Boris Dežulović i Predrag Lucić (Photo: Zarko Basic/PIXSELL)U ovotjednoj emisiji „Nedjeljom u 2" gostovao je Predrag Lucić, suosnivač Feral Tribunea i novinar Novog lista. Lucić se u razgovoru S voditeljem Aleksandrom Stankovićem dotaknuo niza dnevnopolitičkih i nešto univerzalnijih tema poput aktualnih izbora za predsjednika HDZ-a, suđenja Ivi Sanaderu i Anti Gotovini, prvih sto i više dana nove vlade, Bleiburga, novohrvatskog govora, hit predstave „Melodije Bljeska i Oluje" i uloge Ferala u hrvatskom medijskom prostoru.

Groblje

Situaciju oko izbora predsjednika HDZ-a i zaklinjanja kandidata u pokojnog predsjednika Franju Tuđmana Lucić je prokomentirao na sljedeći način: „Mislim da neki pokušavaju biti veći Tuđmani od Tuđmana i uvijek mi je degutantno kad se oko pokojnika preživjeli hvataju za nasljedstvo. Vi to ne možete napisati ni u kakvoj satiri, ne možete snimiti Monty Python prilog kao što je onaj kratki dokumentarac u Dnevniku neki dan, kad se oni mimoilaze i sreću na groblju pa zatim u rodnoj kući u Trgovišću. Zamislite ljude koji govore o jedinstvu stranke, o jedinstvu Hrvatske, o jedinstvu naroda, koji se ne mogu svi skupa naći ni oko groba Franje Tuđmana jer svaki vuče na svoju stranu."

O pobjedniku Tomislavu Karamarku rekao je da je „medijski najviše isfuran", ali da se ostali članovi stranke boje njegova dolaska na čelo stranke jer „svašta zna o ostalima". Ali, nastavlja Lucić, „zašto bi članovi HDZ-a bili pošteđeni tog znanja? Sjećamo se kad su bile hajke na novinare u ovoj zemlji, hajke na opozicionare, tada nikome nije smetala ta fina kvota znanja koju su imali u svojim dosjeima." Karamarkove najave da će „zabraniti rastezanje harmonike u Kumrovcu" nazvao je „klasičnom sitnošovenskom retorikom, on ne zna za drugo kolo osim Žikinog". U Kumrovcu se svira samo kozaračko kolo, „ali mislim da mnogi od onih koji su svojedobno plesali u kozaračkom kolu sad vrlo rado zaborave kako se ono zvalo i tvrde da je sve to bilo Žikino kolo. Naravno, to je samo jedno novo vrzino kolo hrvatskog samozaborava i prepravljanja činjenica, zapravo odbijanja da se pogleda i svojoj i tuđoj prošlosti u lice."

Kome se sudi?

O suđenju Ivi Sanaderu Lucić je rekao kako ne zna kome ili čemu se tu zapravo sudi jer iz svakodnevnih medijskih izvještaja „steknem dojam da se tu sudi načinu upravljanja Inom. ... Meni, iskreno, kao čovjeku koji to svaki dan čita nije jasno sudi li se tu Ivi Sanaderu ili se tu zapravo pokušavaju oprati savjesti za ono što se napravilo s Inom, a tu Sanader ipak nije jedini krivac." Smatra da postoji „vrlo realna mogućnost" da sve optužbe na kraju budu odbačene i da „predsjednik HDZ-a jednog dana bude šesti kandidat, ovaj koji danas neće biti ni spomenut u Lisinskom ili ako bude, bit će spomenut u pogrdnom kontekstu i koji, da se danas kandidira, čak i ne bi imao puno šanse."

Komentirajući djelovanje nove vlasti, Lucić je ustvrdio da se ono uglavnom svodi na to da „HDZ ispumpa lovu iz proračuna i iz kojekakvih fondova ... a ovi se sad trude, Linić i ostali, da taj proračun napumpaju. Čini mi se da oni sve nas doživljavaju kao resurse za pumpanje proračuna i sad nema čime ne prijete". Linića je usporedio sa stripovskim likom rizničara koji smišlja poreze na sve, „vjerojatno bi smislio porez i na ovu vodu i na ovu čašu i na njeno hlapljenje, tako da mislim da je po ingenioznosti Slavko Linić tu negdje blizu". Istodobno, Milanović opominje da ćemo se svi mi morati racionalnije ponašati, štedljivije, da bismo očuvali i ovo što sad imamo jer to je kao nešto silno". Političari i mediji uvjeravaju nas da građani Hrvatske nisu ni svjesni u kakvom bogatstvu žive, ali Lucić se ne slaže s time: „Mislim, realno, da građani Hrvatske žive uglavnom bijedno. I ako se bilo koja vlast odbija suočiti s time i ako misli da ih može dodatno gaziti nametima, mislim da radi u korist svoje propasti."

Čeznutljivi investicionizam

Što se tiče dubioznog ideološkog karaktera nove vlasti, Lucić ga je okarakterizirao kao „čeznutljivi investicionizam". I prošle i sadašnja vlada govore kako je Hrvatska „zakomplicirala život ulagačima, da je ona posebno neprijateljska prema inozemnim investitorima. ... A pritom iz ove naše vizure, iz Hrvatske, mi imamo osjećaj da smo manje-više sve rasprodali i ne znamo što još netko traži od nas, šta se još tu ima prodati ili preprodati".Prestanak proizvodnje vidi kao problem ne samo tranzicijskih republika, već i „bogatije Europe, koja je preseljavajući proizvodnju na Daleki istok, tragajući za jeftinijom radnom snagom, za profitom, zapravo iskopala raku samoj sebi, jednoj civilizaciji i kulturi rada na kojoj je Europa počivala. Ja stvarno ne znam što će sad sa svim tim ljudima koje ne mogu potjerati u penzije jer su se i mirovinski fondovi poljuljali, kamo će s njima? Hoće li ih zaposliti kao potrošače? Anketare?"

Na pitanje što misli o odnosu skidanju pokroviteljstva nove vlade s bleiburške komemoracije, Lucić je taj potez izjednačio s „iznuđivanjem od strane Račanove vlade da se to pokroviteljstvo uvede", što u doba Tuđmana ne bi bilo izvedivo. Ono što ga, međutim, više muči u cijeloj priči je „bešćutnost", kako onih koji negiraju da se tamo dogodio ikakav zločin ili cjepidlače oko njegove točne lokacije, tako i onih „što od Bleiburga prave mit: prvo što se gađaju brojkama, 200, 300, 400 tisuća, kao da im nikad nije dosta. Za mene je i jedan čovjek ubijen u surovoj odmazdi bez suđenja, bez poštovanja njegova prava na život, previše. ... Sjećamo se priče o Jasenovcu i čitave nacionalističke mitomanije koju je novokomponirana srpska historiografija napravila oko toga. Nikad dosta: 700 tisuća malo, milijun malo, to će ići do bezbroj. I bojim se da će ta priča s Bleiburgom u Hrvatskoj ići isto tako."

Odnos prema zarobljeniku

Umjesto govora o brojevima, Lucić smatra da smo kao zrelo društvo iz Bleiburga i Križnog puta „trebali naučiti kakav ne smije biti odnos prema zarobljeniku. Kakav ne smije biti odnos prema čovjeku, ako je nešto i napravio, ako je čak i zločinac, prema njemu se ne smije tako postupati", bez obzira na to što su tada vladali „ratni običaji" i što je to bio tek dio vala odmazde koji je zahvatio poratnu Europu. Taj val, kaže Lucić, „ne može se gledati izolirano od onog što se događalo od 1941. do 1945. i mislim da onaj tko želi pošteno govoriti o Bleiburgu, tko ima poštovanje prema tim žrtvama, mora ga imati i prema svim žrtvama ustaškog režima i svim nevino pogubljenima za vrijeme Drugog svjetskog rata. ... Ali ako ćemo ideologizirati oko Bleiburga, ako ćemo to koristiti za sitna potkusuravanja, onda je stvarno bolje da o tome svi umuknu."

Lucić se kritički osvrnuo na „potpunu nezainteresiranost" za praćenje suđenja Anti Gotovini, od činjenice da se nijedan televizijski kanal nije potrudio osigurati izravni prijenos iz Haaga do šturih izvještaja u novinama, „kao da je svima bilo stalo do toga da se što manje zna o tom procesu. I onda smo se na kraju uključili s velikim uskličnicima nastojeći prikriti o čemu se zapravo radi, tako da je običan konzument hrvatskih medija mogao steći dojam da se Anti Gotovini, Markaču i Čermaku zapravo sudi zbog toga što je netko izgubio topovske dnevnike. Nije to jedini slučaj. Sjetite se, na primjer, kako je pokriveno suđenje Martiću pokriveno i sva ostala suđenja u Haagu. Još je najviše interesa bilo za suđenje Miloševiću, što je dijelom razumljivo. Ali sjetite se tog muka i izbjegavanja da se osim u šturim crtama govori o suđenju Martiću. To je svježa i krvava prošlost ove zemlje, nešto za što mislim da je javnost zainteresirana. ... Mislim da to nije fer odnos ljudi iz medija prema publici. Mislim da nije u redu zaglupljivati ljude, ne dati im potpunu informaciju."

Slobodni strijelci

Njegovo je mišljenje da se Gotovini sudi jer hrvatsko pravosuđe nije učinilo ono što je trebalo: „danas nitko ne spori da su se zločini dogodili. Dugo vremena se to odbijalo. To je zvučalo kao blasfemija, kad bi negdje bilo napisano, ali danas to više nitko ne spori, sjetimo se svađe oko toga može li se to podvesti pod ratni zločin ili pod zločin u ratu. Uglavnom, prešućivalo se. Kad su tzv. slobodni strijelci ubijali starce, palili kuće, pljačkali, kad je vršen slobodni odstrel, vratimo se na onu priču o Bleiburgu, to ne smije biti dopušteno ni nad kime. Ako se već dogodilo, mislim da je trebalo prvo stati tome na kraj čim je prije bilo moguće ili procesuirati krivce."

O novovjekom hrvatskom govoru koji mu je često služio kao nadahnuće Lucić je rekao: „Mene pogađa nasilje nad mojim jezikom koji govorim otkad sam se rodio i pogađa me što se to događa ne samo meni, već svim ljudima ovdje. Teror lekture sa svih strana, ispravljanja, ta strast da ljude identificiraju kroz tobožnju pravilnost govorenja hrvatskog jezika, mislim da to vodi prema tome da postanemo jedna blago mutava nacija. Da govorimo tek zato da ne bismo nešto pogrešno rekli. ... Događa se teror nad povijesno prostranim periodom u životu ovog jezika, znači nad zadnjih stotinjak godina. Jer netko se sjetio da nitko od Hrvata ne zna govoriti hrvatski, da je hrvatski zapravo ideal nacionalne identifikacije i sad bismo svi mi trebali proći kemijsko čišćenje hrvatskog jezika da bismo govorili kako nas uče oni koji nemaju pametnijeg posla, a neki su od njih, znamo to - papir pamti - bili veliki zagovornici srpsko-hrvatskog jezičnog unitarizma. To su oni koji su od Snježane Kordić napravili najvećeg neprijatelja u Hrvatskoj, a žena samo kaže da lingvistički, po pravilima struke, postoji srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji je policentričan. Ona ne negira nikome pravo da jezik zove hrvatskim, srpskim, crnogorskim, bosanskim itd. i naravno stižu je udarci iz Hrvatske, ali i od srpskih purista."

Haiku haiku jebem ti maiku

Lucić je autor triju „čitanki" sastavljenih od pjesama „koje sam pisao godinama za Feral" i prvotno objavljenih 2003. u pjesmarici „Haiku haiku jebem ti maiku". U čitankama je, kako kaže, „napravio ironijski odnos prema svojim pjesmama koje su glavno štivo u čitanci, a i parodirao samu formu čitanke i načina na koji se i današnju djecu i nas nekada obrazovalo, na koji nam se upumpavalo kojekakvo znanje i poluznanje u glavu". Školski sustav nekada, a i danas, zasnovan je na zatrpavanju djece podacima, na „previše biflanja, a premalo poticaja za razgovor". Ta obrazovna „matrica", koja je bila prisutna i u bivšoj Jugoslaviji, „tumačila je kroz klasu i kroz naciju sve što se događalo ljudskom rodu na ovim prostorima. ... Živjeli smo od bitaka do bitaka. Kakva je bila povijest svakodnevlja, povijest izvan mitova o velikim ratnicima, o velikim povijesnim porazima, o velikim umnim ili tupavim vladarima, to ljudi ne znaju i to je ono što bi im dalo neko korisnije znanje i poticaj za razmišljanje o onome što živimo danas. ... To su vam uvijek ti veliki okoštali idejni sustavi: vjere, nacije... Nažalost se to pretvori u nešto što prezire život, u nešto što vas hoće svesti u nekakve kaveze."

Lucić se dotaknuo i „Melodija Bljeska i Oluje", superuspješne predstave promjenjiva naslova koju je osmislio i izvodi sa svojim bivšim kolegom iz Ferala Borisom Dežulovićem. Opisao ju je kao „hibridnu formu", nešto što nije „ni cabaret, ni ono nešto što smo mi nazvali sit down comedy, ni parodija pjesničke večeri, a pomalo je sve od toga. Potpuno slučajno je to krenulo, pozvani smo Dežulović i ja da iste večeri na istom mjestu predstavimo svoje knjige i umjesto da napravimo klasičnu književnu večer ... mi smo napravili taj nekakav miks i onda je to s vremenom krenulo i evo, još se kotrlja."

Ustaše pa komunjare...

Na kraju emisije došlo se i do teme Ferala. Partijski dužnosnici isprva su Ivančića, Dežulovića i Lucića proglašavali ustašama, da bi se 90-ih godina, nakon kratkog razdoblja Tuđmanove potpore Feralu, situacija preokrenula. Lucić je o tom vremenu ispričao: „Treba se sjetiti onog perioda hrvatske šutnje. Tada se vidjelo da u Jugoslaviji stvari idu kvragu, mislim da se i rat mogao namirisati u zraku. ... Sjećamo se onih beskrajnih partijskih kongresa, ... sjećamo se vremena kad je Stipe Šuvar bio nacionalni idol jer se suprotstavljao Miloševiću, sjećamo se nažalost i vremena kad je bio mlaćen usred Zagreba i kad mu se događalo sve ono najgore i tim prije treba poštovati njegovu dosljednost. To kažem ja, jedan od tih ljudi u Feralu koji su u to vrijeme zezali i Šuvara i Miloševića i, kako su govorili tadašnji drugovi funkcioneri, obezvređivali sve napore za sređivanje situacije u zemlji. ... Franjo Tuđman je jedan svoj govor u Splitu na osnivanju ogranka HDZ-a, na kojem je izvjestitelj Nedjeljne Dalmacije bio Boris Dežulović, počeo pričom o Feralu, rekavši da bi morao jako paziti kako govori u hrvatskom Splitu jer ti naši simpatični dečki iz Ferala ... "moj jezik karikiraju kao tobože ustaški." Ja uopće nisam imao, kad sam radio to zezanje,... taj podtekst ustaškog govora; meni je tad bilo dovde svih koji su spominjali riječ ustaša jer je bila dežurna u beogradskim nacionalističkim medijima. ... Znači to uopće nije bio taj podtekst, već je taj hrvatski Franje Tuđmana koji sam vidio u knjizi 'Bespuća povijesne zbiljnosti'bio drven, administrativni kruti jezik kojim se ne može ni pisati ni govoriti."

Franjo

Odgovarajući na pitanje o kritikama koje su Feralnu upućene „iz lijevih krugova" o tome kako su se tamo „okoristili Franjom Tuđmanom", Lucić je rekao: „A tko je njima smetao da se oni okoriste Franjom Tuđmanom? Tko je njima smetao da artikuliraju jednu socijalnu kritiku Tuđmanove politike koja je bila nužna u to vrijeme? Nije to morao napraviti netko slijeva, mogao je i netko zdesna ... u vrijeme kad se pričalo samo o naciji, naciji, naciji, a istovremeno se događalo znamo što sve. Znamo da ni korupcija, ni pretvorba, ni svi ovi problemi ne počinju sa Sanaderom kojem se danas sudi. Znamo što se događalo 90-ih, znamo kako su to i neke druge zemlje riješile. Stvarno mislim da bi bilo pošteno da se ono što se u trenutku odvajanja Hrvatske od Jugoslavije procijenilo kao nacionalno bogatstvo podijelilograđanima Hrvatske, znači onima koji su to godinama i stvarali."Tadašnji „ministri privatizacije", međutim, razmišljali su na sljedeći način: „Da smo ljudima dali dionice, oni bi to ... uložili negdje krivo i opet ne bi imali ništa od toga. Prema tome, mi smo te ljude, koje kao i svaka vlast smatramo bedakima, mi smo njih fino isključili, mi smo to podijelili odabranim tajkunima, i sad imamo zadovoljne tajkune i valjda zadovoljno pučanstvo što je bilo preskočeno u toj razdiobi nekadašnjeg društvenog bogatstva ili siromaštva, sasvim svejedno. Ali se zapravo tim činom, u vrijeme busanja u prsa oko velikog nacionalnog jedinstva i borbe za nacionalnu dobrobit, isključio dobar dio populacije, većinski dio populacije u ovoj zemlji iz te priče, oni su ostali vječiti autsajderi i njihovo stanje je, bojim se, teško popravljivo."

Na pitanje o optužbama da su se neki u Feralu obogatili na račun donacija iz inozemstva, Lucić je odgovorio: „Na koga god da se ide, išlo se nisko i išlo se tračevima i išlo se nakon što je Feral ugašen i kada se nije u Feralu moglo odgovoriti na ta podmetanja. A kada je poslan odgovor tim novinama gdje je to objavljeno, on naravno nikada nije objavljen." Iako su neki ljudi bliski Feralu (Senjanović, Baretić i drugi) također govorili o tome, Lucić je odbacio govorkanja izjavom: „Neka govore i dalje, Feral je nažalost došao do kraja 2008., ali ja bih opet s tim ljudima ponovo radio, njima mogu pogledati u oči i oni meni i mi možemo pogledati u oči ljudima s kojima smo radili."

Mjesec iznad Splita

Stanković je u emisiji pročitao i jednu od pjesama iz nove zbirke na kojoj Lucić trenutno radi, posve drugačijoj od dosadašnjih. O novim pjesmama Lucić je rekao da su „pisane kao ciklus za časopis Sarajevske sveske, kad je Dževad Karahasan radio temat o melankoliji pa je mene zamolio da nešto napišem o melankoliji Mediterana. ... Bit će objavljena uskoro, nadam se najesen, pod naslovom 'Mjesec iznad Splita'. Tu su pjesme o Splitu, Splićanima, Mediteranu, o jednom bluesu koji je nekad veseo, nekad tužan, znate što su mediteranski zvukovi."

Pri kraju emisije Stanković je pročitao Luciću neke od najgorih SMS-ova gledatelja koji su pristigli tijekom razgovora i zamolio ga da odabere najgori kako bi njegov autor dobio na poklon Lucićevu novu knjigu koju je objavio Algoritam. Pobjednik je, po Lucićevu izboru, bio SMS koji glasi: "gledam vas dvojicu i kao da gledam dvojicu srpskih radikala kako mrze sve hrvatsko"