IlustracijaGrčki ekonomist Yanis Varoufakis na svom blogu objašnjava zašto je slijeđenje argentinskog načina izlaska iz krize za Grčku loša ideja. Njezin je najveći zagovornik Mark Weisbrot iz Centra za ekonomska i politička istraživanja s kojim se složio i nobelovac Paul Krugman. Argentina je krajem 2001., nakon troipolgodišnje recesije i uzaludnog MMF-ova terora politikom štednje, prestala isplaćivati suvereni dug i devalvirala peso, što se pokazalo spasonosnom odlukom. Weisbrot predlaže da Grčka napusti eurozonu, vrati nacionalnu valutu drahmu i zatim je devalvira.

Oltar štedljivosti

Iako odaje priznanje hrabroj borbi Argentinaca protiv vlade koja ih je u dosluhu s MMF-om pokušala „žrtvovati na oltaru štedljivosti", Varoufakis smatra da je njihov scenarij za Grčku neizvediv jer se današnje okolnosti u Grčkoj znatno razlikuju od onih u Argentini prije desetak godina. Postoje tri glavne razlike, a prva od njih je u „potencijalu izvoza da djeluje kao apsorbent šoka". Iako je argentinski izvoz kao postotak BDP-a 2001. godine bio gotovo jednak današnjem izvozu Grčke, Argentina je imala neusporedivo jači „izvozni potencijal" u obliku obilja neiskorištenih resursa za proizvodnju traženih roba i usluga. Grčki su proizvodni potencijali, naprotiv, nedostatni za pokrivanje potražnje. Brodogradnja i turizam su u padu, a za razliku od Argentine koja je za prvog susjeda imala brzorastuću brazilsku ekonomiju, „grčki susjedi ne pokazuju takve znakove vitalnosti".

Druga je razlika u tome što „Grčka nije vezana uz euro. Grčka ima euro!" Argentina je devalvirala peso prekinuvši njegovu zakonsku vezanost za američki dolar u omjeru 1:1, što je bio „briljantan primjer kako masivna devalvacija može pomoći zemlji u bijegu iz kruga deflacije duga". Grčka bi, međutim, prije deflacije prvo trebala vratiti drahmu, što bi drastično zakompliciralo cijeli proces. Prvo zato što bi uvođenje nove valute trajalo mjesecima, što bi dodatno produbilo ionako stravičnu ekonomsku krizu. Drugo jer bi došlo do „bifurkacije" između grčkih ušteđevina u eurima i priljeva dohodaka i mirovina u drahmama, koja bi dovela do pada vrijednosti nove valute, hiperinflacije i neutraliziranja većine očekivanih prednosti devalvacije.

Katastrofa za ekonomsku ekologiju

Treća je razlika u tome što je „Grčka savršeno sposobna zatrovati vodu u kojoj pliva (Europu)". Argentinsko neplaćanje duga i devalvacija imali su zanemariv učinak na njezine glavne trgovinske partnere, Brazil i Kinu. Grčki izlazak iz eurozone, međutim, najvjerojatnije bi se pokazao „katastrofalnim za našu 'ekonomsku ekologiju'" jer bi, kao prvo, zahtijevao i napuštanje Europske unije. Inače ne bi bilo moguće pretvoriti preostale bankovne ušteđevine građana u drahme bez otpora ni spriječiti prijenos ušteđevina u eurima izvan državnih granica. Napuštanje EU, pak, značilo bi i gubitak subvencija, sredstava iz strukturnih fondova i trgovinskih veza, dok će „posljedice za ostatak eurozone također biti kataklizmičke". Prvo će potonuti najugroženije zemlje periferije - Španjolska, Irska, Italija - a Njemačka će se na to naprosto povući iz preopasne situacije. To će izazvati recesiju u zemljama viškova oko nje, a ostatak Europe „potonut će u glib stagflacije".

Sve to ne znači da se Grčka mora pokoriti „idiotskom paketu otkupa i štednje koji joj nameće troika (EU-ESB-MMF)". Varoufakis ima drugo rješenje o kojem je već mnogo puta pisao i govorio: bankrot unutar granica eurozone koji će ujedno poslužiti i kao argument u raspravi o uvođenju „New Deala za Europu".