Papa Benedikt XVI. darovao je predsjedniku Ivi Josipoviću reprint kodeksa sakralne glazbe iz vatikanske bibliotekeNedavni poklon omanskog sultana Qaboosa bin Said al Saida dubrovačkom gradonačelniku Andri Vlahušiću mnoge je iznenadio: neke jer je bio toliko vrijedan, a druge jer ga Vlahušić nije smio zadržati, nego ga je morao predati Gradu Dubrovniku. Prema Zakonu o sprečavanju sukoba interesa, koji je 2004. donijela Sanaderova vlada, svaki dar državnom dužnosniku vredniji od 500 kuna mora biti prijavljen Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa i postati vlasništvo Republike Hrvatske. Tako se na raznim državnim razinama, na Pantovčaku, u Vladi, u gradovima i županijama nalaze arhivi, praktički skladišta puna često još uvijek zapakiranih poklona koje su u protokolima primili državni dužnosnici.

Sultanov skupocjeni Rolex, kakav je uz Vlahušića dobio i dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić, tako je završio u sefu Grada Dubrovnika i čeka preuzimanje od Republike Hrvatske. Što će dalje biti s njim, u Dubrovniku ne znaju, ali će njihova službena sugestija biti da se zlatni sat vrijedan nekoliko desetaka tisuća eura proda i da taj novac ode u humanitarne svrhe. "To je poklon koji nema umjetničku vrijednost, ne može se nigdje izložiti", kaže bez žaljenja u glasu dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić.

"Nitko ga ne može nositi pa mi je prodaja u humanitarne svrhe jedina smislena. Mi ćemo to predložiti, a što će dalje biti, ovisi o državi." Vlahušić je sat dobio na sultanovoj privatnoj zabavi zatvorenoj za javnost, na njegovoj jahti. Drugim riječima, prijava sata gotovo da je bila njegova dobra volja. "Bilo mi je logično prijaviti ga, nije moj habitus nositi toliko vrijedan zlatni sat", govori. "Jednostavno bi mi bilo smiješno s tim hodati, a bilo bi to neprimjereno i za bilo koga drugog u Hrvatskoj. No jako cijenim i dar i gestu, oko toga ne treba biti sumnjičav jer su takvi pokloni dio njihove kulture, koja je rijetka." Prema gradskim pričama, to nisu prvi Rolexi koji su se dijelili garnituri na čelu grada, ali tada - 2003. - za sultanova prethodnog boravka u Dubrovniku, još nije bio stupio na snagu aktualni zakon.

MEĐUTIM, TOLIKO VRIJEDNI pokloni su rijetkost. Darovi koje razmjenjuju državni dužnosnici, pa i premijeri i predsjednici, kudikamo su skromniji od ovoga i najčešće su posve nezanimljivi. Osim toga, njihova se razmjena najčešće zbiva pred kamerama i fotoaparatima pa se oni u načelu uredno prijavljuju Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa. Prema iskustvima hrvatskih diplomata, velike su razlike u darovima koji se dijele u tzv. liberalno-demokratskim zemljama u usporedbi s državama Afrike i Azije. Dok u Americi i Europskoj uniji domaćini uglavnom dijele simbolične darove kao što su kravate ili vaze, u azijskim i afričkim zemljama su kudikamo darežljiviji, a moglo bi se zaključiti da, što je država autoritarnija, njeni su vođe velikodušniji. U novinarskim krugovima često se prepričava anegdota s jednog od susreta tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića s nekadašnjim libijskim diktatorom Moamerom Gadafijem. Ne pamti se što je dobio Mesić, ali su odlično prošli izvjestitelji, kojima su Libijci poklonili po televizor. Mate Granić bio je sedam godina šef hrvatske diplomacije, ali kaže da se u pravilu radilo o darovima bez veće vrijednosti, i u materijalnom i emocionalnom pogledu. Ipak, zapamtio je tradicionalnu indonežansku narodnu košulju, koju je dobio prilikom posjeta Jakarti. Premda ju nije oblačio u službenim situacijama, košulju je sačuvao kao lijepu uspomenu na Indoneziju i tamošnje običaje. Ali kao najljepše poklone koje je dobio u diplomatskoj karijeri Granić navodi medalju i nalivpero od bivšeg pape Ivana Pavla II. u Veneciji 1994. Više se puta sastajao s Ivanom Pavlom II. i posebno su se angažirali u zaustavljanju hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH. Vjerojatno je to i razlog zašto mu je Wojtyła odlučio dodijeliti privatni poklon, a koliko mu je to značilo, Granić je pokazao 1996., u Bruxellesu, kad je - iako su organizatori ponudili službenu kemijsku olovku - upravo papinim nalivperom potpisao dokument kojim je Republika Hrvatska postala članicom Vijeća Europe. Predsjednik Ivo Josipović također kaže da su darovi koje je dosad primio simbolički, nimalo skupi. Ne zadržava ih, sve ih transferira u arhiv Predsjedničkih dvora, ostavio je kod sebe tek poneku monografiju. Najvredniji poklon koji je primio za njega je reprint kodeksa sakralne glazbe iz vatikanske biblioteke, nekoliko stoljeća stari notni zapis pronađen u Vatikanu, koji mu je lani darovao papa Benedikt XVI. On mu stoji na radnom stolu u predsjedničkom uredu. I bivši predsjednik Stjepan Mesić kaže da je u svoja dva mandata uglavnom dobivao skromne, simbolične poklone, od staklenki meda i butelja vina do njegovih portreta i maketa brodova. Njih najčešće. Šefovi protokola, objašnjava, uvijek se prije posjeta stranim državama raspitaju postoji li nešto što visoki dužnosnici države u koju dolaze posebno vole ili skupljaju i, ako da, to i daruju. Stoga su makete brodova i bili njegovi najčešći darovi, a nekolicinu je na odlasku s Pantovčaka prenio i u Ured bivšeg predsjednika. Makete brodova počeo je skupljati, ispričao je svojedobno za Nacional, nakon što je sudjelovao u konvoju Libertas: "Impresioniralo me kad smo plovili brodom Slavija prema Dubrovniku s konvojem i kad sam s palube ugledao pedesetak brodica oko Slavije. To me toliko fasciniralo da sam počeo skupljati makete. Možda bi bilo bolje da sam skupljao brodove nego makete", dodao je u svom stilu. U tim je maketama u svom bivšem uredu na Pantovčaku toliko uživao da ih je često mijenjao. Svojedobno je izjavio da među njima ima vrlo vrijednih maketa i da bi bilo dobro poslati ih u Pomorski muzej. Maketu starog broda i sam je jednom darovao drugom predsjedniku, Georgeu W. Bushu, odstupivši od uobičajenih poklona koje je inače darivao visokim dužnosnicima tipa nalivpera, kravata i sličnog. Za dva predsjednička mandata dobio je oko 3000 darova, ali kaže da među njima nije bilo skupih i ekstravagantnih. Posebno je izdvojio kompletnu kazahstansku narodnu nošnju, koju je poklonio Etnografskom muzeju. Drag mu je bio i Bushov dar, potpisani set gramofonskih ploča Paula Anke, koji nije završio u arhivu Pantovčaka, nego u njegovu tadašnjem uredu. Dobio je i mnogo vlastitih portreta, pa i jednu lutku sa svojim likom, a od bivšeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca dobio je portret Napoleonova generala Marmonta, čovjeka koji je u Dalmaciji gradio prve ceste. U svakom slučaju, ništa za što se emocionalno vezao i poželio zadržati, kaže. Osim brodova, koje je probrao te i danas u nekima od njih uživa.

Makete brodova, najčešće darove koje je dobivao, Stjepan Mesić počeo je skupljati nakon što je sudjelovao u konvoju LibertasEKSTRAVAGANTNE DAROVE, tvrdi, nije dobivao ni bivši ministar vanjskih poslova i europskih integracija Gordan Jandroković. No olovaka, kravata, slika, skulptura bilo je, kaže, mnogo. Evidenciju o njima precizno je vodio, prijavljujući ih, a neke je poklone, čija je vrijednost bila ispod 500 kuna, i zadržao. Takav primjer su, recimo, gumbi za manžete s logom State Departmenta koje je dobio od američke državne tajnice Hillary Clinton. Ne nosi ih, samo su mu uspomena. Pokloni dužnosnika zapadnih zemalja redom su, priča, skromni i simbolični, dok su oni iz istočnih skuplji i bogatiji. Pozlaćene skulpture, slike i umjetnine općenito karakteristični su pokloni koje je dobivao od dužnosnika iz zemalja poput Omana, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok Japanci i Kinezi uglavnom poklanjaju svoje tradicionalne vaze. Svidjele su mu se, priznaje, neke slike gruzijskih umjetnika koje je dobio, zbog čega ih je i potražio na internetu te se iznenadio - bile su vrijedne tisuće eura. O otkupu pojedinih predmeta, kaže, nije razmišljao, ali ističe da tu mogućnost zakon predviđa. No, ona u praksi nikad nije zaživjela, jer bi bilo teško procijeniti vrijednost većini poklona. Najekscentričniji poklon koji je dobio, prisjeća se, onaj je gradonačelnika Šangaja, koji mu je prije tri godine poklonio uređaj MP5 - najnovije tehnološko dostignuće koje do danas nije došlo na tržište. On je, kao ministar, najčešće poklanjao kravate za srednje rangirane dužnosnike, a oni viši dobili bi paket s kravatom i gumbima za manžete. Papi Benediktu XVI. darovao je čipku od agave koju rade redovnice benediktinskog samostana u Hvaru, a bivšoj američkoj državnoj tajnici Condoleezzi Rice broš od morskih koralja.

TONINA PICULU, ministra vanjskih poslova u Račanovoj vladi, protokolarno darivanje nije se previše dojmilo: "Kako je jedan od mojih pomoćnika rekao: 'Sve su to teće, lonci.' I bio je u pravu. Protokolarnim darovima i gost i domaćin žele reći nešto o kulturnoj baštini svoje zemlje. Stoga se najčešće i radi o raznim ukrasnim posudama koje svjedoče o tradiciji pojedinih zemalja, zatim knjigama, monografijama. Nadavao sam se vučedolskih golubica, Meštrovića i samoborskog kristala, a nadobivao monografija, plaketa i posuda." Darove često nije ni otvarao, samo bi ih prepustio protokolu. Nije sudjelovao ni u odabiru onih koje je darivao. Nije za to imao vremena, bio je koncentriran na posao, kaže. "U protokolu su darovi najmanje važni", ističe. Zadržavao je jedino boce vina, jer je iz vinogradarske obitelji. Ne vjeruje da im je cijena prelazila 500 kuna, ali ističe da je ta granica uvedena tek 2004. Zakonom o sprečavanju sukoba interesa. "Ne sjećam se kako je to prije bilo regulirano, ali ne pamtim da mi je bilo uručeno nešto što sam morao vratiti", govori. Osim vina, zadržavao je i skulpturice slonova, jer je puno putovao po Aziji. "Rekli su mi da slon donosi osobitu sreću, a i podsjećali me na sirotište za slonove na Cejlonu koje sam posjetio i gdje sam slonove hranio ogromnim dudama", priča Picula. Najdojmljiviji dar mu je kamen sa starog srušenog mosta u Mostaru, koji je dobio zbog angažmana oko njegove obnove. "I danas ga imam doma na vidljivu mjestu i jedan mi je od najdražih darova." Drag mu je i dar japanskog ambasadora - kravate s karate potezima, koju rado nosi. Nije se, tvrdi, nikad našao u situaciji u kojoj bi se zapitao bi li trebao zadržati taj poklon ili ne. "U osnovi su to nezanimljivi pokloni. Osim toga, nitko se i ne usuđuje dati neprimjeren poklon, a sve se dogovara na razini protokola prije susreta dviju delegacija. To je sve ionako simbolički. Prije ti pokloni nisu uopće bili tema. Sanader i njegova vlada donijeli su taj zakon 2004., ali to ih nije spriječilo da opljačkaju Hrvatsku." Ukratko, ne pamti poklone, pamti susrete i anegdote. Jedna od njih bila je i njegov posjet Gadafiju: "Bili smo u njegovu šatoru u Tripoliju, čekao sam ga tri dana. Napokon je došao, razgovarali smo i na kraju izišli van - gdje su po libijskom protokolu stajali pokloni. Gadafi se odjednom okrenuo i pitao: 'I, što ste mi donijeli?' A mi donijeli samoborski kristal - koji se u transportu razbio. Užasnuo sam se, a on se nasmijao. Moja kisela faca ovjekovječena je na fotografiji."

NAPISALA: MARIJA SORIĆ