Photo: Slavko Midzor/PIXSELLTomislav Karamarko na čelu Hrvatske demokratske zajednice – preksinoćnji je izbor delegata te stranke, o kojem se u javnosti burno raspravljalo i znatno ranije, dok je sve bila samo zrela pretpostavka. Utoliko se danas može definitivno zaključiti da je HDZ izabrao zaokret udesno, dakle nakon pune dekade ideološki umjerenije, centrističke politike stranke pod vodstvom Ive Sanadera i zatim Jadranke Kosor.

Izražen je taj manevar i plasmanom ostalih kandidata: drugo je mjesto osvojio drugi izrazito desničarski usmjeren pretendent Milan Kujundžić. Ostalo troje suparnika – Kosor, Milinović, Milošević – osvojili su zajedno, kao predstavnici umjerenije struje, triput manje glasova od sume pod imenima prve dvojice. Takvu je razliku Karamarko sa svoje strane osigurao, kako se procjenjuje, zaoštrenom predizbornom retorikom iza koje ne stoji, međutim, opipljiviji sadržaj.

Sličnost s novim predsjednikom Srbije

"Nije mi jasno što on misli kada npr. kaže da Hrvatsku, pa i sam HDZ, treba 'rekroatizirati'", rekao nam je Ivan Šiber s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Šiber smatra da je riječ o propagandnoj izjavi, no koja može biti veoma opasna zbog sadržanoga ekstremističkog stava, dok bi novi predsjednik najjače oporbene stranke morao biti svjestan zahtjeva suvremenog doba, mogućnosti koje otvara globalizacija i svijeta koji traži načine kvalitetnijeg povezivanja.

"Ipak, pretpostavljam da će nakon pobjede Karamarko malo ublažiti nastup, kao i Sanader prije deset godina. Ali zacijelo ne previše, jer on dolazi iz policijskog i obavještajnog miljea, poput Vladimira Putina. A ja moram priznati da me frapirala njegova sličnost, u stilu i komunikaciji, s Tomislavom Nikolićem, novim predsjednikom Srbije, izabranim također jučer", izjavio je Šiber za Deutsche Welle.

Ljubav prema vladanju

Karamarku, bivšem ministru unutarnjih poslova i, još ranije, šefu tajnih službi, većina analitičara zamjera manjak istinske političke supstance, čak nezainteresiranost za takav profilirani sadržaj, u kombinaciji s općom ljubavlju prema vladanju. Prebrojavaju mu državne čelnike pod kojima je vršio dužnost, a to su bili gotovo svi: Tuđman, Mesić, Sanader, Kosor. Doduše, 2002. godine se razišao sa Stipom Mesićem, tada predsjednikom RH, i kasnije se time hvalio.

Ali posljednjih tjedana Tomislav Karamarko nipošto nije isticao da se koju godinu potom vratio u vrh službe, gdje mu je glavni nadređeni opet bio Mesić. Bivši hrvatski predsjednik o Karamarku danas izjavljuje kako ipak ne treba očekivati da on posve zaboravi na svoju diskutabilnu predizbornu platformu, i također nalazi određenu njegovu sličnost s imenjakom mu Nikolićem iz Srbije.

Relativni „antiantifašist“

Stipe Mesić pritom iskazuje nadanje da novi čelnik HDZ-a svejedno ničim "neće dovoditi u pitanje demokratski karakter i antifašističke temelje Republike Hrvatske". Ne zvuči kao pretjeran zahtjev, ali treba imati na umu da se Tomislav Karamarko jednom, i to kao ministar, deklarirao kao – "antiantifašist". Pokušavao je zatim to relativizirati, ali nije mnogo skrivao zadovoljstvo tom i takvom dosjetkom.

Karamarkova snaga leži prije svega u podršci obavještajnih struktura, ratno-veteranskih udruga i, konačno, Crkve. Pažnja kojom je njegovao veze u struci dobro se vidi u potezu s kraja njegova ministarskog mandata, u mjesecu studenom prošle godine, kad je izmjenom samo jednog pravila utrostručio broj nositelja najvećeg policijskog čina u Hrvatskoj. Oni mu to neće zaboraviti, a neće niti sadašnja vlast, koja zasad nema načina anulirati niti neutralizirati taj akt.

Šteta u malo riječi

U samom pak HDZ-u, novoizabrani je predsjednik stranke očito znao iskoristiti trend slabljenja hijerarhijskih, vertikalnih unutarstranačkih odnosa posljednjih godina, ili – ovisno s koje strane gledamo – jačanja pluralističkih strujanja. A nitko nije ni sumnjao da je riječ o iskusnom operativcu koji zna kako doći do vlasti i kako je zadržati, pa se u tom smislu očekuje povratak na stari, autokratski model HDZ-a.

"Vjerujem da će on brzo uspostaviti čvrstu kontrolu u stranci koja se posljednjih mjeseci doista nevjerojatno razjedinila", rekao je za DW Marinko Čulić, komentator tjednika Novosti iz Zagreba, "do mjere da oštrije govore jedni o drugima ljudi iz vrha stranke, negoli bilo tko izvana o njima. Što se tiče odnosa u regiji, koliko god bilježili jučerašnji pomak udesno, treba imati na umu da su svi ovdje na uzici Bruxellesa, i da neće imati prostora za velike manevre. Ali, ovdje i jedna prejaka riječ pričinja dosta štete."

Pozitivan odnos prema BiH

Takvih riječi, zabrinut je Čulić, ubuduće bi moglo biti više, s usponom konkretnih novih lica na vrh regionalne političke scene, a vodstvo HDZ-a to uvijek jest, čak i u opoziciji. No, u vanjskopolitičkom području krije se i jedna Karamarkova vrlina, koju bi u navali kritičkih tonova prema njemu bilo nepravedno zaobići: kakve god bile posljedice njegova izbora, među njima bar ne bi trebalo biti pogoršanja odnosa s Bosnom i Hercegovinom.

Tomislav Karamarko upamćen je kao oponent Franji Tuđmanu u makar jednoj bitnoj stvari, naime, još iz ratnih godina: usprotivio se politici podjele BiH i privremeno napustio HDZ. Stoga se očekuje da će njegov odnos sa službenim Sarajevom biti korektan, uz određeni vid obnove povećanog interesa HDZ-a za bosanskohercegovačke Hrvate. Njegovo držanje prema Republici Srpskoj i Miloradu Dodiku, međutim, nešto je teže predvidjeti.

Autor: Igor Lasić