Objavljeno u Nacionalu br. 334, 2002-04-09

Autor: Mirjana Dugandžija

Veliki povratak Stevana Luketića

Majstor skulptura od otpada

Svoje sam skulpture radio od hladnjaka, od automobila preko tenkova do hidrocentrala, čije sam saće onda strugao, rezao, palio: u početku su me zato kritičari zvali zavarivačem, a danas majstorom enformela

“Ti kileri, hladnjaci, to je otpad koji je izgubio utilitarnu vrijednost, a ima ih raznih, od automobilskih do tenkovskih ili s hidrocentrala. Kad prestanu služiti svrsi, ostane plemeniti metal, jer oni nisu rađeni od plastike, kao ovi danas, nego od kositra, bakra, mesinga, finog aluminija. Pronalazio sam ih na otpadu, obilazio sam radionice, bio sam mlad, opasno radoznao, u tvornicama je otpad bio kilometarski, trebalo se po njemu penjati, moliti radnika da prebacuje ogromne komade s jednog mjesta na drugo da vidim što je dolje…”
Objašnjava to kipar Stevan Luketić, jer na ulasku u njegov atelje u Vlaškoj ulici dočekuju nas, i odmah zaokupljaju, skulpture koje su i danas najintrigantniji dio njegova kiparstva: skulpture nastajale od hladnjaka raznih strojeva, kilera (njem. Kuhler = hladnjak), kojima se tridesetak godina neprestano vraćao. Sada su u ateljeu prikupljene, zajedno s ostalim radovima, i čekaju da budu preseljene u izložbeni prostor HDLU-a gdje će 11. travnja biti otvorena retrospektivna izložba kipara koji je značajan zbog svoje nekonvencionalne a monumentalne, memorijalne plastike, koju je radio tijekom 70-ih i 80-ih, ali i komorne skulpture koju radi cijeli život.
Podsjetimo samo na jedan njegov reljef divovskih razmjera, 12,6 sa 6,5 metara od 6000 kilograma čelika, smješten u velikoj dvorani “kockice”, zgrade nekadašnjega Centralnog komiteta CK SKH, koji je do 1990. svakodnevno bio na televiziji. Njegove izvanredne skulpture komornog karaktera rađene su u duhu enformela, i danas se pokazuje da je u tome Luketić jedan od najradikalnijih umjetnika.
S obzirom na to da je rođen Crnoj Gori, a u ratu aktivno bio na partizanskoj strani, Luketić je od 1990. do 2000. za mnoge bio “mrtav umjetnik”: izlagao je minimalno, narudžbi nije imao pa je preživljavao zahvaljujući prodajnim izložbama u inozemstvu. Stoga je ovo ujedno povratak na hrvatsku likovnu scenu umjetnika čija je komorna skulptura nastajala od hladnjaka motora upravo u isto vrijeme kad “junk sculpture” nastaje u svjetskim likovnim centrima – New Yorku, Francuskoj i Njemačkoj.
Izložit će radove od sredine pedesetih do kraja devedesetih, do današnjih dana i radova koji nastaju u vremenu kad, kako kaže, “sintetizirate sve, pa se i u formi čistite od viška. Kako se u mislima čistite od svih mogućih budalaština, u jelu postajete skromniji i smanjite broj poznanstava, tako i skulptura ide minimalizmu, u mom slučaju minimalizmu gibanja metala…”
Stevan Luketić rođen je u 1925. u Budvi. “Bili smo klasična crnogorska obitelj, četvero djece, znao se red, znalo se što se oblači u nedjelju, kad se ide u crkvu. Prvi razred gimnazije išao sam privatno, kod don Ante Mušure, katoličkog svećenika u Budvi, a poslije prešao u gimnaziju u Kotoru, gdje sam stanovao kod pravoslavnog prote Davidovića, paroha Crkve svetog Nikole. Humanizam moje kuće i obitelji, i dva humanizma dvaju svećenika ostavila su u meni traga. Nacionalnih atavizama, kao danas, nije bilo. Moj je otac živio po svijetu, bio solunski dobrovoljac, pravoslavac koji je glasao za Mačeka. Moja starija sestra išla je u Domaćinsku školu u Zagrebu, u Ilici 44, kod časnih sestara, jer je bilo normalno da se ide tamo gdje je dobro. Moj otac bio je imućan trgovac koji si je mogao to priuštiti”, govori Luketić.
Iz svega toga normalno mu je što se odmah 1941. uključio u antifašistički omladinski pokret, sa 16 godina, a ubrzo završio i u zatvoru. U kućnom pritvoru i zatvoru proveo je tri godine, i to je razdoblje koje ga je “oblikovalo na jedno određeno strpljenje, poštovanje prema ljudima koji izdrže neke stvari izvan komotnog života”.
Kada je 1943. kapitulirala Italija, bio je u kampu u Bariju. Došao je brod “Bakar”, on se prijavio u vojsku i s tog se broda, u partizanskoj uniformi i s engleskom mašinkom, iskrcao u Veloj Luci. Bio je na Hvaru, Visu, zatim su prešli u Bosnu, Jajce; ušao je u sastav 1. proleterske brigade i s njom prešao put od Drvara preko Sandžaka, u Srbiju. U bici za Beograd dobio je spomenicu oslobodioca Beograda od Bogdana Bogdanovića. “Bilo je malo naporno… Na srijemskom frontu sam ranjen, tako da imam i sad nogu malo kraću, ali nije strašno”, kaže Luketić. Od 1946. do 1949. bio je u odredu JNA na slobodnoj teritoriji Trsta, u zoni B, i htio “nogama i rukama iz vojske, ali ga nisu puštali.”
Kad je kao vojno lice došao u Zagreb, uključio se u likovnu sekciju. Veljko Bulajić bio je referent za izobrazbu oficira i svima im poslao popis sekcija. Luketić je tada bio kapetan 1. klase i slikanje mu je bilo prvi poriv – to će sigurno voditi netko tko nas neće prozivati, mislio je.
“Ne bih vam sad mogao reći jesam li bio likovni genijalac odmalena, znam da su me zanimale sasvim druge stvari od crtanja. No ne mogu se obraniti do kraja, s obzirom na to da imam jedan crtež iz logora u Baru. Jedan čovjek pokraj barake umirao je od gladi, ja sam imao komad papira i nacrtao sam ga. U monografiji ćete vidjeti taj crtež. Imam i jednu duhansku kutiju koju sam napravio od komada drva i zašiljenog čavla, a kako na poklopcu nisam smio napisati ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’, napisao sam ‘Liberte, egalite, fraternite’. I to imam sačuvano”, kaže Luketić.
Likovnu sekciju vodio je Frano Šimunović, kiparsku Pavo Perić. Prvo je bilo crtanje stolica. “Nečeg dosadnijeg na svijetu nema, ali bez toga ne možete… Kad su moji kolege koji su radili s glinom otišli, ja sam uzeo glinu, sjetio sam se jednog nosača iz Budve, Gaje, s velikim brkovima. Napravio sam tu malu glavu, učinilo mi se da sliči… Stavio sam je iza ormara. Poslije nekoliko dana čuo sam da Perić pita – tko je to napravio? Tako sam prešao kiparima. Perić je bio mnome oduševljen, tada sam prvi put bio u njegovu ateljeu na Šalati. On mi je savjetovao da idem na Akademiju.”
Prijemni ispit položio je kao prvi u grupi, ali svejedno nije bilo lako napustiti vojsku. “General Ivan Šibl, i inače sklon umjetnicima, omogućio je da te godine iz vojske iziđemo Veljko Bulajić, na filmsku režiju, pokojni Mario Fanelli, na televizijsku režiju u Kopar, Vatroslav Mimica, na filmsku režiju, i ja, na Likovnu akademiju. Sva četvorica bili smo po činu kapetani.”
Kad je postao student Likovne akademije, s kapetanske plaće kojom je mogao platiti pristojan stan, i oficirske menze, došao je na stipendiju koja nije bila dovoljna ni za hranu. Iskrcavao je drva i ugljen, a jednog dana pojavio se Vojin Bakić: trebao je suradnika u ateljeu.
”Što sam od njega naučio? Što nisam? Prvo, bio je strašan radnik, dan i noć, tako da sam i ja cijelog svog radnog vijeka svaki dan, i nedjeljom, od ujutro do popodne u ateljeu. Zatim, poštovati materijal, tući se do kraja za ideju, dok se ne iscijediš, i na kraju, ne bojati se velike forme.”
Upravo to što je bio Kršinićev đak i Bakićev suradnik Luketić danas spominje kao poriv da jednom krene sasvim drugim putem, “ispuca svoju priču”. “Kršinićeva linija bila je sjajna poetska, Bakić zaobljen i skladan, ali meni je u jednom trenutku toga bilo dosta.” K tome, klasično se skulptura radila u nekoliko faza, s nekoliko pomoćnika. Kipar bi radio u glini, onda dođe netko tko će lijevati u gipsu, onda treba gips korigirati, onda ide bronca, ako je uspije nabaviti…
“To je bilo izvan moje kontrole, nije me uzbuđivalo, imao sam potrebu sve završiti sam. Tako sam otišao u Jasku, gdje sam našao mladog dečka koji mi je pomagao i kod tamošnjeg kovača počeo malo kovati, a 1963., 1964. upotrijebio sam prve kilere. Nakon mojih ‘bunkera’, čistih formi sa šiljcima u kojima sam praznio svoja sjećanja na rat, počela me uzbuđivati strukturalnost. Idealno sam je našao u kileru. Neka vam ne smeta njemačka riječ, njemački je metalcima materinji jezik. Kad ga jednom nađete, onda počne njegova obrada, udaranje, struganje, vatra. Mijenjanje njihova unutrašnjeg ritma, saća koje je imalo svoju funkciju, a vi intervenirate ili u kontru, ili mu ‘vadite ljepotu’ materijala – polirate, režete, patinirate, punite ga masama… S tim da ja često poštujem tu vrstu korozije kojoj su oni izloženi kad su vani, pa se onda javlja zelena patina, neki maroni… U početku sam bio malo razarajuće raspoložen, do kasnijih mirnih priča, više lirskih, prema raspoloženju i prema tome kako sam savladavao tehniku vatre”, priča Luketić.
U to vrijeme umjetnost je napuštala socrealizm, ali neke stvari bile su ipak preradikalne. “Nakon izložbe članova ULUHA, početkom 60-ih, povjesničar umjetnosti i sorbonski đak Vid Mihičić napisao je dobronamjernu kritiku, koju je završio riječima ’što se tiče zavarivača Luketića i Džamonje’... nije nas smatrao kiparima”, priča Luketić.
O mnogima od tih ideja koje su promijenile umjetnost razgovaralo se u ateljeima. Stevan Luketić subotom je odlazio u Bakićev. Ondje je 50-ih upoznao Juru Kaštelana, čije originale rukopisa njemu posvećenih čuva kao posebnu dragocjenost. Dolazili su i Prelog, Oton Gliha, Kosta Angeli Radovani, arhitekti, povjesničari… “To su bile poznate sjedeljke, čak su nas i zvali subotari. Postao sam i veliki prijatelj s Murtićem, koji je opet imao svoje nedjeljne ‘seanse’, gdje su dolazili intelektualci od Beograda do Ljubljane, da ne spominjem Zagreb: od Krleže do Tuđmana, koji nam je tada čak bio i zanimljiv. Doista, ljudi raznih profila i mišljenja.”
Sve to vrijeme Luketić se “zabavljao” kovanjem, gotovo kao kad je u osnovnoj školi u Budvi gledao mjesnog kovača kako radi okupan vrelinom i crvenom bojom. Kad je svladao zavarivanje, vidio je koja je to “sila u rukama, pa je počela ta igra; to sad možda izgleda strahovito ozbiljno, ali ja sam se igrao, strahovito zabavljao”. U Šibeniku je naučio variti aluminij. Važnim događajem u tom razdoblju smatra poziv na simpozij o metalu u Ravnem na Koroškem, koji spominje kao vrlo važnu točku u svojoj biografiji. “To je jedna sjajna tvornica, bilo nas je iz cijelog svijeta. Znao sam nešto o metalu, ali nikad nisam imao na raspolaganju ogromnu snagu ’švajs’ aparata, golemi materijal. Tako je nastala serija mojih skulptura u nehrđajućem čeliku. Bio sam fasciniran držeći u rukama snagu 30 ’švajs’ aparata. Nekoliko sam mjeseci tamo radio, sprijateljio sam se s ljudima. Poslije toga su tri kamiona skulptura i materijala dovezena u Vlašku ulicu. Imao sam atelje, na podu je još bila zemlja, ničega nije bilo, više kao jedna šupa s vratima, ali imao sam ključ. Poslije toga imao sam veliku izložbu tih skulptura u Gradskoj galeriji. Pomalo, počele su stizati narudžbe.”
Sedamdesetih, Luketić je napravio niz spomenika i spomen-obilježja revolucije. Najznačajniji je vjerojatno reljef na Vitićevoj zgradi CK, na Prisavlju, “kockici”. “Povjerena mi je velika stijena, 12,5 metara sa 6,5 metara, preko puta mozaika Zlatka Price. Upotrijebio sam 6000 kilograma čelika, elementi su se dizali kranovima, imao sam sjajne suradnike, sve metalce. Tošo Dabac slikao me ispod reljefa, malog kao šibica… Radio sam ga dvije godine zajedno sa skicama. To je također velika Bakićeva zasluga, jer radeći s njim kao suradnik naučio sam da se ne bojim velikog formata. Što je velika stvar. Nitko ne može do kraja naučiti kako se iz svake točke prave skraćenja, povećanja, to ili imate ili nemate. Ili ste skulptor intimist, ili skulptor koji može svladati dimenziju. Radeći kod Bakića, koji je radio velike poteze, pokraj njegove male sjajne skulpture, ja sam se oslobodio”, priča Luketić.
“Radio sam još spomenika koje je euforija rata pomela, jednu spomen-kosturnicu od nehrđajućeg čelika u Kukunjevcu, na području Pakraca, od 12 metara. Srušena je iako je tu ubijeno 700 i nešto ljudi, bacili su unutra neku bombu koja razvija visoku temperaturu i od toga je ostala gomila metala. Imao sam i jedan veliki reljef, na školi u Bučju, također na pakračkom području, gdje je formirana 12. proleterska slavonska brigada, postavljen je 70-ih, i on je bio od nehrđajućeg čelika.”
Velikih reljefa napravio je tridesetak. Na Petrovoj gori nije radio glavni spomenik (prvu nagradu dobio je Vojin Bakić, a Luketić drugu), ali je rekonstruirao zemunice i bolnice, a stihove na grobovima napisao je Jure Kaštelan po njegovim nacrtima. To je sve strašno dezavuirano, dodaje. Ili: spomenik na Dotrščini bio je podijeljen u niz epoha. Vojin Bakić imao je ulaz i Dolinu grobova, a Luketića je dopala prijeratna epoha, od Kraljevine SHS do 1941., i tu je jedna njegova velika forma, “dosta oslobođena”. Ona je sačuvana, doznajemo.
“Nastalo je suludo vrijeme, devedesetih, ali grupe razbijača nisu ništa novo, toga je bilo i ‘41. i ‘45. Što se tiče obnove, ona ne može ići naglo, a možda ni uopće, u tom materijalnom obliku. Skupa je, a treba i da se antagonizmi na terenu smire, ljudi postanu tolerantniji. Na žalost, bit ćemo sigurno malo hendikepirani, jer sve ima biološki kraj. Svjedoci kojima ja pripadam nestaju. Dolaze skleroze, a neki se, uz to, prave važni, pa dodaju, oduzimaju. Trebalo bi napraviti što više pisane i fotodokumentacije, da poslije ne izmišljamo”, smatra Luketić.
Osamdesetih, ponovno radi na kilerima. Ili, kako radije kaže, “80-ih sam ‘eksplodirao’. Napravio sam cijelu seriju i 1988., izložbom velikih stvari u galeriji ‘Forum’, nekako sam stavio točku na ‘i’. To je bilo udarno, i mislim da sam tada rekao što sam imao… Jesam li bio ‘nov’? I da i ne. Kad me pitaju koliko mi treba da ‘obradim’ kiler, kažem ‘50 godina’. Možda sam samo produbio zahtjeve, tražeći od materijala više. Šezdesetih sam se zadovoljio da ga palim, a sada sam počeo gubiti tu agresivnost, počeo sam ga njegovati”, priča Luketić.
U Crnoj gori, preko puta Sv. Stefana, na zemlji svojih predaka maslinara Luketić ima kuću u kojoj je 90-ih napravio 20-ak skulptura od maslinova korijena. Iako one neće biti izložene, nalazimo ih u ateljeu, a Luketić voli o njima pričati. U kući na Sv. Stefanu ima atelje, ali ne može u njemu raditi metal. Okolo su turisti, i svima bi nestalo struje. Gledao je kako sijeku masline, i odmah je znao da ga krošnja ne zanima, ali korijen… Pomislio je, toliko je godina bio u mraku, a sad je izišao na svjetlo. “Zatim, pomislio sam da je stara, oko mene nijedna nije mlađa od 600 godina. Postojao je mletački zakon, ne možete se oženiti, a da niste posadili najmanje 30 maslina. Vi nećete živjeti od toga, ni vaš sin, ali može unuk. To je ono što je Krleža rekao, da treba biti odgovoran 500 godina unaprijed i 500 unazad… Branko Ružić dao mi je dlijeta za drvo, jer ja ih nisam imao, i tako sam počeo. Ali nisu Makoviću ušle u koncepciju, neće biti na izložbi. A to nije loše, jer između mene i metala davno je sklopljen tajni sporazum. Ako dobijem neki zadatak, uvijek ću ga vidjeti u metalu. Ja i mislim metalno”, kaže Luketić.
Te drvene skulpture nastale su u prošlom desetljeću, u razdoblju “kad nije htio ni u čemu sudjelovati, niti su ga zvali”.
“To je vrijeme u kojem su vrijednosti bile previše poljuljane, ne samo artističke. Nisam imao neprilika zato što sam iz Crne Gore, ali kao autor bio sam za određene ljude mrtav. Situacija je bila: ne možete izlagati, nemate novac da radite, nemate narudžbe, a od mirovine ne mogu platiti ni struju u ateljeu. Moj prijatelj već 40 godina, iz vremena dok sam bio u Ravnem na Koroškem, Giancarlo Marchese, ima prijatelje kolekcionare u Švicarskoj i Milanu. Oni skupljaju malu skulpturu, i ja sam ubrzo imao tamo izložbe, izložbe koje apsolutno nisu bile za stvaranje imidža, nego za ono što mi je tad bilo potrebno, novac. Pozvali su kolekcionare, bankare… I ja sam prodao sve izloške.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika