Objavljeno u Nacionalu br. 335, 2002-04-16

Autor: Milivoj Đilas

Ekskluzivno iz Atene

Milana Vlaović

Grci žele da pišem za njihove najpopularnije pjevače

Milana Vlaović - Pjesme kojima se Vesna Pisarović proslavila piše u slobodno vrijeme i smatra ih hobijemMilana Vlaović - Pjesme kojima se Vesna Pisarović proslavila piše u slobodno vrijeme i smatra ih hobijem, autorica pjesme “Sasvim sigurna”, s kojom je Vesna Pisarović pobijedila na Dori, hrvatskom natjecanju za pjesmu Eurovizije, ovih dana intenzivno preslušava CD-e grčkih izvođača. Nakon što su čuli englesku verziju pjesme koja će Hrvatsku predstavljati na Euroviziji, menedžment tvrtke “Sony Hellas”, grčkog ogranka multinacionalne kompanije “Sony”, pozvao je Milanu Vlaović na razgovor te joj ponudio suradnju: da napiše nekoliko pjesama za najpopularnije grčke pjevačice i pjevače. Osim toga, u “Sony Hellas” zainteresirani su da se neke od pjesama s prva dva albuma Vesne Pisarović, “Da znaš” i “Za tebe stvorena”, koje autorski također potpisuje , prepjevaju na grčki jezik te da ih također otpjevaju neki od grčkih izvođača. U “Sony Hellas” smatraju da su pjesme vrlo kvalitetne, da imaju mnogo mediteranskog ugođaja te da bi i u Grčkoj mogle postići veliki uspjeh.
“Pjesme koje izvode grčke pjevačice i pjevači skladateljski su mnogo kompliciranije od onih koje izvode hrvatski pjevači, a i način pjevanja je drukčiji. Još nisam pristala na ponudu iz ‘Sonyja’, koja me zatekla potpuno nepripremljenu. Nisam očekivala da će moje pjesme zaintrigirati toliko ljudi”, govori , dok sjedimo u velikoj kuhinji, zbog brojnih gostiju jedinoj mirnoj prostoriji u obiteljskoj vili smještenoj u Kifissiji, rezidencijalnom dijelu Atene, jednom od rijetkih kvartova u kojem se gradske prometne gužve i velika koncentracija smoga – što su dvije glavne odlike grčke metropole, skoro ni ne osjete. Milana i njezin suprug Goran Vlaović, hrvatski nogometni reprezentativac i jedan od jedanaest izabranih u tim grčkog Panathinaikosa, kuću u Ateni unajmili su i u nju uselili prije dvije godine, kada je Goran iz španjolskog nogometnog kluba Valencia prešao u Panathinaikos. Dok je Goranovo vrijeme ispunjeno klupskim obvezama i treninzima, Milana se potpuno posvetila brizi o njihova dva sina, starijem Stipi i mlađem Mariju, vođenju domaćinstva te, kako kaže, glumljenju turističkog vodiča brojnim gostima koji ih posjećuju u Grčkoj, među kojima su redovito Vesna Pisarović i Milanina sestra Branka Bebić, Miss Hrvatske 1994.
Pjesme kojima se Vesna Pisarović proslavila piše u slobodno vrijeme i smatra ih hobijem. “Grozim se pomisli da mi je pisanje pjesama posao”, kaže , iako svjesna da je uspjeh Vesne Pisarović prekretnica i u njezinu životu. “Zbog Vesnina uspjeha Croatia Records želi sa mnom potpisati ugovor, da postanem ekskluzivno njegova autorica. To znači da bih godišnje morala isporučiti određeni broj pjesama, koje bi se rasporedile njegovim izvođačima. Stiglo mi je i nekoliko ponuda menedžera koji traže pjesme za svoje izvođače. Ali ograničena sam time što živim u inozemstvu, jedva stignem odraditi posao za Vesnu. Moram točno isplanirati dane kad ću doći u Hrvatsku, i tko će se brinuti za djecu dok me nema. Moji boravci u Hrvatskoj traju od sedam do deset dana. Kad dolazim, pjesme već moraju biti gotove, aranžmani također, a ja dajem samo instrukcije što da se eventualno mijenja, te odmah idemo u studio. Istog trenutka kad je snimanje gotovo, vraćam se u Grčku, fizički nemam mogućnosti raditi za nekoga drugog. Vjerujem da će se to promijeniti kad se vratim živjeti u Hrvatsku, ako tada još budem imala volje za pisanje pjesama. Sada je pisanje pjesama prešlo dimenzije hobija, katkad osjećam kako više nemam kontrolu nad svime što radim.”
Ako odluči odbiti ponuđene poslove, kaže da će to biti zbog toga što bi drugi birali tko će pjevati pjesme koje je napisala. “Nisam nezahvalna na ponudi, ali još dok pišem pjesmu, imam sliku kako bi trebala zvučati i tko će je pjevati, a do sada je to uvijek bila Vesna Pisarović. Kad sam s Vesnom u studiju, zajedničkim snagama dođemo do krajnjeg rezultata. Kad bih napisala pjesmu i ostavila je da netko od nje radi što želi, nisam sigurna da bih bila zadovoljna rezultatom. Mislim da svaki autor mora biti prisutan do kraja rada na pjesmi jer inače niti će on biti zadovoljan, niti će rezultat biti kakav bi trebao biti. Zato mi se ne sviđa da pišem pjesme za nekoga koga nikada nisam upoznala, i zbog toga još dvojim oko ponude.”
S Vesnom Pisarović upoznala se prije pet godina i tada je počela, kako kaže, njihova “stidljiva suradnja”. Zajedno su napravile dva Vesnina albuma, a trenutačno rade na trećem, koji bi se na tržištu trebao pojaviti u lipnju, nakon Eurosonga. “Ivana Plechinger upoznala je Vesnu i mene, jer sam s Ivanom dugogodišnja prijateljica. Željela sam raditi s nekim tko nije afirmirani pjevač, što se poklopilo s početkom Vesnine karijere. Prijatelji su mi sugerirali kako bi bilo mnogo bolje da svoje pjesme dam nekom od etabliranih izvođača, ali volim teži put u životu. Željela sam pomoći nekoj mladoj osobi, na početku karijere, da mojim pjesmama stvori svoje ime na estradi. Drugi je razlog to što sam željela vidjeti koliku težinu moje pjesme stvarno imaju. Kad poznatom pjevaču dadete svoje pjesme, nikada ne znate koliko je on pomogao pjesmi, a koliko je pjesma pomogla njemu. U ovaj, mogu reći posao krenula sam s vrlo malim ambicijama. Nikada nisam razmišljala o zaradi, festivalima, tiražama, a Dora je došla kao zadnji u nizu uspjeha. Nisam očekivala ovakav uspjeh, željela sam samo da mogu reći da sam zadovoljna glazbom koju čujem, a koju sam ja napisala.”
Rijetki su autori koji imaju realan odnos prema svojim djelima, a Milana spada upravo u takve. “Ne mislim da radim nešto što je najbolje na svijetu. To je dobra, kvalitetna pop glazba, srednja struja, ništa senzacionalno, ništa novo niti revolucionarno. Uostalom, za malo toga se u današnjoj glazbi može reći da je revolucionarno. Ali ako sam jednoj mladoj pjevačici pomogla da uspije, onda mi je još više drago zbog svega što se dogodilo. Nisam namjeravala mijenjati domaću glazbenu scenu.”
Ovogodišnja pobjeda na Dori i odlazak na Eurosong za Milanu Vlaović nije novo iskustvo. Prije 12 godina, kada se 1990. natjecanje za Eurosong održavalo u Zagrebu, Milana je nastupila kao članica benda Tajči. “Danas se toga nastupa slabo sjećam. Bila sam vrlo mlada, imala sam samo 19 godina. Tada nisam bila svjesna važnosti toga događaja niti da bi on mogao značiti nešto u mojoj glazbenoj karijeri. Mnogo je tome pridonijela činjenica što se te godine Eurosong održavao u Zagrebu, bila sam kod kuće i za mene to nije bilo ništa bitno. Hrvatsko natjecanje održalo se te godine u Zadru, na njemu je Tajči pobijedila, a iz Zadra smo se vratili u Zagreb, odakle smo i krenuli, i eto, bili na Eurosongu. Na meni nije bila velika odgovornost, pjevala sam prateće vokale. Sjećam se Tota Cotugna, koji je pobijedio te godine, i jedne predivne Crnkinje koja je pjevala za Francusku, i to je sve.”
Vezanost Milane Vlaović za glazbu datira još iz njezina djetinjstva. Rođena je u Metkoviću i u njemu je živjela do 18. godine, kad se doselila u Zagreb na studij prava. “Moj otac, Branko Bebić, bio je glazbenik i cijeli je život imao svoje bandove. Od kada znam za sebe u našoj su kući uvijek bili muzičari. Pjevanjem sam se počela baviti kad mi je bilo 15 godina, pjevala sam na Glasu Neretve u Metkoviću, mjesnom natjecanju na kojem sam pobijedila. Dok su moji vršnjaci išli na more i provodili se, ja sam s ocem pjevala u bandu na gažama. Iako mi je glazba bila važna, nikada nisam osjećala niti pomišljala da imam žicu za pisanje pjesama. Glazba mi je bila izvrstan hobi, njom sam zarađivala džeparac. Željela sam studirati, udala sam se, živjela normalnim i povučenim životom, a potom sam počela pisati pjesme, iznenada, tek u 25. godini. Bilo mi je to iznenađenje jer nisam vjerovala da imam za to talenta. Dugo mi je trebalo da se ohrabrim nekome pokazati što sam napisala. Uistinu, sve što se poslije dogodilo s pjesmama, s Vesninom karijerom, prodajom albuma, nadišlo je moja očekivanja.”
radila je i kao novinarka. “Moja novinarska karijera nije trajala dugo, možda šest ili sedam mjeseci. Ali nisam ni novinarstvo shvaćala kao svoj poziv, i ono mi je služilo da zaradim džeparac. Jedina mi je želja bila diplomirati na Pravnom fakultetu. Na drugoj godini studija radila sam kao honorarni suradnik na televiziji, na trećoj godini fakulteta zaposlila sam se i radila kao novinarka, ali samo zato da mi bude lakše studirati – da mogu platiti bolji stan, da si mogu kupiti lijepe cipele… To je bio razlog zašto sam se bavila novinarstvom. Pisati sam počela jer volim pisanu riječ, pa vjerojatno stoga danas pišem pjesme. Moja majka Nedjeljka završila je hrvatski jezik i književnost. Majčinu i očevu profesiju, glazbu i pisanu riječ, spojila sam u jedno, u pisanje pjesama.”
Kao novinarka je radila do udaje za Gorana Vlaovića. “Radila sam za POP Extra magazin, tinejdžerske novine koje danas više ne postoje. Urednik mi je bio Zvonko Pongrac. Pisala sam i za Globus, za prilog TV Best. Gorana sam upoznala kad sam s njim radila intervju, a udala sam se 1993. Bila sam šokirana urednikovom željom da radim intervju s nogometašem jer ne znam ništa o nogometu, što sam mu i rekla. Krenulo je tako da sam radila intervju s Patrikom Ćavarom, koji je bio moj školski kolega i kojega poznajem cijeli život, i vjerojatno je stoga intervju bio dobar. Urednik je valjda pomislio da nešto znam o sportu, pa me poslao i na drugi intervju sa sportašem. Priznala sam mu da nikada nisam čula za Gorana Vlaovića, niti sam znala kako izgleda, i bilo mi je vrlo neugodno. Ipak sam nazvala Gorana, ali sam mu odmah rekla da me urednik šalje raditi intervju no da ne znam ništa o sportu, i upozorila sam ga da se ne ljuti ako mu postavim neka pitanja koja će mu možda biti smiješna. Došla sam k njemu, upoznali smo se, napravili intervju, i danas mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled.”
Nedugo potom vjenčali su se i preselili u Italiju, u Padovu, gdje je Vlaović počeo igrati za istoimeni klub. U Padovi su živjeli dvije godine, potom četiri u Valenciji, u Španjolskoj, a zadnje dvije godine Milana i Goran žive u Grčkoj. “Sve tri zemlje su mediteranske, što nam oboma odgovara, a mislim da je i za djecu dobro. I sada smo vrlo blizu mora, što ima prednosti, ali Italija mi je bila najljepša, vjerojatno stoga što je bila prva zemlja u kojoj smo živjeli. Četiri godine u Valenciji također su bile divne, mnogo smo prijatelja ostavili za sobom. Grčka nam je već rutina, živimo u inozemstvu, prilagođavamo se novim sredinama. Ali ugodno sam iznenađena Atenom, možda i zato što smo bili pripremljeni na mnoge stvari koje mogu smetati svakome tko prvi put dođe u Atenu. Kad su Gorana pozvali u Panathinaikos, o svemu se savjetovao s Aljošom Asanovićem, koji je već bio ovdje, te ga pitao bi li bilo u redu prihvatiti poziv. Aljoša mu je savjetovao da dođe, uvjeravao ga je da će mu se svidjeti i klub i grad, ali ga je odmah upozorio da zaboravi kako negdje može brzo stići. Promet je u Ateni gust, središte grada ima ograničenje na parne i neparne registracije – jedan dan voze sa zadnjim parnim, drugi dan s neparnim brojem… Naviknete se na to, pa kad nekamo idete, krenete prije nego što biste to učinili u drugim gradovima, a živciranje je nepotrebno jer se ništa ne može učiniti.”
U kući Vlaovićevih razgovara se na hrvatskom. “Naš mlađi sin Mario imao je dva mjeseca kad smo se preselili iz Italije u Španjolsku, gdje je krenuo u španjolski vrtić i paralelno progovorio hrvatski i španjolski. Stariji, Stipe, u Španjolsku je došao kad mu je bilo dvije godine i isto je progovorio španjolski. U Grčkoj pohađaju američku školu, sva nastava je na engleskom jeziku, i to im je treći jezik koji govore. Uz to uzimaju dodatne sate španjolskog jer ne želim da zaborave jezik. Grčki ne govore, baš kao ni Goran i ja. Nas smo dvoje morali naučiti najprije talijanski, potom španjolski, zatim usavršiti engleski, a za četvrti strani jezik nemamo snage ni vremena, pogotovo stoga što je grčki jezik težak. Pokušavala sam bar nešto razumjeti, ali kako grčki stvarno nema veze ni s jednim od jezika koje poznajem, odustala sam vrlo brzo.”
No Milana i dalje želi završiti studij prava. “Ostali su mi ispiti s četvrte godine. Udajom je prekinut moj studij jer samo koji mjesec nakon vjenčanja odselili smo se u inozemstvo. Kad se vratim u Zagreb, svakako ću završiti fakultet, makar nikada ne radila u profesiji. Pravo mi se sviđa, bilo mi ga je zanimljivo učiti. No tko zna čime ću se baviti i što ću raditi kad se vratimo u Hrvatsku. Možda opet novinarstvom.”
U povratak u Hrvatsku uvjereni su i ona i Goran. ”Želimo se vratiti u Hrvatsku. Nakon godina provedenih u inozemstvu, na odmor i dalje dolazimo u Hrvatsku. Slobodno vrijeme provedemo sa svojim roditeljima, rodbinom i prijateljima, ali kako je vrlo malo slobodnih dana, zbog Goranovih obveza tek dvadesetak dana tijekom ljeta, svake godine to nam vrijeme sve brže prođe. Goran je već dugo u vrhunskom sportu, ali svejedno nam je teško zamisliti da bismo nakon završetka njegove karijere ostali u inozemstvu. Ipak je Hrvatska naša domovina. Lijepo je bilo putovati, upoznavati druge države, ali uvijek postoji i neka zadrška, uvijek smo stranci. Ne planiramo čime ćemo se baviti u Hrvatskoj – Goran kaže da će po završetku karijere uzeti godinu dana slobodno i neće raditi ništa.”
Dok kod kuće najčešće sluša rock, trenutačno su joj najdraži David Bowie i Bryan Ferry, Milana kaže da nema glazbe koju ne bi poslušala i da u svakoj ima nešto zanimljivo. ”Što se hrvatske glazbe tiče, dosta sam neupućena, tek onoliko koliko uspijem pohvatati kad dođem u Hrvatsku, a to je vrlo malo. Volim upoznati tradicionalnu glazbu zemlje u kojoj živim. Grci uistinu znaju pjevati, i vrlo su vezani uz svoje tradicionalne pjesme, sirtaki je vrlo izražen i u pjesmama pop pjevača. Oni ne bježe od toga tko su i što su, tko je utjecao na njih. Jednako je bilo i u Španjolskoj i Italiji. U Hrvatskoj se sve što imalo zvuči kao narodna glazba odmah proglašava lošim. Ne trebamo bježati od svoga naslijeđa: stoljeća su ostavila traga, ne vidim razloga da se pravimo kako nešto nije hrvatska tradicija. Tamburice su najbolji primjer: preko noći su nametnute kao jedina hrvatska tradicija, i normalno je da su ih se ljudi ubrzo zasitili. One jesu karakteristične za jednu hrvatsku regiju, ali Hrvatska ima mnogo regija, u kojima se različito pjeva i svira na različitim instrumentima. Grci možda ne mogu smisliti Turke, ali glazbena im se tradicija prožima, i nitko od njih ne bježi od toga. I hrvatska je tradicija vrlo bogata, imamo što slušati i od koga učiti, ali i svijetu pokazati.”

Sony Hellas mi je ponudio posao, žele da se neke pjesme koje sam napisala za Vesnu Pisarović prepjevaju na grčki, ali ja se još grozim pomisli da mi pisanje pjesama postane posaookvir
autorica je pjesama Vesne Pisarović, a njena pjesma ‘Sasvim sigurno’ koja je pobjedila na Dori oduševila je vodstvo grčkog ogranka multinacionalne kompanije ‘Sony’: Nacionalov novinar posjetio ju je u njezinom domu u Ateni gdje živi sa svojim suprugom, nogometnim reprezentativcem Goranom Vlaovićem

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika