Iako više ne prati Cesariju Evoru na svim putovanjima, ovih je dana u Zagreb iznimno doputovao Jose da Silva, njezin menedžer i suvlasnik producentske kuće Lus Africa. U deset godina, koliko postoji, tvrtka Lus Africa snimila deset Evorinih albuma, a svi redom nose oznaku “zlatni”. Da se prije 14 godina nisu sasvim slučajno susreli, Cesaria Evora još bi uvijek pjevala po zabačenim lisabonskim restoranima, a Jose da Silva bio bi i dalje činovnik francuskih željeznica i glazbenik u amaterskom sastavu. Danas je on menedžer “bosonoge dive” koja svake godine u Europi i Americi održi dvjestotinjak koncerata, a među smrtnike u publici spustila je mnoge zvijezde, pa i samu Madonnu.
“Upoznao sam je igrom slučaja u ljeto 1987. u Lisabonu, gdje sam provodio godišnji odmor sa suprugom”, prisjeća se da Silva. “Ušli smo u restoran u kojem je sjedilo možda četvero-petero ljudi. Tek što smo naručili jelo, pojavila su se dvojica svirača i pjevačica. Bili smo jako gladni, ali kad je Cesaria počela pjevati, njezin nas se glas toliko dojmio da smo potpuno zaboravili na hranu. U pauzi sam joj pristupio i zamolio je da sjedne za naš stol. Zanimalo me kakav joj je plan nastupa, a ona me začuđeno pogledala i rekla da nema nikakav plan osim da se vrati kući na Zelenortsko otočje. Moj prijedlog da dođe u Pariz prihvatila je bez razmišljanja. ‘Za mjesec dana doći ću kamo god poželite. Samo mi platite avionsku kartu!’, odgovorila je.”
U tom trenutku da Silva joj nije mogao ništa drugo ni obećati. Mjesečnu plaću u državnoj službi upotpunjavao je svirajući udaraljke u sastavu s kojim je nastupao po restoranima, baš kao i Evora. I sam rodom sa Zelenortskog otočja, jedini na koga se da Silva mogao osloniti bilo je 20 tisuća njihovih zemljaka u Parizu. “Vjerovao sam da su oni njezina potencijalna publika, ali nisam uopće bio siguran jesu li za nju ikad čuli. Mjesec dana poslije rezervirali smo dvoranu za tristotinjak ljudi i javili svim znancima i prijateljima da dolazi Cesaria Evora. Vijest se proširila usmenom predajom i dvorana se ubrzo popunila. Začudilo me što su je svi znali.”
Da ima posla sa snažnom osobom, da Silva je shvatio odmah po Evorinu izlasku iz aviona: “Poludjela je za dućanima s cipelama. Čim je sletjela, kao opčinjena je počela ponavljati – ‘hoću u dućan s cipelama’. Krenuli smo u shopping, ali u svaku trgovinu u koji bismo ušli, čim su joj prodavačice pogledale u stopala, počele su se ispričavati: ’Žao nam je, ali mislim da nemamo vaš broj.’ Cesaria se nije predavala. Nakon višesatnog obilaska, ušla je u sljedeću trgovinu, dohvatila jedan par s police i kupila ih bez probe. Naravno, nisu joj odgovarale, pa je u hotelu bila očajna. Ponijela ih je i na koncert, ali nije ih uspjela obuti i morala je nastupiti bosa.”
Cipele su ipak dobile svrhu. Jedan njezin prijatelj u njima je skupio novac od publike, zadivljene njezinim glasom i bosim nogama. Od tada, bose noge postale su Evorin zaštitni znak.
U iduće četiri godine uslijedili su nastupi za njezine zemljake u Rotterdamu, Amsterdamu, Lisabonu, Parizu i brojnim američkim gradovima. Snimila je i dva albuma, a da Silva je materijale počeo nuditi velikim producentskim kućama poput Virgina, Sonyja, BGM-a. “Odgovor je svuda bio isti: ‘Ne, hvala. Ona ima prekrasan glas, ali nije lijepa, stara je, glazba nije komercijalna.’ Takve reakcije su nas silno obeshrabrile, ali nismo htjeli odustati. Znao sam da je Cesaria nešto posebno i da će to kad-tad netko prepoznati. Godine 1992. moj kolega Francois Post i ja odlučili smo je odvesti na Musique Metisse, veliki etno-festival u Angoulemeu. Bio je to njezin prvi festivalski nastup. Mnogi su nam u Francuskoj govorili da u njezinim pjesmama akustični instrumenti mnogo bolje funkcioniraju od električnih. Ali zelenortska publika u to je vrijeme uz njezinu glazbu htjela plesati, pa smo zato i koristili synthesizere. Ovaj put odlučili smo napraviti mali test. Dogovorili smo se s glazbenicima da će prvi dio koncerta odsvirati na električnim instrumentima, a drugi na akustičnim. Uoči nastupa spustio sam se u publiku da čujem reakcije. Kamo god sam krenuo, čuo sam iste komentare: “Ova žena ima fantastičan glas, ali je glazba grozna.” No kad je počeo drugi dio koncerta, nastao je potpuni muk. Petstotinjak ljudi odslušalo je koncert do kraja i ispratilo je gromoglasnim aplauzom. ‘To je super!’, komentirali su. OK, rekao sam, sad bar znam što hoćete. Nama je to mnogo više odgovaralo jer najam opremljenih studija i kupnja kompjutorske opreme mnogo su skuplji nego živi svirači i instrumenti.”
Već sljedeći dan po povratku u Pariz, da Silva je rezervirao manji kabaret. Telefonirao je prijateljima i znancima da dođu na Evorin koncert, ovaj put s obilnim količinama besplatnoga groga i whiskyja. “Nazvali smo koncert ‘Night of Cabo Verde’, a Cesariji sam rekao da će tako dugo sjediti i pjevati dok ne snimimo dovoljno materijala za jedan live-album. Atmosfera je bila fantastična. Te noći snimili smo album ‘Mar Azul’.”
Sljedeća dva dana proveli su u studiju za miks-pultom, a konačnu verziju odnijeli su u kompaniju ******. “Poludjeli su za glazbom. Odmah su otisnuli CD i poslali ga svim medijskim kućama. Album je odlično prihvaćen, u Le Mondeu i Liberationu objavljene su izvrsne kritike i shvatili smo da ljudi žele čuti izvornu glazbu. Nakon što je ‘Mar Azul’ rasprodan, počeli smo pripremati ‘Miss Perfumado’. Ipak, meni je ‘Mar Azul’ posebno drag zbog toga jer je nastao u jednoj nezaboravnoj noći u baru.”
Te godine da Silva definitivno prekida karijeru na željeznici. S kolegom Francoisom Postom osniva Lus Africu i počinju turneje po festivalima i dvoranama. Iste godine dovršili su “Miss Perfumado”, koja postiže još veći uspjeh, a Francuska postaje premala za Cesariju Evoru. “Zaključili smo da je naš distributer u Parizu premalen. Do 1993. Cesariju je već htjela publika u Nizozemskoj, Njemačkoj, Danskoj, Portugalu. Velike kompanije počele su nam nuditi ugovore. Tamo gdje su nas prije odbijali, sad su nas molili za suradnju, od Virgina, Sonyja, Universala… Na kraju smo se odlučili za BMG jer jedino on nije uvjetovao potpisivanje direktnog ugovora s Cesarijom Evorom. Nismo htjeli pristati na to iz više razloga. Prvo, u velikom sustavu o njoj ne bi mogli na odgovarajući način voditi brigu jer Cesaria je u umjetničkom smislu, izvan svih sustava. Takav način rada ne bi dao dobre rezultate. Nadalje, ona je u nas imala mnogo povjerenja. Potpisali smo ugovor s BMG-om jer je jedini bio zainteresiran za finalni proizvod, a to je gotovi CD. Nije se petljao u izbor studija u kojem ćemo raditi, u izbor pjesama koje ćemo snimiti, kako ćemo miksati materijale. Sve je prepušteno Lus Africi. S druge strane, naš mali tim od sedam ljudi funkcionirao je kao obitelj. Ni jednog trenutka nismo mijenjali svoju strategiju, uvjete ugovora, nismo pokušali mijenjati uobičajeni način života, radili smo decentno, bez previše marketinga.”
Na pitanje što podrazumijeva pojam “osoba izvan svih sustava” kad govori o Cesariji Evori, da Silva iskreno opisuje: “To znači da je čovjek mora istinski poštovati i razumjeti da bi s njom radio. Ubrzo nakon što sam upoznao Cesariju Evoru posjetio sam je na Zelenortskom otočju. Obilazili smo mjesta na koja je obično izlazila. Došla bi u bar, sjela, a ljudi bi je počeli nagovarati da pjeva. Odbijala je tako dugo dok joj ne bi naručili whisky. Otpjevala bi pjesmu, popila whisky i otišla u drugi bar. U drugom baru sve bi krenulo ispočetka, jer se publika selila za njom. Popila bi whisky, otpjevala pjesmu i otišla dalje. I tako redom.”
Crtice iz njezina života mogle bi napuniti stotine stranica bogate životne biografije. Da Silva se prisjetio jedne: “Bilo je to ‘93. ili ‘94. Pripremali smo se na turneju po Europi, pa smo doputovali u Mindelo po Cesariju. Dan prije nego što ćemo krenuti na put pred kućom nas je dočekala njezina majka i rekla nam da Cesaria poručuje da ne ide nikamo. Zatvorila se u sobu, ne puštajući nikog unutra, i odbijala svaki razgovor. Kucali smo na vrata i cijeli dan proveli moleći je da nam objasni u čemu je problem. Konačno smo saznali od susjeda da je otišla u dućan i htjela kupiti hranu koju će ponijeti sa sobom na turneju, a kako nije imala novca, nisu joj htjeli dati na veresiju. Tek kad smo je uvjerili da imamo dovoljno novca da kupimo što god poželi izašla je iz sobe i mogli smo otputovati.
Njezin problem je što čim se vrati s putovanja podijeli novac obitelji i njoj ostane vrlo malo ili ništa, a previše je ponosna da bi nam to priznala. Još se nikad nije dogodilo da se vrati sa Zelenortskog otočja u Pariz bez kovčega punih darova za sve nas.”
Koncerti i naporne turneje donekle su promijenili Evorin odnos prema poslu. Da Silva ne krije da je u početku imao silnih problema objasniti joj da koncert traje sat i pol i da toliko mora i pjevati.
“Dotad bi uvijek otpjevala dvije-tri pjesme, sjela, popila čašu pića, pa tek onda nastavila. Kad je čula da koncert traje sat i pol odbila je pjevati ako na pozornici ne bude smjela zapaliti cigaretu i popiti piće. Otad, na svakom su koncertu sastavni dio scenografije postali stol, stolac, pepeljara, kutija cigareta i boca konjaka. Pjevala bi s mikrofonom, a onda ga u jednom trenutku maknula u stranu i dio pjesme otpjevala bez njega, dok je mi ne bismo podsjetili da ga uzme u ruke. U početku, nakon svakog koncerta bilo je nemoguće vratiti je u hotel. Do jutra je sjedila u barovima, pubovima, restoranima i svaki put smo je morali moliti da bar malo legne i odspava. Na dan popuši dvije do tri kutije cigareta. Zapravo, puši non-stop. Ne puši jedino u avionu i dok spava.”
Od pića se, prema da Silvinim riječima, odviknula još 1992., ali od cigareta se nije uspjela odviknuti. One su joj donekle izmijenile glas – postao je nešto dublji, ali nostalgičnoj morni i fadu, koje izvodi, upravo takav glas daje poseban ugođaj.
Otkako je postala poznata, Sao Vicente – rodni grad Cesarije Evore, u kojem je prvi put i zapjevala kad joj je bilo 16, postao je meta brojnih turista. Smješten na jednom od deset Zelenortskih otoka, udaljen petstotinjak kilometara od senegalske obale, ucrtan je samo na preciznim geografskim kartama. Ipak, posljednjih desetak godina svatko tko tamo doputuje želi vidjeti gdje živi “kraljica morne”.
“Ona se na to još nije naviknula i svaki put se čudi kad grupe turista naoružane fotoaparatima okruže njezinu kuću. Mnogi zakucaju na vrata i žele razgledati unutrašnjost, fotografirati je dok kuha. Posjet njezinoj kući postao je glavni mamac mnogih turističkih agencija”, svjedoči da Silva. “A kod kuće je tek nekoliko mjeseci u godini. Zato tijekom godine neprestano govori da je to za nju postalo prenaporno i da je ovo posljednja godina nastupa. Ali kad se koncertna sezona približi kraju, uvijek odluči da je iduća zadnja. Ona zapravo voli pjevati i nastupi joj nisu problem, ali joj je sve teže putovati.”

Cesaria Evora rođena je 27. kolovoza 1941. u gradu Mindelo na otoku Sao Vicenteu na Zelenortskom otočju. Odrasla je uz šestoro braće, od kojih je većina emigrirala u Senegal i Francusku. Sa 14 godina završila je školovanje u ženskom internatu, a već sa 16 prvi je put zapjevala uz tadašnjeg zaručnika Eduarda u mjesnom baru. U njezinoj biografiji upisano je da se kao mlada djevojka priključila ljevičarima pod vodstvom Almicara Cabrala i njihovu pokretu za nezavisnost Zelenortskog otočja od Portugala čija su kolonija bili od 1456. do 1975. Poznanstvo s Joseom da Silvom, njezinim današnjim menedžerom i vlasnikom producentske tvrtke Lus Africa, lansiralo ju je u sam vrh svjetske etno-glazbe. Do danas je snimila osam studijskih albuma, prodanih u milijunskim nakladama, a “Cabo Verde”, snimljen 1997., nominiran je za nagradu Grammy. Nadimak Bosonoga diva dobila je zbog običaja da na koncertima nastupa bez obuće. Nazivaju je i kraljicom morne, glazbe koju izvodi na kreolskom jeziku, uz pratnju akustičnih instrumenata – gitare, cavaquinha, violine, klavira, klarineta i udaraljki. Tekstovi njezinih pjesama govore o burnoj i teškoj povijesti njezine domovine i izolaciji te bivše portugalske kolonije, kao i o stotinama tisuća emigranata, koji su zauvijek napustili Zelenortsko otočje.