Vladimir ŠeksDEFINITIVNO JE ISPAO iz forme, zakazao mu do sada nepogrešivi politički instinkt i ovaj put je "promašio ceo fudbal". Odmah nakon gubitka vlasti u prosincu prošle godine Vladimir Šeks nespretno je istrčao s intervjuom u čijem se naslovu kočilo da će Jadranka Kosor ostati šefica HDZ-a, on njen zamjenik i nitko se drugi neće kandidirati, i time pokrenuo zatomljenu lavinu unutarstranačkog nezadovoljstva i frustracija koja je ove nedjelje rezultirala ustoličenjem Tomislava Karamarka. Sebe je znao svrstavati među ključne aktere izbora svih dosadašnjih stranačkih predsjednika, ali ovaj put se žestoko preračunao. U stranačkom vrhu više nema ni njegove favoritkinje, a ni njega, članstvo im je zahvalilo na suradnji.

To, međutim, još uvijek ne znači da je došlo vrijeme za ispisivanje političkog epitafa Šeksu. Politika se svrstava među najstarije zanate, a Šeks je obrtnik s višedesetljetnim iskustvom kao, uostalom, i novi mu stranački šef Tomislav Karamarko. Obojica su mijenjali i kapute i opcije i suradnike i tabore i saveznike, svađali se i mirili se s raznima i brojnima, a uvijek ih je, iznad i prije svega, vodila pragma. Šeks je već najavio da je sa sedmim mandatom u parlamentu manje-više gotov s politikom, pa neizbor na potpredsjedničko mjesto u stranci za njega i nije velika tragedija. Na većem bi gubitku mogao biti Karamarko i njegov HDZ odluči li se odreći Šeksovih parlamentarno-proceduralnih usluga, kojima su rijetki uspjeli doskočiti i za što mu priznanja odaju i najljući protivnici.

Kako je novi šef stranke najavio da ne kani biti djelitelj nego miritelj svoje razjedinjene stranke, i kako je objavio juriš na vlast na svim razinama, saborska pozornica među najvažnijim je alatima koje ima na raspolaganju za podizanje posrnule stranke. Koliko god usporen, umoran i istrošen bio, Šeksova mu je pomoć u tom pohodu još uvijek od neprocjenjive važnosti. Karamarko to zna.