Ne samo što je 25. summit NATO-a ostao bez glavnih vijesti u novinama, nego je, po riječima svog glavnog tajnika Fogha Rasmussena, ostao i "bez smokve". Prvi čovjek najsnažnije vojne koalicije na svijetu novinarima je na svojoj prvoj tiskovnoj konferenciji u Chicagu objasnio što bi mogao biti posebni zaključak ovog okupljanja više od 60 šefova država i vlada, iako pakt ima 28 članica. U sjeni stalno najavljivanih prosvjeda s demonstrantima šarolikog ideološkog i političkog kolorita, a zapravo ponajviše lokalnih nezadovoljnika i kroničnih antiglobalista, summit u Chicagu bio je svojevrsna politička parada na kojoj je NATO htio demonstrirati svoje jedinstvo. Prosvjedi nisu bili dio tog svijeta.

Sve smo to viđali diljem Europe, ali ipak u mnogo manjem opsegu nego što se očekivalo, jer u Chicagu je izbrojeno između tri i četiri tisuće prosvjednika, iako ih je najavljivano čak 10.000. Nekoliko polupanih noseva, gotovo ni jedan razbijeni izlog, posve malo Molotovljevih koktela, zbog kojih su, iako nisu nigdje eksplodirali, uhićena trojica mladića i optužena za terorizam u pokušaju. Sve ostalo funkcioniralo je gotovo besprijekorno. Zrakoplovi nisu kasnili, iako je na zračnu luku O’Hara pristizalo uobičajeno mnogo (poslovnih) putnika preko vikenda. Iznad centra Chicaga uvedena je "zona zabrane letova", kao da je ratno stanje. Zrakoplovi nisu smjeli ni primirisati na 16 km od središta grada niti se spustiti na visinu manju od 6000 metara.

PREDSJEDNIKU OBAMI kao predsjedničkom kandidatu za izbore ove jeseni bilo je važno pokazati moć besprijekornog funkcioniranja i dugi niz svjetskih državnika kojima je stalo da se s njim rukuju. I ta parada za pamćenje funkcionirala je besprijekorno. Ali na političkoj razini štošta je ostalo nedovršeno. Summit u Chicagu funkcionirao je kao produženi politički defile iz Camp Davida, odakle su se s drugog najvažnijeg svjetskog okupljanja - sastanka G-8, svi osim Kine i Rusije samo preselili u Chicago. Potom je NATO-ov summit samo apsorbirao sve početne nedoumice o glavnoj neizvjesnosti trenutka: kako će se novi francuski socijalistički predsjednik François Hollande uklopiti među tolike notorne kapitaliste i koliko će čvrst biti oko Afganistana. Ta zemlja bila je središnja tema ovog okupljanja. No Hollande je odmah kliknuo s Obamom pa je na toj razini srdačnosti sve iskrilo od veselja. Ali Hollande je ostao pri svome i u Chicagu: nije oodstupao od odluke da će se francuski vojnici povući do kraja 2012. iz Afganistana. Ostavio je tu neveliku "pukotinu" u odnosu na koaliciju i Amerikance koji bi htjeli ostati bare do kraja 2014. Iako se Hollande na kraju pokušao izvući da Francuska neće ništa učiniti bez dosluha sa saveznicima, ostao je gorak okus razmimoilaženja. Kad je "afganistanska priča" u pitanju, na summitu u Chicagu svima je bilo jasno da se u tom dijelu svijeta ne može ostati još predugo s ovakvom međunarodnom vojnom infrastrukturom, jer ona guta puno novaca, a i ljudskih života. Mnogima je na umu bilo i britansko imperijalno i sovjetsko invazorsko iskustvo u Afganistanu. Od početka vojnih operacija u Afganistanu poginulo je 3000 vojnika NATO-a, od toga 1843 Amerikanca. U izbornoj godini Barack Obama mora računati da je apetit za produženu američku intervenciju u ratu koji traje skoro 11 godina i koji je najskuplji dosad pao na najniže grane: ankete tvrde da sada samo 27 posto Amerikanaca podržava nastavka vojnog angažmana u Afganistanu, a 66 je izričito protiv. Amerikancima, i svima ostalima, uključujući i Hrvatsku i ostale male koalicijske partnere, a na summitu u Chicagu to je postalo još jasnije, više se isplati financirati 350.000 pripadnika afganistanskih sigurnosnih snaga, nego plaćati američke i zapadne NATO-ove časnike i vojnike i još ginuti.

Glavni tajnik Rasmussen u Chicagu je ponovio da je riječ o 4 milijarde eura godišnje. Toliko bi iznoslo financiranje afganistaskih čuvara reda, mira i međunarodnog poretka u tom dijelu svijeta. Problem je u tome što su prošle godine te iste aafganistanske snage potrošile više od 6 milijardi dolara, iako je proračun usvojen u Kabulu iznosio 1,7 milijardu.

U CHICAGU SE IZA zatvorenih vrata govorilo uvelike o financiranju, a sada i nešto preciznije o rokovima - za afganistansku sigurnosnu tranziciju. O demokraciji nešto manje! "Zvijezde programa" u toj donatorskoj atmosferi opet su bile bogate zemlje Perzijskog zaljeva na čelu s Katarom. Svaka od zemalja članica NATO-a trebala bi imati svoj udjel u tome, posebno kad se zna da se u Afganistanu neće još dugo ratovati oružjem, nego sve više primjenjivati "soft power" (meka sila), uz dodatno financiranje tamošnje infrastrukture. Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić ponosno je govorila o hrvatskom projektu, koji je već dogovorila s američkomdržavnom tajnicom Hillary Clinton, o obučavanju babica iz Afganistana ovoga ljeta u Zagrebu. Taj će se program obaviti uz potporu Mešihata Islamske zajednice Hrvatske. U prosincu bi se trebao otvoriti objekt u Kabulu gdje će raditi te žene obučene u Hrvatskoj. NO NISU SAMO financiranje afganistanskih operacija i osposobljavanje tamošnjih sigurnosnih snaga u pitanju. S eurozonom koja se urušava na rubovima Mediterana, Fogh Rasmussen novinarima je priopćio da je financiranje NATO-a i dalje sigurno: predsjednik Obama mu je obećao da se američka potpora, koja iznosi 75 posto financiranja, uz sve poteškoće - nastavlja. Ipak, Rasmussen je dodao da će se unutrašnje "kresanje", smanjenje ljudstva u centrali u Bruxellesu intenzivirati. U Chicagu je promoviran sustav raketne balističke obrane (Missile Balistic Defence). U ogromnoj dvorani, veličine nogometnog stadiona, u kojoj je bilo gotovo 2000 novinara, u centralnom dijelu bila je maketa takve balističke rakete. Tu je izložbu Rasmussen prvog dana pažljivo razgledao u pratnji svoje pomoćnice za javnu diplomaciju, bivše hrvatske ministrice vanjskih poslova Kolinde Grabar-Kitarović.

No, žešće od prosvjednika koji su ostali pod kontrolom stroge chicaške policije, ovaj raketni obrambeni sustav, za koji se tvrdi da je usmjeren prema mogućoj proliferaciji nuklearnog oružja, koje bi moglo pasti u ruke terorista - izvan kontrole je ostalo rusko protivljenje instalaciji tih raketa diljem Europe. Osim što je izazvalo reakcije ruskih generala, s retoričkim ekvivalentom o mogućem "preventivnom kontranapadu", "rat riječi" u Chicagu ipak nije eskalirao. Hrvatska ministrica Vesna Pusić, koja je ovdje boravila s premijerom Zoranom Milanovićem i ministrom obrane Antrom Kotromanovićem, novinarima je rekla da je vrlo dobro što je sada svima jasno da više nema povratka na Hladni rat. Rasmussen je ponovio da je otvoren poziv Rusiji da se priključi "raketnom štitu". Protivljenje Moskve ipak je ostalo jako pa su i pokušaji njegova razvodnjavanja ostali poprilično vidljivi. U Chicagu smo doznali da je iransko pitanje još među prioritetima i da će se retorika vjerojatno idućih mjeseci zaoštravati, jer to kao da "godi" biračima u SAD-u.

Ali, rekao je Rasmussen, NATO "ni na koji način ne namjerava intervenirati u Siriji" pa Moskva i Peking mogu valjda biti zadovoljni. Između velikih riječi, u čemu je recimo prednjačila Turska, kad su u pitanju zemlje zapadnog Balkana, posebno BiH i Makedonija, i realnosti, u čemu se sasvim dobro držala nova članica Hrvatska, moglo bi se reći da je NATO-ov summit uspio dostaviti temeljnu poruku o konceptu "pametne obrane".

KAD JE RIJEČ O HRVATSKOJ, taj koncept realnosti posebno je došao do izražaja kad se doznalo da je BiH ponovo ostala kratkih rukava i da joj unatoč najavama neće biti ddodijeljen akcijski plan za članstvo (MAP – Membership Action Plan) u NATO-u. Poučena vlastitim iskustvom, kao prva postkonfliktna zemlja koja je u NATO primljena posljednjih desetljeća, Hrvatska je ostala oprezna u bombastičnim najavama podrške BiH, ali je iza scene - u dva smjera: i prema sjedištu NATO-a u Bruxellesu i prema Sarajevu - potvrdila svoju spremnost da bude "kontaktna zemlja", službeni sponzor Bosni i Hercegovini za ulazak u akcijski plan. Govoreći o BiH, Vesna Pusić je u Chicagu reafirmirala taj hrvatski stav, navodeći da BiH, bar kad je NATO u pitanju, treba ne samo biti žrtva neispunjenih uvjeta, nego joj se trebala pružiti ruka da se ti uvjeti lakše kreiraju. Summit NATO-a u Chicagu ostat će zapamćen po ispruženim rukama koje nisu mogle dosegnuti smokvu.