Goran KaranSjećaš se kako smo se zakačili kad si prvi put radila intervju sa mnom? – pita me Goran Karan kroz smijeh dok čistimo rotkvice, krastavce i špinat u njegovom stanu. Četvrtak je, deset ujutro, a u Split sam, prespavati kod Gorana Karana stigla u ranim poslijepodnevnim satima jučerašnjega dana. Sastali smo se u kavani hotela “Marjan” kamo je Goran na moju zamolbu doveo i svoje sinove, 13-godišnjeg Roka i 7-godišnjeg Ivana. “Isprva su se nećkali oko pojavljivanja u novinama ali su onda ipak pristali”, govori mi Goran dok se njih dvojica igraju skrivača u drugom dijelu kavane. “Tata! Taaataaa, nema šanse da nas pronađeš! Dođi nas traži”, doziva ga Ivan.
Nakon kratkog pića uz koje mi Goran prepričava doživljaje s turneje po Australiji s koje se vratio prije nekoliko dana, odlučujemo prošetati gradom. Goran, Ivan i Roko Karan provest će me svojom uobičajenom rutom po Splitu. Prolazimo Rivom i kroz Dioklecijanove podrume dolazimo na Peristil. Goran je tu prije tri godine održao jedan od najzapamćenijih koncerata. Dok ga pitam kakva je akustika pokušavam zamisliti atmosferu tog koncerta koji je počeo i završio jednim od prvih velikih Goranovih hitova, pjesmom “Lipa si lipa”. Prolazimo uskim ulicama Dioklecijanove palače no tada, kod Jupiterovog hrama, nailazimo na jednu od najužih uličica na svijetu kojom nikako ne mogu proći dvije osobe istovremeno. Ostajem šokirana činjenicom da me Goran nema namjeru džentlmenski propustiti nego se silom gura pored mene. Tada mi objašnjava da Splićani tu ulicu zovu “pusti me da prođem”. E baš neću, bunim se i svom snagom ga pokušavam spriječiti. Dok naša borba zaustavlja promet ulicom i izaziva čuđenje prolaznika, Ivana i Roka ona nasmijava. Obojica su veseli i pričljivi, kod fotografiranja su veći profesionalci od Gorana i mene, i nitko ne bi rekao da smo se upoznali tek toga popodneva. Dolazimo do Voćnog trga koji njima dvojici služi kao dobar poligon za utrkivanje no otac ih smiruje te svi zajedno odlazimo razgledavati stare stripove i ploče što se prodaju na trgu. Goran je kupio primjerak Asterixa, a Roka i Ivana ipak više zanimaju trgovine igračkama gdje su namjerili kupiti Pokemon igraće karte. Iako su mi se obojica svojski i strpljivo trudili objasniti kako se igra s tim kartama, kao i da postoje turniri u kartanju Pokemona, sve mi je to bilo suviše komplicirano. Goran predlaže da svi malo kasnije odemo u kino no nikako da se dogovorimo oko filma koji bismo gledali, njih trojica bi najradije gledali “Ratove zvijezda”, ali još nisu na repertoaru. Kao i svaki put kad “đira” gradom, Goran Karan i sada ulazi u CD shop, zanimaju ga najnoviji naslovi na DVD-u ali i rezultat utakmice Dinamo-Varteks koja se prati na tv ekranu u trgovini.
Želja mi je vidjeti kuću u kojoj je Goran odrastao, stoga odlazimo prema Đardinu, preko puta kojeg je zgrada Znanstvene knjižnice gdje je u potkrovlju stan u kojem je do 12. godine živio. “Eto, to je taj prozor kraj đardina iz pjesme”, govori mi Goran i dodaje kako se često kroz prozor iskradao i penjao po lukovima nižih prozora što je užasavalo njegovu majku. “Ni sam ne znam zašto mi je to bio toliki gušt”, kaže. Jesu li i tada u đardinu “operirale” dame noći, pitam ga. Kaže da jesu, baš kao i danas, te mi pokazuje ugao na kojem noću stoje. Roko i Ivan sjeli su na klupu ispred Znanstvene knjižnice i zabavljaju se tek kupljenim Pokemon kartama, no moramo ih prekinuti jer već je prošlo 19 sati a oni još moraju napisati domaću zadaću. Pitam Gorana gdje je živio nakon odlaska iz Znanstvene knjižnice. “Mogu ti i to pokazati”, kaže i odlučujemo otići u stan u kojem danas živi njegova majka. Putem zastajemo pored kipa sv. Grgura Ninskog kako bismo, za sreću, pogladili njegov palac. Čine to svi koji dođu u Split, zato jedino na palcu brončanog diva nema patine, a kako kažu Goran, Ivan i Roko, oni ga poglade i zažele želju gotovo svaki put kad pored njega prođu.
Prije odlaska kući moramo se zaustaviti na autobusnom kolodvoru kako bi Goran preuzeo paket koji mu je menedžer poslao iz Zagreba autobusom. U njemu su, pored promotivnih CD-a, kaseta s najnovijim videospotom za pjesmu “Još uvijek vjerujem” koju je Goran izveo na ovogodišnjoj Dori, te dio fotografija iz Australije. Znatiželjna sam i uspijevam nagovoriti Gorana da paket otvorimo odmah. Cijeli je niz fotografija na kojima ga poznati plesač flamenca, Antonio Vargas, uči plesati. Za vožnje do stana, uz Cesariju Evoru na CD-u, on mi prepričava kako je upoznao Vargasa i koje mu je trikove vezane uz pokrete na sceni on otkrio.
Stigli smo u stan gdje je Goran Karan živio do 1989. godine. Nadala sam se upoznati i Goranovu majku Milenu no ona danas nije u Splitu. Odlučeno je da Ivan i Roko odmah počnu pisati zadaću. Goran im pomaže kad zatrebaju pomoć, a u međuvremenu meni s balkona koji gleda na Vojnu bolnicu pokazuje panoramu Splita. Pogled se pruža daleko na pučinu, vide se Brač i Šolta. “Po namreškanosti mora uvijek se može odrediti kakvo će biti vrijeme. Evo, sada puše vjetar sa zapada i sutra bi mogla padati kiša”, objašnjava mi, a potom kontrolira napisane zadaće. Razgledavamo stan, u jednoj od soba polica puna statua – kamene ribe i sv. Donat nagrade su sa Zadarfesta, tu su i dvije Večernjakove ruže. “Eto vidiš gdje završavaju nagrade”, govori, a na moj upitni pogled uperen prema drugoj polici, na kojoj je nekoliko njegovih portreta, objašnjava: “To mi poklanjaju obožavatelji”. U spavaćoj smo sobi, Goran vidi da sam umorna od puta i zanimljivoga dana, kaže neka se slobodno ispružim. Ne spava mi se još, rado bih čula pjesme za njegov novi album koji namjerava završiti do sredine lipnja a izdat će ga za Croatiju records s kojom je ovih dana potpisao ekskluzivni ugovor. “Može”, govori, donosi gitaru, sjeda na krevet pored mene i pjeva mi. Nakon nekog vremena pridružuju nam se i Ivan i Roko koji ga u šali mole “neka više prestane arlaukati”, imitiraju ga, prčkaju po žicama gitare. Ne smeta ga ništa od toga, s djecom izmjenjuje nježne poglede koji ih smiruju i njih obojica odlučuju leći kraj mene i slušati ga kako svira i pjeva. Ne znam kada smo sve troje zaspali uz Goranovo sviranje, tek nakratko sam se prenula iz sna kad je Goran u ruke uzeo dječake i odnio ih spavati u drugu sobu. On je nastavio svirati u dnevnom boravku, jer kako mi je ujutro kazao, baš je imao ideju kako dovršiti jednu od novih pjesama. Zaspao je potom na sofi.
U pola sedam ujutro probudilo me Goranovo operno pjevanje. “Te voglio bene sai…”, orilo se iz kupaonice. Djeca su otišla u školu a mi na jogging po Marjanu. Jutro je, suprotno Goranovim prognozama, bilo vedro a dok smo čekali da nam se u joggingu pridruži Jerko Trogrlić, 18-godišnji tenisač koji svakodnevno s Goranom trenira još od prošlog ljeta, obišli smo crkvicu sv. Nikole i pećinu i kapelicu sv. Jere. Noću je padala kiša i zato su jutros mirisi mediteranskog tla i bilja još intenzivniji a pogled s Marjana na more i Šoltu bistar. Zbog ovoga je vrijedilo ustati tako rano. Tišina, mirisi, prve zrake sunca i pogled na more čine da se imam potrebu osamiti, disati dublje, upijati sve to. Goran podalje sjedi prekriženih nogu, slažemo se da je ovo idealno mjesto za meditaciju. No ipak, neozbiljno je i pokušavati činiti to udvoje, a uskoro je stigao i Jere i vrijeme je za trčanje. Prvo se razgibavamo a potom me obojica uvjeravaju kako neću ni osjetiti 20-minutno trčanje do vrha jer će mi njih dvojica cijelo vrijeme nešto pričati. Iako, poznavajući svoju kondiciju, najiskrenije sumnjam u to, hrabro pristajem i počinjemo trčati. Goran diktira tempo, najvjerojatnije zbog mene tako polagan, no nakon nekog vremena lagane mi uzbrdice više ne djeluju tako prisno. Ali ni ne pomišljam im reći da odustajem. Potpuno razbuđeni i pluća napunjenih svježim zrakom odlazimo na tržnicu gdje se opskrbljujemo svježim povrćem. Prodavačice kod kojih na “pijaci” kupuje rotkvice, krastavce i špinat široko se osmjehuju. Prepoznaju ga i dozivaju sa svih strana da dođe baš na njihov štand. Ugledao je bob i kupio vrećicu očišćenog, pitam ga zašto se ne cjenka. “Inače to radim ali neću sad”, kaže dok ga doziva žena sa obližnjeg štanda i nudi mu “biži” (grašak). Neće, kaže joj, kupio je bob, na što ga ona časti komentarom da je “lipši na televiziji”.
Kako smo sinoć pozaspali u stanu njegove majke, tek sada odlazimo u stan u kojem Goran danas živi. I to se osjeti već na samom ulazu, po mirisu indijskih štapića kakvim je uvijek ispunjen i njegov auto. Odmah se bacamo na pranje i čišćenje povrća, Goran me hrani polovicama oguljenih krastavaca i objašnjava kako prepoznati krastavac najbolje kvalitete. ”Što je tamniji i nepravilnijeg oblika, to je bolji”, kaže i inzistira da odaberem najbolji među krastavcima posloženim na sudoperu. Smijemo se do suza na njegove komentare oko krastavca koji sam odabrala, pokušavam ga ušutkati rotkvicama. “Sjećaš se kako smo se zakačili kad si prvi put radila intervju sa mnom?”, pita me jer danas je teško i zamisliti da bismo se mogli posvađati. Naravno da se sjećam i oboje sa simpatijama prepričavamo taj događaj. Jedino što je on uvjeren da se to dogodilo prije njegove pobjede na Dori i moram ga razuvjeravati. Podsjećam ga da smo se trebali sastati tjedan dana nakon Dore i da sam zbog tog intervjua s njim iz Rijeke, gdje sam dan ranije radila temu, krenula u ranu zoru i da smo kolegica i ja na putu za Zagreb zamalo poginule zbog žurbe jer nismo htjele zakasniti. “Da, a ja nisam znao da je taj razgovor fiksno dogovoren, menedžer mi to nije rekao i u deset sati kad si me nazvala da upravo ulazite u Zagreb, ja sam već bio na putu za Split.” No to nije bilo sve, jer telefonski intervju koji je potom bio jedina opcija, Goran je čak tri puta odgodio. Ja bih ga nazvala u dogovoreno vrijeme, a on ni jednom nije imao vremena. Kad je to napravio treći put dogodio se i taj naš sukob. “Ali smo onda napravili odličan intervju”, kaže Goran i doista, kad sam ga četvrti dan za redom nazvala, napravili smo razgovor u kojem je on po prvi put otvoreno govorio o svojim simpatijama prema Hare Krišna pokretu, o svom ocu kojeg je upoznao tek kao već poznati pjevač, te o napadima u kojima je debatirano o njegovoj nacionalnoj pripadnosti. “Ne znam zašto se meni čini da je to bilo puno prije Dore”, govori Goran, a i samoj mi se čini kao da se poznajemo puno dulje.
Uto se začulo zvono na vratima, Goran ih otvara i u stan ulazi Tedi Spalato, susjed, kolega, prijatelj. U ruci mu kovčeg s gitarom i doznajem da njih dvojica namjeravaju raditi na jednoj pjesmi za koju je Tedi napisao glazbu a Goran piše tekst. Vidjevši Tedijev zbunjeni pogled kad me ugledao onako udomaćenu u Goranovu stanu, objašnjavam mu da sve to radimo za novine. Njih dvojica sjedaju na sofu u dnevnom boravku, uzimaju svaki svoju gitaru i počinju svirati. Tedi svira i pjevuši sa “na, na, na”, tu i tamo ubaci pokoju talijansku riječ. “Pjesma će se najvjerojatnije zvati ‘Nisan ti sve reka’ i u njoj se Tedi obraća svom pokojnom ocu”, objašnjava mi Goran koji ga “hvata” na svojoj gitari. Pjesma je topla i tužna, a Tedijeva interpretacija fascinantno emotivna. Kroz otvorena vrata balkona gledam crvene pelagronije i sunce, slušam ih kako stvaraju nešto novo, nešto jako, jako dobro. “To je dalmatinski fado, ili još bolje, fado dalmatino”, više Tediju nego meni govori Goran, koji zapisuje harme i uzima diktafon kako bi snimio tu osnovnu ideju za pjesmu. “Cijelu je čujem, imam je sasvim posloženu u glavi. Tu se gitarama pridružuju mandoline”, objašnjava Tedi i kaže kako je uvjeren da aranžman za tu pjesmu može napraviti samo Nikša Bratoš. Planira je izvesti na ovogodišnjim Melodijama Jadrana.
Dok se dogovaraju da će se vidjeti kasnije istoga dana, s Goranova radnog stola uzimam kalendar za 2002. naslovljen Pop star calendar. Na naslovnici i listu za siječanj slika Britney Spears. Listam dalje, na veljači Pink, na ožujku Blue, na travnju Goran Karan. Molim?! Što je ovo, pitam Gorana? “Južnokorejski kalendar GMV-a, njihovog vodećeg glazbenog magazina”. Listam dalje, tu su Shakira, Anastacia, Linkin Park, Robbie Williams, Westlife. Ne vjerujem, pa ovo je stvarno velika stvar – govorim mu, no Goran je gotovo ravnodušan. Već sjedi za klavijaturama i pokušava dovršiti još jednu od novih pjesama. Svuda po stanu egzotični instrumenti. Kristalna flauta koju je kupio u Los Angelesu, drvena cijev koja imitira zvuk valova koju je također kupio u Americi, didjerdoo – aboridžinsko glazbalo s prošlogodišnje turneje po Australiji, kastanjete, indijske karatale, indijski bubanj, bubanj iz Istambula, jedan dlakavi iz Etiopije, naravno akustična gitara, jedna od četiri koliko ih ima. Na policama s knjigama među kojima je najviše vedske literature, statua s pobjede na Dori i samo jedan Porin. Gdje su ostali? “Jedan je kod matere u stanu, a jednoga sam dao Roku”, kaže i podsjeća me da se najavio doći šišati u frizerski salon odmah ispod njegovoga stana. Odlazimo zajedno i stubištem ga pokušavam nagovoriti da se ošiša na kratko. Vidiš, nakon Giuliana i Thompsona ošišao se i Gibonni, što ti čekaš? “Nosio sam dugu kosu prije svih njih, pa je red da je zadnji i ošišam”, kaže i vidim da ni ne pomišlja na drastične promjene imidža. No, prevarila sam se jer uto mu je zazvonio mobitel. “Ma ne lan, kakav lan?! To treba biti nešto seksi, koža, crno, crveno, tu mora biti seksa do koljena.” Shvatila sam da dogovara odjeću za svoj nastup na Radijskom festivalu u Vodicama gdje će pjevati erotičnu i provokativnu pjesmu “Gori noć”. Seksa do koljena, pa da i to vidimo – provociram ga. Zločesto me pogledao želeći mi dokazati kako on to može. U frizerskom salonu ne samo da mi je dopustio da mu operem kosu umjesto frizerke, nego je imao toliko povjerenja da se, usprkos mojim nagovaranjima o šišanju na kratko, složio s idejom da mu ja ošišam vrhove. Koliko smijem, pitam ga. “Pet centi”, kaže i nije mu baš sasvim svejedno dok uzimam češalj u jednu i škare u drugu ruku. Nakon što sam škarama zarezala prvi put, ruke su mi se prestale tresti i bilo je lako. Rezultat? Jesam li se zanijela u šišanju? Pričekajte prvo javno pojavljivanje Gorana Karana.

Goran Karan zajedno sa svojim sinovima Rokom i Ivanom ugostio je novinarku Extre! u Splitu, koja je prisustvovala nastanku novog hita što ga je Karan komponirao zajedno s Tedijem Spalatom te dobila ekskluzivnu priliku ošišati svog domaćina