Neno Belan u društvu Nacionalove novinarke Zrinke FerineBljesak fotoaparata zaslijepio me na ulazu u kuhinju Nene Belana. “Ja radim privatnu fotoreportažu”, viknuo je Belan umjesto pozdrava dok su redom od stola ustajali članovi njegovog benda i pozdravljali me. U Rijeku, koja je posljednjih sedam godina dom splitskog kantautora Nene Belana, stigla sam prošle nedjelje nakon devet sati navečer – atmosfera koju sam zatekla u njegovu stanu u najstrožem središtu grada, u neposrednoj blizini HNK “Ivana pl. Zajca”, bila je opuštena, i nakon što su cijelo poslijepodne radili u studiju, Neno Belan i njegovi Fiumensi upravo su se spremali večerati.
Nenu Belana i Fiumense već u nekoliko navrata imala sam prilike upoznati u nadasve neobičnim situacijama. Prije godinu dana provela sam s njima cijeli dan na brodu na kojem su snimali demo snimke novog albuma, čije studijsko snimanje upravo privode kraju. Iako bi članovi svakog benda bili krajnje nervozni u trenucima kada privode kraju novi album, Neno Belan i Fiumensi s veseljem su prihvatili ovo moje ometanje. Rado su prihvatili i ideju da, umjesto naručivanja pizze, zajedno nešto skuhamo za večeru. No Neno Belan bacio je na tavicu CD i pržio ga na laganoj vatri, dok su meni svezali pregaču, u ruke dali mikser i zdjelu s drugim CD-om, pa neka za prilog “smiksam” bar jednu pjesmu.
Pizza je, na svu sreću, brzo stigla. Nakon što smo je slistili, Belan i Fiumensi su me poveli u studio, poznatu Garažu, koja se zapravo nalazi u sklopu stana, i strpljivo mi opisivali u kojoj su fazi i što sad zapravo rade. Objasnili su mi i da već mjesecima žive u dobrovoljnoj karanteni i da im se životi svode na boravak u studiju i redovite odlaske u teretanu.
I dok slušam pjesme s novog albuma, Neno Belan mi objašnjava da će se zvati “Luna e stelle”. Zašto na talijanskom, pitam ga. “To je već treće ime albumu. Luna e stelle je talijanski, ali to je izraz koji svi znaju, luna je mjesec i već sam koristio tu riječ u stihu… luda luna luduje… a stelle su zvijezde i ako ni po čemu, onda je ta riječ svima poznata po pivu. Šalim se, mislim da će ljudi razumjeti naziv, kao što je auspuh njemačka iskrivljenica pa svi znamo što to znači.”
Neno Belan se trudi biti ozbiljan dok mi govori kako će album biti “promocija jedne nove energije koja se zove bend”, taj isti bend – klavijaturist Vedran Križan, bubnjar Leo Rumora i basist Olja Dešić – to mu otežavaju jer uz urnebesan smijeh izmišljaju nove tekstove na tek snimljene pjesme. Čupaju me za kosu, dave, lijepe mi traku preko usta i sve u svemu kao da sam u osmom razredu.
Vraćamo se u kuhinju, Belan nas utišava jer njegov sustanar Bing spava i ne smije ga se buditi budući da rano izjutra putuje u Mađarsku. Belan i Bing su suvlasnici stana koji su nedavno počeli preuređivati. “Uskoro na red dolazi i kuhinja. Svaku smo prostoriju obojili u drugu boju. Dnevni boravak smo obojili u živahnu ciglasto crvenu, jer je to prostor za druženje s ljudima, moja spavaća soba je plava a Bingova će biti zelena. Smirujuće boje za spavanje. Hodnik je sivi sa žutim okvirima, studio je uređen kao kolibica na Havajima, obložen u trstiku. Gluha je soba, kako zovem kabinu za snimanje, u techno stilu, sa spužvama, kupaonica je u retro stilu, kuhinja je totalni retro.”
U Belanovom je stanu snimljen dio video spota za pjesmu “Profesor Jakov” Leta 3. “Kadar iz kupaonice je snimljen u mojoj kupaonici, to je moja kada”, priča Neno Belan i objašnjava da je cijeli stan u stilu pop arta. “Izuzetno mi odgovara atmosfera Rijeke, opuštena je, smirena, neopterećena”, govori mi Belan dok se trojica Fiumensa u “gluhoj sobi” pripremaju učiti me svirati bubnjeve. “Tu sam izgradio nešto svoje i pustio korijen. Tu sam doma ali i u Splitu sam, kad dođem dolje, isto doma jer sam tamo živio trideset godina. Jednom mjesečno sam u Splitu i imam stalnu povezanost s rodnim gradom i zato se ne osjećam iskorijenjenim”, govori Belan i objašnjava da mu je dom baza, stabilnost, sigurnost. “Bavim se takvim poslom da puno lutam, puno putujem, ali uvijek mi je bitno imati polaznu točku u koju se i vraćam. Taj osjećaj je vrlo bitan jer ma gdje god se nalazio, ako znaš da postoji ta baza, onda se osjećaš sigurno.”
Ogledavši se oko sebe, shvaćam da je stan pun detalja, sitnica. Uz čokoladu i kavu sjedamo u dnevni boravak, koji je također pun detalja. Želim čuti priču o afričkoj maski na zidu. “Nisam bio u Africi, to mi je rođendanski poklon. Ne znam koje joj je značenje, to bi trebalo pitati onoga tko mi ju je donio.” Pogled mi zatim pada na ukras na zidu a Belan, kao da mi čita misli, ponosno kaže: “Eh, a to je hvatač snova! Kad sanjaš onda on zvoni. To je indijanska fora. On skuplja snove koje ti ne možeš doživjeti jer si u snu. Njega sam isto dobio na dar.” Još jedna egzotična naprava stoji na zidu – “To je afrički instrument”, govori Neno, ustaje s fotelje i demonstrira mi njegov zvuk. “Je li ti poznato, sigurno si često taj zvuk čula u filmovima o safarijima.”
Belanov je dnevni boravak pun elemenata maskenbala. Iznad glave mi visi šarena kapa dvorske lude, na zidu pored perika, u uglu u šareno odjeven čovječuljak sa sombrerom na glavi. “Nesvjesno se to sve ovdje našlo, nisam o tome razmišljao dok mi sad nisi skrenula pozornost na maskenbal. Valjda je takva atmosfera u ovome gradu. Te stvari nisam kupovao, ljudi su mi ih donosili, to je valjda vibra koja je oko mene i nije slučajno što su baš te stvari tu.”
Kasna je noć, bend se već satima sprema otići no zabavno nam je i odlučujemo se zatvoriti u studiju kako ne bismo probudili Binga. Ugledavši na jednome zidu pano pun fotografija, pažnju mi odvlače tri ulaznice s koncerata. Blondie, Zdravko Čolić i Sting. Zdravko Čolić? “Išao sam u Ljubljanu prije dvije godine, bilo mi je zanimljivo vidjeti njegov prvi nastup nakon toliko godina. Kad sam bio mlađi svi smo bili veliki rockeri i sve smo ostalo odbacivali. Ali nakon toliko godina mora se priznati da čovjek dobro pjeva i išao sam ga poslušati. Ne želim biti blefer, zašto bih glumio da volim samo pet najvećih svjetskih rock’n’roll bendova kad volim svašta.”
Među brojnim CD-ima u studiju najviše je onih Beatlesa, tu su i najnoviji albumu Shade, Robbieja Williamsa, Lennyja Kravitza, Leonarda Cohena, Jure Stublića, Santane. Pitam Belana kako filtrira glazbene utjecaje, na koji način do njega dopire glazba? “Ono što treba doći do mene, doći će. Ništa se oko toga ne trudim. Pjesmu koju trebam čuti, čut ću slučajno na putu, na radiju, na televiziji. Ili će mi netko donijeti ili posuditi CD, ili ću kupiti neki CD. Uglavnom ako trebam nešto doživjeti i iskusiti, to će se dogoditi. Ako si opušten to je jednostavno, jer sudbina ti je takva. Vjerujem u to, zato sam opušten i mislim da će se dogoditi sve što se treba, tako da se ne brinem. Nastojim da se ne bojim se ničega, pa tako ni u glazbi. Ne bojim se hoće li se ploča prodati u pet ili u pedeset tisuća primjeraka. To na kraju uopće nije bitno.”
Nakon što su mi održali poduku iz sviranja bubnjeva, Olja, Leo i Vedran su otišli kućama, ali samo na kratko kako bi uzeli opremu za jutarnji fitness. Odlučeno je kako neće biti spavanja jer tada bi Belan prespavao obavezni odlazak u teretanu. “U zadnja dva mjeseca sam promijenio navike”, priča on. “Prije toga sam kao glazbenik najčešće radio treću smjenu i imao bioritam po kojem sam vrlo kasno lijegao i do kasno spavao. To sam promijenio jer sam se počeo osjećati k’o štrukla. Mislio sam da će biti teže, međutim vrlo brzo sam se preorijentirao, prebacio bioritam na ranije ustajanje. Sada ustajem oko devet, osim kada mi ovakvi kao ti ne poremete ritam”, kaže glumeći da je ljut na mene i dodaje: “Moram se pohvaliti da sam skinuo devet kila u godinu dana i bolje se osjećam.
Kažem Neni da se i pomladio, da izgleda kao da mu je 30 a ne 40 godina. “Bez lažne skromnosti, istina je da dobivam puno komplimenata. Mada mislim da to ima veze s unutrašnjim zračenjem koje je sada sređenije, pa mi se duh pomladio. I to mi se sviđa. Za to ne treba previše energije, najvažnije je početi, probiti taj energetski prag a kad uđeš u štos onda je to vrlo lako održavati.”
Prije obaveznog Belanovog rituala ispijanja jutarnje kave dobila sam još jednu pouku – onu iz brijanja. Bio je to Belanov uvjet da se pristane fotografirati dok se brije. Nije mi bilo nimalo svejedno pri bliskom susretu sa žiletom u ruci čovjeka koji te noći nije spavao. Preživjela sam, ali mi je sada nešto jasnije zašto se muškarci ne vole brijati. U stan ulijeće Vedran Križan, uzimamo opremu, izlazimo iz stana zajedno i sjedamo u auto. Cilj – Art Gym u Kostreni, gdje nas već čekaju Olja Dešić i Leo Rumora. U teretani ih ozbiljnih lica dočekuju vlasnici, ujedno i njihovi treneri Dino i Nikica, koji im se pridružuju u zagrijavanju na košarkaškom igralištu. Iako počinje padati kiša, Neno Belan i Fiumensi bez prekida igraju košarku punih 45 minuta. Nakon zagrijavanja šutke odlaze u teretanu gdje se svaki baca na pojedinu spravu i predano vježba. Ni sama nisam ostala pošteđena vježbanja, nakon čega se moje divljenje upornosti i kondiciji ovih ni po čemu tipičnih rockera udvostručilo.
Sat vremena je trajalo to mučenje na spravama, obišla sam ih sve uz stručni nadzor pojedinog člana benda. Nakon treninga odlazimo na ručak, gdje mi, dok me hvata nesvjestica od napora u teretani, Belan objašnjava kako se on osjeća: “Osjećam se kao prije dvadeset godina, kada sam počinjao sa Đavolima. Kao na novom početku ali na jednoj višoj razini, zatvorio se neki krug.” Pitam ga ima li na novom albumu hitova, na što me uvjerava kako ne može tako razmišljati i da hit nikada nije znao predvidjeti. “Primjerice pjesmu ‘Stojim na kantunu’ koja je i do danas ostala jedan od naših pet najvećih hitova, htjeli smo izbaciti s albuma. Meni se u prvom trenutku činila prebanalnom.” No ipak priznaje da nema ni jedne pjesme iz prošlosti za koju bi volio da je nije napisao. “Ponekad preslušam stare materijale i sve mi to zgodno zvuči, mislim da nisam nikad sebe izdao. Zbog toga sam baš sretan. Baš su mi lijepe pjesme, baš se ponosim svojom djecom.”
A svojom kćeri? “Naravno! Nikolina ima deset godina, ide u četvrti razred, odlična je u školi, svira klavir, govori engleski. Lijepa je, pokazat ću ti slike. Trudim se biti dobar tata, na daljinu ali dobar. Prije svega sam joj prijatelj a autoritet po potrebi.”
Nakon ručka nas hvata pospanost, odlučujemo pod hitno otići na zrak. “Kad je lijepo vrijeme trčimo uz obalu tu u Kostreni”, govori mi Neno Belan dok sjedamo u auto i vraćamo se u Rijeku, grad koji on uspoređuje s New Yorkom, dok za Split kaže da je hrvatski Los Angeles. Došavši u stan, cijeli se bend ponovno zatvara u studio, gdje sam ih i ostavila, zaigrane, među šarenim gumbićima, klavijaturama, bubnjevima i žicama. Obećali su da će konačno, do kraja svibnja izdati album.