U trenutku započinjanja ove kolumne, u nedjelju malo prije ponoći, zakrabuljena je silueta, pod velikim crnim šeširom i kaputom do poda, tiho ušla kroz masivna drvena vrata palače na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma 4. Prethodno izuvši cipele, na prstima se provukla pored portirnice u kojoj je zaštitar zažareno guglao tražeći po portalima najnovije vijesti s Općeg sabora HDZ-a, pa poput sjenke šmugnula uza stube. Oko sat i pol kasnije, dok su se u Lisinskom tek spremali na dogovor o modalitetima načina nadzora kontrole prebrojavanja glasova u drugom krugu, s dvjema velikim vrećama za smeće, što su se bojom skladno sljubljivale s kaputom i šeširom, ista je spodoba krenula oprezno silaziti stubištem. Premda i dalje jednako izuvena, i jednako tiha koraka, na svakoj ju je novoj stubi odavalo zveckanje iz tih vreća.

Taman kad je oprezno, nježno, ramenom gurnula vrata za prolaz uz portirnicu, iza leđa je začula zatezanja otponca pištolja i rezak muški glas: "Vriće napod, pa ruke uvis, al jako polako i bez riči, jel jasno!" Kad je zakrabuljena osoba, straga sasvim slična Anoymousu iz onog filma, učinila što joj je rečeno, zaštitar ju je sporo, ne skidajući je s nišana, krenuo zaobilaziti. "Jebala vas građanska akcija, Matu ste opet našli zajebavat i provocirat... Krast ste došli dokumentaciju, a? I siću iz kasce prasce?", promrsio je, polako postrance koračajući ukrug. - Mate - tiho su prozborila usta ispod bijele maske zlokobno nasmiješena muškarca. - Mate, ajde spusti pištolj, pa da i ja spustim i ruke i masku, možemo li tako? Mate, čuješ li me, to sam ja... Nije Mati bilo lako.

Odjednom mu se zavrtjelo pred očima: glas iza maske bio je ženski, i to vrlo poznat, opasno poznat. Nije ga očekivao, ponajmanje u ovom izdanju. - Aj ti prvo skini masku, al polako - progovorio je nakon kraće šutnje - a ja onda spuštan cijev. Žena je prvo odbacila šešir, pa skinula plastičnu obrazinu Guya Fawkesa koju joj je sin tog jutra kupio u kineskom dućanu, za svaki slučaj. Da, bila je to doista Ona, za Matu više nije bilo nikakve dvojbe. - Pa zar ivi, gospođo precidnice? - razočarano je zapitao, vraćajući pištolj o pojas. - Nisam ti ja nikakva predsjednica, znaš! - glasio je osorni odgovor. - A, dobro ste me podsitili... Nega, šta vi to nami lipoga odnosite iz stranke, a? Čujen, dobro zvecka. Da nije zadnji sitniš iz sefa? - Kojeg sefa, ne znam ja ni za kakav sef. Obećala sam cjelokupnoj javnosti da ću još večeras uzeti svoje stvari iz ureda i evo, kao i uvijek, ispunjavam svoje obećanje. - Ajde, lipo. Al isto bi ja da mi to malo istresemo i provjerimo, a? Vi više precidnica niste, lipo ste sami rekli, al ja i dalje jesan čuvar. Aj vi lipo te kese ovdi nastol... Hehehe... Ne bi tija grišit dušu, al vaki, s tin kesama, pari da izlazite iz Remetinca, izvinjajen se... Tako, a sad da vidimo čega tu ima. - Polako, čovječe, to su sve krhke stvari! - Krke, a? Aj dobro kad su krke... - prihvati Mate, pa polako zavuče ruku u prvu vreću i odmah je naglo izvuče, uz bolan uzvik i tešku psovku: pod nokat srednjeg prsta zarila mu se iglica zlatne stranačke značke.

- Šta je ovo, krvi ti...? - Ma ništa, značka. A ostalo su broševi, uglavnom. Zaštitar izvuče iglu iz prsta, pa uhvati vrećicu za donje uglove i krene oprezno istresati sadržaj. Mala metla, mala silueta Hrvatske okružena s dvanaest zvjezdica, škorpion... I tako redom. Ista stvar i s drugom vrećicom, jedino što je iz nje zadnja ispala i jedna fotografija u malom stolnom okviru, a na njoj bivša hrvatska premijerka i bivši slovenski premijer u službenom zagrljaju, podno trakošćanskog dvorca. - Kako bi van reka, ovu sliku morete ponit, al ovoliku količinu zlata, srebra i dragulja ja van ne moren dopustit iznit iz stranke. - Ma koje zlato, koji dragulji!? To je sve bižuterija, Mate moj! - Znan ja šta je bižuterija, volin i ja Rozgu poslušat, al ovo nije pisma, gospođo, ovo su ozbiljne stvari. Šta ako ja dobijen otkaz za ovo, a? Vako ćemo: vi sad lipo pođite zakućon i vratite se sutra zadana, a ja ću ovo zaključat u sobcu i ujutra povjerit na čuvanje šefu Tomi... - Kome?!? - užasne se bivša predsjednica stranke.

- Tomi, bogati, šefu jutarnje čuvarske smjene. I onda vi snjin lipo vidite šta ćete i kako ćete. Jel to u redu? Bivša predsjednica duboko uzdahne, sjedne, nalakti se na stol i krene umorno, sporo, vrhovima prstiju prelaziti po čelu. Šutnja potraje cijelu minutu, čulo se samo kako Mate sisucka ranjeni srednji prst. - Ajde dobro... Možeš li mi, molim te, pozvati taksi? - Jasna stvar! Oćete oni kameo, il ovi obični? - Ti sam izaberi. Meni je više dosta izbora, i za danas i za cijeli život.