Objavljeno u Nacionalu br. 334, 2002-04-09

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW

Mirko Jozić Nogometni selektor u tajnom ratu

Razgovor s izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, kojeg osporavaju i novinari i kolege, trenerom s kojim su trijumfirali čileanski Colo Colo kao prvak Južne Amerike i saudijski Al Hilal kao pobjednik Kupa Azije, o pripremama za Svjetsko prvenstvo, napadima Miroslava Ćire Blaževića, svom političkom angažmanu, ozljedama nogometaša koje bi mogle ugroziti plasman u Japanu i Koreji te zašto je unatoč kaznenoj prijavi u reprezentaciju pozvao Igora Štimca

Mirko Jozić - iako je reprezentaciju odveo na svjetsko prvenstvo bez izgubljene utakmice, nogometni izbornik Mirko Jozić nije, niti će ikada imati karizmu svog prethodnika Miroslava BlaževićaMirko Jozić - iako je reprezentaciju odveo na svjetsko prvenstvo bez izgubljene utakmice, nogometni izbornik Mirko Jozić nije, niti će ikada imati karizmu svog prethodnika Miroslava BlaževićaIako je reprezentaciju odveo na svjetsko prvenstvo bez izgubljene utakmice, nogometni izbornik Mirko Jozić nije, niti će ikada imati karizmu svog prethodnika Miroslava Blaževića. Dok su mediji za Blaževićem žalili i nakon što se Hrvatska nije uspjela prije dvije godine plasirati na Europsko prvenstvo, a krenula je loše i u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, novinari su predlagali Jozićevu smjenu doslovce dva dana pošto se državna selekcija plasirala u Japan i Južnu Koreju. Argument je glasio: do sada nikada kao izbornik nije vodio reprezentaciju na nekom velikom natjecanju pa tako odgovoran posao treba prepustiti nekom s više iskustva. Prilično zanimljivo novinarsko mišljenje o treneru koji ima 62 godine, koji je s mladom jugoslavenskom reprezentacijom 1987. bio svjetski prvak u Čileu, s Colo Colom osvojio klupsko prvenstvo Južne Amerike Cup Libertadores, a sa saudijskim Al Hilalom pobijedio u Kupu Azije. Po jednu sezonu trenirao je Sporting iz Lisabona, argentinski Old Newills Boys i Hajduk.
Dobar dojam iz kvalifikacija Jozićeva momčad je pokvarila u posljednja dva prijateljska susreta s Bugarima i Slovencima. Ni jedan postignuti gol, mizeran broj prilika i loša igra dovoljan su razlog da i vječito samouvjereni Hrvati počnu sumnjati u igrače i izbornika. Za razliku od skeptika na tribinama, Jozić je i dalje vrlo samouvjeren, premda ekipa stvara malo prilika i igra dosadno i sporo. Uvjeren je da će se Hrvatska na Svjetskom prvenstvu plasirati barem u drugi krug i postati jedna od 16 najjačih svjetskih selekcija.
NACIONAL: Jednom ste izjavili kako je u svim zemljama u kojima ste radili mentalitet igre odraz mentaliteta života u tim zemljama. Izgleda da vam se ta izjava vraća jer kada ste nedavno odigrali neriješeno sa Slovenijom, Miroslav Blažević vas je napao da defenzivnom taktikom negirate napadački mentalitet koji je prirodno urođen hrvatskim nogometašima. – U današnjem nogometu prioritetan je rezultat, a ne uživanje u ljepoti igre. Rezultatu su se podredili svi, od ljudi koji vode drugorazredne klubove do izbornika najjačih svjetskih reprezentacija, jer na kraju se pamti samo mjesto koje ste osvojili. Konkretno govoreći, Hrvatska je u prošlim kvalifikacijama mogla igrati ljepši nogomet, ali takvom igrom ne bismo došli na Svjetsko prvenstvo nego bismo izgubili od Belgije i Škotske. Neću polemizirati s Blaževićem, ali reprezentacija koja je u Francuskoj osvojila broncu stvarana je sustavnim procesom selekcije najboljih igrača 20 godina. Kroz taj hrvatski program prošli su svi od najstarijeg igrača Dražena Ladića, preko nešto mlađeg Aljoše Asanovića do generacije Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog, Davora Šukera, Igora Štimca, Roberta Jarnija i desetak manje eksponiranih nogometaša. Uz Blaževićevo odlično vođenje ta generacija je postigla veliki rezultat. Ali nemojte zaboraviti da ova reprezentacija nije nosila križ trećeg mjesta u Francuskoj, nego propasti u pokušaju plasiranja na Europsko prvenstvo 2000.
NACIONAL: Gdje se nalazi današnja hrvatska reprezentacija u usporedbi s najboljim državnim selekcijama na svijetu? – Nalazi se iza Brazila, Argentine, Francuske, Engleske, Nizozemske, Italije i Španjolske. Po kvaliteti je blizu Portugalaca i Nijemaca, s tom razlikom da oni imaju više igrača koji igraju važne uloge u vrhunskim europskim klubovima i u prednosti su. Mislim da je Hrvatska u skupini ekipa između 10. i 20. mjesta na svijetu. Najveći uspjeh je sam plasman na Svjetsko prvenstvo jer ono donosi afirmaciju igrača i ekipe, i veliku materijalnu korist za savez.
NACIONAL: U čemu je hrvatska reprezentacija bolja, a u čemu lošija od talijanske, meksičke i ekvadorske, s kojima igra u prvom krugu Svjetskog prvenstva? – Meksiko i Ekvador su u prednosti jer imaju uigrane momčadi koje već četiri, pet godina igraju gotovo u istom sastavu. Ekvador ima vrlo kvalitetnu reprezentaciju koja je u južnoameričkim kvalifikacijama bila odmah poslije Argentine, a iza sebe je ostavila Brazil, Kolumbiju i Urugvaj. Nedavno je gostovao u Europi gdje je pobijedio Turke i Bugare, i to vrlo uvjerljivo. S druge strane Meksiko redovito nastupa na svjetskim prvenstvima, a na tablici FIFA-e rangiran je među prvih deset svjetskih ekipa. Osim toga meksičko prvenstvo je vrlo jako, a klubovi su bogati i dobro plaćaju najbolje nogometaše, što je glavni razlog zbog čega više Meksikanaca, koji su jako dobri nogometaši, ne igra u Europi. Talijansku selekciju svi poznajemo, s tom razlikom što uz standardno odlične obrambene igrače danas ima i jedan od najjačih svjetskih napada s Vierrijem, Tottijem i Del Pierom. Ta reprezentacija ima doslovce sve što je potrebno: snagu, tehniku, skok i šut, i jedina opasnost su ozljede, poput najnovije Francesca Tottija. Igra s njim i bez njega nije ista, kao što je i hrvatska reprezentacija bez Igora Tudora u gubitku, jer on je mentalno i fizički stabilan igrač. Naša je prednost u odnosu na Ekvador više igrača s velikim internacionalnim iskustvom i to što smo već nastupali na tako važnom natjecanju. Protiv Talijana uvijek igramo s velikim motivom jer su oni za svakoga izazov i te se utakmice ne bojim. Dakle ako ćemo biti u kompletnom sastavu, mislim da nismo lošiji od Ekvadora i Meksika, a Talijanima možemo parirati.
NACIONAL: Prilično ste samouvjereni za izbornika čija momčad u posljednje dvije pripremne utakmice protiv Bugarske i Slovenije nije postigla ni jedan pogodak, a sve to u neuvjerljivoj igri. – Neki ljudi kao da zaboravljaju da je hrvatska reprezentacija prije mojeg dolaska ispala u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, iako su u njoj igrali kvalitetniji igrači nego danas. Ipak tada je bilo više utakmica na kojima nije postigla pogodak, recimo protiv Italije, Belgije, Slovačke, Francuske i Španjolske, a sve zato što je moć te reprezentacije počela padati. Zašto se prešućuje da smo skoro sve kvalifikacijske utakmice igrali bez nekoliko ozlijeđenih igrača, a opet smo završili na prvom mjestu? U odlučujućoj utakmici s Belgijom, koju smo dobili 1:0, poništen nam je regularan pogodak, nismo iskoristili jedanaesterac i barem dvije stopostotne prilike. Znači mogli smo pobijediti četiri, pet prema nula i nitko ne bi govorio da smo neefikasni. Uz to reprezentacija je bila pod strahovitim medijskim pritiskom jer nas se stalno podsjećalo na utakmicu s Jugoslavijom u Maksimiru, kada je propušteno Europsko prvenstvo. Sada se podcjenjuje Slovenija. Ignorira se i da smo svjesno ušli u utakmicu s Jarnijem, Šukerom i Prosinečkim, koji su donedavno bili ozlijeđeni, ali smo procijenili kako je dobro da im se omogući da odigraju barem jedno poluvrijeme. U drugom smo ih poluvremenu promijenili i igralo je pet napadača, a kritizira nas se kako ne igramo ofenzivno. Možete mi prigovarati zašto igraju jedni, a ne drugi, ali ja odgovaram: bez onih koji nisu igrali plasirali smo se na Svjetsko prvenstvo. Čija je to zasluga, onih koji nisu igrali ili igrača koji su nastupali? Napada me se zašto stavljam Prosinečkog ili Šukera, ali dok ne vidim bolje od njih i ubuduće ću ih stavljati.
NACIONAL: Tko su uz Tudora najvažniji igrači hrvatske reprezentacije? – Ne bi bilo fer izdvajati nekoga jer svatko je važan. No činjenica je da je Tudor jedan od pet najboljih obrambenih nogometaša danas u svijetu, dok među veznim ili napadačima Hrvatska nema nikoga tko je tako dobar. On je polivalentan igrač, a većina drugih hrvatskih nogometaša je jednostrana i zato se gube kada dođu u inozemstvo. U današnjem nogometu znanje i talent nisu ništa ako nemate snagu i moć. Nekada je takav bio Ronaldo, a danas je Zinedin Zidane, primjer igrača koji ujedinjuje znanje i moć. Zidane je briljantan tehničar, ali on igra i u obrani, puno trči, a kada treba, napravit će i prekršaj. Istovjetno igraju David Beckham i mladi član Bayera Michael Ballack koji daje pogodak, vraća se u svoj šesnaesterac, odakle opet organizira napade; vjerujem da će ubrzo postati glavni igrač njemačke reprezentacije.
NACIONAL: Sviđa li vam se današnji nogomet ili spadate u nostalgičare koji žale jer više nema igrača poput Pelea ili Maradone? – Umjesto njih imate Zidanea iako je on drukčiji igrač od njih. Današnji nogomet je evoluirao u trčanju, sve je manje slobodnog prostora i u takvim okolnostima sve je teže igrati. Kada spominjete Pelea i Maradonu, dodat ću Cruyfa jer je on igrao na cijelom prostoru igrališta.
NACIONAL: Treba li igrače poput Ivice Olića nakon prve odlične sezone pustiti u inozemstvo, uzme li se u obzir fijasko Bišćana, Balabana, Mate Bilića, Silvija Marića pa i Jurice Vranješa koji je rezerva u Bayeru? – Olić je jedan od najboljih igrača vodeće momčadi u prvenstvu. Po mojem mišljenju kvaliteta hrvatske lige je takva da napadačima omogućava puno više prilika da se navikne na ono što ga može čekati u inozemstvu, nego je to slučaj s ovdašnjim veznim ili obrambenim igračima. Za Olića je najvažnije odabrati pravi klub jer ako pogriješi, pitanje je kako će se razvijati njegova karijera. I Maradona je premlad došao u Barcelonu i u njoj zbog neiskustva nije ostavio dubok trag, ali kada je nakon nekoliko godina s većim iskustvom otišao u Napoli, od tada prosječnog kluba napravio je prvaka Italije i pobjednika Kupa UEFA-e. Za uspjeh u inozemstvu nije važno isključivo nogometno znanje nego i sposobnost adaptacije na život u drukčijoj sredini i tamošnje običaje. Jedan od rijetkih koji je uspio prebroditi golema iskušenja je Igor Tudor. Njega nije uništilo ni to što je bio rezerva u Juventusu, jer je bio mentalno čvrst i malo-pomalo je došao do sadašnje pozicije u vrhunskom nogometu. Velika je šteta što je u posljednje vrijeme ozlijeđen jer to šteti i njemu i klubu i našoj selekciji.
NACIONAL: Koliko će ozljede Tudora, Nike i Roberta Kovača, Prosinečkog i drugih igrača poremetiti pripreme za Japan i Južnu Koreju? – U ovom trenutku naš temeljni problem je zdravlje igrača. Trener ne može računati na igrače koji igraju jednu utakmicu, a onda zbog ozljede dva tjedna ne treniraju. Posebno me ljuti kada klubovi inzistiraju na bržem uključivanju nezaliječenih nogometaša u utakmice, jer kada takvi obnove ozljedu, onda je ona najčešće ozbiljnija od prijašnje. Ove sezone za Hrvatsku zbog ozljeda nisu igrali braća Kovač, Stanić, Tudor, Prosinečki, Šuker, Štimac i Bokšić, a to uvjetuje velike promjene u koncepciji igre. Kada bi se Francuzima ozlijedio Zidane ili Talijanima Totti, to bi bile sasvim drugačije momčadi od sadašnjih. Kada igra Zidane, igraju i svi oko njega, a kada ga nema, čak i vrhunski suigrači igraju slabije jer gube kolegu koji ih razigrava, a sposoban je u svakoj utakmici postići pogodak.
NACIONAL: Koliko će vremenski uvjeti i vlažna klima u Japanu i Koreji utjecati na reprezentacije koje dolaze iz Europe? – Strahovito jer su okolnosti slične onima sa Svjetskog prvenstva 1994. u SAD-u, kada su momčadi koje su nastupale na jugu, u Houstonu, Dallasu i Los Angelesu često bile na rubu dehidracije. Ne čudi što se predlaže da se na predstojećem prvenstvu prvi put uvede i minuta odmora, i omogući još jedna izmjena više, znači tri igrača u terenu plus vratar. Živio sam u južnoj i središnjoj Americi i Aziji i znam što znači mijenjanje vremenskih i klimatskih zona. Organizam u takvim okolnostima ima svoja pravila na koja ne možete utjecati i zato će u Japanu i Koreji europske reprezentacije biti hendikepirane u odnosu na afričke i južnoameričke. U takvim okolnostima bolje je igračima dopustiti da čak i preskoče poneki trening jer ako igrača s narušenim organizmom natjerate na vježbanje, samo ćete ga totalno iscrpiti. Moramo pogoditi način adaptacije u uvjetima visokih temperatura i velike vlažnosti, manjka apetita, slabijeg sna i snižene želje za treniranjem. Oni koji u tome uspiju napravit će veliki korak prema boljim rezultatima na Svjetskom prvenstvu.
NACIONAL: Zašto ste se nakon preuzimanja izborničke dužnosti počeli baviti politikom? Kada ste preuzeli reprezentaciju, rekli ste da igrači nisu trebali s Blaževićem kolektivno potpisati peticiju potpore 12 generala koje je u rujnu 2000. smijenio predsjednik Mesić, a prije nekoliko mjeseci promijenili ste stav i izjavili da suđenje generalima znači i suđenje cijelom narodu. – Ova reprezentacija neće služiti ni jednoj politici, ali morate prihvatiti da u njoj ima zrelih ljudi koji imaju vlastite političke stavove i kao svi ostali građani imaju ih pravo javno iznositi. Što se mene tiče, najbolja politika hrvatske reprezentacije su dobri rezultati jer tako najbolje pronosi ime Hrvatske. Ali nikada neću utjecati na igrače koji žele govoriti o politici jer je to njihovo pravo. Ja sam dijete ove zemlje i poštujem one koji su se oduprli agresoru, organizirali obranu i dali veliki doprinos oslobađanju Hrvatske. To nije potpora HDZ-u ili bilo kojoj stranci nego moje građansko pravo da kažem što mislim o nekim važnim temama.
NACIONAL: Zašto ste u reprezentaciju zvali Igora Štimca protiv kojeg je podignuta prijava jer je sudjelovao u premlaćivanju splitskog ugostitelja? – Igora Štimca poznam od njegove 13. godine i ako on nekome može biti zahvalan jer je u nogomet krenuo ovim putem, onda sam to ja. Zahvaljujući organizaciji omladinskog nogometa Štimac je iz Metkovića došao u reprezentativni program. Kada sam otišao iz jugoslavenskog nogometa, nestao je i Štimac iz reprezentacije bivše države. Ali ja nisam sudac niti mu mogu presuđivati umjesto pravog suda. Vratio sam ga kada sam zaključio da on treba našoj reprezentaciji, iako sam bio svjestan rizika koji moj poziv izaziva. Kao izbornik stojim iza svoje odluke vezane uz Štimca.
NACIONAL: Ne mislite li da svojim političkim angažmanom i vaši igrači pridonose određenoj ksenofobiji i širenju teza kako su svi i svatko na ovome svijetu protiv Hrvatske? – Sjećam se 1992., kada sam s Colo Colom u japanskom Kobeu igrao protiv brazilskog Cruseirasa za naslov apsolutnog prvaka Južne Amerike. Nakon utakmice dao sam intervju u kojem sam govorio i o tadašnjoj političkoj situaciji na ovom prostoru, a u hotelu me dočekala poruka: “Ako još jednom otvoriš usta, iščupat ćemo ti jezik.” Ovo pričam kako biste shvatili da smo prvih godina nezavisnosti mi sportaši bili najbolji promotori Hrvatske. Ostaje činjenica da današnjim svijetom vladaju veliki i bogati, a ne maleni poput nas i stotinjak sličnih država.
NACIONAL: Je li istina da ste u saudijskom Al Halalu s kojim ste osvojili Kup Azije trenirali i nekoliko prinčeva? – U Saudijskoj Arabiji ima oko 2000 prinčeva koji su vlasnici cjelokupnog nacionalnog bogatstva, a trenirajući Al Halal stekao sam dva potpuno različita iskustva. Jedan od prinčeva mi je došao u sredini sezone i poslije pet treninga te rekao: “Ja sam reprezentativac i trebam igrati.” Na to sam mu odgovorio kako će igrati oni koji redovito treniraju i iznijeli su kvalifikacije. Zbog njega me nazvao i predsjednik kluba i inzistirao da ga stavim u momčad barem pet minuta, ali nisam želio pristati. Srećom smo osvojili Azijski kup i nakon višednevne proslave vidio sam kako više ništa veće od toga nećemo osvojiti pa sam predložio odlazak. Međutim saudijske vlasti mi puna tri mjeseca nisu željele dati izlaznu vizu, sve dok se nije umiješao drugi princ. Bio je to sin jednog od najbogatijih šeika, glavnog klupskog sponzora i suvlasnika Disneylanda u Parizu, koji je na skijanju u Francuskoj slomio nogu. Kako se mladi princ sporo oporavljao, pomagao mu je moj fizioterapeut, dali smo mu da vježba u društvu prve momčadi i kada je saznao da ne mogu napustiti zemlju, osigurao mi je izlaznu vizu te sam za 24 sata otišao iz Saudijske Arabije.
NACIONAL: Zašto se niste vratili u Hrvatsku na poziv Franje Tuđmana s kojim ste se susreli u Čileu 1994.? – Susreli smo se prilikom Tuđmanova državnog posjeta Čileu, zajedno smo večerali i pritom nekoliko sati razgovarali o nogometu. Njegova ideja je bila da se kvalitetni hrvatski sportaši trebaju vratiti u Hrvatsku i tako služiti domovini. Međutim već sam bio obećao vodećim ljudima čileanskog nogometa da ću preuzeti njihovu reprezentaciju i uspjeli smo reorganizirati njihov nogomet, a uspjeh projekta potvrdio je odlazak na Svjetsko prvenstvo 1998. u Francuskoj. Tuđmanu sam objasnio da sam već dao obećanje Čileancima, a o drugim detaljima našeg razgovora ne želim govoriti.
NACIONAL: Ako je Tuđman na vas ostavio dobar dojam u Čileu, kako ste se osjećali godinu dana poslije vodeći Hajduk i trpeći protežiranje njegove Croatije? – Hajduk sam preuzeo kad je bio na petome mjestu, a na kraju smo bili drugi s istim brojem bodova kao i Croatia. Vi procijenite je li 1996. bio uspjeh imati jednak broj bodova kao i tadašnja Croatia u kojoj su igrali Ladić, Viduka, Jurić, Šimić, Marić i Soldo, a za nas je jedini veliki igrač bio Aljoša Asanović? A njega se cijelo prvenstvo pokušavalo dekoncentrirati raznim optužbama. U takvim okolnostima imati jednak broj bodova kao i Croatia za mene je uspjeh.

Dobar dojam iz kvalifikacija Jozićeva momčad je pokvarila u posljednja dva prijateljska susreta s Bugarima i Slovencima. Ni jedan postignuti gol, mizeran broj prilika i loša igra dovoljan su razlog da i vječito samouvjereni Hrvati počnu sumnjati u igrače i izbornika. OKVIR
Koja je razlika u atmosferi između europskih i južnoameričkih klubova? – Ogromna, jer u Europi se za nogomet živi dva dana pred susret, a u Južnoj Americi mjesec dana prije nekog derbija svi pričaju samo o predstojećoj utakmici. Kada sam s Colo Colom osvojio Copa Libertadores, što je ekvivalent ovdašnjoj Ligi prvaka, u Santiago de Chileu je na ulicama do jutra slavilo dva milijuna stanovnika. Još fantastičniju stvar doživio sam u Argentini, gdje sam trenirao Newells Old Boyse, na čije obične susrete dolazi 20.000-30.000 gledatelja. Jednom prilikom su me upoznali s tridesetak starih žena između 75 i 85 godina od kojih su najmanje polovica poluslijepe, ali odlaze na svaku utakmicu. Toliko su privržene klubu da su redovito u gledalištu, a sa sobom nose tranzistor i tako se informiraju o situaciji na terenu.

Mirko Jozić rodio se 1940. u Sinju, odakle je i Junak, prvi klub koji je trenirao i doveo u tadašnju II. ligu. Između 1972. i 1986. bio je instruktor i izbornik Hrvatskog nogometnog saveza, nakon čega je imenovan selektorom mlade reprezentacije Jugoslavije. S tom momčadi 1987. u Čileu postaje svjetski prvak nakon što je u finalu na jedanaesterce pobijeđena SR Njemačka. Za tzv. Čileance nastupala su šestorica hrvatskih nogometaša, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Davor Šuker, Robert Jarni, Igor Štimac i Dubravko Pavličić.
Početkom devedesetih preuzeo je čileanski Colo Colo s kojim je osvojio tri nacionalna i prvenstvo Južne Amerike Copa Libertadores, što je proglašeno najvećim uspjehom sporta u Čileu u XX. stoljeću. S Al Hilalom iz Saudijske Arabije pobijedio je u Kupu Azije, a 1998. je s Newills Old Boysima zauzeo četvrto mjesto u prvenstvu Argentine. Dvije godine prije s Hajdukom je bio viceprvak Hrvatske, a 1990. je jednu sezonu trenirao i lisabonski Sporting.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika