Arijana ČulinaUloge glumice splitskog HNK Arijane Čuline kretale su se u rasponu od ozbiljnih drama do lakših kabaretnih i operetnih poput “Male Floramye”. Trenutačno je najzapaženija po komičnim nastupima u ulozi Goge Bjondine, lika koji je sama stvorila za potrebe emisije HTV-a “Glamour Cafe”. Lani je objavila knjigu ”Što svaka žena triba znat o onin stvarima”, a autorica je i nekoliko zapaženih dječjih knjiga te drama nastalih na poticaj redatelja Paola Magellija. Arijana Čulina živi u Splitu s kćeri i momkom Draganom Stupalom u najljepšoj splitskoj vili.

– Što svaka žena triba znat o onin stvarima? – Najsretnija je ona kojoj nisu potrebni savjeti, koja ne mora znati ništa, koja postoji instinktivno kao i u našem prapočetku. Jer ,kako sam navela u knjizi, “tamo gdje počinju teorije, prestaje ljubav”. Sretan čovjek ne traži savjete za sreću. No moja knjiga i nije savjetnik. – Jeste li vi prva hrvatska stand up komičarka? – Sigurno nisam prva stand up komičarka, ali sam zato uvijek stand by komičarka. – Je li naglasak s kojim nastupate autentičan? Gdje ste ga stekli? – Nije sto posto splitski, ali to i nije važno. Važno je da priča kao priča može funkcionirati sa svim naglascima i naglaščićima i da je razumljiva ljudima iz svih krajeva Lijepe Naše. – Imate li bar malo Vlajine u sebi? – Imam dosta. Otac mi je iz Dalmatinske zagore, majka iz Hrvatskog zagorja, rođena sam u Splitu, a moj naglasak i govor proizvod su te mješavine. – Pišete li sami monologe s kojima nastupate u “Glamouru”? – Sama samcata, sam svoj majstor, uradi sam. – Kakav je Siniša Svilan šef? – Kad mu kažem “di si, šefe?”, kaže “aj, ne zajebaji!”, a ja bez zajebancije mislim da je O.K.

GOGE BJONDINA Alter ego Arijane Čuline iz 'Glamour Cafea' dijeli s njom mnoga razmišljanja, bistra je i piše knjigu jer svi to mogu pa može i ona, ali, za razliku od autorice, nije završila više od četiri razreda osnovne škole Do čijeg vam je mišljenja najviše stalo kad je vaš rad u pitanju? – Do mišljenja naroda diljem Hrvatske.

– Usporedite rad za televiziju i rad za kazalište. – To bi moglo potrajati, al evo ukratko. U teatru imate puno više proba, više vremena za stvaranje uloge. Gluma je uglavnom ekspresivnija, za razliku od filma gdje skrivene emocije izbijaju u prvi plan, lice postaje ogledalo unutrašnjeg stanja. Recimo, kad plačete u teatru, možete slinit i šmrcat, ono bu, bu, bu, a na filmu to ima snagu ako vam samo suza sklizne niz lice. Televizija je nešto između. Traži brzu reakciju i često mogućnost improvizacije, ali na kraju dobar glumac uvijek ostaje samo dobar glumac. – Koje vam je bilo najbolje kazališno iskustvo? – Imala sam ih, na sreću, dosta. Od posljednjih pamtim kao dobar posao rad s Paolom Magellijem na Šovinim “Ptičicama” i s Eduardom Millerom na Shakespeareovu tekstu “Na tri kralja”i “bb.kabareu” koji je bio svojevrstan koncert na kojem su čak i konobar pjevali sa mnom. – A najgore? – Prošlo ljeto na predstavi “Festivali”, i to ne iz umjetničkih razloga, nego zbog nemogućih uvjeta kad smo probali po užarenim vagonima prljavog zapuštenog željezničkog kolodvora na plus 40. – Da možete sudjelovati u remakeu neke poznate hrvatske tv ili filmske produkcije, koja bi to produkcija bila, i u kojoj ulozi? – Nadam se još uvijek da će se nama dogoditi koji dobar film, a meni koja dobra uloga, pa neću morati maštati o stvarima koje bi trebale biti normalne za jednu koliko-toliko normalnu glumicu. – Biste li se pojavili u filmskoj sceni koja bi iziskivala da se dokraja razodjenete? – Ja ne bih, ali nisam protiv toga ako se netko s tim u našem društvu može nositi.Već sam jednom rekla da mi je nezgodno voziti se gradskim autobusom dok drugi viču “vidi one šta se skidala gola”. Strane glumice su za to dobro plaćene i još bolje zaštićene od znatiželjnih pogleda i neželjenih komentara u svojim dvorcima i limuzinama. – Koja je najveća hrvatska glumica svih vremena? – Najbolje da kažem ja. Nitko se neće naći uvrijeđen što nije spomenut, a mene će proglasiti luckastom, što mi nije ništa novo. – Uvrijedite li se lako, i zbog koga? – Najviše me povrijedi nepravda, a najlakše uvrijede najbliži.

-Jeste li, otkako se češće pojavljujete na televiziji, počeli dobivati pisma muških obožavatelja? – Dobivam ih, ima nekih prijedloga da se nađemo, nude mi da me provedu po Zagrebu. U kafiću mi nekad priđu s nekim čudnim papirićima. Moram priznati da na to baš ne reagiram. Bude i pomalo neugodnih poruka koje šalju čovjeku s kojim živim, onako više kao: “Pratite je, tko zna kuda vam ona ide.” A ja idem od kuće do kazališta i natrag.

– Gdje kupujete donje rublje? – U jednom dućanu u Nizozemskoj. Zove se “Hema”, ništa specijalno. – Tko vam kreira imidž, pogotovo minice? – Minica je jednom u “Glamouru” ispala malo prekratka za moj ukus jer, kad sam sjela, dosta se povukla. Međutim, i to je bilo u funkciji priče, tema je bila kućna haljina, a ja sam htjela pokazati kako bi žena trebala i po kući izgledati. Imam kostimografkinju koja se brine o mom odijevanju, a imam i dosta ponuda kuća koje bi me odijevale, ali Televizija to ne može dopustiti zbog pravilnika, jer bi morali navesti čija je odjeća. – Jeste li upoznali čovjeka svojih snova? – Ne znam, iskreno, živim s čovjekom za kojeg mislim da je taj. – Kako održavate svoj izgled, idete li kozmetičaru ili na fitness? – Nikamo ne idem, nikad nisam bila kod kozmetičarke, sama se farbam i šišam. Vježbam, dosta šetam, i do 12 kilometara. Mislim da je to najdjelotvornije, kreme za celulit ne pomažu, bez muke nema ničega. Nisam fanatik, mislim da je za moj posao važno održavati tjelesni izgled. – Pišete li što u zadnje vrijeme? – Uglavnom za “Glamour”.Urednik knjige Zoran Maljković misli da još nije vrijeme za nastavak Goginih zgoda i nezgoda koje će doći na red kad-tad. A trenutačno upravo završavam piskarati neke dramice koje ću, nadam se, barem ukoričiti, budući da sam zasad najneizvođenija hrvatska dramska autorica. – Neki zlobnici kažu da je svaka Splićanka peškaruša. Vaš komentar? – Ne gledam nikada tako fatalistički. Tipa onoga, sve glumice su kurve, sve medicinske sestre ljubakaju s doktorima, svi plesači su pederi. Sve je to relativno. Možda jedino žene ovog podneblja često glasno izgovore ono što žene nekog drugog podneblja misle. – Kako se snalazite s kompjutorom? – Uglavnom se njime služim kao pisaćim strojem, a ponekad zaigram i solitaire. Često pritisnem nešto krivo i šokiram tu spravu, stoga se najbolje snalazim u resetiranju. – Bojite li se da će računala zavladati svijetom? – Već su zavladala. Ljudi su iz dana u dan sve više dovoljni sebi samima, a svoju samoću upotpunjuju druženjem s kutijom zvanom prijatelj kompić. Ta pojava mi je nešto najnegativnije kad su u pitanju djeca čiji smijeh i zajdničko druženje možemo sve rjeđe čuti i vidjeti. – Kako se opuštate? – Teško. Ponekad uz dobre filmove kojih je sve manje i zanimljivu knjigu koja se također nađe tu i tamo. Rado gledam i čitam stare majstore pera i sedme umjetnosti. – Imati ili biti? – Biti. U normalnom društvu uvijek treba biti, a potom dolazi i imati. Kod nas je uglavnom obrnuto. Ako imaš, velike su ti šanse da ćeš i biti. I to je to, u biti. Zato nam je kako nam je.

Najdraži pisac: Recimo, Anton Pavlovič Čehov
Prijevozno sredstvo: Komforni automobil
Piće: Kava s Ledo šlagom
Figura Veneris: Svaka koja je za normalan svijet
Odjeća: Komotna
Film: Od stranih ‘Sjaj’, od domaćih ‘Svoga tela gospodar’. Od novijih ‘Genijalni um’
Najdraži kazališni kolega ili kolegica: Ima ih dosta. Nešto sa mnom ne bi bilo u redu da imam samo jednog kolegu ili kolegicu, zar ne?