Reno” upravo takav, jer uz nje i Thorntona glume i Charlize Theron i Patrick Swayze: “Takvi filmovi izgledaju kao da igrate tenis u parovima, odgovornost ne pada samo na jedna leđa. S druge strane, znate da je dobro i kad vaš lik nosi cijeli film. Zapravo, takvih filmova s puno poznatih glumaca i ne snima se previše jer se svi boje sukoba glumačkih ega, svađe oko toga tko će biti na plakatu za film, a tko neće i čije će se ime prije pojaviti na špici. Možda je i ‘Chelsea Walls’ jedan od takvih filmova, ali on je više kolažne naravi.”
Od 1990. živi u New Yorku, uzela je i američko državljanstvo, pa njezina djeca danas imaju dvije putovnice, irsku i američku. Na selidbu preko ocena natjerali su je i britanski tabloidi: “Stvorila sam svoje glumačko ime i jedino kad se nađem u Engleskoj, spominju me kao kćer Vanesse Redgrave. Često im u šali kažem da zbog toga danas živim u New Yorku.” Niječno odgovara na pitanje znači li to da u New Yorku ne znaju tko je ona: “Znaju, ali me vole i cijene tako da odvajaju moju karijeru od majčine. U Engleskoj je drukčije, koliko god ja dobro i puno radila, oni će uvijek spominjati moju majku ili Liama Neesona. Zato se u Engleskoj uvijek osjećam manje vrijednom.” U njenim su planovima filmovi u kojima će glumiti sa suprugom Liamom Neesonom. No već godinama ti projekti stalno propadaju, zadnji lani, kad su trebali glumiti u filmu “Silent” po djelu Stephena Kinga. Uvijek joj ostaje kazalište gdje joj neprestano nude brojne uloge, ali kaže da je neke počela odbijati jer smatra da je za njih prestara, iako je prijatelji uvjeravaju da joj nitko ne bi dao 39 godina. Pomišlja li na režiju, njezin otac ipak je bio ugledan redatelj? “Ne, to ne dolazi u obzir jer strašno respektiram redatelje i njihov rad. Možda bih mogla režirati mali dio nekog filma, ali nikada cijeli. Gluma je preteška da bih se još opterećivala režijom.”